Dilema je jednostavna: komunizam ili barbarizam. Dvije Žižekove knjige o svijetu u pandemiji.

Katastrofu treba prihvatiti kao neizbježnu, poručuje Žižek u svojim knjigama o pandemiji, u kojima se refereira na svoje stalne klišeje

• Autor prikaza je student komparativne književnosti i muzikologije

Slovenski filozof i teorijski psihoanalitičar Slavoj Žižek ove i prošle godine objavio je dvije knjige u kojima se na sebi svojstven način, istovremeno dramatično i eruditski, pozabavio raznim aspektima života u uvjetima pandemije virusa Covid-19. Prvu knjigu, Pandemic! Covid-19 Shakes the World, objavila je 24. ožujka 2020. godine izdavačka kuća OR Books, sa sjedištem u New Yorku. Ima 114 stranica, podijeljena je u deset poglavlja, uokvirena uvodom naslovljenim poznatom Isusovom rečenicom Noli me tangere (Ne dodiruj me!) a koju je, prema Evanđelju po Ivanu (Iv 20, 17), izgovorio Mariji Magdaleni pri susretu nakon uskrsnuća, i dodatkom na kraju naslovljenim Dva korisna pisma od prijatelja.

Poglavlja su formirana kao zbirka kraćih eseja, dugih između deset i petnaest stranica a u kojima se promalja centralna Žižekova teza kako je potreban nova forma onoga što smo nekada nazivali komunizam kako bismo se mogli nositi s korona-krizom koja je, prema Žižeku, samo jedna od „oluja“ koja je pogodila Europu. Druga je posljedični ekonomski feedback koji već sada pogađa Europu, pošto uvelike ovisimo o izvozno/uvoznim relacijama s drugim regijama. Treća je „oluja“, specifična za Europu, migrantska kriza, koja je u ovo vrijeme pala u ‘drugi plan’, ali tinja i dalje (pogotovo s obzirom na nedavno povlačenje američke vojske iz Afganistana i teritorijalno osvajanje te zemlje od strane talibana).

Intelektualno-teorijske tangente koje Žižek koristi u knjizi su njegovi poznati teorijski okviri – Hegel, Lacan te brojne kulturalne reference poput tzv. Five Point Palm Exploding Heart Technique, poznate iz filma Kill Bill 2 Quentina Tarantina, udarac koji se sastoji od niza snažnih uboda vrhovima prstiju u pet različitih točaka pritiska na tijelu žrtve nakon čega potonjoj, nakon što napravi pet koraka, srce doslovno eksplodira u tijelu, ubijajući je trenutno. Žižek upravo taj „dodir smrti“ vidi u pandemiji korona-virusa kao signal da je nužna radikalna promjena i za funkcioniranje samog globalnog kapitalističkog sustava čija je inherentna logika ekspanzije i žrtve. Kako to i sam Žižek poentira citirajući osobni razgovor s Toddom McGowanom: kapitalizam u svojoj srži potrebuje žrtvovanje – umjesto da se profit odmah konzumira, on treba biti reinvestiran [kako bi njegova fluktuacija bila održana op.a.] stoga je potpuno zadovoljstvo zauvijek odgođeno[1].

Uma Thurman u filmu Kill Bill demonstrira tobožnju japansku tehniku pet snažnih udaraca vrhovima prstiju (za koju svi znaju da je irirtantni bullshit, ali joj u filmu mnogi vjeruju a možda i sami protagonisti., op ur.)

Žižek također nerijetko u knjizi naglašava i činjenicu kako je ova pandemija dodatno pridonijela društvenim nejednakostima. Koliko god da nam vlast sugerira da ostanemo kod kuće i izbjegavamo fizičke kontakte, postoje oni kojima je to naprosto nemoguće, pošto su njihova zanimanja od vitalne važnosti za funkcioniranje našeg društva (poput medicinskih djelatnika, djelatnika javnih službi, trgovaca…). Kako potonje lijepo poentira Žižek u zaključku poglavlja Why are we tired all the time?: kada je medicinski djelatnik ili njegovatelj mrtav-umoran od prekovremenog rada, njihov umor je drukčiji od iscrpljenosti onih koji su gonjeni jedino vlastitim karijerama. Rad ovih prvih je isplativ.

Druga Žižekova knjiga koja se bavi aktualnom globalnom situacijom vezanom za pandemiju korona-virusa – Pandemic! 2: Chronicles of a Time Lost – objavljena je 22. siječnja ove godine, također u izdanju OR Books, ali je opsegom od 191 stranice nešto veća od prethodne. Ima 14 poglavlja sastavljenih od zbirke eseja opsegom uglavnom manja od onih u prethodnoj knjizi (do desetak stranica) te je također omeđena uvodom i dodatkom. Tematski, knjiga ostavlja dojam kao da je svojevrsni dodatak prvoj iako se nerijetko u njoj perpetuiraju iste teze samo dodatno potencirane iskustvom mjesecima koji su uslijedili nakon objave prve knjige. Tako se mogu naći teme poput polivalentne uloge medija koje je Žižek iznio u prvoj knjizi u poglavlju Welcome to the Viral Desert: od fake news-a, paranoičnih teorija zavjere (sjetimo se samo ideja o ‘čipiranju’ do toga da cjepiva utječu na strukturu naše dnk) do eksplozija rasizma, pogotovo na društvenim mrežama. No mediji pružaju i mogućnost globalne solidarnosti i koordinacije. Naime, činjenica kako se nalazimo u ‘globalnom selu’ te kako je nemoguće da se na jednoj strani svijeta dogodi katastrofa a da to ne odjekne u ostatku svijeta (sjetimo se globalne ekonomske krize 2008. godine) pruža ogroman emancipatorni potencijal.

S druge strane, razvoj panike koja se mogla osjećati u valovima, podsjeća Žižeka na poznati vic o čovjeku koji vjeruje da je zrno žita i kojeg odvedu u ustanovu za mentalne bolesti gdje doktori daju sve od sebe da ga konačno uvjere da nije žito, nego čovjek. Izliječen je (uvjeren da nije zrno žita, nego čovjek) i dopušteno mu je da ode iz bolnice, ali odmah se vraća dršćući. Ispred vrata je kokoš i on se preplašio da će ga pojesti. Dragi prijatelju, kaže njegov doktor, jako dobro znate da niste zrno žita nego čovjek. Naravno da znam, odgovara pacijent, ali zna li to i kokoš?[2].

Kao i u prošloj, i u ovoj je knjizi glavna teza kako bismo možda danas trebali izvrnuti Marxovu 11. tezu o Feuerbachu (Filozofi su svijet samo različito interpretirali; radi se o tome da ga se izmijeni), a riječima samog Žižeka, a u poglavlju Simple things that are hard to do: „u dvadesetom stoljeću, pokušali smo svijet promijeniti isuviše brzo, i [tek sad] je došlo vrijeme da [navedenu tezu] interpretiramo na novi način.“[3] Žižek naglašava kako je korona-kriza samo jedna u nizu kriza s kojima se svijet nosi: od posljedica klimatskih promjena do gladi, poplava, siromaštva i ratova. No sama je trenutna pandemija, koliko god da joj još ne znamo krajnji ishod, ipak samo generalna proba (dress rehearsal) za sljedeću krizu koja nam se sve više navire na horizontu: klimatske promjene.

Obje Žižekove knjige moguće je sumirati kroz posljednje poglavlje knjige Pandemic! Covid-19 Shakes the World pod naslovom Communism or Barbarism, as Simple as That! u kojemu gotovo mantrično ukazuje na naše tjeskobe i hipokrizije utkane u razne apokaliptičke vizije kojima je protkano Zapadno društvo: od ekološke katastrofe, straha od islamskih izbjeglica, paničnog straha od gubitka vlastitog suvereniteta, tradicije, kulture i vrijednosti kao i straha od LGBTIQ+ zajednice i tzv. rodne teorije, kao najvećih prijetnji. Već smo vidjeli neobične korake koje je vlast činila, od raznih poticaja i financijskih injekcija poduzetnicima pa do uplaćivanja tzv. naknada za plaće u sektorima pogođenima zbog epidemioloških mjera. Kao što i sam Žižek poentira, ako smo išta mogli naučiti iz ove pandemije, to je da nam treba više nadnacionalne koordinacije i jače nadnacionalne institucije vezane za ključne elemente društva kao što je zdravstvo. U protivnom, možemo se sjetiti Hegelovog „upozorenja“: Iskustvo i povijest uče da narodi i vlade nikada ništa nisu naučili iz povijesti i da nikada nisu postupali prema poukama koje su se iz njih mogle izvući. Oni koji ništa nisu naučili iz povijesti osuđeni su na to da je ponove[4]. Brojni poslovni sektori koji su već zahvaćeni ili će biti zahvaćeni u budućnosti, ne mogu se oslanjati samo na mehanizme globalnog tržišta kao što ni na predstojeće izazove ne možemo odgovoriti bez snažne zajedničke inicijative i bez sustava koji će biti prilagodljiviji i osjetljiviji na izazove koji nam predstoje. Kako bilo, u osnovi apokaliptično je samo posljednja stanica na linearnoj vremenskoj lenti, vrijeme kraja vremena. Tek ukidanjem te linearnosti i prihvaćanjem nužnosti nadolazeće budućnosti, otvara se prostor mogućnosti i djelovanja. Kako poentira Žižek: umjesto da kažemo “budućnost je još otvorena, još ima vremena za djelovanje i prevenciju najgorega”, katastrofu treba prihvatiti kao neizbježnu i zatim retroaktivno poništiti ono što je već “zapisano u zvijezdama” kao naša sudbina[5].

[1] Žižek. Slavoj. Pandemic! 2: Chronicles of a Time Lost. New York: London: OR Books, 2020.

[2] Žižek. Slavoj. MI VIŠE NE „VJERUJEMO ISTINSKI“ RELIGIJI, Žižek: Marx je duh koji nas i danas progoni. The Bosnia Times. Izvorno s: TBT, Independent, Prevela Jasmina S. Drljević

[3] Žižek. Slavoj. Pandemic! 2: Chronicles of a Time Lost. New York: London: OR Books, 2020.

[4] Hegel. Georg Wilhelm Friedrich. Filozofija povijesti, Zagreb: Jesenski i Turk, 2017.

[5] Žižek. Slavoj. Živjeti na kraju vremena. Zaprešić : Fraktura, 2012.