Dobra vlast, kakva bi bila i kako je uopće moguća? Povijesni uzori

Najnovija knjiga slavnog dvojca Acemoğlua i Robinsona, u kojoj se u svakom poglavlju referiraju na Hobbesova Levijatana, ipak bi bila bi bolja kao predložak za neku dokumentarnu seriju, smatra Goran Mihelčić, jer bi time više do izražaja došli brojni primjeri kojima je ispunjena.

• Naslovna ilustracija: Hobbesov Leviathan i naslovnica knjige Acemoğlua i Robinson The Narrow Corridor

Zbivanja nakon Prvog svjetskog rata navela su Friedricha Hayeka da napiše The Road to Serfdom u kojemu je napao jačanje državne kontrole nad ekonomijom kao put u tiraniju. Već su počela razmišljanja kako će i koronavirus trajno promijeniti društva i države. Uvodna rečenica nedavne analize u Foreign Policy upozorava „da smo sada svi statisti“, a uvod jednog od prethodnih članaka u istoj seriji predviđa svijet „koji će biti manje otvoren, manje uspješan i manje slobodan.“

Mađarska je pod egidom borbe protiv koronavirusa postala diktatura, a malo je vjerojatno da će biti jedina u kojoj će vlast zadržati proširene ovlasti. Predviđa se da će koronavirus dati zamah populistima jer nužno dolazi do rasta državnog intervencionizma i utjecaja omraženih elita. Umjesto svjetske suradnje, zaziva se povlačenje od globalizacije i nije se moguće oteti dojmu da će trenutna kriza radikalni populizam dugoročno nabiti  novom energijom.

Knjiga Acemoğlua i Robinsona objavljena prošle jeseni: The Narrow Corridor: States, Societies and the Fate of Liberty  stoga je veoma aktualna. U pogledu koronavirus krize, Robinson smatra da je prirodno da su demokracije „neuredne,“ a bila bi potpuna pogreška zatvoriti društvo i znatno ojačati državu. Acemoğlu je nedavno upozorio da je Amerika na autoritarnom putu zbog Trumpove administracije. Velike varijacije u odgovoru institucija na krizu ukazuju na slabljenje njihova kapaciteta izazvanog erozijom javnog povjerenja, slabljenjem tehnokracije u javnim službama i smanjenjem ulaganja u socijalne programe. Razumijevanje krhkosti uspješnih država koje štite građane bitan je problem ovog stoljeća.

• Uskim koridorom do okovanog Levijatana

Najnovija knjiga Acemoğlua i Robinsona treća je u nizu njihovih velikih djela. Acemoğlu je ekonomski wunderkind koji je doktorirao s 25 godina, a Robinson politički znanstvenik s dugom povijesti istraživanja institucija u mnogo zemalja svijeta. U posljednjih tri desetljeća zajedno su objavili stotine radova. Njihova prva zajednička knjiga, Economic Origins of Dictatorship and Democracy (2006) zaključila je (pojednostavljeno) da demokracije nastaju kada je elitama ekonomski neisplativo zbaciti ih.

U knjizi Why Nations Fail (2012), okrenuli su se pitanju zašto su neke nacije razvijenije od ostalih i pripisali to primarno razlikama u političkim i ekonomskim institucijama. Knjiga je bila vrlo uspješna, ali je naišla na kritike zbog odbacivanja drugih objašnjenja poput tehnologije ili geografskih razlika te pojednostavljene podjele političkih i ekonomskih institucija na ekstraktivne (izvlačeće) i inkluzivne (uključujuće) institucije.

U ovoj knjizi autori ne govore više o dihotomiji već o trihotomiji. Fokus se promijenio sa institucija na njihov odnos sa društvom te sa ekonomije na slobodu. Acemoğlu i Robinson pišu o Gilgamešovu problemu: kako kontrolirati moć države da se dobiju samo dobri ishodi. Prizivajući Hobbesovog Levijatana, kroz svih 15 poglavlja knjige provlači se teza o osnovna tri tipa sustava: despotski Levijatan, odsutni Levijatan i okovani Levijatan.

Despotski Levijatan predstavlja državni sustav koji je postao previše moćan i čini većinu stanovništva neslobodnim i nemoćnim. U njega se svrstavaju drevne tiranije, moćne monarhije te moderne diktature.

Odsutni Levijatan predstavlja vlast koja ne postoji, nemoćna je ili ne ispunjava svoje dužnosti. Država ne sprečava nasilje, ne štiti osobna i imovinska prava niti može osigurati stabilno sudstvo ili valutu. Njegovi primjeri uključuju plemenska društva, a u novije vrijeme Libanon ili DR Kongo.

Okovani Levijatan idealni je oblik državnog i društvenog uređenja, država koja kontrolira svoje stanovništva ali je i sama pod kontrolom da ne postane sama sebi svrha. Primjeri su antička Atena, Rimska Republika, talijanski predrenesansni gradovi ili u novije vrijeme države poput Weimarske republike, Danske, Švedske i SAD. Radi se o funkcionalnoj liberalnoj demokraciji koja svoje slobode i red pretvara u uspješnost. „Inovacija treba kreativnost, a kreativnost treba slobodu.“[i]

Slika 1: Uski koridor koji omogućava okovanog Levijatana.

Put do okovanog Levijatana uski je koridor – put koji nije moguće završiti. Sustav je moguće vidjeti na dijagramu koji autori ponavljaju kroz svako poglavlje.  U svima njima naglašavaju da proces nikad ne završava, ne teče automatski, nije povijesno predodređen i može biti prekinut. Zato im i metafora za proces nije odabir ispravnih vrata ili čak ispravnog hodnika već koridora, uskog prolaza kojim je potrebno putovati, a u svakom je trenutku moguće skrenuti u krivom smjeru.

Cijela je knjiga zapravo istraživanje kroz povijest i zemljopis kada se pojavljuje uspješni oblik sustava koji je presudan za obilje, dobrobiti i slobodu. Moć države i moć društva moraju uravnoteživati jedno drugo, što podrazumijeva njihov zajednički i podjednaki rast. To autori nazivaju učinak Crvene kraljice po djelu Alise s one strane ogledala Lewisa Carolla. „Učinak Crvene kraljice odnosi se na situaciju kada moraš stalno trčati samo kako bi zadržao svoju poziciju, poput brzog trčanja države i društva  da se održi ravnoteža među njima. […] Ovo zvuči vrlo kaotično i obično tako jest. Iako je kaotično, za ljudski napredak i za slobodu svi ovisimo o Crvenoj kraljici.“^[ii]

Osim osnovna tri tipa odnosa društva i države postoje i podtipovi. U papirnatom Levijatanu postoji snažna birokratska država, no ne nudi nikakve usluge stanovništvu (dakle kombinira državnu opresiju despotskog Levijatana a da istovremeno ne nudi blagodati nesmetanog ekonomskog rasta stanovništva kao u odsutnog Levijatana). „Ne može rješavati sukobe, provoditi zakone ili nuditi javne usluge. Represivan je ali ne i moćan. Slab je i oslabljuje društvo. […] Podrijetlo mu je u strahu političkih elita od društvene mobilizacije koja bi ograničila njihovu sposobnost da imaju koristi od kontrole države i pljačkanja društvenih resursa. “[iii] Najsličniji je ekstraktivnim političkim institucijama iz ranije knjige autora, a primjeri takvog poretka su suvremene države u Južnoj Americi i Africi.

Primjer papirnog Levijatana, srodnička kontrola Liberije 1960.

Kod kaveza normi postoji sukob elemenata odsutnog i despotskog Levijatana. Konkretno, društvo se odupire pokušaju institucija da nametnu određeni birokratski red, a za to je najbolji primjer suvremena Indija gdje se kaste održavaju zahvaljujući velikom kulturnom pritisku usprkos pokušajima države da učini društvo mobilnijim. Kao podtip, kavez normi se najviše pojavljuje među primjerima, a moguće ga je interpretirati kao priznanje autora da kultura može bitno utjecati na institucije (česta kritika na njihovo prethodno djelo). On je i najlabavije definiran jer obuhvaća primitivna plemenska društva kao i moderne države u kojima kulturne norme imaju primat nad nominalnom ustavnom osnovom.

• Uspješni i neuspješni prolazi koridorom

Na primjeru afričkog plemena Tonga autori opovrgavaju uvriježeno mišljenje da su plemenske zajednice spremne pomoći jedne drugima očekujući uzvrat pomoći u budućnosti. Razlog je strah od osvete i nasilja ako se prekrši norma. Iako autori to ne spominju, ovo je u skladu sa logikom evolucijske psihologije – ljudski um predodređen je da izbjegava gubitke i moguće opasnosti koji u prirodi često imaju fatalne ishode. U suvremenom kontekstu ista logika prati potrebu za zaštitom posjedničkih prava i druge ekonomske aktivnosti. Razlika je u tome što norme prisiljavaju plemenska društva da viškove daruju ne zbog darežljivosti već zbog straha od odmazde i zarobljavaju ih u stalnom siromaštvu. „Bolje ne riskirati padanje u konstantni sukob. Bolje zadržati status quo.“[iv] Despotski Levijatan i kavez normi bolji su od kaotičnih plemenskih odnosa jer nametanje reda može omogućiti ekonomski razvoj i smanjiti nasilne sukobe. Problem je što često dolazi do njihove sinergije i partnerstva što autori opisuju na primjerima Saudijske Arabije i Iraka.

Obilje, učinak dobre vlasti, freska, Siena, 14. stoljeće

Acemoğlu i Robinson Europi pripisuju razvitak okovanog Levijatana zbog preduvjeta koje nazivaju europskim škarama. „Nije bilo ničeg jedinstvenog u ranoj Europskoj povijesti što bi predodredilo uspon okovanog Levijatana osim sretnih okolnosti ravnoteže moći stvorene dvama oštricama europskih škara – državnih institucija iz Rimskog Carstva te participacijskih institucija i normi germanskih plemena.“[v]  Izričito navode da je njihova teorija nespojiva sa tezama da su geografija ili kulturne vrijednosti pridonijele posebnim prednostima Europe iako je lako moguće vidjeti iz njihovih primjera da moguće institucije i norme izravno proizlaze iz geografskih okolnosti ili kulturnih vrijednosti. Razlog je što autori žele ukazati da su „ove lekcije primjenjive izvan Europe. Ako bi postojalo nešto jedinstveno europski, nešto što je uzrokovalo uspon Europe, onda ne bismo mogli naučiti ništa iz europskog iskustva za društva koja se bore s istim problemima danas.“[vi]

Acemoğlu i Robinson smatraju da je jedina mogućnost razvoja nacija podjednaki rast moći i društva i države. „Jedina mogućnost društva protiv širenja državnih kapaciteta nije potpuno ih uništiti, već povećati svoje vlastite kapacitete, svoje vlastite kontrole nad državom. […] Ustvari, velik dio ljudskog napretka ovisi o državi i napredovanju njenog kapaciteta da se susreće sa novim izazovima dok društvo također postaje još moćnije i opreznije. Gašenje većeg državnog kapaciteta u samom začetku spriječilo bi ljudski napredak. Pogotovo je važno za državu da proširi svoje ovlasti tijekom trenutaka ekonomske ili društvene krize.“[vii] Ovo se dogodilo u Zapadnoj Europi nakon Drugog svjetskog rata, a dijelom i u SAD.

Sredina knjige posvećena je preispitivanju Kine, SAD i Indije. Autori smatraju da će Kina ostati despotska nakon „gotovo dva i pol tisućljeća putovanja despotskim putem, znači da će bilo kakva promjena smjera biti teška, a bilo kakva nada brzog „kraja povijesti“ fantazija.“[viii] Indiju nazivaju enigmom, „vrlo siromašnom zemljom s endemičnom propasti saveznih država i političkom disfunkcionalnosti koja je istovremeno najveća demokracija na svijetu sa intenzivnim političkim nadmetanjem.“[ix] U Indiji nije došlo do društvene mobilizacije jer društvom i dalje dominiraju kastne norme koje opstruiraju i pravosuđe pa čak i zdravorazumsko funkcioniranje birokracije (ilustrirano na primjeru savezne države Bihar). SAD proglašavaju paradoksalnim okovanim Levijatanom, jednim od najboljih primjera uspješnog rasta moći države i društvene kontrole nad njom koja usprkos tome nastavlja imati brojne probleme. Javno-privatno partnerstvo u pružanju javnih usluga, odgovorno za mnoge specifičnosti SAD poput razvijene litigacijske kulture ili zdravstvenog sustava, vodi istovremeno do pretjerane moći u unutarnjoj sigurnosti i ovlastima za vođenje rata, a premalima u socijalnom sustavu.

Kina, milenijska despotska tradicija

Kada dinamika utrke između institucija i društva nije positive-sum već zero-sum, onda dolazi do pojave populističke sile, koju je prepoznao još Machiavelli: „obični ljudi daju podršku jednoj osobi da bi ih branio njihov autoritet“. Zajednička obilježja populističkih pokreta kroz povijest uključuju „retoriku koja sučeljava „narod“ protiv urotničke elite, naglasak na potrebi za preradom sustava i institucija (jer ne koriste narodu), vjera u vođu koji (navodno) predstavlja prave želje i interese naroda, i nijekanje svih oblika ograničenja i pokušaja kompromisa.“[x]

Među primjerima koje Acemoğlu i Robinson navode su kraj Weimarske republike, svrgavanje Allendea u Čileu te napetosti u talijanskim gradovima u razvijenom srednjem vijeku, no u istom dahu spominju i Huga Cháveza i Donalda Trumpa. Pamtljiva je opaska da je rast nacista u Njemačkoj s pozicije marginalne stranke među najveće zapravo označavao nastanak „dugine koalicije nezadovoljnih“[xi] U svim slučajevima zajedničko je da društvo prestaje vjerovati institucijama i smatra da rast njihove moći može biti samo na račun njihova gubitka (zero–sum) umjesto da i društvo jača svoju poziciju usporedno sa institucijama.

Autori vide i zabrinjavajuće suvremene paralele sa Erdoğanom, Orbánom, Trumpom, Duterteom i Marine Le Pen. Sve veće nejednakosti u bogaćenju između običnog naroda i elita podupiru pad povjerenja u institucije, političku polarizaciju i nemogućnost kompromisa, stvarajući time uvjete za pad u despotizam. „Ali to se ne bi moglo dogoditi u SAD?  […] A opet, nije se to moglo dogoditi niti u Weimarskoj Republici isto?“[xii]

• Jedna od onih knjiga koje svi spominju, a malo ih pročita

Newsweek je zaključio da će ova knjiga postati jedna od onih koje svi hvale, mnogi citiraju ali tek malo njih pročita do kraja. Sasvim sigurno radi se o vrlo točnoj procjeni. Razlog je ambicija autora da stvore sveobuhvatno djelo koje potvrđuje vjeru i u slobode i u ulogu državnih institucija.

Ekonomist Angus Deaton jednom je prilikom rekao da Acemoğlu dobro poznaje povijest, ali i dovoljno matematike da je može modelirati. Iako se tematski jasno nadovezuje na njihovu prethodnu knjigu, pristup Acemoğlua i Robinsona u ovoj je knjizi značajno drugačiji. Stvorili su tour de force anegdotalnih priča i studija slučaja diljem cijele povijesti i planete, no to knjigu čini zamornom. Ne teškim materijalom jer je pisana britko, već iscrpljujućom zbog velike heterogenosti primjera. Autori namjerno ciljaju nalaziti paralele između suvremenih trendova sa povijesnim primjerima na drugim kontinentima uz veliko ponavljanje dijagrama i referiranje na prethodna poglavlja. Vraćanje je neizbježno, a knjigu je vjerojatno nemoguće u potpunosti razumjeti samo jednim čitanjem. Često pažnju potpuno preuzimaju fascinantni primjeri, a šira se slika gubi zbog nepotrebnog međusobnog referiranja jednostavnih principa.

Stalno ponavljanje terminologije koju autori uvode na početku knjige vjerojatno je pokušaj da se ispravi ovaj problem, no to rezultira njihovim prečestim i neprirodnim pojavljivanjem u tekstu. Primjerice „Hayekova greška bila je dvostruka. Prvo, nije predvidio moć Crvene kraljice i prepoznao da bi mogla zadržati okovanog Levijatana unutar koridora.“[xiii] Niti nakon petstotinjak stranica knjige upotreba ove terminologije ne čini se tečnom jer često zamjenjuje jasnije izraze. S druge strane, iz poglavlja u poglavlje pojavljuju se varijacije osnovnog dijagrama koridora slobode na kojima je ovisno o primjeru ucrtana tek strelica ili dvije što djeluje s jedne strane podcjenjujući prema čitatelju, a s druge strane možda čak ukazuje na potrebu da se knjiga legitimira dijagramima.

Osim strukturalno, ovo i sadržajno podriva argumente autora. Model Acemoğlua i Robinsona vrlo je intuitivan i lak za razumijevanje, no velika većina knjige otpada na pojašnjavanje kako ga primijeniti na konkretne situacije što zahtjeva veliku fleksibilnost. Popperijanski gledano, njihov model toliko je rastezljiv da ga je nemoguće falsificirati jer se bilo koja situacija može objasniti kao određena točka na dijagramu koridora. Kao i u njihovoj prethodnoj knjizi, teško je procijeniti koliko je neka institucija jaka ili kvalitetna osim po ishodima što vodi do cirkularnog rezoniranja. Najbliža mjera koju autori spominju je ekonomski rast, no to je već standardna mjera razvitka država i boljitka pojedinaca. Suštinski poruka Narrow Corridora ne razlikuje se od većine djela koja potvrđuju liberalno-demokratski sustav kao najbolji primarno zbog postojanja procesa za njegovu samoregulaciju, a ne zbog neke njegove intrinzične pravednosti ili moralnosti.

Mnogi bi povjesničar zamjerio olako uspostavljanje paralela između indijskih kasti i europskih staleža. Na slici, slojevi u Latinskoj Americi

Svakako su zanimljive uloge povijesnih tradicija u pojedinim zemljama. Tako u povratku poslijeratne Zapadne Njemačke u uski koridor vide i ulogu dubokih i neprekinutih karolinških korijena,[xiv] a Kinu smatraju beznadnim slučajem za razvoj sloboda zbog višetisućljetne despotske tradicije. Ovakve tvrdnje pomalo su ironične budući da autori tvrde da „povijest nije sudbina.“ Mnogi povjesničari našli bi zamjerke u njihovom pojednostavljenom povlačenju paralela između različitih grupa poput indijskih kasti i europskih staleža. Unatoč tome, vidi se velik trud uložen u istraživanje područja koja im nisu struka.

Osnovni model suprotno namjerama autora kao prediktivan je neuvjerljiv, ali je vrlo koristan za opis povijesti i civilizacija. S druge strane, knjiga je fantastičan izvor pronicljivih zapažanja o nizu društava diljem planete i kroz cijelu povijest.

Zapravo je nemoguće u ovom prikazu prenijeti koliko su izvrsne priče o argentinskim gnocchijima (kolokvijalno rečeno uhljebima), manjku cesta u Kolumbiji, korupcijskoj-inspekcijskoj shemi za vlast u Ševardnazdeovoj Gruziji, duginoj koaliciji koja je bila odgovorna za mirni kraj Aparthejda, različitim razvojnim putanjama Kostarike i Gvatemale i mnogim drugima. Robinson je u mnogim od tih zemalja i provodio istraživanja. Dosjetljivi nazivi sekcija poput „Zašto su nastale tortilje,“ „Viagra revolucija,“ „Morski pas kreće na kopno,“ „Mississipi u Africi“, „Ibn Haldun otkriva Lafferovu krivulju“ i brojni drugi omogućavaju da primjeri ostanu u pamćenju. Čitatelj će iz primjera u knjizi bolje razumjeti pojedine zemlje nego čitanjem konvencionalnih socioloških i historiografskih djela pa vrijedi knjigu preporučiti obaveznim štivom samo zbog tih primjera.

Stoga se lako složiti s prognozom da bi mnogi čitatelji mogli pročitati samo nekoliko poglavlja jer autori razlažu svoje gledište već na početku knjige, a kroz ostatak istražuju kako njihov model u primjeni podrazumijeva puno objašnjenja i iznimki. Knjiga bi bila bolja kao predložak za neku višedijelnu dokumentarnu seriju, poput Civilizations (o ulozi umjetnosti u civilizacijama) ili Civilization: Is the West History. Time bi najviše do izražaja došla najveća snaga knjige, njena izvrsna upotreba povijesti i zemljopisa.

Implicitna teza autora da se povijest zapravo svodi na trajno takmičenje moći vlasti i moći naroda posebno je relevantna ovih dana. Koronavirus kriza izazvala je poplavu tekstova koji se pitaju zašto su liberalne demokracije Zapadne Europe i Sjeverne Amerike zakazale, dok su se autoritarnije države u Aziji uspješnije suočile sa opasnosti. Tek ostaje vidjeti hoće li ova kriza potaknuti trajniji izlazak zemalja iz koridora odnosno predstoji li tamno vrijeme za liberalne demokracije.

[i] Četvrto poglavlje, Economics outside the Corridor.

[ii] Drugo poglavlje, Red Queen.

[iii] Jedanaesto poglavlje, The Paper Leviathan.

[iv] Četvrto poglavlje, Economics outside the Corridor.

[v] Šesto poglavlje, The European Scissors.

[vi] Ibid.

[vii] Petnaesto poglavlje, Living with the Leviathan.

[viii] Deveto poglavlje, Devil in the Details.

[ix] Osmo poglavlje, India in the Cage of Norms.

[x] Trinaesto poglavlje, Red Queen Out of Control.

[xi] Ibid.

[xii] Ibid.

[xiii] Petnaesto poglavlje, Living with the Leviathan.

[xiv] Trinaesto poglavlje, Red Queen Out of Control.