Dobri i(li) zli bog

Mnoge katastrofe u povijesti protumačili su kao božju kaznu. Pa i prilikom posljednjeg potresa u Petrinji, dvojica hrvatskih biskupa komentirali su kako je time Bog poslao poruku. Pogođen katastrofalnim potresom u Lisabonu Voltaire mu je posvetio poemu, a potom u Candideu ismijao Leibnizovu ideju o harmoničnom, najboljem od svih mogućih svjetova, jedinom kakav je mogao biti. Čak i ako je bog pokrenuo svijet, piše Zdenko Duka, ljudi ga čine boljim ili lošijim

• Naslovna slika – potres u Lisabonu 1755., ilustracija uz čitanje Voltaireove poeme posvećene tom događaju

Bilo je 6,24 u nedjeljno jutro 22. ožujka kad je počelo jako tresti. Probudio sam se desetak minuta ranije i ostao u krevetu, a kad je počelo ustao sam, ustala je i supruga, čuo se u općoj trešnji lom razbijenih boca u špajzi, popadale su knjige iz biblioteke i stari tranzistor  iz ormara. Ali, sve je trajalo kratko. Nismo računali na drugi udar nego smo počeli skupljati staklo i prolivene tekućine s poda. Eksao sam dvije čaše vode da nekako ovlažim suha usta. Zvali smo kćerku, ali je nismo mogli dobiti.

Nekoliko minuta kasnije ponovno je zatreslo, nekih pola stupnja Richtera slabije nego prvi put. Onda smo i mi ipak izašli iz kuće i krenuli u Maksimir gdje se već mnogo potresenih ljudi okupilo oko jezera. Počele su padati pahulje proljetnog snijega. Korona, potres i snijeg.

Kad sam se pri tresku i trešnji naglo dignuo i grabio iz sobe u hodnik i dalje prema dnevnom boravku, pomislio sam „da, to je taj zagrebački potres kojeg nije bilo više od 100 godina, to je to na što smo svi kao zaboravili ali jednom mora doći.“

Potres ipak nije bio katastrofalan. Jedna djevojčica je poginula i to je velika nesreća za one koji su je poznavali i voljeli, mnogi su ostali bez doma, ali moglo je biti puno gore.

Mnogo puta sam razmišljao i ponešto poduzimao kako bih suzbio ili ublažio moguće posljedice eventualnog velikog potresa u Zagrebu za našu obitelj. Teško je tu učiniti išta baš jako efikasno, ali u pojedinim sam razdobljima skidao uramljene slike sa zidova iznad kreveta u spavaćoj sobi kako nam u potresu ostakljeni ramovi ne bi pali na glavu. Poslije nekoliko dana obično sam slike vraćao na zid jer su mi bile prevažne, emotivne, a da ne bi bile izložene. No, i prije zagrebačkog potresa u ožujku 2020. kad bi nam dolazio mali unuk i kod nas spavao, obavezno sam micao sve sa zidova iznad kreveta.

Kako sam uglavnom oprezan čovjek, ne isključujem loše ishode i nekako se pokušavam i na njih pripremiti – ja sam imao svijest o potresu. Ne možeš o tome stalno misliti, niti svakog dana, niti svakog mjeseca. Iako smo osim seizmologa i još nekih svi živjeli tako kao da ne znamo da je Zagreb na trusnom tlu i da će jednom opet ludo grunuti kao onomad 1880., bio sam zabrinut kad bih čitao rijetke članke o tome kako je građevinska struka često upozoravala nadležne da stare zgrade u centru Zagreba neće izdržati katastrofalni potres, ako i kad ga bude. A bit će ga, samo se ne zna je li za dva mjeseca, 10, 170 ili 280 godina.

Što je to za povijest utrobe više od četiri milijarde godina stare planete Zemlja?  Sve je to kraće od trajanja četvrtine treptaja oka. I ako usporedimo zemaljsku kuglu s jabukom, zemljina kora na kojoj se odvija sav ljudski i drugi život je debljine kore jabuke. Kora je u odnosu na veličinu jabuke beznačajna, a unutar jabuke, tj. Zemlje, vrije užarena masa.

Uvijek sam s nelagodom ulazio u liftove starijih zgrada u centru. Ostati zarobljen u liftu je gadno, a prestrašno ako ostaješ zarobljen u njemu dok potres slama i ruši oko tebe.

Kod nas u Hrvatskoj je sve od danas do sutra, nema prevencije, kad bude, bit će. A u razornom potresu zna se što bi moglo biti. Stare zgrade nisu se ojačavale, a ništa ili jako malo je učinjeno i u ovih više od deset mjeseci, otkako se u Zagrebu dogodio potres 5,5 po Richteru. Šest mjeseci je trebalo da se donese zakon o obnovi, a bez njega se nije moglo ništa obnavljati. Onda se čekao dotok novca, a ima li ga ili ga još nema za početak, to se ne zna. Valjda će se nešto zahuktati ususret proljeću prije svibanjskih lokalnih izbora. Paradna obnova bit će glavni adut.

Kako sam to ja doživio, 29. prosinca u 12,20 u Zagrebu nas je streslo jače nego u ožujku, i dulje je trajalo, dvadesetak sekundi. Kažu stručnjaci da je trajanje potresa produljeno zbog putovanja valova iz relativno udaljenog epicentra. Valjda zbog trajanja, osjećaj ugroze bio je dojmljiviji. Bio sam sam u stanu i opet sam prve dvije-tri sekunde slutio – evo to je veliki zagrebački potres! Tko je mogao misliti da će se nakon potresa u Petrinji od 5 stupnjeva Richtera dan ranije, dogoditi sljedećeg dana puno, puno jači potres u tom istom epicentru?

Prvi put u životu sam u potresu zaista stao tamo gdje se to najviše preporučivalo,  pod štok vrata, i to pregradnog zida (iako – sve je to navodno, jer postoje različite teorije o tome gdje je sigurnije). Onda sam počeo pridržavati uski, lagani televizor koji se strahovito tresao. Opet je ruknuo iz ormara isti stari tranzistor kojeg više ne upotrebljavamo. I – to je bilo sve.

Izišao sam vani, internet nije radio, nikoga se nije moglo nazvati, i tek nakon 15-ak minuta uspjeli smo saznati da je to bio novi, razorni petrinjski potres 6,2-6,3 po Richteru. Bojali smo se da je tamo stradalo mnogo ljudi. Tek je malo utješno za teške patnje Petrinje, Gline, Siska i okolnih sela to da je ovo prilika da se ta naselja napokon jednog dana na pravi način obnove. Ali i kad se obnove, tko će tamo živjeti jer Glina ima triput manje stanovnika nego prije rata 1991., Petrinja skoro upola manje.

Pamtim kao dječak strašni potres u Skopju. Bio je 26. srpnja 1963., bili smo tada u Splitu i taj se potres i tamo osjetio. Magnituda je bila 6,9 po Richteru s epicentrom ispod samog grada, a poginulo je čak oko tisuću ljudi! Pamtim veliku medijsku usredotočenost, potresenost, tugu i veliku solidarnost ljudi iz cijele Jugoslavije, a i Europe i svijeta. Dobro se sjećam ljuljanja u krevetu u Zagrebu kada je 15. travnja 1979. iza šest sati bio katastrofalni potres u Crnoj Gori, čak 7 po Richteru. Žrtava je bilo mnogo, mnogo manje nego u Skopju jer je cijela zemlja izvukla velike pouke iz skopskog zemljotresa i poslije 1963. godine zgrade su se uglavnom podizale prema novim protupotresnim standardima.

Zapamtio sam kroz cijeli život da je moja majka govorila da joj je najveći strah u životu ostati živa zakopana poslije potresa. Prilično rafinirano.

Nisam na taj način razmišljao, nisam se mučio takvim predodžbama. Onaj generalni strah od smrti i doživljaj apsurda koji me zaokupio već u djetinjstvu i mladosti, sada, što sam stariji i što sam tom događaju bliži, zamjenjuje bojazan od (načina) umiranja. A to nije isto, s neminovnošću i prividnim apsurdom sam pomiren, ali svakako ne bih volio da to bude neizdrživo mučno a ni da muka dugo traje.

Nakupio sam ponešto godina i nekako pretpostavljam da bi uzrok nemilog budućeg događaja mogla biti bolest i to ipak u nekoj koliko-toliko primjerenoj starosti. Može to netko nazvati nadom, ali i ne mora.

Odvojeno od toga, strah od potresa je različit od filozofskog i psihološkog teoretiziranja o smrti i oblicima njezine pojavnosti.

U (velikom) potresu nema vremena za razmišljanje, iznenadan je, čovjek se uglavnom u njemu ponaša instinktivno i često osobni sretni rasplet ovisi o čistoj sreći ili nesreći. Ne možemo jako racionalno utjecati na to, niti se za to čovjek može dobro pripremiti. U Japanu su ljudi na potrese i te kako pripremljeni, mi u Hrvatskoj nismo. Zaključak je da se potresa ne bojim ništa više nego što bi to bilo normalno. I kao što je i red, više se pribojavam zbog potomaka nego zbog sebe.

Bilo bi lijepo kad bi 2020. godina i ono što nam je ona donijela, pandemiju korona virusa i jake potrese, bilo isprano onako kao što jači morski val može lako izbrisati ucrtano „2020“ na morskom pijesku. Ali ne može biti tako isprano, posljedice ostaju.

Početkom prosinca, nekako istog dana, ili dan-dva kasnije ili ranije, nakon što mi je u Ideje.hr objavljen tekst „Pandemijski esej: ‘Di ja to idem?’ Kako sam shvatio što je to smrt“ zarazio sam se korona virusom o kojem sam kao mogućoj smrtonosnoj opasnosti pisao u tom tekstu. Koji dan kasnije osjetio sam simptome bolesti. Nisam praznovjeran i ne bojim se da će objava ovog teksta izazvati neku novu nesreću. Ne čarobiram.

Ali, zanimljiva je ta koincidencija s mojim COVID-om 19. Baš je tih dana u Zagrebu zaista izgledalo da je lakše pokupiti virus nego ga zaobići. Ja sam i rekonstruirao od koga sam ga mogao dobiti. Na Cvjetnom trgu, u jednom poduljem razgovoru na otvorenom, kafići ionako više nisu radili. Ja sam prikladno imao masku, a sugovornikova je kirurška maska pokrivala samo usta, ne i nos. Zarazila mu se cijela obitelj – supruga, djeca i roditelji.

Već dosad u Hrvatskoj umrlo je od korone više od pet tisuća ljudi, svaki 800-i stanovnik Hrvatske. Potresle su me smrti nekih mojih dobrih poznanika, dragih, sposobnih, bitnih ljudi, vrhunskih profesionalaca. Smrt može pokositi iznenada i u potresu i u koroni. Potres nam se čini opasnijim, jer pred epidemijom imamo osjećaj da je ipak možemo kontrolirati ako poštujemo epidemiološke mjere, pa na koncu, ako uopće ne izlazimo vani. Ali je, statistički, što se tiče pogibelji, velika razlika – korona je uzela više od pet tisuća života, u 2020. je u Hrvatskoj umrlo najviše ljudi od Drugog svjetskog rata, a u dva velika potresa, u zagrebačkom i petrinjskom, poginulo je osmero ljudi.

Ja sam u koroni prošao sasvim dobro. Imao sam temperaturu dva-tri dana (a samo prvog dana do 38 C) i tri-četiri dana mučninu i probavne smetnje, ne pretjerane. Odmah sam se izolirao, nisam izlazio, nikoga nisam zarazio a četvrtog dana od pojave simptoma bio sam antigenski testiran i dobio potvrdu da sam pozitivan na virus.

Kad sam prvi i drugi dan prebolio relativno lagano mislio sam ipak da sam uhvatio neki lakši virus a ne koronu. Ali onda je mučnina potrajala i treći i četvrti dan. Bilo mi je bitno da prolaze dani bez kašlja. Bolest se može naglo pogoršati šesti, sedmi, pa i deseti dan.

Sve dok se nisam testirao procjenjivao sam šanse pozitivan-negativan na 50:50, u početku s nadom da ipak nisam zaražen. Ranije sam mislio da čovjek sam osjeti kad se razboli od tako neke nove bolesti koju dotad nije nikad imao, da je može razlikovati od bilo koje druge viroze.

Naravno, gripa nije dolazila u obzir, ove zime je uopće nema. Korona virus je daleko najvirulentniji, (pa i onaj stari, temeljni soj) tri i pol puta virulentniji od gripe, kažu eksperti. Kad sam prvi i drugi dan prebolio relativno lagano mislio sam ipak da sam uhvatio neki lakši virus ali ne koronu. Ali onda kad je mučnina potrajala i treći i četvrti dan, počeo sam sve više vjerovati da je korona. I bila je.

Bolest se može naglo pogoršati šesti, sedmi, pa i deseti dan. Bilo mi je bitno da prolaze dani bez kašlja, tako da sam bio miran, a onda i s izvjesnim zadovoljstvom prihvatio privremeno stečeni imunitet.

Tlo se ipak smiruje, valjda za trajnije. Ali, vrijeme je tmurno, teško, nesigurno, budućnost slabo predvidiva. Novi sojevi korona virusa virulentniji su a neki su, možda, i otporni na antitijela koja proizvodimo kad se cijepimo, ili nakon što prebolimo COVID, inficirani starim, kineskim sojem. Pa onda, na djelu su državne otmice cjepiva, jer ga nema dovoljno, ne može ga za kratko vrijeme dovoljno proizvesti.

Izvor: Pixsell / Autor: Igor Soban/PIXSELL

Naši su glavni problemi i strahovi pandemija, potres, ekonomska nesigurnost. Ali, ima toga još. Kolapsolozi koji proučavaju rizike sloma civilizacije slute različite opasnosti, mnoge od njih mogu biti međusobno najuže povezane. Klimatske promjene, nedostatak resursa, velike prirodne katastrofe, zagađenja, nove smrtonosne zarazne bolesti, istrebljenja vrsta, digitalni kolaps, izbjegličke krize i migracije, masovna nezaposlenost, terorizam, nuklearni rat…

Mnoge katastrofe koje su se dogodile u povijesti, vjerski fanatici protumačili su kao božju kaznu. Pa i prilikom posljednjeg potresa u Petrinji, dvojica hrvatskih biskupa komentirali su kako je time Bog poslao poruku.

Jedan od najrazornijih potresa u europskoj povijesti 1755. godine uništio je Lisabon, poginulo je više desetaka tisuća ljudi. Književnik i filozof Voltaire duboko je bio pogođen katastrofom, napisao je jednu poemu o Lisabonu, a onda je u svom glavnom djelu „Candide ili optimizam“, zbog straha od zatvora tada još pod tuđim imenom, ismijao Leibnitzovu filozofsku ideju predodređene harmonije, prema kojoj je svijet u kojem živimo baš onakav kakav je mogao i morao biti, tj. najbolji je od svih mogućih svjetova.

Svijet koji je prepun tragedija i katastrofa nije sigurno najbolji mogući, no niti najgori mogući svijet. Negdje je između te dvije krajnosti. Čak i ako je bog pokrenuo svijet, on nije niti dobar niti zao, i nema više utjecaja na kauzalnosti ili slučajnosti svijeta i povijesti. Ljudi čine svijet boljim ili lošijim. Bitan je, ako ne već harmoničan, barem snošljiv odnos s prirodom jer smo njezin dio. Humanističke vrijednosti i solidarnost trebaju i mogu pomoći.