Dostojanstvo i pobuna. Dostojanstvo kralja i dostojanstvo siromaha. Pravo i dostojanstvo. Osobno i dostojanstvo rada.

Paradoks je dostojanstva kao društveno prihvaćene vrijednosti u tomu što je istovremeno riječ o posve subjektivnome konceptu, u mnogome delikatnom sastojku klasičnoga poimanja osobe i modernoga koncepta ljudskih prava, ali i o robustnome zamašnjaku društvenih previranja, piše Žarko Puhovski u članku u kojem prati filozofske koncepte dostojanstva, neuspješne pokušaje pravne teorije te shvaćanje dostojanstva u sindikalnim prosvjedima

Napomena o egzistencijskome luksuzu i politici kakvoće

Sukus je fundamentalnoga nezadovoljstva, koje se širi suvremenim svijetom, poodavno pogođeno iskazan riječima Hucka Finna u nakani da pouči odbjegloga roba Jima o tomu što  je Evropa. Huck mu kaže da u Evropi postoje kraljevine, a na Jimovo pitanje što su to kraljevine i kraljevi, odgovara da su kraljevi ništarije te da više ne mora znati.

Pokret koji je 125 godina poslije, započevši u Španjolskoj, u nekim trenucima obuhvaćao gotovo čitav (razvijeni) svijet – Indignados – ponavlja obrazac, oslanjajući se na enormno popularni staro-mladalački Hesselov knjižuljak objavljen 2010. pod naslovom: „Indignez-vous!“ (brošura je, u mnogome, vratila izvorno značenje u međuvremenu ozloglašenome terminu pamflet; pojam dolazi od dvanaestostoljetnoga stihovanog igrokaza nazvanoga „Pamphilus seu de amore“ – „Pamphilus ili o ljubavi“ – u kojemu ime glavnoga junaka dolazi od  Πάμφιλος, ljubimac sviju).

Pobuna koju Hessel i mlado sljedbeništvo zagovaraju karakterizirana je upravo srdžbom zasnovanim uvjerenjem da o „onima gore“ („elitama“, „etsablishmentu“) doista i ne treba znati drugo do da su naprosto – ništarije. A to se o njima zna zato što su „gore“, naravno (jer, kako bi inače tamo dospjeli). Očito, takvo je polazno stajalište radikalno neprecizno, čak i (socijalno, politički, svjetonazorski) dezorijentirano, ali, dijelom baš zato, lako prihvatljivo kao motivirajući čimbenik posve raznolikih, gdjegdje i doista snažnih prosvjedovnih gibanja; u njihovu je korijenu kako realno egzistentni socijalni očaj, tako i posredovno idealizirani očaj (jer, kao i u mnogim ranijim povijesnim zgodama, velik broj aktivista djeluje u ime očaja drugih, pa i onih koji ne znaju zapravo u koliko su očajnoj situaciji, te ih – prosvjedovnim akcijama, pored ostaloga – tek treba o tomu osvijestiti).

Oni gore su naprosto ništarije, Jim i Huckleberry Finn

Pola stoljeća prije ovih zbivanja, na vrhuncu studentskoga pokreta, u javnoj diskusiji u Berlinu, srpnja 1967. (objavljenoj kao dodatak knjižici koja sadrži njegovo istovremeno održano predavanje pod dalekosežnim naslovom: „Das Ende der Utopie“ – „Kraj utopije“), Herbert Marcuse paradigmatički formulira (sadržajno gotovo ispražnjenu) premisu ovakvih dogodovština: „Želi li se na mjestu zatvora graditi stambenu zgradu, mora se  doista srušiti zatvor, inače se ne može ni započeti gradnja stambene zgrade…Nije nužno imati već točan plan te stambene zgrade e da bi se započelo s rušenjem zatvora ako postoji volja i snaga za to….O pojedinostima se može i kasnije dogovoriti.“

Ista je motivacijska pripovijest koja zaziva volju (a nada se snazi) očito i dalje na djelu; sada, doduše, u nesklapnoj, adolescentskoj verziji juniorske legende, „zelene Grete“: „Ljudi ne shvaćaju koliko su mladi ljuti zbog klimatskih promjena, podcjenjuju snagu ljutite djece. Oni su ljuti i frustrirani” (Hina, 3. 12. 2019.). I doista, dinamika posve raznolikih gibanja potječe neprijeporno iz duboke, najčešće nespecificirane frustracije (pokušaj da se u dijelu psihoanalitičke literature na hrvatskome termin prevodi izrazom uskrata nije naročito sretan jer zapravo brka uzrok i posljedicu motivacijskoga sklopa). Uz frustraciju nikakva preciziranja kao da nisu potrebna; u političkoj provedbi ona samo odmažu „našoj stvari“, jer, naime, možebitno dovode do sužavanja „udarne fronte“.

Povrijeđeno dostojanstvo neprestance se pokazuje eksplozivnom smjesom koja jednostavno zaziva bunt – nerijetko protiv svega (katkada i protiv bilo čega). Nijekanje dostojanstva gotovo neposredno izaziva zgroženost, frustriranost, očaj, ljutnju

Snaga prosvjedovne motivacije koja pokreće velik broj ljudi proizlazi, dakle, upravo iz rečene nepreciznosti koja je, pak, u intimnome doticaju s jednom od temeljnih odrednica (kako individualnoga, tako i kolektivnog) identiteta – dostojanstvom. Povrijeđeno (ili, kako se to često, pomalo patetično ali zato dodatno motivirajuće, formulira: „pogaženo“) dostojanstvo neprestance se pokazuje eksplozivnom (socijalnom, političkom, psihologijskom) smjesom koja jednostavno zaziva bunt – nerijetko protiv svega (katkada i protiv bilo čega). Nijekanje dostojanstva gotovo neposredno izaziva već rečenu zgroženost, frustriranost, očaj, ljutnju…

Paradoks je dostojanstva kao društveno prihvaćene vrijednosti baš u tomu što je istovremeno riječ o posve subjektivnome konceptu, u mnogome delikatnom sastojku (klasičnoga) poimanja osobe, kao i (modernoga) koncepta ljudskih prava, ali i o robustnome zamašnjaku društvenih previranja. Specifičnost je dostojanstva kao (pretežito moralnoga) rezervoara za iniciranje društvenih gibanja (ali i individualnih životnih strategija) upravo u sadržajnoj nepreciznosti koju uvodi u komunikaciju. Povreda jednakosti ili slobode načelno je razmjerno jednostavno ustanovljiva (nerijetko i empirijski, pa i kvantitativno), a ima i jasan pojmovni ekvivalent na drugoj strani: neslobodu ili nejednakost. Protupojam dostojanstvu (ne samo u hrvatskome) međutim ne postoji, barem ne kao imenica (iako, indikativno, postoji odgovarajuće negativni pridjev: nedostojanstven/o/a).

Mnogi suvremeni jezici rabe za dostojanstvo izraz koji potječe iz latinskoga dignus u značenju vrijedan, dostojan; njemački termin Würde izvodi se također od Wert, vrijednost. No, hrvatski je izraz svojim podrijetlom takorekuć ciničniji – dostojanstven/a je naprosto ona/j tko stoji-do-nekoga (važnog, moćnog, odlučujućeg, uglednog). Izvorno hrvatsko značenje izraza ne uzima u obzir (za brojne filozofijske i religijske interpretacije bitnu) nutrinu dostojanstva – vanjskim prilikama nasuprot. Za ovako implicirano poimanje doista važi Hobbesov dictum: „smatrati one koji zapovijedaju dostojanstvenima…nije drugo do argument i znak moći“ („Leviathan“, ed. C. B. Macpherson, Penguin, p. 152); moć se naprosto prelijeva u (društveni) ugled, pa i dostojanstvo, ali kao simbol moći.

Nije nužno da živim ali je u svakom slučaju i svakom trenutku važno da obavljam svoju dužnost. Friedrich Veliki i Voltaire (Georg Schöbel)

Socijalno (pred)postavljeno dostojanstvo funkcioniralo je i kao (odozgo) zadani moralni okvir – srednjovjeke su viteške vrline bile vezane isključivo uz stalešku pripadnost (sa zanemarivim izuzecima), a postale su osnovom kasnije široke koncepcije koju se naziva: fairness. U modernoj je inačici ta koncepcija – ma koliko destilirana iz okrutnih socijalnih okolnosti u kojima je original uspostavljan – popularna i prihvatljiva. Ponajprije na razini vrednovanja pojedinaca; kada ju se pripisuje skupinama nastaju ozbiljne (u novije vrijeme prije svega nacional-patriotske) poteškoće. U krajnjoj crti, sustavski ju se može rasprostrti na čitave nacije i njihovo političko samorazumijevanje – sve do zloćudnoga („pruskog“) egzistencijala Friedricha Velikoga: „Nije nužno da živim, ali je u svakome slučaju i svakom trenutku važno da obavljam svoju dužnost“.

Dužnost iznad života sažetak je višestoljetnoga egzerciranja dostojanstva koje iz (socijalne) privilegije postaje (podaničkom, ali, kasnije, i građanskom) obvezom. Vjerojatno ne slučajno, premda svakako neosvješteno, ovakvo, postfeudalno, razumijevanje dostojanstva iskazala je u svojoj oproštajnoj besjedi (15. 2.) i Kolinda Grabar Kitarović, riječima: „Interese hrvatskoga naroda, države i svih državljana branila sam i promicala dostojanstveno i odgovorno… iznad bilo kojih i bilo čijih parcijalnih interesa“. Pojam je iznadinteresnoga dostojanstva po sebi prijemoderne kakvoće, a ne građanske naravi – jer pretpostavlja da se interese (a posebice vlastite) ne može zastupati dostojanstveno. Dostojanstvo onda ostaje rezervirano za razinu smještenu iznad svih sukoba, vrhunaravnu razinu suverene objektivnosti; svima je ostalima zadana „puka partikularnost“.

„Beggars can’t be choosers“ , imati mogućnost izbora jest jedna od sastavina društvenoga dostojanstva. Ono se često razumije kao popratna pojava egzistencijskoga luksuza, kao životna poputbina koje su deprivilegirani načelno lišeni

U toj dvojnosti unutrašnjega i izvanjskog (socijalnog) postava dostojanstva očitava se još jedan kategorijalni paradoks; pojam se raznovrsnim korištenjem „rasprostire“ od stoičkoga shvaćanja (da se – bitno unutrašnje – dostojanstvo čovjeka može očuvati i usred patnje i nepravde uokolo) do robovlasničkoga i feudalnog sustavskog vezivanja dostojanstva uz podrijetlo (stalež), te kasnijih, sofisticiranijih obrazaca socijalizacije dostojanstva kao privilegije. A dvovrsna zapriječenost dospijevanja do dostojanstva sviju, svagda je ključni povod za snažno, premda najčešće nediferencirano nezadovoljstvo, pa i očaj – bilo tako što se izolirano samoobnavlja skupina onih koji zaposjedaju pozicije institucionaliziranoga dostojanstva, ili pak tako da moćnici svojim djelovanjem neposredno onemogućuju dostojanstveni život ostalih.

U istočnoj tradiciji, onoj budističkoj, dostojanstvo je – opet inherentno – u ljudskoj sposobnosti samousavršavanja. Zapadno je naslijeđe bitno određeno pojmovnim raščlambama Pica de la Mirandole u nastavku na Cicerona (koji dignitas još intimno povezuje s auctoritas) i kršćansko poimanje dostojanstva. Pico (uzimajući, po prvi puta u toj tradiciji, i Kabbalu u obzir) s jedne strane – posve tradicionalistički – čovjeka razumije kao biće čije dostojanstvo proizlazi iz toga što je „sinteza univerzuma“ („De hominis dignitate“ – „O dostojanstvu čovjekovu“, 1486./87.). S druge je pak strane – već u konturama moderne antropologije – čovjek, kao mikrokozmos u kojemu se ponavlja čitav proces stvaranja, podoban za čin u kojemu, vlastitom slobodnom odlukom, sebe sama određuje i postavlja na odgovarajuće mjesto u svijetu. Dostojanstvo se sastoji baš u tom potencijalu za slobodnu odluku o sebi samome; mnogo prije Descartesa kojemu to Heidegger pripisuje kao novovjeku prijelomnicu, ovdje je već riječ o samopostavljanju čovjeka kao (moralnoga) subjekta.

Prosvjetiteljstvo, u nastavku na ove naznake Moderne, polazi od ideala ovladavanja porivima unutrašnjom moralnom snagom koja se izvanjski iskazuje kao dostojanstvo. Pritom je i dalje pojedinačna egzistencija u središtu pažnje; njezino je jamstvo, kako to Kant paradigmatički formulira, u autonomiji koja je „temelj dostojanstva ljudske naravi“ („Grundlegung zur Metaphysik der Sitten“ – „Zasnivanje metafizike ćudi“ – AA IV, S. 436).

„Ovladavanje porivima moralnom snagom jest duhovna sloboda, a dostojanstvo je izraz te pojave“, Friedrich Schiller

No, ma koliko moralne prosudbe bile konstitutivne za ovakvo, individualizirano poimanje one se nužno isprepleću s društvenim danostima o kojima se još dugo prosuđuje na Kantovu tragu. Schiller, tako, čitav problem iskazuje ponajprije u školsko-prosvjetiteljskome tonu: „Ovladavanje porivima moralnom snagom jest duhovna sloboda, a dostojanstvo je izraz te pojave“ (Friedrich Schiller, “Über Anmut und Würde”). No, jedan ga dvostih dovodi kasnije do samih (društvenih) pretpostavki netom spomenutih uzvišenih razmatranja: „Date li mu jesti, stanovati, obući se, dostojanstvo se nadaje po sebi“ („Musen-Almanach für das Jahr 1797“, J.G. Cottaischen Buchhandlung, Tübingen,  „Sämtliche Werke“, Band 1, München, S. 248). Od (radikalno razumljenoga) prosvjetiteljskog pojma dostojanstva do njegova (izvorno prešućivanog) socijalnog konteksta i ne treba puno.

Sažimljući Schillerov socijalni radikalizam Brecht je, nekoliko generacija kasnije, u „Operi za tri groša“, skovao glasovitu materijalističku parolu: „Prvo dolazi ždranje, a onda moral“ (što je paradigmatička odrednica već spominjanoga egzistencijskog luksuza u kojemu se o dostojanstvu tek uopće i može prozboriti). U teorijskim razmatranjima on zastupa, dapače, stajalište da riječ „čast“ treba zamijeniti izrazom „ljudsko dostojanstvo“, jer je čast nešto izvanjsko, a dostojanstvo pak unutrašnja vrijednost („Fünf Schwierigkeiten beim Schreiben der Wahrheit“, „Unsere Zeit“, Paris, Basel, Prag, April 1935. – „Pet poteškoća pri pisanju istine“).

„Prvo dolazi ždranje, a onda moral“, Bertolt Brecht, Opera za tri groša

Brecht je, naravno, u poimanju dostojanstva posredovan Marxom (i marksizmom) – misaonom tradicijom koja dostojanstvo čovjeka smatra mogućim tek s onu stranu otuđenja/eksploatacije. Dakle, dostojanstveni čovjek prebiva tek u uvjetima zajedničkoga života u kojima ljudima (revolucionarnom intervencijom) nije više nužno da se odnose kao „karakterne maske koje su personifikacija ekonomijskih odnosa“ („Das Kapital“I, MEW, Bd. 23, S. 64), jer su „dokinuti svi odnosi u kojima je čovjek poniženo, ugnjeteno, napušteno, prezreno biće“ („Zur Kritik der Hegelschen Rechtsphilosophie. Einleitung“, MEW, Bd. 1, S. 385 – „Uz kritiku Hegelove Filozofije prava. Uvod “). Blochova raščlamba (u „Prirodnome pravu i ljudskom dostojanstvu“) na tom tragu uvodi uvjerljivu sliku „ortopedije uspravnoga hoda“ (za razliku od puzanja na koje su ljudi prisiljeni u raznolikim autoritarnim odnosima).

Kako je znano, revolucionarna se je ambicija pokazala bitno neizvodivom, dapače pokušaji su da je se realizira „protiv ‘Kapitala’“ doveli do novih masovnih, sustavno proizvođenih puzanja namjesto iole uspravnoga hoda (Blochov je jednostrano kritički nastrojeni utopizam pomalo sukriv za neke od ovih „nesporazuma“, no i on je sam morao, na kraju, bježati na Zapad). Moderni se koncept dostojanstva pod pretpostavkom osviještenoga izostanka revolucije razdvaja na legalistički krak – koji se, u zajednici, koncentrira na konstruiranje pravnih mehanizama zaštite ne baš definiranoga sadržaja, te na sindikalno nastojanje da se, u društvu, zajamči dostojanstvo rada.

Moderni se koncept dostojanstva razdvaja na legalistički krak – koji se koncentrira na konstruiranje pravnih mehanizama zaštite, te na sindikalno nastojanje da se zajamči dostojanstvo rada.

Ono što se izvorno (ponajprije prosvjetiteljski) vidi samo u filozofijskome zabranu postaje s vremenom mjerodavnim i na pravnome području: „Ljudskome dostojanstvu protuslovi učiniti čovjeka pukim objektom u državi… jer neotuđivo dostojanstvo čovjeka kao osobe sastoji se upravo u tomu da ostaje priznat kao samoodgovorna osobnost“. Riječ je o presudi Njemačkoga ustavnog suda iz 1977. (BVerfGE 45,187), koja se, u osnovi, odnosi na doživotni zatvor, ali pozivom na 1. članak Ustava naglašava nepovredivost ljudskoga dostojanstva. Riječju, posve kantovski impostirana, pravna interpretacija „samoodgovorne osobnosti“ temelj je suvremenoga njemačkoga (i ne samo njemačkog) ustavnog sudovanja.

Rečeno je posredovanje izvedeno preko svojevrsne pravno-političke revolucionarne zgode – usvajanja Opće deklaracije OUN o ljudskim pravima kojom se postulira da se ljudi rađaju „slobodni i jednaki u dostojanstvu i pravima“ (čl.1). Dostojanstvo je time dovedeno do razine svojevrsne istoznačnice s pravima, pri čemu je, čini se, izgubljen njegov (stalno repetirani) sukobni i ekskluzivistički značaj. S jedne je strane došlo do inflatorne uporabe pojma, te se, primjerice (posve tradicionalistički) govori o gubitku dostojanstva države koju često bombardiraju iz susjedstva (A. Mizroch, „Sderot Mayor: State of Israel Has Lost Its Dignity“, „The Jerusalem Post“, Jerusalem, 26 February 2008), a s druge, već dvadesetostoljetnim izričajem, o dostojanstvu pojedinaca koje štiti međunarodno pravo. Pritom se, u mnogome, ponavlja izvorna dihotomija u odnosu statusnoga i inherentnog dostojanstva (usp., Laura Valentini, „Dignity and Human Rights: A Reconceptualisation“, „Oxford Journal of Legal Studies“, vol. 37, 4, Winter 2017, p.862-885).

Prema Općoj deklaraciji  OUN ljudi se rađaju „slobodni i jednaki u dostojanstvu i pravima“, čime je dostojanstvo postalo istoznačnica s pravima a njegov sukobni i ekskluzivistički značaj izgubljen

Koliko se god pravna teorija (i pravosudna praksa) trsila precizirati u biti filozofijske pojmove kakav je dostojanstvo, samo se dodatno zapliće u (pravne, moralne, političke i ine) probleme. Na primjer, nešto šira interpretacija netom spomenute formulacije njemačkoga ustavnog suda upućuje u konsekvencijama (koje rečeni sud zasigurno nije imao pred očima) na moralnu neprihvatljivost svakoga nacionalizma, koji, naime, u ime tvorbe i/ili održanja (nacionalne) države svaku individuu nužno čini objektom svojega „povijesnog projekta“. A nacionalno dostojanstvo – koje je nacionalistički „individuirano“ – interpretira se na razini „prirodne“ ekskluzivnosti, dakle u sukobu sa svima uokolo.

Tomu, otprilike, odgovara, na kronologijskome početku ovoga procesa legalizacije filozofijskih koncepata, poimanje koje već Blackstone („Commentaries on the Laws of England“,  1.1 “The Rights of Persons”) uvodi na mjestu na kojemu (indikativno) razmatra upravo kraljevsko dostojanstvo. Smisao vladareva dostojanstva vidi, naime „samo u protuslovlju spram ostalih, a ne u odnosu na ono što uživa zajedno sa svojim podanicima“. Dostojanstvo je, zapravo, privilegija – subjektivna ako je o samorazumijevanju riječ, objektivna, ako je podržana ustanovama realnoga poretka.

Polazi li se od autonomijom osiguranoga individualnog dostojanstva, društvo se uspostavlja odozdo, kao posljedak odluka, djelovanja, ali i vrijednosti pojedinaca/ki

Poštivanje drugih izjednačava se tako s poštivanjem njihova dostojanstva – odatle slijedi i poštivanje sposobnosti individue za autonomiju (što je, primjerice, za utilitarizam bitno, jer inače nema smisla uzimati ljude kao brojne individue uopće u obzir). Ili, u redakciji Jona Elstera: „Zašto bi individua željela zadovoljenje kriterijem pravednosti ili društvenoga izbora ako individualne težnje mogu biti oblikovane procesom koji prethodi izboru?“ („Sour Grapes“, CUP, Cambridge 1983, p. 109). Riječju, polazi li se od autonomijom osiguranoga individualnog dostojanstva, društvo se uspostavlja odozdo, kao posljedak odluka, djelovanja, ali i vrijednosti pojedinaca/ki. Stoga će i svaki radikalni oslonac nezadovoljstva zbog gaženja dostojanstva (nekih i/ili mnogih) dovoditi u sumnju kako dano društvo, tako i njegovu zajednicu, čak: doslovce težiti tomu da sve dane transindividualne konstrukcije digne u zrak.

Ovo „dizanje u zrak“ počinje s otklanjanjem „uobičajenih oblika izražavanja“ – često se radikalno nezadovoljnima prigovara da svoje nezadovoljstvo artikuliraju na „način neprihvatljiv za većinu“. No, kada je o dubokome nezadovoljstvu riječ (kakvo upravo nijekanje dostojanstva često inducira), kao da preostaje Hessel-Marcuseov model teške (ali apstraktne) verbalne artiljerije, ili pak jasno kršenje pravila dopuštenoga govora (usp. Ronald Dworkin, „Taking Rights Seriously“, HUP, Cambridge Mass., 1977, p. 201 i d. – u odjeljku indikativnoga naslova: „Kontroverzna prava“).

Od kontroverznosti do zbiljskoga dovođenja sustava u pitanje potreban je – u načelu, doduše – tek korak, no u praksi to traje i više od stoljeća pri čemu se dovođenje sustava u pitanje u pravilu zaustavlja na tomu, pa se ciklus katkada i ponavlja – a sustav ostaje (uvodno spomenuta nepreciznost dinamičkoga elementa „dubokoga nezadovoljstva“, pa i posljedična dezorijentiranost pobune, u tomu se jasno osjeća).

Sličan put, u isto vrijeme, prolazi i socijalni, sindikalni rad na dostojanstvu kao poželjnoj kategoriji svakidašnjice. Odmakom od prevratnih težnji, sindikalno se djelovanje (prije svega u zapadnoj Evropi i SAD) u mnogome koncentrira na – veoma široko shvaćeno – dostojanstvo rada. Pritom se dostojanstvo rada dvojako razumije:

1. kao oznaka rada koji omogućuje dostojanstven život radnik(c)a (bez siromaštva, nenaobraženosti ili kulturne marginaliziranosti);
2. kao oznaka rada koji fizički i hijerarhijski ne traži iscrpljivanje ili poniženje.

I opet se, međutim, pokazuje da je dostojanstvo nedostatno precizno (iako se ovdje barem jasno radi o statusnome dostojanstvu). U svojem redovnome djelovanju sindikati trebaju kvantificiranje zahtjeva kako zbog pregovaranja, tako i zbog dokazivanja članstvu da su (barem djelomice) postigli uspjeh. No, privlačnost je (ma koliko bezobalnog) pojma dostojanstva nenadoknadiva, kako u početnoj motivaciji za pristupanje sindikatima, tako i u održavanju napetosti članstva spram vodstva i ciljeva bez koje sindikati ne mogu trajno funkcionirati.

Svojevrsna je dijalektika općega pojma dostojanstva i postotnih indikatora (ne)uspjeha u nastojanjima popravljanja stanja gotovo stalno na djelu. Zamjenica glavnoga tajnika Europske konfederacije sindikata (ETUC), Esther Lynch kazala je, tako, nedavno da je „smisao minimalne plaće utvrditi razdjelnicu između dostojanstva i siromaštva“. (HINA, 29. 1.) Riječ je pritom o transgeneracijski birokratiziranim funkcionarima koji izvorni impetus ipak ne mogu zaobići (iako ga, logikom svojega posla, stalno relativiraju).

Dobro je to ilustrirao nedavni štrajk u školama. Njegovo je trajanje bilo izuzetno ne samo zbog Plenkovićeve nespremnosti da komunicira s organizatorima, nego i zato što je štrajk, nakon početnoga rutinskog insistiranja na postocima povećanja plaća, doživio reinterpretaciju u zazivanju dostojanstva zaposlenih u školama – što se ne može tako jednostavno kvantificirati.

Koeficijent složenosti i koeficijent dostojanstva

Oni sa strane  ironično su ishod štrajk opisali tako da su sindikati „dogovorili su povrat dostojanstva na rate“ („ZG-magazin“, 3.12. 2019.), polazeći vjerojatno od uspaljenih riječi Sanje Šprem: „Koeficijent složenosti postao je koeficijent dostojanstva“. Činjenica da je pritom očito na djelu contradictio in adiecto  nije smetala štrajkače, neovisno o naobrazbi. Nekako su svi znali o čemu je riječ – o borbenoj reprezentaciji dostojanstva (pritom su školski sindikati bili posve realistični i zato što – za razliku od nekadašnjih plenumaš(ic)a sa Filozofskoga fakulteta – nisu fantazirali o revoluciji, premda su tražili stotinjak puta više od njih).

Štrajkbreherski su glasovi uobičajeno moralizirali: “Dostojanstvo se ne stječe novcem niti na ulici, već teškim radom. U suprotnom bi svi lopovi bili dostojanstvenici”. (Ljilja Vokić, „Direktno“, 15.11. 2019.). Ostavi li se po strani to što je drugi dio iskaza u mnogome ostvaren (ne bez nekadašnjih zasluga same govornice kao ministrice u vladi koja je takav socijalni složaj marno promicala), indikativan je udarni dio reakcije. To je – opet se ponavlja već dogođeno – oponašanje bogataškoga, privilegiranog gledanja na niže slojeve. Oni, naime, „stalno traže novac, kao da je novac sve“ – to pak da ima važnijih stvari od imutka, novca, itd. iskreno vjeruju oni kojima time raspolažu.

Ljilja Vokić sindikalno nastojanje doživljava kao guranje nižih tamo gdje im mjesto nije, među dobrostojeće, kao da će time biti zaboravljena njihova izvorna – socijalna – nedostojanstvenost

Hobbesovska je nastrojenost gdje. Vokić ne samo posve neosviještena, nego i polovična – jer Hobbes povezivanje dostojanstva sa statusom vidi kao pogrešno, dok Vokićka sindikalno nastojanje doživljava kao svojevrsni socijalni arivizam – guranje nižih tamo gdje im mjesto nije, među dobrostojeće (kao da će time biti zaboravljena njihova izvorna – socijalna – nedostojanstvenost). A „težak rad“ kao izvor dostojanstva postoji samo u promičbenim konstruktima HTV-a (od Branimira Bilića na dalje) i sličnih lakirerskih ustanova, realnost je, svakako, posve drukčija.

Dostojanstvo, izgleda, izaziva nesporazume na svim stranama, u svim vremenima i svjetonazorima. No, njegova ga izvorna radikalnost čini neiscrpnim vrelom čitava dijapazona kontestatorskih stremljenja. Ona može zavesti do samih granica egzistencije, pa i preko njih; legendarna lozinka od 27. ožujka 1941., „Bolje grob nego rob“, egzemplarno uvodi koncept dostojanstva u smrti kao vrednijoj od nedostojanstvena života i prije suvremenih etičkih rasprava o opravdanosti dokrajčivanja nedostojanstvena života (koje imaju neku vrst granice u švicarskoj klinici nazvanoj „Dignitas“). Dostojanstvo koje svojim zahtjevom nadilazi sam život emancipirano je od svoje egzistencijske pretpostavke – živi mimo i iznad pojedinačnih života (koji su, u odgovarajućoj frazeologiji, „položeni“ za dostojanstvo drugih). Pravi je život moguć samo u junačkome modusu, a svatko bi tko pristaje na još malo ropskoga života umjesto junačke smrti morao biti smatran kukavicom (opetujući glasovito Aristotelovo dokazivanje naravi robova).

Ma koliko, dakle, bilo teško odrediti što bi dostojanstvo doista značilo, njegovo je negiranje neupitan trigger nezadovoljstava različitih vrsta i dosega, ono je odlikovana intelektualna (ali i emotivna) osnova politički neorganizirane (a moćne) negacije. Kada se to nijekanje – politički ili umjetnički – kultivira kao idealizirani očaj pogubno je za svaki socijalni složaj, ili politički poredak. U nastojanju da se izbori dostojanstvo u društvu djeluje se na razini uzvišene kakvoće, nijekanja svega postojećeg. Pokuša li se ovakva pozicija politički realizirati upada se nužno u pragmatičko funkcioniranje u kojemu je ključan kriterij kolikoća (kako to primjer s koeficijentima u nedavnome štrajku bjelodano pokazuje) – a to ruinira originalnu uzvišenost cilja.

Ostaje stoga već stoljećima neodgovoreno, a možda i posve neodgovorivo pitanje o tomu može li se ustrojiti svojevrsna štafeta koja bi omogućila prijelaz iz zabrana vrijednosti (kakvoće) u prostor ostvarenja (kolikoće), može li se, naime, koncipirati politika kakvoće koja bi nezadovoljstvo, pa i očaj, zbog gubitka dostojanstva učinila osnovom javnoga djelovanja koje samo to dostojanstvo izvedbeno ne ugrožava.