Ekonomski događaj godine u izboru I. Bićanića (nije Agrokor)

Hrvatsku nisu pokrenuli ni ciklus, ni β-konvergencija, ni krivulja proizvodnih mogućnosti. Reforme? Bez promjene političke ekonomije?

• Kada netko najavljuje 2018. kao godinu reformi (i to ni manje ni više nego zdravstva, mirovinskog, uprave, sudstva i obrazovanja) taj ili ne zna o čemu priča ili podcjenjuje druge ili se time koristi za neku skrivenu agendu. Na naslovnoj slici premijer Plenković

Oko Nove godine predlažu se razne rang-liste svega i svačega koje uglavnom završavaju izborom nekog najvažnijeg događaja. Evo još jednog takvog pokušaja. Najvažniji događaj u hrvatskom gospodarstvu 2017. godine je stopa rasta BDP-a od 3% (a ne državna intervencija u Agrokoru). To je najvažniji događaj zato što se 2017. godine stopa rasta hrvatskog BDP-a zabetonirala oko 3% (zaokruženo, ne može se to tako točno, na decimalu, računati) i  to je postala ‘nova normalnost’. Važnost stope rasta od 3% u 2017. nije samo u ‘novoj normalnosti’ nego i u tome što to nikako nije dovoljna stopa za bolju budućnost te zato – i to je najvažnije – što je Hrvatska trebala i mogla 2017. imati veću stopu rasta. Bila joj je dostupna. Na čemu se temelji zaključak da je Hrvatska mogla i trebala imati višu stopu rasta od  3% i tvrdi da je to zato najvažniji događaj godine? Tri su argumenta:

• ciklus,
• β-konvergencija i
• proizvodne mogućnosti.

Sva tri upućuju na to da je, nakon stope od oko 3% 2016. godine, stopa rasta 2017. trebala biti viša i da je zato stopa rasta od 3% 2017. godine vrlo važan neuspjeh. Neuspjeh koji zasjenjuje sve drugo. Ta stopa rasta u Hrvatskoj je znak ugrađenih dubokih strukturnih deformacija u važnim sektorima, ugrađenih kočnica i prepreka rastu, znak nedostatka aktivističkih poriva, neostvarenih poduzetničkih namjera, itd.

Redom treba objasniti svaki razlog, jer se jedino tako može postati svjestan kakav je rast od 3% neuspjeh.

Ciklus

Kapitalistička privreda – ona iz 19. stoljeća, kao i ona iz 21. stoljeća – je ciklična. Već se dugo prepoznaju četiri vrste ciklusa, od kojih je ovdje najvažniji takozvani ‘poslovni ciklus’ (Juglarov ciklus) koji traje između pet i dvanaest godina. Kako kada i kako gdje. Zašto nastaju ciklusi ovdje nije bitno (što znači da se ne zna točno ali ima puno objašnjenja i da je svaki ciklus malo drugačiji). Bitno je kretanje stope rasta tokom ciklusa.

Kako to izgleda, prikazano je na Slici 1. i stvari su prilično jasne. Svijet je sada u razdoblju ubrzanja, poleta. Iz godine u godinu se stope rasta povećavaju sve do nove krize/recesije (ili banane, kako su o recesiji govorili Jimmy Carter i njegovi, a drugi preuzeli taj eufemizam). Prevladavajuće iskustvo narodnih gospodarstva 2016. i 2017. je polet i rastuće stope rasta. Drugim riječima ubrzanje. Prevladavajuće iskustvo zemalja koje su slične Hrvatskoj su stope oko 5%.

Slika 1: Ciklus

Izvor: Manfred Gärtner  Macroeconomics, poglavlje 2, prvo izdanje

Što je sa Hrvatskom? Dijelila je recesijski pad sa svijetom (2008. pad od oko 8%). No nakon toga hrvatski brojevi pokazuju drugačiju sliku. Prvo je nakon recesijskog pada došlo razdoblje niskih stopa rasta, koje su se vrtile oko nule, uglavnom ispod nje. Neki to razdoblje vole nazivati produljenom recesijom (jer su prevladavale male negativne stope što podrazumijeva kontrakciju) ali važnije je naglasiti stabilnost stopa pa je možda bolje tu vidjeti stagnaciju. Dok je Hrvatska imala stagnaciju, svijet je imao novi (ali skromni) ciklus. Nedavno je svijet opet otišao u polet a Hrvatska u ‘gurni-me-povuci-me’ mod (‘gurni’ jer su porezne promjene, nije to reforma,  generirale nejednakosti koje jesu povećale potrošnju i ‘povuci’ zbog turizma i svjetskog poleta). Taj je mod doveo do stope rasta od 3%, ali umjesto daljnjeg cikličnog rasta, visina stope se na toj razini zabetonirala. Stopa od oko 3% traje već neko vrijeme i najavljeno je da će ostati. Ubrzanje svijeta zaobišlo je Hrvatsku. Vrtnja oko 3% ukazuje da je riječ o novoj vrsti stagnacije. To je sada stagnacija niskih stopa rasta.

Zašto je Hrvatska prvo imala negativnu stabilnost stopa, a sada nisku stabilnost stopa, se ne zna. To nitko nije istraživao i izgleda da nikoga i ne zanima, ali vjerojatno odgovor treba tražiti u političkoj ekonomiji, u društvenim odnosima kroni-kapitalizma.

Znači, u pogledu ciklusa, u Hrvatskoj je izostalo ubrzanje, pa je hrvatsko gospodarstvo ‘underprerfoming‘. Dostupno joj je bolje, i opravdano je očekivati bolje, a ako ga nema, to je zbog unutarnjih problema koje ne uspijeva riješiti. Stopa rasta od oko 3% u 2017. vjerno odražava taj neuspjeh.

β-konvergencija

Prevladavajuća teorija rasta, niz računanja, ali i neki očekivani trendovi, ukazuju da postoji konvergencija, smanjenje razlika među gospodarstvima. Ako ne globalna onda lokalna ‘konvergencija klubova’, a jedan takav klub je EU. Postoje oko toga živahne rasprave, ali one nisu ovdje bitne. Važne su implikacije i odnosi stopa rasta. Dugoročna stopa rasta najrazvijenijih zemalja (zemalja jezgre) je oko 2% (postoje rasprave oko usporavanja i da li je tehnički napredak iscrpljen, ali to nije ovdje važno). To je otprilike sadašnja stopa rasta jezgre. Ako postoji konvergencija onda manje razvijene zemlje moraju imati stope rasta veće od 2%.

Kada se u pomoć pozove malo teorije onda se priličnom uvjerljivosti može pokazati da jezgra raste po ravnotežnim stopama i vidjeti da što je zemlja po stupnju razvoja udaljenija od jezgre to je stopa rasta veća i konvergencija brža. To se naziva β-konvergencijom i ona se može prikazati slikom. Na Slici 2. lijevi dio pokazuje konvergenciju, stope rasta teže (strelice) stopi rasta jezgre, a desni dio je pojašnjenje zašto. Padajući pravac je stopa rasta a vodoravna crta je ravnotežna stopa rasta. Zemlje jezgre su gdje se pravac i krivulja sijeku i to je ravnotežna staza kojoj se konvergira. Vidljivo je da što je neka zemja udaljenija od zemalja jezgre to je stopa rasta veća. Kina je jako daleko pa je njena stopa rasta oko 8-9%, Slovačka je bliže pa je njena stopa rasta oko 5-6%, Nizozemska je dio jezgre pa raste po stopama od oko 2%.

Slika 2: β-konvergencija

Izvor: Bićanić Ivo, Deskar Škrbić Milan i Tuđa Dora: Bilješke za poredavanje iz modela rasta (Zagreb, 2105)

Gdje je tu Hrvatska? Prvo, nedvojbeno je jako daleko od jezgre, njen dohodak po stanovniku (prikladno preračunat da bude grubo usporediv) je oko trećine dohotka jezgre, a dva puta veći od onoga nerazvijenih gospodarstva. Dakle stope rasta Kine i Indije ne treba očekivati u Hrvatskoj, ali stope rasta Slovačke ili Rumunjske bi trebale biti lako dostupne. Hrvatske stope su međutim bitno niže. Stvar je još gora jer razlika između 3% i 4-5% nije stvar stupnja (malo brži internet i malo veće plaće) nego kakvoće. Skok od 3% do 4% podrazumijeva drugačije gospodarstvo sa drugačijom političkom ekonomijom, a ne reforme.

Zašto je Hrvatska stopa rasta niža nego bi trebala biti prema β-konvergenciji? Niti to se ne zna jer se time nitko nije bavio, mada se moglo. Izračunati su trendovi (postoji jedna dobra dugoročna serija i dvije koje nisu tako dobre, dakle brojevi postoje) ali dalje od grubih objašnjenja i jednostavne naracije se nije otišlo. Opet bi stvari trebalo tražiti u političkoj ekonomiji,  zašto tržišta ne funkcioniraju tako da se cijene ne približavaju oportunitetnim troškovima, a mobilnost je mala.

No u pogledu hrvatskog odstupanja od predviđanja β-konvergencije treba možda skrenuti pažnju na istraživanja koja kažu da Hrvatska nije iznimka. U pogledu β-konvergencije ima jednaki broj ‘neuspješnih zemalja’ (recimo Zimbabve ili Venezuela) koje ne pokazuju β-konvergenciju kao i ‘uspješnih zemalja’ (Kina ili Botsvana). Uspjeh nije zagarantiran, treba se potruditi.

Znači u pogledu β-konvergencije u Hrvatskoj je izostala njenom stupnju razvoja prikladna stopa rasta pa je hrvatsko gospodarstvo ‘underprerfoming‘. Dostupno joj je bolje i opravdano je očekivati bolje, a ako ga nema, to je zbog unutarnjih problema koje ne uspijeva riješiti. Stopa rasta od oko 3% u 2017. vjerno odražava taj neuspjeh.

Proizvodne mogućnosti

Jedan od načina na koji ekonomisti gledaju svijet je preko proizvodnih mogućnosti. Imaju na raspolaganju određene inpute, ljude, strojeve, infrastrukturu, prirodne izvore i njih mogu povezivati na različite načine da bi dobili output (stvari nisu tako jednostavne, ali za ono što se ovdje hoće je dovoljno). To povezivanje omogućava tehnologija (koja je popis postupaka). Tehnički najefikasniji način povezivanja oblikuje Krivulju proizvodnih mogućnosti, a gdje je na toj krivulji neko gospodarstvo ovisi o cijenama i motivima. Gospodarstva unutar Krivulje proizvodnih mogućnosti mogla bi ista ulaganja djelotvornije koristiti i proizvesti više uz isti trud i napor. Biti unutar proizvodnih mogućnosti znači biti neefikasan. To znači da se postojeće i raspoložive tehnologije neefikasno koriste. Uz neke prihvatljive tehničke pretpostavke to se može prikazati kao na Slici 3.

Slika 3: Krivulja proizvodnih mogućnosti

Izvor: Bićanić Ivo: Bilješke za predavanje: Entrepenuship and cultural settings (Zurich 2014)

Gdje je tu Hrvatska? Nema dvojbe da je unutar Krivulje, opetovana istraživanja GEM-a (Global Entrepreneurship Monitor) potvrđuju postojano održavanje poduzetničkog deficita, priče o višku zaposlenih i neobrađenoj zemlji isto tako. Uz isti napor i uloženo moglo bi se dobiti više i bolje. Poduzetnici svoj posao ne rade dobro  jer ne pokreću poslove, tržišta ne rade ono što znaju dobro raditi jer se resursi ne usmjeravaju ondje gdje će njihova upotreba biti najunosnija, itd.

Zašto je tako? O tome se dosta zna već desetak godina (opet GEM) pa je zanimljivo pitanje zašto takvo stanje opstaje. Opet dogovor treba tražiti u političkoj ekonomiji, zato što takvo stanje glavnima dovoljno odgovara da im ga se ne isplati mijenjati. Nema razloga zašto bi poduzetnici ulagali svoj talent, energiju i napor u proizvodne svrhe kada im neproizvodne pa i destruktivne aktivnosti mogu biti jednako zanimljive i odbacivati im rente i kvazi-rente.

Možda je zanimljivo samo ukazati na Schumpeterijanske i Kirznerove poduzetnike. Schumpeterijanski poduzetnici, označeni sa As na Slici 3., bave se kreativnom destrukcijom, oni pomiču Krivulju prema van i zamjenjuju postojeće tehnologije novima. To su Sumamed i Vegeta. Drugi su Kirznerovi poduzetnici označeni sa Ak. To su poduzetnici imitacije koji najbolje prakse primjenjuju u novim okolnostima i neefikasno gospodarstvo pomiču bliže Krivulji. Hrvatska vapi za Kirznerovim poduzetnicima, ne treba joj novi Sumamed nego Kirznerovi poduzetnici koji se znaju bolje koristiti postojećim. Uz sadašnje neproduktivne poduzetnike stopa je 3%, uz efikasne samo može biti viša.

Znači u pogledu Krivulje proizvodnih mogućnosti u Hrvatskoj je izostala njenom stupnju razvoja prikladna stopa rasta pa je hrvatsko gospodarstvo ‘underprerfoming‘. Dostupno joj je bolje i opravdano je očekivati bolje, a ako ga nema to je zbog unutarnjih problema koje ne uspijeva riješiti. Stopa rasta od oko 3% u 2017. vjerno odražava taj neuspjeh.

I odgovor je

Dakle glavni ekonomski dogođaj 2017. je stopa rasta od 3% jer ona pokazuje ‘novu normalnost’ i odražava neuspjeh i vrlo loše stanje gospodarstva. Ako je izostanak ubrzanja stvar političke ekonomije, stvar promjene odnosa, onda reforme sektora to ne rješavaju. Potrebno je nešto daleko ozbiljnije od kamilice ‘restrukturiranja’ za promjenu političke ekonomije.

PS

U pogledu promjene političke ekonomije i reforme sektora (famozno restrukturiranje) na dvije stvari treba upozoriti. Prvo, politička ekonomija se ne množe mijenjati postupno, tu dileme šok terapije vs. postupnost nemaju mjesta. Nedavna povijest Hrvatske to jasno ilustrira. Kapitalizam je 1990. uveden preko noći (kao uostalom i ono što se zvalo socijalizam, što se toga tiče), utemeljenje pravila privatizacije nije trajalo dugo, a osnovna pravila su uvedena jednim potezom, Hrvatska je postala članica EU jednog dana, itd. Sektorske promjene to moraju pratiti i podržati ali ne mogu inicirati.

Tvrdnja da se ‘izbjegla ekonomska katastrofa neslućenih razmjera’ je prazna i nedokazana (i u više značenja je na jako klimavim nogama, pametni ljudi ne bi tu sintagmu koristili, a njeno beskrajno ponavljanje je neće dokazati)

Drugo je vremenski rok sektorskih reformi: sektorske promjene zahtijevaju vrijeme. Čak i da se znaju napraviti (a bojim se da možda ne znaju, jer je ljudski kapital potrošen) to traje dugo (za pripremu ozbiljne reforme više od godine), čak da su već početkom 2018. smišljene (a nisu), prihvaćene (ni to nije) i da se zna se kako ih provoditi (ne zna se) to bi sve trajalo nekoliko godina. Dakle, kada netko najavljuje 2018. kao godinu reformi (i to ni manje ni više nego zdravstva, mirovinskog, uprave, sudstva i obrazovanja) taj ili ne zna o čemu priča ili je bedast jer podcjenjuje ili to koristi za neku skrivenu agendu. No kako god bilo, reforme ne predstavljaju rješenje za promjenu političke ekonomije.

PPS

Nerijetko se ističe Agrokor kao događaj godine. To je krivo. Problemi tvrtke nastaju prije i prije 2017. su bili poznati (jer su ‘svi sve znali’) a poslijedice (‘chop shop‘, rasprodaja i sudske trakavice) još nisu ni počele. Ono što se desilo u vezi s Agrokorom je da je država preuzela na sebe odgovornost za ishod, no to je napravila u okvirima političke ekonomije kroni kapitalizma i zbog njegovog održavanja, pa stoga ni to nije novost. Tvrdnja da se ‘izbjegla ekonomska katastrofa neslućenih razmjera’ je prazna i nedokazana (i u više značenja je na jako klimavim nogama, pametni ljudi ne bi tu sintagmu koristili, a njeno beskrajno ponavljanje neće to promijeniti)  pa ni to navodno izbjegavanje ne može biti dogođaj godine.