Europska komisija od informacijskih kompanija zahtijeva da zaustavljaju (dez)informacije koje nisu zabranjene

Zabrinutost za ishod izbora za Europski parlament više je nego očita, kao i da će se nadzirati informacijske servise. Odbijanje da se kao uzrok nezadovoljstva birača razmotre pogreške vlastodržaca i preispitaju neke dosadašnje politike zabrinjava koliko i dezinformacije koje plasiraju njihovi protivnici. Božo Kovačević piše o nastojanjima europske administracije da rast populizma zaustavi cenzurom.

• Naslovna fotografija: Europska komisija

• Božo Kovačević hrvatski je političar i intelektualac, ministar u Vladi Ivice Račana i bivši veleposlanik u Moskvi

Riječ narod u korijenu je i riječi demokracija i riječi populizam. U ime naroda su pobunjeni kolonisti, koji su sa stajališta engleske vlasti bili šverceri jer su trgovali i robama za koje nisu platili porez,  proglasili 1776. samostalnost dotadašnjih američkih kolonija. U ime naroda su republikanci izveli revoluciju u Francuskoj 1789. godine. Vlast naroda, iz naroda i za narod – kako je to formulirao Lincoln – uspostavlja se putem demokratskih izbora u kojima mogu sudjelovati svi građani s pravom glasa, a provodi se u skladu sa zakonima za čiju su primjenu zadužene mnogobrojne institucije. Zakone moraju poštivati svi, oni koji vladaju i građani kojima se vlada. Smjenjivost vlasti i mogućnost da se zakoni i institucije prilagode zahtjevima građana radi više razine blagostanja i sigurnosti glavni je argument u prilog suvremenih demokracija u odnosu na druge političke sustave. Mogućnost da se artikuliraju opozicijske političke koncepcije i zajamčena sloboda političkog organiziranja te očekivanja da će kad-tad na vlast doći i opozicija bili su jamstvo da se nezadovoljstvo i zahtjevi za promjenom neće izražavati dovođenjem u pitanje temelja političkog sustava, nego će se sukobi rješavati na zakonit način u okviru postojećih institucija. Socijalisti su se s vremenom izborili za eliminaciju imovinskog cenzusa kao kriterija za pravo glasa i pomogli feministicama u borbi da i žene dobiju biračka prava. Osiguranjem načela jedan čovjek-jedan glas demokracija je mogla zaživjeti u punoj mjeri.

Deficit

No, sa širenjem demokracije, njezinim omasovljenjem i uključivanjem svih u izbor političkih predstavnika problemi ni izdaleka nisu riješeni. Jedan od njih je i problem demokratskog deficita. Što je politička zajednica/država veća, to je utjecaj pojedinog građanina na izbor političkih predstavnika manji, a na sve brojnije državne institucije građani nemaju nikakav utjecaj. Oni biraju svoje predstavnike u parlamentu, ali već je izvršna vlast izvan dosega njihova odlučivanja. Uspostavom neovisnosti sudske vlasti o politici izgrađena je instanca moći koja utječe na građane, ali građani ne utječu na nju. Osjećaju mnogih građana demokratskih država da se vlast samo deklarativno provodi u njihovo ime, a da nerijetko proizvodi učinke suprotne onom što građani smatraju poželjnim i korisnim, ponajviše je pridonijelo proglašavanje neovisnosti financijske i monetarne vlasti o politici. Tako su građani ostali bez mogućnosti da utječu na odluke o kojima dramatično ovisi njihova sudbina.

Snažnom pojačanju osjećaja građana da im je demokracija oduzeta pridonijele su međunarodne financijske institucije koje su suverenim državama nametale rješenja često u potpunosti suprotna onome što su građani tih država htjeli.

Ukratko, nominalna uključenost građana u političko odlučivanje u zapadnim demokracijama s vremenom postaje sve manje relevantna jer se sve veći broj odluka donosi u institucijama koje su izvan dosega demokratskog odlučivanja. Područje odlučivanja u kojem građani mogu sudjelovati postaje sve manje važno u usporedbi s ovlastima i količinom moći kojom raspolažu međunarodne financijske institucije, vladine agencije, institucije sudbene i financijske vlasti te privatne kompanije s javnim ovlastima. U društvima koja se legitimiraju pravom građana na sudjelovanje u odlučivanju sve je veći broj građana koji se osjećaju isključenima, zanemarenima i prevarenima.

Gubitnici

Dok su zapadne ekonomije jamčile visoku zaposlenost, rast prosječnog životnog standarda i izglede da će potomci živjeti bolje od roditelja, različite gubitnike bilo  je moguće marginalizirati, ekskomunicirati ih političkom propagandom ili – s obrazloženjem zaštite poretka od političkog ekstremizma – zakonskom zabranom rada njihovih organizacija. Malobrojnost gubitnika ili njihova rascjepkanost uvjetovana činjenicom da izražavanje nezadovoljstva nije bilo povezano s djelovanjem u okviru neke snažno strukturirane organizacije i u ime nekog ideološki jasno definiranog cilja, olakšavali su obračun sustava s tim gubitnicima.

Slom komunizma pomogao je da lijeve i desne centrističke stranke steknu uvjerenje da pobjedničkoj liberalnoj demokraciji nema alternative. No, kad su se kao gubitnici globalizacije počeli pojavljivati nezaposleni radnici i osiromašeni srednji sloj na Zapadu, objašnjenja političara i ekonomskih eksperata da postojećem sustavu nema alternative postala su za sve veći broj građana neuvjerljiva.

Sve brojniji gubitnici osjećaju se žrtvama zavjere političkih i ekonomskih elita. Rasprostranjivanju takvog dojma nedvojbeno je pridonio način rješavanja globalne financijske krize 2008. godine. Oni bogati, koji su je svojom pohlepom izazvali, iz nje su izašli još bogatiji, a teret saniranja posljedica pao je na leđa većine građana koji su time osiromašeni. Kako institucionalizirana politička ljevica i institucionalizirana politička desnica više nisu alternative jedna drugoj, gubitnici su naprosto prisiljeni tražiti alternativu sustavu čije institucije ne postižu za njih prihvatljive rezultate.

Populizam

Nepovjerenje prema EU, njezinim političkim elitama i birokraciji, iskazuje se još dramatičnije nego nepovjerenje prema nacionalnim elitama. EU je, kao naddržavna struktura koja je od birača udaljenija nego strukture država članica, percipirana kao instancija koja svojim intervencijama može usmjeravati i ograničavati nacionalne politike čime se izigrava volja birača i dodatno smanjuje smisao njihovog demokratskog angažmana. Stoga se populističko nezadovoljstvo nerijetko povezuje s euroskepticizmom i antieuropejstvom.

Premda svjesni njegova postojanja, europski mainstream političari populizam nisu shvaćali ozbiljno sve dok razmjeri nezadovoljstva liberalnom demokracijom i Europskom unijom nisu doveli do toga da danas nalazimo „populističke vlade u Srednjoj i Istočnoj Europi i krajnje desničarske stranke u ili pri vlasti praktično svugdje“, kako stanje neposredno prije izbora za Europski parlament opisuje jedan komentator. Umjesto da detektiraju probleme koji dovode do populizma i da ih pokušaju riješiti, europski političari su smišljali načine neutraliziranja populista. Pod vidom suzbijanja širenja dezinformacija u kontekstu hibridnog rata koji Rusija navodno vodi protiv EU, Europska komisija je u prosincu 2018. godine donijela Akcijski plan protiv dezinformacija. No, taj je plan u jednakoj mjeri namijenjen i suzbijanju populizma kao pojavi koja ugrožava europske vrijednosti i institucije. I opet se – u kontekstu približavanja izbora za Europski parlament – umjesto da se detektiraju i priznaju problemi koji izazivaju populizma i osmisle političke akcije za njihovo rješavanje, pribjeglo prikrivanju simptoma političke krize.

Rusija

Potreba za suzbijanjem dezinformacija javno je iskazana početkom 2015. godine kada je Europsko vijeće od povjerenice za vanjsku i sigurnosnu politiku Federice Mogherini zatražilo Akcijski plan za strateško komuniciranje. Svrha je bila suzbijanje dezinformacija o politici EU koje je Rusija plasirala u istočnoeuropskim zemljama, ali i u cijeloj EU. Navedena su tri ključna cilja:

1) učinkovita komunikacija i promicanje politika EU prema Istočnom susjedstvu,

2) jačanje ukupnog medijskog okruženja u Istočnom susjedstvu i u zemljama članicama EU, uključujući podršku medijskim slobodama i jačanje neovisnih medija te

3) jačanje sposobnosti EU da predviđa, da se priprema i da odgovara na dezinformacijsko djelovanje vanjskih čimbenika.

Za ostvarivanje tih ciljeva osnovana je posebna skupina, nazvana East StartComms Task Force, koja broji šezdeset stalno zaposlenih službenika.

Dakle, izvorno je Rusija bila prepoznata kao akter koji plasira dezinformacije o EU i to ponajprije u zemljama Istočnog susjedstva, a tek sekundarno u samoj EU. Moglo bi se reći da su EU i Rusija vodile propagandni rat za pridobivanje simpatija stanovništva onih europskih zemalja koje još nisu postale članice EU.

No, s vremenom je EU objavljivanje fake news i intenzivno dezinformacijsko djelovanje prepoznala  kao djelatnost ne samo za dezavuiranje europskih politika u zemljama koje još nisu članice nego i kao smišljeno potkopavanje europskih institucija i vrijednosti. Dotadašnje nadmetanje na stranom terenu pretvorilo se u unutrašnji problem EU. U listopadu 2017. godine Europska komisija pokrenula je o tome javnu raspravu i osnovala stručnu skupinu u čijem su sastavu bili predstavnici znanosti, internetskih platformi, medija i civilnog društva. U ožujku 2018. godine skupina je Komisiji predala dokument pod naslovom Multidimenzionalni pristup dezinformacijama.

Dezinformacije

Temeljem preporuka iz tog dokumenta Komisija je inicirala potpisivanja Kodeksa postupanja s dezinformacijama koji su u listopadu 2018. potpisali predstavnici internetskih platformi i medijskih kuća. Dokument se odnosi na komercijalno i na političko oglašavanje. Kodeksom se inzistira na jasnom razlikovanju oglašavanja, komercijalnog i političkog, od informiranja i od komentara. Od potpisnica se očekuje da djeluju u skladu s prihvaćenim pravilima i spriječe širenje dezinformacija. Između ostalog, potpisnice su se obvezale da će „pokazati učinkovitost nastojanja da osiguraju integritet usluga u odnosu prema računima čija  je svrha i namjera širenje dezinformacija čija obilježja mora procijeniti i odrediti relevantna potpisnica“. Relevantne potpisnice o kojima je riječ su internetski servisi. Pritom internetski servisi „ne smiju biti pod pritiskom vlada, ne smiju usvojiti voluntarističke politike, onemogućiti ili spriječiti pristup inače zakonitom sadržaju ili poruci samo na osnovi toga što se o njima misli da su lažni“.

Uzmemo li u obzir da je upravo Europska komisija inicirala potpisivanje toga kodeksa i da je pitanje sprečavanja širenja dezinformacija postalo prvorazredno sigurnosno i političko pitanje u Europi te da je u mnoštvu dokumenta Europske komisije, Europskog vijeća i Europskog parlamenta od 2015. godine jasno detektirano da su ruske agencije i mediji izvori dezinformacija, neuvjerljivo djeluje odrednica da potpisnice Kodeksa ne smiju biti pod pritiskom vlada. Dodatne dvojbe o tome da europska tijela od medija i internetskih servisa doista očekuju da potpuno autonomno procjenjuju što je a što nije dezinformacija pobuđuje činjenica da je Europska komisija u prosincu 2018. donijela Akcijski plan protiv dezinformacija.

U tom se dokumentu upozorava na hibridne prijetnje, odnosno na dezinformacije kao oblik hibridnog ratovanja koje Rusija primjenjuje protiv EU. Isto se tako poziva na zahtjev Europskog vijeća za poduzimanje mjera radi „zaštite demokratskih sustava EU i borbe protiv dezinformacija, uključujući i kontekst nadolazećih europskih izbora“. Ako su nadležna tijela EU već odredila izvore prijetnji dezinformacijama i ako se s Rusijom već vodi hibridni rat, kako od internetskih servisa i medijskih kuća očekivati da samostalno, ali istodobno ne proizvoljno, odlučuju što je a što nije izvor dezinformacija? Nije li mnogo toga već odlučeno unaprijed?

Kodeks

Dodatne teškoće izaziva inzistiranje autora Akcijskoga plana da se on odnosi samo na onaj „dezinformacijski sadržaj koji je zakonit prema europskom i nacionalnom zakonodavstvu“. Dakle, u sadržaje koje bi slijedom Akcijskog plana internetski servisi svojim autonomnim odlukama trebali onemogućiti ne pripadaju – namjerno objavljivanje lažnih svojstava određenog proizvoda radi njegove veće prodaje i stjecanja zarade, svjesno objavljivanje neistina o osobama ili institucijama s ciljem dovođenja u zabludu, klevetanje i sramoćenje. Takve pojave podliježu postojećem kaznenom zakonodavstvu. Slijedeći Akcijski plan Europske komisije i pravila Kodeksa ponašanja, mediji i internetski servisi trebali bi onemogućavati objavljivanje onih dezinformacija čije objavljivanje nije kažnjivo po postojećim zakonima.

U priopćenju za tisak Europske komisije od 5. prosinca 2018. godine ističe se da će proračun za suzbijanje dezinformacija s 1,9 milijuna eura, koliko je iznosio 2018. godine, u 2019. godini biti povećan na 5 milijuna. Od potpisnica Kodeksa postupanja s dezinformacijama očekuje se da „brzo i učinkovito provedu preuzete obveze, a prioritet trebaju biti aktivnosti povezane s europskim izborima 2019. godine“. Pritom će Komisija, zajedno s različitim europskim regulatorima, „osigurati podrobno i trajno praćenje provedbe preuzetih obveza“.

U Akcijskom planu protiv dezinformacija osobito je istaknuto da je realno očekivati da će kampanja dezinformiranja biti pojačana u vrijeme priprema za europske izbore. „To zahtijeva žurno i trenutno djelovanje da bi se Unija, njezine institucije i njezini građani zaštitili od dezinformiranja“, napisano je u tom dokumentu.

Više je nego očito da su upravljačke strukture EU zabrinute za mogući ishod ovogodišnjih izbora za Europski parlament i da će – suprotno deklarativnim opredjeljenjima za samostalno djelovanje internetskih servisa – nad njima provoditi stalni nadzor što bi moglo biti shvaćeno i kao pritisak. Kampanjom dezinformacija vanjski čimbenici bi mogli utjecati na to da se birači opredijele za one stranke koje, prema procjeni sadašnjih vlastodržaca, predstavljaju opasnost za institucije i vrijednosti EU pa su izvanredne mjere opravdane i nužne.

Radikalizam

Smatram da je desni radikalizam i populizam doista stvarna prijetnja opstanku EU. Slažem se s ocjenom u Akcijskom planu da širenje dezinformacija unutar EU predstavlja prijetnju provedbi europskih politika. No, smatram pogrešnim shvaćanje da uzroke rastuće potpore takvim političkim stajalištima treba tražiti ponajprije u djelovanju stranih, nedobronamjernih igrača. Kategorično odbijanje da se kao mogući uzrok nezadovoljstva većeg broja birača razmotre pogreške sadašnjih vlastodržaca i preispitaju neke od dosadašnjih politika zabrinjava jednako kao i očito zlonamjerne dezinformacije kojima barataju njihovi protivnici. Da je djelovanje europskih institucija i država članica bilo uspješnije i uvjerljivije, vjerojatno bi bilo manje građana EU koji vjeruju dezinformacijama da će EU ozakoniti pedofiliju, antisemitskim tvrdnjama iz repertoara povijesnog revizionizma i zloćudnoj kampanji protiv cijepljenja. Zbog izostanka kritičke samorefleksije o sadašnjim politikama, mjere koje poduzima EU mogu biti shvaćene i kao pokušaj da se onemogući javno širenje političkih poruka s kojima se postojeće strukture ne slažu ili ih smatraju neprihvatljivima.

Umjesto korištenja administrativnog resursa – što je termin kojim se u Rusiji označuje zloupotreba državnog aparata u korist vladajuće stranke tijekom izborne kampanje – europski bi se političari trebali baviti politikom i obraćati se onim biračima od čijeg opredjeljivanja strahuju. Umjesto nejasno argumentiranih zahtjeva da servisi i mediji ne objavljuju dezinformacije čije objavljivanje nije zakonom kažnjivo, trebali bi biračima davati točne informacije, intenzivno komunicirati s njima, raspravljati i uvjeravati ih u ispravnost svojih politika i postupaka. To treba činiti stalno, a ne samo tijekom izborne kampanje.

Mediji

Ako pogledamo istraživanja o stupnju povjerenja u pojedine medije, na koje se pozivaju kreatori aktualnih europskih politika protiv dezinformiranja, vidimo da je povjerenje građana u tradicionalne izvore informiranja – ponajprije u radio i u televiziju – vrlo visoko. U prosjeku, 70 posto ispitanika vjeruje radijskim vijestima, a njih 66 posto vjeruje televiziji. S druge strane, 74 posto ispitanika ne vjeruje vijestima objavljenim putem društvenih mreža, a 73 posto ne vjeruje vijestima na internetskim servisima.

Ako uzmemo u obzir činjenicu da je 71 posto ispitanika izjavilo da su potpuno uvjereni da mogu razlikovati informaciju od dezinformacije, čini se da nema mnogo razloga za zabrinutost. Građani više vjeruju tradicionalnim medijima koji su ionako pod većim državnim nadzorom nego internetskim servisima. No, kreatori politika za borbu protiv dezinformacija uvjereni su da građani nisu sami u stanju ocijeniti koja je informacija vjerodostojna a koja ne, pa su odlučili da tu odluku umjesto njih donesu operateri internetskih servisa i urednici on line izdanja. U ime zaštite interesa onih 29 posto koji nisu u stanju razlikovati informaciju od dezinformacije, internetski bi servisi trebali onemogućiti da do bilo koga dođu one informacije koje bi njihovi strojevi automatski detektirali kao dezinformacije. Pritom ostaje neodgovoreno tko i kako može utvrditi da je baš sve što je bilo cenzurirano doista bila dezinformacija, a ne i nenamjerno ili namjerno cenzurirana točna informacija?

Čini mi se da opravdana zabrinutost za budućnost EU nije dovela do najboljih rješenja. Način na koji je EU odlučila boriti se protiv dezinformacija sadrži prevelike rizike za slobodu informiranja i političkog djelovanja te time pruža dodatne razloge za uvjerenje mnogih populista da europski političari i europske institucije rade na suzbijanju demokracije. Pogrešno je protiv nečega što nije protuzakonito boriti se administrativnim i represivnim sredstvima. Trebalo je na vrijeme pokrenuti otvorenu i argumentiranu raspravu o svemu što ugrožava europske vrijednosti i institucije. Nadam se da će proeuropski političari ipak nekako motivirati proeuropske birače da izađu na izbore za Europski parlament.

Ako pobijede proeuropske snage, buduće bi se europske strukture trebale u većoj mjeri baviti rješavanjem problema koji potiču rast populizma nego represivnim mjerama protiv njega. Ako pobijede antieuropske snage, sve pogreške koje su europske institucije dosad učinile, uključujući i Akcijski plan protiv dezinformacija, bit će instumentalizirane u svrhu daljnje razgradnje europskih vrijednosti.