Evaluacija procesa privatizacija i učinaka javnog mirovinskog sustava u Hrvatskoj

Javni mirovinski sustavi osiguravaju rizik starosti, smrti hranitelja i invalidnosti, što je sasvim suprotno idejama Svjetske banke o njihovom mogućem doprinosu gospodarskom rastu i smanjenju fiskalne presije

• Privatizacija mirovinskih sustava u tranzicijskim zemljama projekt je Svjetske banke temeljem ideologije „washingtonskog konsenzusa“ koji zagovara slabljene uloge države i jačanje tržišta u području socijalne sigurnosti.
• Javni mirovinski sustavi osiguravaju rizik starosti, smrti hranitelja i invalidnosti, što je sasvim suprotno idejama Svjetske banke o njihovom mogućem doprinosu gospodarskom rastu i smanjenju fiskalne presije.
• Predloženu reformu osporavale su Međunarodna organizacija rada i nobelovac J. Stiglitz (1999), glavni ekonomist Svjetske banke.
• Pristup reformi u HR bio je elitistički i nasilan, a socijalni su partneri dijalog više doživljavali kao instrukcije, a vanjsku uvjetovanost kao diktat (Guardiancich, 2007). U raspravama su bili ignorirani zahtjevi za preispitivanjem tranzicijskog troška.
• U tranzicijskim zemljama gdje je reforma provedena koristi se pojam privatizacija mirovinskog sustava te predfinanciranje, u HR se koristi pojam kapitalizacija, čak i reforma na tri oslonca, kako bi se izbjegla negativna konotacija pojma privatizacija.
• Razlozi za neprovođenje reforme u Sloveniji bili su jasni, Stanovnik (2000) navodi kako su slovenski stručnjaci za socijalnu sigurnost bili protiv uvođenja II. stupa. Napravljene su procjene koje su „…pokazale da bi uvođenje II. stupa ozbiljno pogoršalo položaj slovenskih javnih financija.“
• Kod nas uglavnom nisu postojala odgovarajuća znanja i ekspertize kako bi se sačinila ex-ante evaluacija predložene reforme.
• U procesu provedbe nema monitoringa i evaluacije ključne nacionalne reforme što govori o našim civilizacijskom nekompetencijama da sobom upravljamo. Dijelom je ovaj zahtjev bio ispunjen analizom HANFA-e (2011), a prenesen je u radu (Bađun i Klemenčić, 2011).
• Ironija je što je kod nas privatizacija javnog mirovinskog sustava, zapravo već ostvarenih socijalnih prava, provela kako bi se razvilo tržište kapitala, kako bi se povećala štednja u ulaganja u gospodarski razvoj. U institucionalno nekapacitiranoj zemlji to je bio dodatni rizik.
• Ključni izazov ovog tipa reformi je tranzicijski trošak, a kod nas se trebao pokriti kroz smanjenje razine isplata mirovina iz prvog stupa (4-27%), povećanje dobi za umirovljenje te iskorištavanje kratkoročnog porasta mlade radno sposobne populacije. Prihvaćanje ovakvog pokrivanja tranzicijskog troška bio je znak naše neupućenosti u izazove ovakve reforme.
• Kod nas nisu ozbiljno analizirani tekstovi N. Barra o mitovima ovakve reforme, osobito da kapitalizacija ne rješava problem nepovoljne demografije te da su na djelu rizici i neizvjesnosti reforme. Osobit su rizik troškovi upravljanja sustavom.
• U provedi reforme kod nas se nisu pratile rasprave iz drugih tranzicijskih zemalja glede održivosti II. stupa, one se nisu pratile niti u malobrojnim akademskim tekstovima.
• Reforma u Čileu bila nam je jedan od ključnih uzora, a ishodi su reforme poražavajući. Međutim, u hrvatskim medijima o tome nije dopušteno govoriti.
• U uvjetima nerazvijenog tržišta kapitala, koje se slomljeno 2008. godine, OMF uložili su 70 posto imovine u državne obveznice. Time je reforma ušla u slijepu ulicu (Barr). Na djelu je klasični koncept financijalizacije, preusmjeravanje ušteđevine u vrijednosne papire, država sama sebi uz posredništvo i proviziju OMF posuđuje novac te plaćanjem kamata proizvodi gubitke. Privatizacija javnog mirovinskog sustava doprinijela je prezaduženosti zemlje, a time su poskupjeli krediti za državu, tvrtke i za građane. Ulaganje novaca iz ostvarenih socijalnih prava – mirovina u državne obveznice proizvelo je dugoročne negativne učinke. Naime, tu se radi o dvostrukom deficitu, mirovine se isplaćuju na račun javnog duga u I. stupu, a javni je dug kao „imovina“ na osobnim računima u II. stupu.
• Država predfinancira projekt privatizacije javnog mirovinskog sustava zaduživanjem i povećavanjem PDV-a.
• Glede rizika ulaganja na tržištu dionica ne raspolaže se s dovoljno javno dostupnih podataka za analizu dioničkog portfelja OMF, međutim, gubitci u Agrokoru (801 milijun kuna) te gubitci u Uljaniku govore o gubitku supstance.
• Upravljačke naknade u sustavu nisu analizirane, a one znatno doprinose rastu tranzicijskog troška.
• Protivno planiranim ishodima mirovine iz I. i II. stupa su manje od mirovina iz I. stupa i to je ključni pokazatelj neuspjeha reforme.
• Studija Međunarodne organizacije rada (Ortiz, Durán-Valverde, Urban i Wodsak, eds, 2018.) analizira privatizaciju javnog mirovinskog sustava u trideset zemalja širom svijeta po modelu Svjetske banke te zaključuje da se radi o neuspjelom projektu koji nije doprinio održivosti mirovinskih sustava. Visoki tranzicijski troškovi negativno su utjecali na javne financije. Visoki troškovi upravljanja značili su manje prinose obveznih mirovinskih fondova i time manje mirovine. Osiguranici – vlasnici uplaćenih doprinosa u obveznim mirovinskim fondovima isključeni su iz upravljanja, a država nije ostvarila odgovarajući nadzor nad privatizacijom javnog novca. Zaključuje se kako je korist od privatizacije javnih mirovinskih sustava izvukao samo financijski sektor. Ovaj se projekt naziva privatizacijskim eksperimentom i preporuča se ukidanje privatiziranog II. stupa.
• Tranzicijski trošak u Hrvatskoj znatno je premašio zarade OMF, neodrživ je i dalje ugrožava javne financije.
• Zbog tranzicijskog troška II. stupa i njegovih gubitaka vlada je primorana na podizanje dobi za odlazak u mirovinu te na dodatno penaliziranje prijevremenog umirovljenja.
• Medije kod nas kontrolira kapital i ne dopušta se otvorena i argumentirana rasprava o učincima i ishodima privatizacije mirovinskog sustava. Dijalog relevantnih sugovornika ključna je pretpostavka pozitivnih promjena koja izostaju u našoj kolonijici.
• Hrvatska akademska zajednica u ovoj temi je zarobljena normativno dogmatskim pristupom, ne surađuje s kolegama iz svijeta, ne provodi istraživanja i ne organizira rasprave. Monopol „neovisnih stručnjaka“ u medijima upotpunjava sliku naše zabitne „kolonijice“.