Velimir Grgić / 7. siječnja 2025. / Članci / čita se 32 minute
Tisućljetni folklor i mitologija širom Azije obiluju ženskim osvetničkim duhovima i monstruoznim ženama, piše Velimir Grgić. Od Indije do Filipina i Japana, azijski folklor nerijetko opisuje žene koje tek nakon smrti (ili čarobne preobrazbe) zadobivaju kontrolu nad svojim tijelom – postajući simbol otpora spram normi i patrijarhalnog društvenog poretka.
Što je to ušlo u žensko biće da ga tjera na krvoproliće? Odgovor na ovo teško pitanje azijski folklor i mitologija daju s lakoćom, kao turistički izlet kroz robnu kuću egzotične groteske, zidova od isprepletenih granja džungle i s ritmom šamanskog bubnja umjesto elevator musica. A na policama, sve što ne možete zamisliti. Saživljeni s judeokršćanskom mitologijom, daleko lakše razumijemo sumerske, grčke i hebrejske korijene mita o vampiricama kao što su Lamia i Lilith, nego skatološki orijentirane leteće ženske glave s iznutricama koje teroriziraju jugoističnu Aziju.
Slavenski i balkanski folklor krvopija i baba roga ne može se mjeriti s krilatim torzom koji dugim rilom gurnutim kroz rupe krova kuće siše fetuse iz tijela trudnica. “Ženski duhovi Azije su opresivni, monstruozni, osuditeljski; oni su kažnjeni; oni su primjeri; oni su feministički”[1], piše Stephanie Lai u eseju “Sympathy for Lady Vengeance: Feminist Ghosts and Monstrous Women of Asia“. Lai tvrdi da “postoji sličnost u njihovoj reprezentaciji, ciljevima i ishodima njihovih namjera koja se tradicionalno tumačila kao kazna za njihovu monstruoznost i smjelost da odstupaju od društvenih normi. Upravo to odstupanje daje monstruoznim ženskim duhovima Azije njihovu moć; sposobnost da kazne svoje agresore i patrijarhalno društvo koje ih je ostavilo da propadnu.”
U najpoznatijim duhovima, vampiricama i vješticama azijskog folklora, Lai nalazi “žene koje samo žele kontrolirati svoja tijela. Tek nakon svoje smrti, azijski ženski duh je stvarno slobodan. Iz tog razloga su priče o monstruoznim ženama, s vremena na vrijeme, bile zabranjivane. Tijekom Kulturne revolucije, duhovna i bajkovita književnost bila je zabranjena u Kini kako bi se kontroliralo širenje narativa o osveti, bijegu i promjeni. Kina ima dugu povijest gladnih i osvetoljubivih duhova, a ti narativi uvijek govore o neispunjenim životima, o duhovima koji kontroliraju svoju neovisnost i svoju sudbinu.”
U Kini, mit o nu gui postavio je standarde ženskih osvetničkih duhova: pojavljuju se zbog bijesa izazvanog nepravdom i(li) seksualnim zlostavljanjem, u bijelom, s dugom crnom kosom, blijede puti i sa zavodničkim vještinama kojima je cilj dovesti očnjake do krvožilnog sustava muškaraca. Ba jiao gui je posebna kineska vrsta ženskog duha: ne osvećuje se za grijehe nastale dok je bila živa, nego onima koji su je izdali u smrti! Živi na krošnjama banana, a ako je uhvatite, može poslužiti kao talisman za sreću.
Churel (ponekad i chudail) je indijski osvetnički duh žene preminule pri porodu zbog loše medicinske brige. Napada mlade muškarce iz kojih ne siše krv, nego mladost i pretvara ih u starce. U planinama Kašmira prijeti Rantas, s dugim noktima, naopakim stopalima i kosom do koljena, grudima toliko obješenima da ih prebacuje preko ramena. Ružna je, kažu, ali svejedno zavodi mlade muškarce, posebno mladoženje, koje otima i vodi u planine, gdje ih pretvara u svoje muževe.
Yakshi, ženski duhovi indijske države Kerala, zajednički su hinduizmu, budizmu i jainizmu. Duh nasilno preminule žene kao yakshi lebdi zrakom u potrazi za krvi, a muškarce napada tako što ih zavodi i vodi na prisilnu transfuziju u svoje “gnijezdo” na krošnjama palminog drveta. Neudane žene koje umru s neostvarenim željama u Bangladešu i nekim dijelovima Indije vraćaju se kao pretni pa napadaju muškarce.
U Koreji, gwisin može biti oba spola, ali najčešće je osvetnički duh žene duge crne kose. Popularan je i mit o lisici s devet repova Gumiho, koja osvaja muškarce u tijelu lijepe žene. Njega, u ludoj petlji uzroka i posljedice, može zadržati samo tako da se stalno hrani svježom jetrom muškaraca. Sve filipinske shape-shiftere – a u filipinskom ih folkloru ima popriličan broj – nazivamo aswang. Oni su danju naizgled obični ljudi, a noću trče kao veliki crni pas i vepar ili lete kao golema ptica. Koja god da životinja postali, oni su uvijek i samo aswang, opasna zvijer čiji se dnevni prehrambeni režim sastoji od ljudske jetre i fetusa. Zbog njih, tradicijska filipinska bdijenja i danas imaju stražare, koji paze da aswang ne napadne tijelo prije pokopa.
Priče o žderačima utroba postojale su na Filipinima i prije dolaska španjolskih osvajača, a pretpostavlja se da su one doputovale s drevnim malezijskim imigrantima. Ipak, mit o aswangu najviše straši većinski kršćanske filipinske regije, dok je na sjeveru zemlje, koji je ostao nehispaniziran pa tako i manje u doticaju s katoličanstvom, on daleko manje utisnut u kolektivnu svijest zajednice.
Prije španjolske kolonizacije, aswang nije imao definiran spol. Nakon katoličke modifikacije narodne predaje, čudovišta sve češće postaju žene.
Manananggal je, s druge strane, uvijek žena i pri tome tipični “odvajač”, što je i doslovno prijevod ove riječi (od glagola “tanggal” – “odvojiti”). Dakle, ne tijelo koje mijenja formu i postaje ljudožder, nego njegov “zli dio”, komad ženskog torza koji se odvoji od ostatka tijela i poleti u svijet pomoću šišmišolikih krila. Stanovnici filipinskih sela i danas pod utjecajem ovih priča znaju osluškivati oko prozora svojih kuća, jer ako je zvuk mahanja krilima polagan i tih, krvožedna beštija je vrlo vjerojatno ispred njega, u stealth modu.
Manananggal, što je nedodirljiva konstanta kod većine sličnih mitoloških bića azijskog folklora, strastveno pije krv i jede crijeva muškaraca. Kroz rupe u krovu gura svoje dugo rilo i njime isisava fetuse iz tijela trudnica. U nekim, čak i urbanijim dijelovima Filipina, trudnoću često prati praznovjerje vješanja češnjaka, soljenja sobe i paničnog buđenja iz sna zbog vjerovanja da je susjedov pas zalajao provociran zvukom mlataranja krila pod prozorom. Stoga ne čudi da je prvi filipinski filmski horor u povijesti bio upravo “Manananggal”, nijemi film koji je 1927. režirao Jose Nepomuceno, čovjek kojeg nazivaju i ocem filipinske kinematografije. Sve do danas, manananggal je ostao popularnim dijelom te kinematografije, a može ga se naći i u TV serijama, stripovima, erotskim romanima[2]…
Ova se leteća filipinska vampirica spominje i u knjizi “The Philippine Islands, 1493-1898” (1903.), monumentalnom pothvatu američkih povjesničara Emme Helen Blair i Jamesa Alexandera Robertsona, čak 55 volumena dubokom zaronu u kulturu Filipina, izvoru dobrog dijela kasnije objavljene filipinske povijesti na engleskom jeziku. U knjizi se, pored opisa drugih čudovišta i utvara otočkog folklora, citira Juan de Plasencia, španjolski fratar i jedan od prvih pripadnika Franjevačkog reda koji je stigao na Filipine, 1578. godine. Krivo ga nazivajući magtatangal, Juan de Plasencia već u 16. stoljeću piše da je svrha ovog bića “pokazati se noću mnogim ljudima, bez glave ili utrobe. Na takav način je vrag hodao okolo i nosio, ili se pretvarao da nosi, svoju glavu na različita mjesta; a ujutro bi je vratio na svoje tijelo – ostajući, kao prije, živ. Ovo mi se čini kao izmišljotina, iako domoroci tvrde da su to vidjeli, jer ih je vrag vjerojatno naveo da to vjeruju.”
U folkloru aswanga, Menez pronalazi utjecaje španjolske inkvizicije, katoličkog egzorcizma i diskreditiranje snažnih žena
Herminia Menez, autorica zbirke eseja “Explorations in Philippine Folklore” iz 1996.[3], analizirala je sve od komunikacijskih kodova zavođenja do povijesti “vještica koje sišu utrobu”. U eseju “The Viscera-Sucker and the Politics of Gender”, pojavu mita o vampirici Menez veže s kolonizacijom koju su provodili španjolski vjerski autoriteti. Oni su “naoružali” mit o manananggalu kako bi njime napali tradicijski filipinski položaj žene kao vođe, njezinu seksualnu slobodu i ugledni šamanski status. U folkloru aswanga, Menez pronalazi utjecaje španjolske inkvizicije, katoličkog egzorcizma i diskreditiranje snažnih žena njihovom transformacijom u ljudožderska čudovišta.
Hope Yu, profesorica sa filipinskog sveučilišta San Carlos u svom se radu “Performing the Body in Filipino Narratives: The Manananggal (Viscera Sucker) in Colonial Literature” bavi transgresivnim ženskim željama, utjelovljenim u literaturi i narodnoj predaji o manananggalu pa piše: “U narativima o manananggalu u filipinskoj književnosti, žene se odvajaju na dva dijela i hrane ljudskim fetusima i unutarnjim organima kako bi preživjele. Tijelo manananggala se prepolovi, pri čemu donji dio ostaje na sigurnom mjestu, dok gornji dio leti kako bi pronašao hranu. Koristeći ove priče kao primjere, ovaj rad nastoji istražiti duboku transformaciju u kojoj vjerovanje u kanibalističku osobinu ‘sisanja utrobe’ nije samo inverzija španjolskih franjevaca kako bi diskreditirali babaylan[4] i njezinu ključnu ulogu u filipinskom društvu, već također proizlazi iz osjećaja ženske seksualne i materinske agencije vezane uz njihova tijela.”[5]
Za Japan, manananggal je cool, ali ipak koristi previše tijela. Srećom, tu je nukekubi, doslovno “odvojivi vrat”, yokai u obliku leteće ženske glave, vampirica koja tuđe vratne arterije napada tako što odvoji svoje od ostatka tijela pa glavom leti kroz noć. Svijet yokaija, japanskih nadnaravnih bića iz fascinantnog univerzuma mašte japanskog folklora, impresivan je spoj dječjih priča i filmova za odrasle. Možda najpoznatiji od svih, kappa, sjajan je primjer što sve yokai može biti: reptilski humanoid koji utapa konje i krave u rijeku, siluje žene i siše krv kroz anus svojih žrtava.
Ako nije yokai, najčešće je yurei: duh, dakle ne mitsko biće u obliku frikoidnog čudovišta, nego dobra stara utvara. Onryo je možda najpoznatiji yurei, a prizor pokojne žene koja se ukazuje s dugom crnom kosom, odjevena u bijeli kimono s kojim je pokopana, na našem je dijelu planeta zasigurno najprepoznatljviji vizual azijske osvetničke žene. U ovom slučaju možemo reći i japanska verzija kineske osvetnice nu gui.
Iako nije vampir, onryo je veliki istočnoazijski simbol žene koja snagu dobiva kroz smrt, jer joj energija nagomilanog osvetničkog bijesa i želja za pravdom doslovno dopuštaju da utječe na svijet živih. Onryo se još u 17. stoljeću usijecala u masovnu japansku svijest preko kabuki teatra, koji je rastao zajedno s rastom popularnosti priča u kojima se pojavljuje onryo. Moderni japanski horori, koji su opsjeli filmsku zajednicu početkom novog milenija zahvaljujući digitalizaciji i posljedičnoj globalizaciji filma kroz file sharing service, a onda i kroz holivudske remakeove, prošli su isti proces kao i kabuki pa u konačnici na međunarodnoj pozornici profitirali temama bijesa i tuge iznevjerene pokojnice. Klasici kao što su “Ringu” (1998.) i “Ju-on” (2000.) predstavili su onryo Zapadu u najzabavnijem filmskom izdanju. Taj vizualni identitet ne treba miješati s yuki-onna, snježnom ženom čija duga crna kosa kontrastira bijelom zimskom pejzažu, a koja hvata putnike (muškarce), ponekad s njima vodi ljubav, ali uvijek ih ubija.
U tom je društvu nukekubi svakako vodeća vampirica, japanski yokai u formi leteće glave. Iako često miješana s poznatim yokaijem po imenu rokurokubi, ženom čiji se vrat izdužuje poput paste za zube istisnute iz tube, nukekubi je ipak svijet za sebe, japanski unos u kategoriju koja se pokazala središnjim unificirajućim narodnim motivom azijskog kontinenta: žene čije glave napuštaju tijelo kako bi konzumirale izlučevine svojih žrtava.
Razlog je, često, serviran hladno: osveta.
Osvetnička sila pontianaka je ujedinila Indoneziju, Maleziju i Singapur. Pontianak je duh žene koja je preminula tijekom poroda, a baš kao istočnoazijske verzije, japanski onryo i kineski nu gui, i južnoazijska se osvetnička utvara odijeva u bijelo i plaši svojom dugom crnom kosom. Ali u jugoistočnoj Aziji, ona dobiva i bonus karakteristike: pontianak ima jako duge nokte kojima rastvara utrobu svojih žrtava, kao vrata frižidera kroz koja dolazi do svog ručka, ljudskih crijeva i organa. Ponekad su na meniju i muška spolovila, ako je žena baš jako ljuta. Poželi li piti krv djevica i mladih djevojaka, pretvori se u pticu pa prione poslu. Tako često uzrokuje i menstruaciju. Živi u lišću drveća banana Indonezije, Singapura i Malezije, gdje je pontianak na glasu kao jedan od najopasnijih duhova.
U istoj je kategoriji i langsuir (ponekad i langsuyar), duh žene koja je umrla pri porodu zajedno sa svojom bebom. Ako se tijelu prije pokopa ne stave staklene perle u usta, velika je vjerojatnost da će žena oživjeti 40 dana nakon smrti i postati langsuir, prijeteći svijetu s bebom u rukama. Onda kada ne dolazi s bebom, u pozadini se – kažu svjedoci – čuje njezin plač. Živi blizu rijeke, gdje jede ribu, kada nema ljudi pri ruci. Ima duge nokte i bijelu haljinu, krvavo crvene oči i nedostatak mogućnosti da se, kao pontianak, maskira u ljepoticu. A i ne treba: dok pontianak najčešće napada muškarce, langsuir ubija isključivo trudne žene.
“Ona je utjelovljenje, kao i mnogi duhovi iz jugoistočne Azije, ženskog prkosa prema društvenim normama. U ovom slučaju, međutim, objekti njezine osvete nisu oni koji su joj nanijeli štetu, već oni koji podržavaju sustav pridržavajući se njegovih pravila”, zaključuje Stephanie Lai u tekstu “Sympathy for Lady Vengeance: Feminist Ghosts and Monstrous Women of Asia”.
U indonezijskoj provinciji Zapadni Kalimantan nalazi se grad Pontianak, stara trgovačka postaja na zapadnoj obali Bornea, a danas četvrti najnaseljeniji grad na otoku, s nešto više od 650.000 stanovnika. Legenda o gradu kaže da je Pontianak bio potpuno pod najezdom duhova, sve dok ih topovima nije istjerao Syarif Abdurrahman Alkadrie, osnivač Sultanata Pontianak.
Iako terminološki i sadržajno dijele pontianaka i langsuira, folklori jugoistočne Azije odvajaju se onog trenutka kada se glava – doslovno – odvoji od tijela.
Antopologinja Cathy dolazi na Bali istraživati crnu magiju. Rad na terenu olakšava joj učenje iz prve ruke, druženjem s pravom vješticom koja je pretvori u krvožednu leteću glavu s visećim iznutricama. Radnja je to – najkraće moguće ispričana – danas već klasika azijskog horora “Mystics in Bali”, jednog od indonezijskih B-dragulja koji je 1981. maksimalno iskoristio novu vladinu kulturnu politiku revitalizacije filmske industrije izvozom eksploatacijske kinematografije na strana tržišta. Rezultat je bio jedan od prvih indonezijskih žanrovskih hitova na Zapadu. Zapad je zahvaljujući njemu prvi put u kinima upoznao pojmove kao što su leyak (Bali) i penanggalan (Malezija).
Film koji je režirao novinski reporter Tjut Djalil, izvorno nazvan “Mistik (Punahnya Rahasia Ilmu Iblis Leak)”, u nekim se distribucijama zvao i “Leak”, a inspiriran je horor romanom “Leak Ngakak” autora Putra Mada. Leyak (ponekad pisan i kao leak) je specifičnost Balija, ali samo terminološki; riječ je o čovjeku (najčešće žena) koji se zbog crne magije okrenuo kanibalizmu, kopanju grobova i žderanju mrtvih tijela. Leyak štuje kraljicu Rangdu, udovicu-vješticu koja objeduje djecu i u stalnom je ratu s Barongom, vođom sila dobra. Rangda (doslovno “udovica” na kawiju, starojavanskom jeziku) se i u modernom turističkom folkloru prikazuje kao stara naga žena, čupava, buljava i kljovata. Leyak je najčešće lijepa žena po danu, a zastrašujuća leteća glava po noći, čija utroba leluja na zraku dok traži krv. Ponekad se i shapeshifta u životinju.
Grupa autorica s indonezijskog sveučilišta Medan u tekstu “Interpreting the Existence and Implications of ‘Leak Bali’ Through Structural Philosophy” izvore mita o leyaku nalazi u hinduizmu koji se širio Balijem, kao i otočkom drevnom animizmu. “Primarni utjecaj na mit o leyaku dolazi iz balijskog hinduizma, koji je sam po sebi amalgam hinduizma koji je došao iz Indije i lokalnih animističkih vjerovanja (…) Prije uvođenja hinduizma, autohtoni Balinežani prakticirali su animizam, gdje su prirodni elementi i duhovi predaka bili poštovani i smatrani utjecajnima na svakodnevni život. Vjerovanje u duhove, kako dobronamjerne tako i zlonamjerne, postavilo je temelje za razvoj mita o leyaku. Leyak, koji se često smatraju vješticama ili čarobnjacima sa sposobnošću transformacije u životinje i nadnaravna bića, doživljavaju se kao posrednici između ljudskog svijeta i svijeta duhova. Ovo animističko gledište ključno je za razumijevanje uloge leyaka u balinežanskoj kulturi jer naglašava međusobnu povezanost svih živih i duhovnih entiteta.”[6]
Sličan identitet, samo s malezijskom putovnicom, u susjedstvu ima penanggalan.
“Penanggalan je vampirsko čudovište koje uživa u sisanju krvi djece”, pisao je Walter William Skeat prije 124. godine, otkrivajući fascinantno bizarnu genezu ovog malezijskog monstera. Priča koju je Skeat čuo na svojim putovanjima započinjala je sa ženom koja meditira u bačvi za držanje octa. Zanimljivo je da je Skeat, koristeći metodistički rječnik onog doba, pojam dudok bertapa, što je zapravo “sjedeća meditacija”, preveo kao “vjersku pokoru”[7]. Žena, dakle, najvjerojatnije nije molila za božji oprost, nego meditirala, a meditaciju u octu narušio je muškarac koji ju je znatiželjno, ali i dovoljno bezobrazno pitao: “Što radiš ovdje?”
Žena je uzvratila protupitanjem: “A što tebe briga?”, ali se i trznula iz smiraja tako da se nogom udarila u bradu, toliko snažno da je rastrgala kožu oko vrata i otkinula vlastitu glavu, koja je zajedno s iznutricama odletjela na najbliže drvo. Od tog dana, ova anonimna žena, ili bolje reći njena leteća glava, vreba na krošnjama kuća s novorođenom djecom, kako bi se hranila njihovom krvlju.
Skeat prenosi i drugu teoriju, onu danas možda najpopularniju, penanggalan kao osveta žene preminule tijekom porođaja. Takva uglavnom progoni malu djecu.
A postoji i treća, koju sumira blog Multoghost: “Konačna priča o podrijetlu kaže da je penanggalan bila žena koja je učila crnu magiju pod vodstvom vraga, a njezino stanje je ‘nagrada’ za njezinu službu. Ovo je više u skladu s teorijom Herminije Menez o filipinskom ‘sisaču utrobe’: naime, priča je pokušaj španjolskih katoličkih vlasti da diskreditiraju šamanku, koja je bila glavni medicinski, religijski i duhovni autoritet u predkolonijalnoj filipinskoj kulturi (…) Mislim da postojanje isključivo ženskog oblika ovog stvorenja u Maleziji slabi njezin argument da su katolički svećenici odgovorni za isključivo ženski manananggal u filipinskom folkloru. S druge strane, može se tvrditi da se sličan proces mogao dogoditi u Maleziji tijekom prelaska te regije na islam.”[8]
Engleski antropolog Walter William Skeat bio je pionir etnografskih istraživanja Melake, Majaskog poluotoka koji su si međusobno podijelili Malezija (pripada joj većina), Tajland, Mjanmar i Singapur, zbog svog specifičnog položaja između Andamanskog i Južnokineskoga mora. Skeat je veliki dio svojih istraživanja na egzotičnom terenu sintetizirao u jednako egzotičnoj knjizi “Malay Magic: Being an introduction to the Folklore and Popular Religion of the Malay Peninsula”, izdanoj 1900. godine. U fusnoti, Skeat citira i “Hikayat Abdullah” iz 19. stoljeća:
“Rekao je (gospodin M.): ‘Vrlo dobro, onda mi samo pričaj o penanggalanu, želio bih to čuti i zapisati na engleskom kako bi Europljani mogli vidjeti koliko su glupi oni koji vjeruju u takve stvari.’ Tada sam nacrtao sliku koja prikazuje samo glavu i vrat žene, s crijevima koja vise. Gospodin M. je dao da Kinez to ugravira na drvo i uključio je priču u publikaciju zvanu Anglo-Chinese Gleaner.
Rekao sam: ‘Gospodine, poslušajte priču o penanggalanu. Ona je izvorno bila žena. Koristila je čarobne umjetnosti vraga u kojeg je vjerovala, i posvetila mu se danju i noću dok nije isteklo vrijeme njezina dogovora s učiteljem i dok nije mogla letjeti. Tada su joj se glava i vrat odvojili od tijela, a crijeva su ostala pričvršćena i visila su u nizovima. Tijelo je ostajalo gdje jest. Kamo god bi osoba koju je željela ozlijediti živjela, tamo bi odletjela glava s crijevima kako bi isisala njezinu krv, a osoba čija bi krv bila isisana sigurno bi umrla. Ako bi krv i voda koje kapaju s crijeva dotakle bilo koga, odmah bi uslijedila teška bolest, a njegovo tijelo prekrilo bi otvorene rane.
Penanggalan voli sisati krv žena prí porodu. Zbog toga je običaj u svim kućama gdje se događa porod objesiti listove jerujua[9] na vrata i prozore ili staviti trnje gdje god ima krvi, kako penanggalan ne bi došla i isisala je, jer, čini se, penanggalan ima veliki strah od trnja. Mnogi su ljudi vidjeli penanggalan kako leti sa svojim crijevima koja svijetle noću poput krijesnica.”
“Hikayat Abdullah” (“Abdulahova pripovijest”) napisao je malezijski učitelj i pisac Abdullah bin Abdul Kadir, 1845. godine, a knjiga je u prodaju krenula 1849. i tako postala prvim malezijskim komercijalno objavljenim literarnim djelom. Riječ je o fascinantnoj autobiografiji intelektualca koji kroz svoj život vješto opisuje život i svijet Singapura i malezijske države Melaka s kraja 18. stoljeća. Miješanog jemenskog i tamilskog porijekla, odgojen u malezijskoj muslimanskoj kulturi, Abdullah je odrastao u Melaki pod britanskom kontrolom. Većinu je života prevodio, jezik i kulturološku idiosinkraziju, stvarajući most između Malezije i zapadnog svijeta. Jedno je vrijeme zarađivao prevođenjem evanđelja na malezijski, a kasnije je u Singapuru organizirao tiskanje novina American Board of Commissioners for Foreign Missions, glasila jedne od prvih američkih kršćanskih misionarskih organizacija, osnovane 1810.
Upravo je tako nastao i Abdullahov spomenuti crtež penanggalana, koji je načinio za potrebe misionarskog magazina “Indo-Chinese Gleaner”[10]. Na njegovim su stranicama od 1817. do 1822. kršćanske vjerske zajednice na engleskom jeziku čitale o književnosti, povijesti, filozofiji i mitologiji. Abdullahov crtež pratio je priču o mitu osvetničke leteće ženske glave s crijevima, objavljenu u srpanjskom izdanju magazina iz 1819. godine.
Pored Waltera Williama Skeata bilo je i drugih zapadnjaka koji su se oduševljavali novootkrivenim malezijskim folklorom, a svoje oduševljenje, a nerijetko i zgražanje, ali uvijek fascinaciju dijelili su s čitateljima prizvanim iznenađenjima dalekog i nepoznatog svijeta. Jedan od takvih autora bio je i britanski kolonijalni administrator i pisac Sir Hugh Charles Clifford, guverner britanskog protektorata Sjeverni Borneo koji je u Maleziju doputovao u uniformi 1883., kao 17-godišnjak. Knjigu “In Court and Kampong: Being Tales and Sketches of Native Life in the Malay Peninsula” objavio je 1897. U njoj između mnogih drugih životnih epizoda spominje i druženje pod mjesečinom na verandi svog bungalova u gradu Kuala Lipisu:
“Govorio sam maloj grupi muškaraca koji su večerali sa mnom o malajskim vjerovanjima i praznovjerjima, dok su oni hrabro potiskivali zijevanje. Kada čovjek ima površno znanje o nečemu što njegovi susjedi obično ne poznaju, iskušenje je držati predavanje o toj temi. Osvrćući se unazad, bojim se da sam bio na govornici tijekom većeg dijela te večeri. Pričao sam im o penanggalanu, užasnom prikazu žene koja je umrla pri porodu, a koja dolazi mučiti malu djecu u obliku strašnog lica i poprsja, s mnogo metara krvavih, visećih crijeva koja lete za njom (…)”
“The Golden Chersonese and the Way Thither” je proslavljeni putopisni izdanak viktorijanskog kolonijalizma, knjiga engleske istraživačice i avanturistice Isabelle Lucy Bird, koja je 1980-ih proputovala golemi dio svijeta, objavljujući bilješke o kulturama Japana, Koreje, Tibeta, SAD-a, Indije…
Lucy Bird je među prvima, još 1883. godine u “The Golden Chersonese and the Way Thither” pisala: “Nikada nisam čula ni za jednu zemlju s tako univerzalnim vjerovanjem u đavole, znamenja, duhove, čarobnjaštva i vještice (…) Podli demon zvan penangalan preuzima oblike žena, pretvara ih u vještice i prisiljava ih napustiti veći dio svojih tijela i odletjeti noću kako bi zadovoljili vampira željnog ljudske krvi. Gotovo se čini kao da ih strogi monoteizam na koji su se obratili tjera da stvore gigantsku demonologiju.”
Prije danas dominantnog Islama, koji se počeo širiti u 15. stoljeću, i dolaska kršćanstva u 19. stoljeću, područje današnje Malezije, baš kao i Indonezije, bilo je išarano starim animističkim i politeističkim religijama, koje još uvijek preživljavaju u prašumi kao antropološka atrakcija, zajedno s bogatstvom šamanskih obreda. Prihvaćanjem religijskog mainstreama, stare su se interpretacije svijeta prelile u tu, kršćanskom interpretacijom nazvanu “gigantsku demonologiju”. Ona je, kao što je to ovlaš, ali ništa manje genijalno primijetila Isabelle Lucy Bird, upravo šarena puzzla paralelnog sustava vjerovanja sastavljena od gelera narodnog naslijeđa razorenog pritiskom monoteizma.
U Tajlandu se dogodilo nešto slično, ali opet jedinstveno i lokalno. Naime, i Tajlanđani imaju svoju leteću žensku glavu s crijevima, kao i svoj naziv za nju: krasue. I možda je upravo u Tajlandu, barem kada je moderna kultura u pitanju, upravo ovaj “odvajač” najeksploatiraniji folklorni fenomen. Krasue se pojavljuje u vrijeme poroda, velike nužde i teških bolesti, jer obožava smrad tijela i ljudske izlučevine. Osim što siše krv, baš kao i drugi azijski leteći vampiri voli posrkati i sadržaj debelog crijeva. Zbog toga su krasue znali zvati i duhom prljavštine.
Pokušamo li krasue klasificirati po europskim definicijama, fenomen je možda ipak bliže vještici nego duhu. Ali naš koncept vještice, zle žene kvrgavog nosa koja jaše na metli dok je momci u haljama ne smaknu na lomači, u Aziji ne postoji. A opet, iako krasue zovemo duhom koji svijetli u noći, ona nije post mortem biće koja se vraća maltretirati žive. Tajlandske žene koje se hrane ljudskim “nečistoćama” nisu isto što i “čudovište”, jer Tajlanđani imaju svoju riječ za njega: sat pralat. Doslovno “čudna životinja”.
Mitova o postanku, kako to često biva, ima nekoliko. Baš kao što smo vidjeli i u drugim zemljama jugoistočne Azije, i krasue je ponekad zlosretni rezultat ženinog petljanja u crnu magiju, a katkada karma žene koja je pobacila ili ubila u prošlom životu. Onaj možda najrašireniji kaže da je Krasue bila kmerska princeza, spaljena na lomači zbog veze s muškarcem s kojim nije bila zaručena. Prije pogubljenja, vještica je bacila čini koje su joj tijelo učinile otpornim na vatru. Ali vračke su krenule djelovati tek kada je veći dio tijela već bio konzumiran plamenom pa je princeza, tj. ono što je ostalo od nje, a to su glava i viseće iznutrice, krenula napadati žive gonjena energijom osvetničkog bijesa. Krasue nemaju rilo, ali fetuse izvlače pomoću jako dugog jezika.
Krasue nazivaju još i phi krasue. Tajlandska riječ phi (ผี) prevodi se kao duhovi, ali u svom prvom, autohtonom značenju podrazumijevala je nadnaravna bića koja mogu imati i božanske i vražje karakteristike, tj. biti dobra ili loša. Kada su se u 12. stoljeću, daleko prije formiranja nacionalnih država, tadašnji narodi koje danas zovemo Tajlanđanima susreli s tadašnjim narodima koje danas zovemo Kambodžanima, a koji su bili pod velikim utjecajem hinduizma, usvojili su puno toga od kmerske pa posredno i indijske kulture.
Prvi koji se ozbiljnije pozabavio sistematizacijom “čudovišta” tajlandskog folklora bio je Phraya Anuman Rajadhon (pravim imenom Yong Sathirakoses), autor knjige “Essays on Thai Folklore” (1968.), slavni učenjak iz Bangkoka, samouki antropolog, jezikoslovac i etnograf koji je spojio oralnu tradiciju sa starim slikama i crtežima pa objasnio da je “phi” kolokvijalni naziv za zle duhove, krovni termin za često neprevodive nadnaravne opasnosti koje vrebaju izvan zidina etnografskih muzeja. Ukratko, ono što je nastalo kao mit o prirodnim čuvarima i silama svemira nakon dodira s brahmanističko-budističkom kozmogonijom postaje priča o “zlim duhovima i prokletim dušama.”[11]
“Ono što obično pokreće ovu transformaciju je kršenje tabua povezanih s moćnim magijskim praksama. Budući da je većina tih tabua nespojiva sa svakodnevnim poslovima žena u seoskom životu, samo je pitanje vremena kada će žena koja prakticira magiju postati takvo jezovito biće”[12], objašnjava Benjamin Baumann sa Sveučilišta Heidelberg, stručnjak za tajlandski folklor. U tekstu “Thai Monsters: Phi Krasue – Inhuman Kiss”, objavljenom u knjizi “Monsters: A Companion (Genre Fiction and Film Companions)”, zbirci tekstova o žanrovskom filmu, Baumann piše: “Postoji zajedničko vjerovanje da domaćin Phi Krasue ne može umrijeti prije nego što uspije ispljunuti svoju slinu u usta ženske rodbine, koja će je tada naslijediti kao sljedeći domaćin. Prijenos Phi Krasue s jednog domaćina na drugog tako, unatoč svom podrijetlu u zlonamjernoj magiji, ima i nasljedne i zarazne dimenzije.”
Stephanie Lai se u svom eseju o “monstruoznim azijskim ženama” pita: “Jesu li monstruozne žene kažnjavane? Ili je postajanje monstruoznima dio njihove snage, dajući im moć da se oslobode društvenih okova i omogući im moć i neovisnost koju im je patrijarhalno društvo uskraćivalo sve dok nisu postale monstruozne?
Krasue lovi trudne žene, jede fetuse svojim dugim jezikom i pritom zarazi trudnice u ruralnim područjima: upozoravajuća priča o higijeni, ali i dokaz krasuine moći da utječe na stvari na način na koji nije mogla dok je bila živa. Poput mananangala, krasue može ponovno spojiti svoje tijelo prije izlaska sunca i živjeti poput obične žene, potičući ljude da vide dalje od njezine monstruozne maske.”
Motiv prijenosa “krasue virusa” nalazimo i u igranom filmu “Inhuman Kiss” (“Sang Krasue”, 2019.), velikom tajlandskom box office hitu koji je za razliku od brojnih drugih filmova s krasue tematikom, 2020. Bio službeni tajlandski kandidat za nagradu Oscar!
Zanimljivo je da je sama vizualna reprezentacija krasue mita zapravo daleko manje mitološka i folklorna, a daleko više popkulturna. Naime, za oblik i grafičke detalje leteće glave s iznutricama zaslužan je crtež iz 1968. godine. U usmenoj predaji i pisanim pričama, krasue se ukazuje s brojnim varijacijama, ali u popularnim vizualnim medijima, izgled je konzistentan kroz mnoga desetljeća, što može zahvaliti popularnosti strip autora po imenu Thawee Witsanukorn. Witsanukorn je od 1968. do 1973. izdavao hit-serijal “Krasue Sao” (“Mlada krasue”), prvo u nastavcima na stranicama strip magazina, a onda i kao grafičku novelu od šestotinjak stranica, objavljenu 2017. u dva volumena. Thawee Witsanukorn je za krasue prvi put čuo kao dječak od svog oca, vojnika koji je služio u Kambodži, a koji mu je pričao o kolegi po uniformi. Kolega je završio u zatvoru zbog ubojstva supruge. Na sudu se branio time da je žena svaku noć kada bi išla spavati isijavala zelenom svjetlošću. Kako je znao da ta svjetlost znači samo jedno – supruga je krasue! – nije imao izbora nego je preventivno smaknuti na spavanju. I upravo je ta karakteristika, zelena svjetlosna “aura” oko leteće glave, bio glavni vizualni identitet tradicionalne krasue.
Njemački polimat Adolf Bastian, pionir etnografije i antropologije, vjerojatno je prvi Zapadnjak koji je posjetio Tajland/Siam i prvi koji je tom prigodom ostavio detaljni, pisani zapis o tome što je krasue bio/bila u Bangkoku 19. stoljeća. Bastianov se opis iz 1867. (knjiga “Reisen in Siam”[13]) potpuno podudara s Witsanukornovim crtežom, samo što nigdje ne spominje leteća crijeva. Ali francuski kolonijalni časnik Charles Hardouin svega nekoliko godina nakon Bastiana ipak piše o mitu leteće ženske glave koja se odvaja od tijela i napada dok se crijeva klate.
Witsanukorn je u svom stripu stvorio i phi krahang – mušku verziju krasue, kojoj glava ostaje na mjestu i nimalo ne sliči na svoju žensku inačicu, unatoč istim gastronomskim afinitetima, kao što su krv i svježe fekalije. “Muški krasue” doslovno samo ima rep, koji mu izraste pri pretvorbi u “zvijer”.
U zadnjoj godini izlaska stripa “Krasue Sao”, 1973., koji se na vrhuncu popularnosti prodavao u oko milijun primjeraka mjesečno, snimljena je istoimena filmska adaptacija. Celuloidna verzija priče o mladoj djevojci koja se uz pomoć supruga bori protiv svojih transformacija u krasue potpuno preslikava crtež izvornika pa tako ne samo da je definirala vizual svjetleće leteće glave (prelijepo lice ispod kojeg se njišu metri smotanih crijeva) u Tajlandu i ostatku Azije, nego je izravno utjecala i na vizualne efekte spomenutog indonezijskog filmskog klasika “Mystics in Bali” (1981.).
Kroz 1980-e, krasue sve češće leti s očnjacima, dodatno vampirizirajući svoj valjda nedovoljno uznemirujući imidž. S takvim je zubima krasue napadala i u dnevnoj nacionalnoj hit-sapunici “Sarb krasue” iz 2018. godine.
Antropolog Benjamin Baumann proveo je nekoliko terenskih etnografskih istraživanja u tajlandskim selima, istražujući koliko je krasue, osim što živi u filmovima, knjigama i stripovima, prisutna kao fenomen u stvarnom životu. Slijedeći YouTube clipove i TV emisije, zatrpane senzacionalističkim svjedočanstvima onih koji tvrde da su susreli pravu krasue, na tajlandskom jugoistoku, na granici s Kambodžom, pronašao je zanimljivo stanje stvari: ljude koji vjeruju u krasue čak i onda kada ne vjeruju. Zbog blizine Kambodže, krasue tamo zovu još i charap, a ona je osnovi svjetleća utvara koja napada samo one koji je se iskreno plaše. A plaše je se mnogi čak i ako, naizgled paradoksalno, tvrde da ne vjeruju nju. Štoviše, Baumann je susreo i one koji tvrde da su osobno susreli krasue, ali u isto vrijeme ne vjeruju u njezino postojanje!
Tajlandske elite posljednjih su dvjestotinjak godina pokušale ukrotiti stara praznovjera. Forsirale su naturalizam i vladavinu znanosti, trudeći se svim silama uspostaviti međunarodni imidž civiliziranog kraljevstva. Baumann objašnjava kako “institucionalizacija naturalizma u javnoj sferi nije bila važna samo kako bi se kolonijalnim silama oduzela samopotvrđena legitimnost za miješanje u unutarnju politiku Sijama kao civilizacijskih sila, već i kako bi se ponovno uspostavio sustav društvene klasifikacije koji je učvršćivao ispravnost elita da vladaju. Dok je prethodni sustav društvene klasifikacije legitimirao vlast na temelju isključivo religijskog pojma čistoće, novi sustav se oslanjao na idiosinkratičnu ideju civiliziranosti koja je u javnoj sferi hibridizirala naturalizam i budizam pod društvenim vrijednostima ‘napretka’ (charoen) i ‘razvoja’ (phatthana). Međutim, bifurkativni disciplinski pogled i dalje karakterizira državnu internu kolonizirajuću vladavinu, koja zahtijeva javne izvedbe u skladu s racionaliziranom logikom naturalističkog budizma. Ova temeljna bifurkacija tajlandske vladavine nije samo ključna za praćenje geneze tajlandske onto-epistemološke multiplicitetnosti, već i za razumijevanje nekih, naizgled kontradiktornih, izjava seljana o phi i njihovom ontološkom statusu, bez njihova patologiziranja kroz analitičko tumačenje kao paradoksa. Zbog toga su tajlandski seljani, prema zapadnim znanstvenicima, često prikazivani kao prostor ‘pretjerivanja’, ‘paradoksa’ i ‘kontradikcije’”.[14]
Što je u neku ruku standardni, gotovo očekivani impuls svakog Zapadnjaka koji se prvi put sretne s krasue, ali i bilo kojom drugom letećom azijskom glavom-crijevožderačicom: šokirani smo pretjerivanjem, iznenađeni paradoksom i zbunjeni kontradikcijama, sve dok svoje rilo znatiželje ne zabijemo dovoljno duboko pa zabavljeni odletimo u noć s novorođenim otkrićima o bogatstvu mašte ljudskog duha suočenog s eksplozivnim sudarom autohtone tradicije i transformativnog modernizma.
[1] https://stephanielai.net/wp-content/uploads/2014/09/stephanie-lai_-_monstrous_asian_women.pdf
[2] Melania Trump kao manananggal! Bacite oko na: https://www.amazon.com/Melania-Devourer-Men-J-D-Boehninger/dp/1724030302
[3] Eseji su nastali u razdoblju od 1971. do 1995. godine.
[4] Šaman, najčešće žena, tek ponekad muškarac.
[5] https://www.researchgate.net/profile/Hope-Yu-2
[6] https://journal.institutre.org/index.php/njqr/article/view/154
[7] https://multoghost.wordpress.com/2011/12/18/sitting-in-a-vinegar-vat/
[8] https://multoghost.wordpress.com/2011/12/18/sitting-in-a-vinegar-vat/
[9] http://www.wildsingapore.com/wildfacts/plants/mangrove/acanthus/acanthus.htm
[10] Abdullah ga je krivo nazvao, vjerojatno ga je zamijenio s izdavačem Anglo-Chinese Press.
[11] https://www.thailandfoundation.or.th/en/culture_heritage/the-phi-%E0%B8%9C%E0%B8%B5-ghosts-and-spirits-in-thai-culture/#:~:text=In%20Thailand%20ghosts%20and%20spirits,of%20spiritual%20and%20natural%20forces.
[12] https://www.researchgate.net/publication/344041285_Thai_Monsters_Phi_Krasue_-_Inhuman_Kiss
[13] https://archive.org/details/bub_gb_gu9GAAAAcAAJ
[14] https://boasblogs.org/wp-content/uploads/2024/06/Baumann-Benjamin-2022-Enunciating-ambiguity-Thailand-s-phi-and-the-epistemological-decolonization-of-Thai-studies.pdf
Abdullah bin Abdul Kadir “The Hikayat Abdullah” (1970.)
https://archive.org/details/hikayatabdullah0000abdu
Emma Helen Blair i James Alexander Robertson “The Philippine Islands, 1493-1898” (1903.)
https://www.gutenberg.org/files/52681/52681-h/52681-h.htm
Hugh Clifford “In Court and Kampong Being Tales and Sketches of Native Life in the Malay Peninsula” (1897.)
https://www.gutenberg.org/files/27728/27728-h/27728-h.htm
Isabella L. Bird “The Golden Chersonese and the Way Thither” (1892.)
https://www.gutenberg.org/ebooks/3412
Walter William Skeat “Malay Magic: Being an introduction to the Folklore and Popular Religion of the Malay Peninsula” (1900.)
https://archive.org/details/malaymagicbeingi00skeauoft
https://ia804709.us.archive.org/12/items/malaymagicbeingi00skeauoft/malaymagicbeingi00skeauoft.pdf
https://www.academia.edu/79721070/The_Khmer_Witch_Project_Demonizing_the_Khmer_by_Khmerizing_a_Demon
https://www.bangkokpost.com/life/arts–and–entertainment/1647804/fierce–and–pitiful
https://www.cityupress.com/wp–content/uploads/2023/07/CUeJARV5I2_03.pdf
https://filmexposure.ch/2019/05/14/ghost–of–guts–eater–flying–heads–intestines–and–social–order/
https://intellectdiscover.com/content/journals/10.1386/host.5.2.183_1
https://journal.institutre.org/index.php/njqr/article/view/154
https://www.lionbrand.com.au/the–tale–of–phi–krasue–and–her–floating–head–spooky–stories–from–thailand–what–is–krasue/
https://multoghost.wordpress.com/2011/12/18/sitting–in–a–vinegar–vat/
https://www.researchgate.net/profile/Benjamin–Baumann/publication/270648890_From_filth–ghost_to_Khmer–witch_Phi_Krasue‘s_changing_cinematic_construction_and_its_symbolism/links/5a378d5c0f7e9b10d848bb27/From–filth–ghost–to–Khmer–witch–Phi–Krasues–changing–cinematic–construction–and–its–symbolism.pdf
https://www.researchgate.net/publication/328706816_Performing_the_Body_in_Filipino_Narratives_The_Manananggal_Viscera_Sucker_in_Colonial_Literature
https://scriptmyth.tumblr.com/post/162729451212/are–the–manananggal–and–the–aswang–the–same–thing
https://sirinyas–thailand.de/phi–krasue–folklore/#:~:text=The%20Phi%20Krasue%20is%20deeply,and%20 relevant%20in%20 modern%20 times.
https://stephanielai.net/wp–content/uploads/2014/09/stephanie–lai_-_monstrous_asian_women.pdf
https://thesiamsociety.org/wp–content/uploads/1954/03/JSS_041_2c_PhyaAnumanRajathon_ThePhi.pdf