POVIJEST
Sukobljeni narativi madridskih groblja. Franco, Pavelić i međunarodne brigade
Nikolina Židek / 13. lipnja 2025. / Članci / čita se 17 minuta
Nikolina Židek / 13. lipnja 2025. / Članci / čita se 17 minuta
Primjer Španjolske, a osobito Madrida, zanimljiv je zbog sukoba dvaju narativa o Španjolskom građanskom ratu i frankizmu te načina na koji se oni odražavaju na mjestima posljednjeg počivališta, piše Nikolina Židek. Ona pružaju drugačiju perspektivu na Madrid, Španjolsku i njezinu povijest, ali i na način na koji se ta prošlost isprepliće s našom.
Uobičajen turistički posjet Madridu obično uključuje obilazak Plaza Mayor, Puerta del Sol, Kraljevske palače, tapas barova i ljetnih terasa, muzeja El Prado, Reina Sofía i Thyssen-Bornemisza, stadiona Real Madrida Santiago Bernabéu, hrama Debod, koride na Las Ventasu, četvrti Chueca, Malasaña, La Latina, a u posljednje vrijeme i Lavapiésa. No, Madrid – kao i svaki veliki grad – nudi mnogo više od toga. Problem je jedino što za dublje upoznavanje jednostavno nedostaje vremena.
Budući da živim u Madridu, i kao istraživačica i kao lokalna stanovnica, u svrhu terenskog istraživanja redovito posjećujem groblje San Isidro, ali često obilazim i druga madridska groblja. Ona pružaju drugačiju perspektivu na Madrid, Španjolsku i njezinu povijest, ali i na način na koji se ta prošlost isprepliće s našom – bilo kroz konkretne događaje i ličnosti, bilo kao podsjetnik da se neke stvari ne događaju „samo kod nas“.
Primjer Španjolske, a osobito Madrida, zanimljiv je zbog sukoba dvaju narativa o Španjolskom građanskom ratu i frankizmu te načina na koji se oni odražavaju na mjestima posljednjeg počivališta. Nakon dolaska demokracije, a posebno od usvajanja Zakona o povijesnom sjećanju 2007. te kasnije o Zakona o demokratskom sjećanju 2023., o čemu sam pisala u ranijem članku, dolazi do revitaliziranja sjećanja poražene strane te ekshumacija nestalih, dok se istovremeno preispituje uloga Francisca Franca i legitimitet frankističkih mjesta sjećanja. U tom smislu najznačajniji pomak je transformiranje Doline palih u državni spomenik i ekshumacija Francisca Franca, a kasnije i Joséa Antonija Prima de Rivere iz Doline.
Franco je, ne bez prepreka i predstavki obitelji, frankističkih udruga te još uvijek aktivne i legalne Zaklade Francisco Franco, te nakon neuspjele inicijative da se Francove posmrtne ostatke prenese u madridsku katedralu Almudena, napokon ekshumiran 24. listopada 2019. godine, te je pokopan u obiteljsku grobnicu na groblju Mingorrubio u četvrti El Pardo na rubu Madrida. Prebačen je helikopterom o državnom trošku do groblja gdje su se okupili brojni štovatelji uz povike ¡Arriba España! te falangističku himnu “Cara al sol”. El Pardo je vrlo posjećivano obiteljsko izletište koje nudi dobru hranu i šetnju uz rijeku Manzanares, a tamo se može stići 15-minutnom vožnjom autom ili gradskim autobusom. Zadnja autobusna stanica je groblje Mingorrubio s čijeg se ulaza vrlo lako uoči grob Francisca Franca i njegove žene Carmen Polo. Pročelje kripte je pretvoreno u pravi frankistički oltar prepun zastava svakakvih, definitivno nedemokratskih provenijencija (frankističkih, karlističkih, legionarskih itd.), slika, ikona svetaca, pisanih posveta te ostalog desničarskog i nacionalističkog kiča.
Njegova žestoka protivnica i jedina koje se Franco bojao i govorio da je „pametnija od gladi“, Dolores Ibárruri – La Pasionaria, generalni sekretar Komunističke partije Španjolske u egzilu od 1942. do 1960. kada ju je zamijenio Santiago Carrillo koji je na toj funkciji bio do 1982., pokopana je na groblju Almudena. U biti, pokopana je na Civilnom groblju tik do Almudene, s obzirom da je bila ateistkinja. I nije sama.
Blizu nje leže Pablo Iglesias, osnivač Socijalističke stranke i Saveza sindikata (Unión General de Trabajadores– UGT), predsjednici Prve Španjolske Republike Estanislao Figueras, Francisco Pi y Margall i Nicolás Salmerón, ali i pisci Pío Baroja i Almudena Grandes. La Pasionarijin nasljednik u KP Španjolske, Santiago Carrillo, kremiran je na groblju Almudena, da bi potom njegov pepeo prenesen u rodni Gijón na sjeveru Španjolske.
Groblje Almudena je najveće groblje ne samo u Madridu, nego i u Zapadnoj Europi koje se prostire na 120 hektara. Tik do kapelice u središnjem dijelu nalazi se spomenik palim borcima Plave divizije. Radi se o španjolskim postrojbama od 45.000 dobrovoljaca koje su se za vrijeme Drugog svjetskog rata (od 1941.-1943.) borile na strani Hitlera na Istočnoj fronti, prije svega u opsadi Lenjingrada, a posebno u legendarnoj bitci kod Krasnog Bora 1943. U Madridu se nalazi i Muzej Plave divizije u privatnom vlasništvu Zaklade (bratovštine) Plave divizije koji je nekad bio otvoren za javnost i koji sam posjetila 2020., dok se još moglo.
Radi se o vrlo bogatoj kolekciji, iako profesionalno neobrađenoj postavi sa tisućama izvornih eksponata koje su donirali članovi Plave divizije i njihove obitelji te koja vas vodi kroz narativ boravka postrojbi na ruskom ratištu i njihovoj navodnoj prihvaćenosti od lokalnog stanovništva, „jer nisu bili hladni kao Nijemci, nego su bili topli i dragi ljudi koji su im pomagali“, kako mi je objasnio vodič.
Kako kaže web stranica Zaklade, Muzej je „kulturni prostor koji se neprestano širi i ostavit će trag na svima onima koji posjete njegove prostorije.“ Poseban trag na mene ostavila je nekolicina Hitlerovih portreta na zidovima. Na moj upit zašto toliko njegovih slika, rečeno mi je da je to radi kontekstualizacije povijesnog trenutka. Već uoči donošenja Zakona o demokratskom sjećanju Muzej je zatvorio svoja vrata za javnost, te se sada njemu može pristupiti samo preporukom člana Zaklade.
Na drugoj strani groblja Almudena nalazi se i spomenik tzv. trinaest ruža (Las Trece Rosas), trinaest mladih žena u dobi između 18 i 29 godina koje su bile članice Ujedinjene socijalističke mladeži (Juventudes Socialistas Unificadas) koja je u ilegali pružala otpor tada već pobjedničkoj, frankističkoj strani.
U znak odmazde zbog atentata na automobil u kojem su poginuli zapovjednik Isaac Gabaldón, njegova kći i vozač u srpnju 1939., nakon što je rat završio, frankistički režim je osudio na smrt 56 ljudi zbog pobune, među njima 43 muškarca, poznatih kao 43 karanfila i 13 žena, 13 ruža, koje su nasumično odabrane jer su već bile u zatvoru Las Ventas. Strijeljane su u noći s 4. na 5. kolovoza 1939. na groblju Almudena na mjestu gdje se nalazi spomen ploča.
Dva su groblja velika mjesta obilježavanja stradanja dviju zaraćenih strana, Paracuellos de Jarama i Fuencarral.
U blizini zračne luke Barajas u mjesti Paracuellos de Jarama, nalazi se Groblje mučenika Paracuellos de Jarama, žrtava najvećeg masakra počinjenog od republikanske strane. Tijekom bitke za Madrid 1936., nekoliko tisuća zatvorenika za koje se smatralo da su protivnici republikanske strane ubijeno je u mjestima Arroyo de San José, Paracuellos de Jarama i Soto de Aldovea u općini Torrejón de Ardoz.
Pogubljenja su se dogodila tijekom transfera zatvorenika, poznatih kao “odvoženja”, iz raznih madridskih zatvora između 7. studenog i 4. prosinca 1936. Suočena s napredovanjem Francovih trupa i njihovim skorim ulaskom u Madrid, republikanska vlada odlučila je napustiti glavni grad i preseliti se u Valenciju, povjerivši obranu grada Obrambenom odboru kojem je predsjedavao general José Miaja.
Tijekom sastanka o osnivanju Odbora, donesena je odluka o evakuaciji zatvorenika, uključujući velik broj vojnog osoblja, u zatvore daleko od Madrida, iz straha da bi mogli biti pušteni i povećati ofenzivni potencijal pobunjeničke strane. Konvoji su krenuli iz zatvora Modelo, Porlier, San Antón i Ventas. Prema studijama provedenim između tih datuma, dogodila su se 33 odvoženja zatvorenika, od kojih su 23 rezultirala masovnim ubojstvima. Žrtve su položene u sedam masovnih grobnica iskopanih u mjestu Paracuellos de Jarama. Posljednja je iskopana nakon rata, 1940. godine, kako bi se u nju pokopali lijesovi 414 žrtava ekshumiranih iz Soto de Aldovea u Torrejónu, kao i drugih žrtava ubijenih u različitim datumima na mjestima poput Boadilla del Monte i Aravaca.
Ukupan broj pogubljenih nije točno utvrđen. Ne postoje pouzdani popisi žrtava koje su tamo strijeljane, a njihov broj varira ovisno o istraživaču, od 2.000 do 12.000, ali procjena je između tri i pet tisuća. Postoje dokazi o tzv. “Popisu 208” koji je sastavio Međunarodni odbor Crvenog križa, a koji navodi 973 imena koja odgovaraju “odvoženjima” provedenim 6., 7. i 8. studenog 1936. iz zatvora Modelo, ali svi ti zatvorenici nisu strijeljani u Paracuellosu, budući da su neki od njih premješteni u druge zatvore.
Na svakoj masovnoj grobnici piše u kojoj “turi” su dovezeni i pogubljeni i iz kojeg su zatvora, npr. 7. studenog 1936 poslijepodne, zatvori Modelo, Porlier-San Antón. Interesantan detalj je da su članovi obitelji naknadno postavili križeve s imenima svojih članova obitelji na tlo masovne grobnice, iako oni ne odgovaraju točno mjestima ukopa, kako bi imali gdje položiti cvijeće. Na nekim križevima pišu samo imena, na nekima i vojne ili političke dužnosti, a neka su i plastičnija, kao npr. “Zaklan od marksističke bagre” ili “Ubijen od crvenih” (kod nas bi se reklo: komunjara). Na središnjem spomeniku piše: „Slava i počast onima koji umiru za svoju vjeru i domovinu, studeni i prosinac 1936“.
U Paracuellosu vas čekaju časne sestre sa sjevera Argentine koje su zadužene za groblje-svetište te crkvicu koja se nalazi na samom groblju i u kojoj se povremeno organiziraju mise zadušnice, a ona glavna u studenom svake godine za mučenike Paracuellosa. Njihovo je znanje o Španjolskom građanskom ratu površno, gotovo nikakvo, te vas vode od jedne do druge masovne grobnice te objašnjavaju kako su sve ove nevine žrtve katolici koje su pobili komunisti jer su išli na misu i štovali Boga.
Ne tako daleko od Paracuellosa, na jednoj od sjevernih periferija grada, između četvrti Montecarmelo i podnožja brda El Pardo, nalazi se maleno groblje Fuencarral, dom jednoj od rijetkih počasti Međunarodnim brigadama koje su se borile u obrani Druge Republike. Na njemu je bilo pokopano 451 interbrigadista tijekom Španjolskog građanskog rata, ali su falangisti nakon sukoba 1941. uklonili tijela i bacili ih u masovnu grobnicu na brdu El Pardo, prekopali grobove i uklonili spomen ploče. Izvorni popis tamo pokopanih vojnika, koji je sačuvan, uključuje bugarske, poljske, engleske, američke, njemačke, danske, ali i jugoslovenske brigadiste, poznate kao španski borci ili „naši Španci“.
Prema istraživanjima francuskog povjesničara Hervea Lemeslea, jugoslavenskih dobrovoljaca bilo je 1.910, a nešto manje od polovice jugoslavenskog kontingenta boraca rođeno je na teritoriju današnje Republike Hrvatske. Kako piše Udruženje španskih boraca 1936.-1939., među ostalima, na groblju Fuencarral su bili sahranjeni Blagoje Parović, Anton Batinić i Jože Pančur. Replika spomen ploče u spomen na brigadiste koji su pali u bitci za Madrid je postavljena 1980., a kasnije su oko nje dodavane i druge ploče u spomen npr. britanskog bataljona, bataljona Lincoln, George Washington i Mackenzie Pepineau. Jugoslavija je 1986. postavila ploču Blagoju Paroviću, a Srbija 2009. za sve “srpsko-jugoslovenske borce”. U blizini se nalazi i memorijal za stradale sovjetske interbrigadiste.
Osim što danas radikalno desna stranka Vox traži uklanjanje i spomenika posvećenog sjećanju na sovjetske dobrovoljce, kao i svih ploča u spomen na pripadnike Međunarodnih brigada različitih nacionalnosti, problem je puno veći. Posmrtni ostaci bačeni u okolici groblja nikad nisu pronađeni niti ekshumirani. Almudena Cros, predsjednica Udruge prijatelja međunarodnih brigada (Asociación de Amigos de las Brigadas Internacionales – AABI), priznaje da su pokušali utvrditi točnu lokaciju tijela te se vjeruje da su pokopana u radijusu od najviše dva kilometra, na brdu. Još k tome je Grad Madrid je pokrenuo projekt izgradnje odlagališta otpada Cantón de Montecarmelo, upravo na mjestu gdje se pretpostavlja da su rasuti posmrtni ostaci ekshumiranih brigadista. To je izazvalo žestoke reakcije članova obitelji, AABI-ja (i Udruženja španski borci iz Beograda i ostalih članica) te ljevice koji redovno organiziraju prosvjede, šalju prosvjedna pisma, a središnja vlast pokušava spriječiti lokalnu da projekt i provede.
No to je samo jedan, manji dio gdje se naše povijesti presijecaju. Onaj glavni se nalazi na groblju San Isidro, najstarijem u Madridu, vjerojatno jedinom mjestu gdje jednako zalaze hrvatski nogometni navijači i povjesničari. Radi se, naravno o grobu Ante Pavelića, famoznoj „grobnici od zlata“ koja je u stvari od kamena. Ante Pavelić stigao je iz Argentine preko Čilea u Madrid, u Francovu Španjolsku, 29. studenog 1957., gdje je živio do svoje smrti 28. prosinca 1959. Pokopan je 31. prosinca na groblju San Isidro u Madridu. I većina njegove obitelji ostala je u Madridu do smrti: supruga Marija umrla je 1984., sin Velimir 1998., a o grobnici se brinula kći Višnja do svoje smrti 25. prosinca 2015. Posmrtni ostaci četvero članova obitelji Pavelić i danas su u obiteljskoj grobnici na groblju San Isidro. Treća kći, Mirjana, udala se za Srećka Pšeničnika, i umrla je u Torontu 2005. Imala je četvero djece, a jedna od njezinih kćeri je članica Odbora za ostavštinu obitelji Pavelić, sada između ostalog zadužena i za grobnicu.
Slučajno ili ne, Pavelić i njegova obitelj nisu jedini hrvatski politički emigranti pokopani na istom groblju (od četrnaest koliko ih ima u Madridu). Ovdje počiva i Srećko Dragičević, kulturni ataše NDH u Španjolskoj tijekom Drugog svjetskog rata, a kasnije i neformalni predstavnik Hrvatske u Francovoj Španjolskoj do 1968. godine, i njegova supruga Nevenka. Tu su pokopani i bračni par Pavao Tijan i Neda Luetić-Tijan, glavni i odgovorni urednik programa Hrvatskog radija koji je 20 godina (od siječnja 1956. do prosinca 1975.) svakodnevno emitirao Španjolski nacionalni radio i širio antijugoslavensku propagandu.
Za vrijeme Hladnog rata Pavelićev grob bio je obvezna usputna stanica hrvatskih političkih emigranata koji su prolazili kroz Madrid. U iseljeništvu je skladana pjesma za “grobnicu od zlata, gdje počiva vođa svih Hrvata”, a na misama zadušnicama hrvatske katoličke misije diljem svijeta obilježavale su njegovu smrt svake godine 28. prosinca. Taj se trend nastavio i nakon osamostaljenja demokratske Republike Hrvatske 1990-ih. Njegovu grobnicu danas često posjećuju nostalgični simpatizeri ustaštva koji u Madrid dolaze iz cijelog svijeta, obični znatiželjnici, ali i protivnici koji vandaliziraju grobnicu.
Najpoznatiji slučajevi posjeta Pavelićevoj grobnici objavljeni u hrvatskim medijima bio je slučaj Davora Šukera, tada nogometaša Real Madrida koji je 1996. s još dvojicom Hrvata posjetio grobnicu, od kojih je jedan čak nosio i fotografiju Ante Pavelića. Drugi slučaj bio je 2004. godine, kada je otkriveno da je kasnije imenovani doministar zdravstva Milan Kujundžić, tijekom sudjelovanja na Svjetskom gastroenterološkom kongresu u Madridu 2003. godine, organizirao grupni posjet hrvatskih liječnika grobnici. Na upit da to komentira rekao je da je to privatna stvar. Također, tadašnji vođa Bad Blue Boysa, Goran Kovač Macko, izjavio je da je zbog toga što je etiketiran kao “jugonostalgičar i SDP-ovac” odveo 200 Bad Blue Boysa na grobnicu gdje su otpjevali hrvatsku himnu, a zatim otišli na nogometni stadion.
Prvi put sam posjetila grobnicu 2017. iz kurioziteta, kao i mnogi, potom povremeno s kolegama povjesničarima u prolazu kroz Madrid, a od listopada 2022. redovno je obilazim u svrhu terenskog istraživanja i gotovo svaki put nalazim nove tragove. To su uglavnom svijeće donesene iz Hrvatske i pregršt naljepnica nogometnih klubova i njihovih navijača: Torcida, Bad Blue Boys, White Boys, Maligani itd. Naravno, tu su i neizbježne naljepnice HOS-a, ali Herceg- Bosne, čak i vodičkih (vodiških, kako na naljepnici piše) vatrogasaca ili npr. turnira “Gruda Open”. Povremeno ostavljaju ikone Svetog Ante ili osobne poruke i zahvale. Netko je jednom ostavio i cigaretu i Aspirin. Ponekad i sretnem posjetitelje grobu i popričam s njima, uglavnom su to mlađi ljudi, 30-godišnjaci, koji dolaze i slikaju se. Ti su mi susreti ukazali na jednu zanimljivu činjenicu: nitko od ljudi koje sam ondje srela nije ostavio cvijeće, svijeće ili suvenire. Svi su se fotografirali. Što znači da je stvarni broj posjetitelja daleko veći.
Naravno, ima i onih koji dolaze iz drukčijih pobuda i ostavljaju drukčije poruke. Više puta je grob zašaran sprejem. Tako je na primjer 2019. godine grobnica išarana crvenom bojom sa slikama srpa i čekića i slova SKOJ na ćirilici. Prema Max Portalu od 1. do 3. ožujka 2019. u Madridu je održan 10. kongres kolektiva Komunističke omladine na kojem su sudjelovali članovi SKOJ-a Beograd, predvođeni Aleksandrom Đenićem. Objavili su fotografije išarane grobnice, a kasnije su se žalili da im je Facebook izbrisao objavu pa je portal taj čin pripisao njima.
Tri godine kasnije, 2022. zatekla sam grobnicu išaranu plavim sprejem, slovima UF101% na grobu Ante Pavelića i njegove supruge Marije, a na grobu gdje počivaju njihova djeca Velimir i Višnja pisalo je: Blagoje Jovović (autor atentata na Pavelića 1957.), dok je na drugoj grobnoj kapeli kraj Pavelićevog groba bilo išarano: “Ulica Blagoja Jovovića br.1” te ispod “101%”. UF 101% znači da su tu bili huligani FK Rad iz Beograda, United Force. Grobnica je ovako išarana ostala do svibnja 2023. Zadnji put je išarana prošle godine crvenim sprejem gdje je uz narctani srp i čekić na španjolskom pisalo: “Smrt fašizmu. Živio Tito! Živjela Jugoslavija!” Ti su natpisi vrlo brzo uklonjeni. Isto tako ponekad ostave natpis, poruku, naljepnicu, ili poruše svijeće koje zateknu i pobacaju ih oko groba, a onda ih netko drugi isto tako vrati. Nekima dođe i da se olakšaju i to zabilježe fotografijom pa stave na mreže.
Na istom groblju nalazi se i grob Fulgencija Batiste, kubanskog diktatora koji je također našao utočište u Francovoj Španjolskoj, koji nema vjernih posjetitelja ni štovatelja. No u travnju 2023. godine posmrtni ostaci Joséa Antonia Prima de Rivere, osnivača španjolske fašističke stranke Falange Española, ubijenog 1936. godine, preneseni su iz Doline palih u obiteljsku grobnicu na istom groblju, a ova grobnica je mjesto masovnog hodočašća španjolskih neofašističkih skupina i nostalgičnih simpatizera. Svaki put kada posjetim groblje, odem i do grobnice Prima de Rivere, a ona je uvijek puna cvijeća, svijeća, španjolskih fašističkih – falangističkih zastava i raznih memorabilija. Grob Prima de Rivere je za 20. studenog, kada mu je godišnjica smrti, bio prepun cvijeća, a to što su njegovi ostaci premješteni na površinu koja je lako dostupna njegovim poklonicima u zemlji u kojoj je rođen, može nam poslužiti kao pouka.
Za kraj još jedan zanimljivi nekrotoksični spomenik. U mjestu Majadahonda u blizini Madrida nalazi se spomenik Ionu Moti i Vasileu Marinu, članovima rumunjske Željezne garde koji su na tom mjestu poginuli 13. siječnja 1937. u borbi na falangističkoj strani, kako na spomeniku piše: „Za Boga, Španjolsku i Rumunjsku“. Spomenik je danas podosta napušten i oko njega se redovno okupljaju mladi koji tamo piju, ali se na obljetnicu njihove pogibije u siječnju svake godine tamo skupljaju španjolski neofašisti te im odaju počast i slave Franca i frankizam. Pa, ako vas put nanese…
[1] Referenca na roman argentinskog autora Ernesta Sábata
5.00
(1)
Loading...
12. lipnja 2025. / Klub Batina Rasprave
6. lipnja 2025. / Članci
