Frankenstein vlada Pedra Sáncheza. Politički instinkt i lekcije iz sklapanja koalicija

Frankenstein i Francostein koalicije na neki su način vratile Španjolsku na svojevrsno dvostranačje, piše Nikolina Židek u analizi epiloga parlamentarnih izbora u toj zemlji. Socijalistički premijer Sánchez pokazao je nevjerojatan politički instinkt - kad se pomisli da je gotov, on nađe način da se vrati na vrh. Ako sada izdrži puni mandat bit će na vlasti gotovo 10 godina, no pitanje je hoće li uspjeti.

• Naslovna fotografija: Pedro Sánchez slavi nakon izglasavanja povjerenja u parlamentu. (Pedro Sánchez Pérez-Castejón / Facebook)

• Dr.sc. Nikolina Židek profesorica je na IE University Madrid, School of Politics, Economics, and Global Affairs, docentica na Sveučilištu Carlos III u Madridu, suurednica časopisa Res Publica te suradnica portala Ideje.hr.

Iako smo analizu izbora održanih 23. srpnja u Kraljevini Španjolskoj već prikazali u ranijem članku, uvodno ćemo kratko podsjetiti na rezultat. Narodna stranka (Partido Popular– PP) desnog centra je osvojila najveći broj glasova i ukupno 137 zastupničkih mjesta, a njezin blokovski partner ultradesničarski Vox osvojio je 33 zastupnička mjesta. Španjolska socijalistička radnička stranka (Partido Socialista Obrero Español – PSOE) lijevog centra je osvojila 121 zastupničko mjesto, a njezin koalicijski partner ljevičarski blok Sumar 31. Nijedan blok nije osvojio dovoljno (176) zastupničkih mjesta u parlamentu da bi sam oformio vladajuću koaliciju te je došlo do pat pozicije. Tada se fokus premjestio na male stranke koje su osvojile ostatak zastupničkih mjesta: Republikanska ljevica Katalonije (Esquerra Republicana de Catalunya – ERC) 7, Zajedno za Kataloniju (Junts per Catalunya, JxC) 7, EH Bildu 6, Baskijska nacionalistička stranka (Partido Nacionalista Vasco – PNV) 5, Galješki nacionalistički blok (Bloque Nacionalista Galego -BNG) 1,  Kanarska koalicija (Coalición Canaria) 1, Zajednica naroda Navarre (Unión del Pueblo Navarro – UPN) 1. I lijevoj koaliciji iz 2019. godine (PSOE-Unidas Podemos) podršku su dale manje stranke.

Odmah nakon rezultata postalo je jasno da je ključ za formiranje vlade u rukama Junts per Catalunya, stranke koja zastupa neovisnost Katalonije te je bila pokretač propalog referenduma za neovisnost u listopadu 2017. koji je središnja vlada pod vodstvom PP-a oštro suzbila, obustavila ovlasti autonomne pokrajine te, između ostalih, optužila predsjednika Vlade Katalonije Carles Puigdemonta i tadašnjeg čelnika JxC, za pobunu i malverzaciju državnih sredstava za organizaciju referenduma. Puigdemont je izbjegao iz zemlje u Belgiju odakle se 2019. kandidirao za izbore u Europskom parlamentu na kojima je i izabran te mu je nedavno ukinut eurozastupnički imunitet koji ga je dosad štitio od sudskog progona i uhićenja.[1] Velik dio vodstva katalonskog Procésa osuđen je na višegodišnje kazne zatvora 2019. godine, a u lipnju 2021. godine ih je pomilovala koalicijska vlada PSOE-Unidas Podemos.

PP je krenuo u organiziranje prvih prosvjeda u Madridu već 24. rujna, odnosno tri dana prije vlastitog prvog pokušaja formiranja vlade

Kralj Filip VI  prvo je dao mandat Albertu Núñezu Feijóou (PP) da sastavi vladu te je on izašao na izglasavanje vlade u dva pokušaja (27. i 29. rujna), no u oba je uspio prikupiti 172 glasa, nedovoljno za formiranje vlade. Osim Voxa, podržale su ga samo UPN i CC s po jednim glasom. Potom je Filip VI dao mandat Pedru Sánchezu (PSOE). Sánchez je u pregovore krenuo oprezno i temeljito, a s obzirom da se unaprijed znalo što očekuje Junts per Catalunya, PP je krenuo u organiziranje prvih prosvjeda u Madridu već 24. rujna, odnosno tri dana prije vlastitog prvog pokušaja formiranja vlade. Mirni prosvjedi nastavili su se tijekom listopada, u Barceloni 8. listopada u organizaciji lokalnog civilnog društva, a u Madridu 29. listopada u organizaciji Voxa, nakon kojih su uslijedili prosvjedi  3.,4. i 6. studenog ispred sjedišta PSOE-a. Iako se PP distancirao od tih prosvjeda, PP-ov bivši predsjednik vlade José María Aznar izjavio je kako je Pedro Sánchez “opasnost za španjolsku ustavnu demokraciju”. Kada je Sánchez konačno sklopio sporazum s JxC, 9. studenog, te čim je objavljeno da je u sporazum uključen i Zakon o pomilovanju, krenuli su spontani i nenajavljeni prosvjedi ispred sjedišta PSOE-a u Madridu u ulici Ferraz, na kojima su sudjelovali i krajnji desničari. Tako su se na prosvjedima vijorile državne španjolske zastave, ali i one iz frankističkog režima, takozvane „zastave s picekom“ (aludirajući na crnog orla na zastavi), čuli su se povici „Živio Franco“, „Franco, vrati se“ te se pjevala frankistička himna Cara al sol, pa čak i pjesma španjolske Plave divizije koja se borila na njemačkoj strani na Istočnom frontu za vrijeme Drugog svjetskog rata. Došlo je i do sukoba s policijom, što prosvjednici nisu očekivali jer „bi i policija trebala braniti Španjolsku“. Prosvjedi su se nastavili sljedećih dana, sve do pa i nakon izglasavanja nove vlade. Prosvjede je organizirao PP, ali su im se pridružili i pristaše Voxa, a oni su u najmanju ruku problematični jer se radi o krajnjim desničarima koji onda skreću pažnju s brojnosti prosvjednika na ultradesničarske incidente i izjave.

• Problematično pomilovanje

Najveći ustupak i uvjet za glasove JxC, te glavni povod prosvjeda je prijedlog Organskog zakona o pomilovanju koji obuhvaća kaznena djela administrativne ili računovodstvene prirode vezana uz referendume održane u Kataloniji 9. studenog 2014. i 1. listopada 2017. (oba proglašena neustavnima odluka Ustavnog suda 31/2015 i 114/2017). Pomilovanje obuhvaća ne samo organiziranje i održavanje referenduma nego i druga nezakonita djela vezana uz njih kao što su: priprema, prosvjedi ili protivljenje procesuiranju ili osudi odgovornih, uključujući suradnju, savjetovanje ili predstavljanje bilo koje  vrste, zaštitu i sigurnost odgovornih kao i druge činove koji predstavljaju političke, socijalne i institucionalne tenzije koje ovaj zakon želi riješiti, radi jamčenja suživota u budućnosti.

Embed from Getty Images

Za španjolsku desnicu, pomilovanje Puigdemonta izrazito je problematično.

Pomilovanje bi obuhvatilo oko 400 ljudi, prije svega sudionika katalonskog Procésa čime bi se isti dekriminalizirao, a među njima i vođe pokreta za neovisnost Oriol Junqueras i Carles Puigdemont koji bi s time mogli ponovo obnašati javne dužnosti. S druge strane, tu je 73 članova snaga sigurnosti (prije svega interventne policije) koji su sudjelovali u suzbijanju i sprječavanju referenduma 2017., izuzev onih koji su sudjelovali u djelima kvalificiranim kao mučenje ili neljudsko postupanje, u skladu s Europskim sudom za ljudska prava (vidi dolje u tekstu), te određenog broja osoba čiji su postupci u tijeku, ali nisu dobili konačnu sudsku odluku. To je npr. slučaj s Odborima za obranu republike (ranije referenduma) (Comités de Defensa de la República – CDR) tijekom samog referenduma 2017. te tzv. Demokratskim tsunamijem (Tsunami Democràtic), platforme uspostavljenje 2019. za organiziranje prosvjeda protiv kaznenog gonjenja vođa Procésa, koji su doveli do velikih nereda te koji su čak istraživani kao teroristički činovi. Demokratski tsunami koristi društvene mreže za mobilizaciju.

Pitanje je zašto je ovo pomilovanje problematično, kad se hvaljena španjolska tranzicija, a s njome i španjolska demokracija temelji prvo na općem oprostu iz studenog 1975. kada je Juan Carlos I preuzeo vlast, Kraljevskom dekretu – Zakonu o pomilovanju za političke delikte kad je Adolfo Suárez stupio na dužnost premijera 1976., a ponajviše na Zakonu o pomilovanju iz listopada 1977. koji je usvojen nakon prvih višestranačkih i demokratskih izbora nakon 1936. koji su održani 15. lipnja 1977., te je formiran prvi demokratski saziv parlamenta.  Spomenuti zakon obuhvaćao je „zločine koje su počinili službenici i agenti javnog reda protiv prava osoba“ – čime su proglašeni nekažnjivim svi zločini ili kršenja ljudskih prava počinjeni prije 15. prosinca 1976. Time su žrtve frankističkog režima ostale bez ikakvog priznanja za svoje patnje. Zakon o pomilovanju iz 1977. je i danas na snazi, a 1986. godine je Ustavni sud odlukom 147/1986, potvrdio da nije neustavan jer “nema izravnog ustavnog ograničenja po tom pitanju ”.

Sánchezov nacrt zakona o pomilovanju izričito spominje slučaj Marguš protiv Hrvatske u preambuli. (Krunoslav Petrić / PIXSELL)

Na to se i oslanja ovaj prijedlog Organskog zakona o pomilovanju radi institucionalne, političke i društvene normalizacije u Kataloniji. Osim toga, u preambuli nacrta zakona navodi se da je institut pomilovanja izričito naveden kao zakonit u ustavima Italije, Francuske i Portugala te da je zadnje pomilovanje doneseno u Portugalu u kolovozu (Zakon 38-A/2023) gdje je dano pomilovanje mladima do 16 do 30 godina za počinjenje određenih kaznenih djela povodom posjete pape Franje toj zemlji. Potom za primjer navodi odluke Suda EU te odluku Europskog suda za ljudska prava te izričito spominje slučaj Marguš protiv Hrvatske gdje „se onima koji počine povrede međunarodnog humanitarnog prava i prava o ljudskim pravima koje predstavljaju teške zločine ne smiju dati pomilovanja, te snažno potiče države da djeluju u skladu sa svojim obvezama iz međunarodnog prava“, ali dalje navodi da je Europski sud ya ljudska prava prepoznao vrijednost političke amnestije.

• Frankenstein ili pouka?

Osim pomilovanja, koalicijski sporazumi obuhvaćaju još neke vrlo bitne ustupke. Sporazum sa glavnim koalicijskim partnerom, Sumarom, platformom ljevičarskih stranaka obuhvaćao je smanjenje radnog tjedna s 40 na 37,5 sati, ali i opsežan paket socijalnih mjera, uključujući povišenje minimalne plaće koja bi pratila 60% prosječne bruto plaće.

Stranke za neovisnost Katalonije zajedno su druge po snazi s po sedam zastupničkih mjesta, ukupno 14. Obje su svoju podršku uvjetovale zakonom o pomilovanju, a druga katalonska stranka koja je članica koalicije, Republikanska ljevica Katalonije, uspjela je dogovoriti i oprost duga Kataloniji od 15 milijardi eura te prijenos nadležnosti nad Rodaliésom (mrežom željeznica u Kataloniji) na Generalitat – Vladu Katalonije.

Druga regija koja povijesno teži ka samoodređenju je Baskija, a u vladinoj koaliciji su i dvije baskijske stranke PNV- Nacionalistička stranka i EH Bildu, sličnih orijentacija kao JxC i ERC u Kataloniji (odnosno desne i lijeve). Tako je PNV dogovorio da će se u razdoblju od dvije godine provesti prijenos svih ovlasti predviđenih Statutom iz Gernike, proširenje autonomije regionalne vlasti, proširenje ovlasti regionalne policije Ertzaintza te sveukupno tridesetak mjera, između ostalog prijenos socijalnog osiguranja na regionalnu vladu te oko 100 milijuna eura za financiranje prilagodbe baskijskog jezika digitalnom dobu. EH Bildu  se odlučio za tzv. strategijsko strpljenje te nije potpisao nikakav sporazum nego je izjavio da će o svemu pregovarati kad za dođe vrijeme da ne bi uzdrmao stabilnost koalicije, no najavio je da zagovara proširenje socijalnih i gospodarskih prava baskijskih radnika i države, konsolidaciju politika koje promiču mir i demokratski suživot u Baskiji, te otvaranje rasprave o višenacionalnosti Španjolske.

PSOE je dobio povoljan glas BNG-a u zamjenu za oprost javnog duga Galiciji, popuste na autoceste i uvođenje prigradskih vlakova, a Coalición Canaria je dogovorila izvršenje izmjene i dopune državnog proračuna za 2023. prije kraja proračunske godine, kao što je dogovoreni transfer od 100 milijuna eura za Plan oporavka La Palme.

Takvim sporazumima i dogovorima Sánchez je oformio vladu 16. studenog. Povodom izglasavanja nove Sánchezove vlade 15. i 16. studenog čelnici svih parlamentarnih stranaka održali su govore, a Sánchezov je bio posebno dug (101 minutu) te je prije nego što je spomenuo pomilovanje prvih sat vremena naveo sve socijalne i gospodarske mjere koje će nova stara vlada provoditi.  Usprkos govoru kojem je cilj bio poslati poruku pomirbe i stvarnog jedinstva zemlje, Sánchez nije odolio te je otvoreno ismijao Feijóoa da je on prvi političar koji „nije predsjednik vlade zato što to ne želi“ i narugao se porazu PP-a. Ako mu je stvarno do smirivanja tenzija i dugoročne dobrobiti Španjolske, mogao je to džentlmenskije odraditi i pokazati da se ne spušta na te razine. Pogotovo kad je prije šest godina dao podršku primjeni članka 155. Ustava za katalonski Procés.

No jedno je sigurno. Sánchez ima nevjerojatan politički instinkt. U trenutku kad se pomisli da je gotov, on nađe način da se vrati na vrh: 2016. godine nije dobio dovoljno glasova u parlamentu za formiranje vlade te je smijenjen s čela stranke da bi bio ponovo izabran za njezinog glavnog tajnika. Prvi je predsjednik Vlade KŠ izabran nakon izglasavanja nepovjerenja drugoj Vladi (onoj PP-a) 2018., potom je nakon (ponovljenih) općih izbora 2019. izabran kao prvi premijer višestranačke vlade te je kao takav ponovo izabran 2023. Ako njegova vlada izdrži puni mandat, bit će na vlasti gotovo 10 godina – do 2027. No pitanje je hoće li uspjeti.

• Zbrajanje i oduzimanje na ljevici

Slikovita je usporedba Sánchezove koalicije s Frankensteinom, dok s druge strane stoji tzv. Francostein, koju čine desni PP i ultradesni Vox (vidi raniji članak). Tako se na neki način Španjolska opet vraća na svojevrsno nesavršeno dvostranačje. Frankenstein koalicija obuhvaća lijevi blok i regionalne stranke koje su joj dale podršku, ali se ne zna kako će funkcionirati i hoće li podržati gospodarske i socijalne mjere koja ljevica zastupa, a s kojima se one ideološki ne slažu. Tu se prije svega misli na PNV i JxC. A to onda dovodi u pitanje stabilnost nove vlade. No najveći problem trenutno dolazi slijeva.

Unutar PSOE-ovog glavnog koalicijskog partnera, bloka Sumar (koji na španjolskom znači zbrajati, okupiti), dolazi do rasipanja. Već prije izbora, čelnica bloka Yolanda Díaz uvjetovala je da tadašnja Podemosova ministrica jednakosti, Irene Montero, ne bude na kandidacijskoj listi za izbore s obzirom da su njezine feminističke politike izazivale jake reakcije u društvu te ne bi li ublažila sliku bloka kao radikalne ljevice. Nakon izbora 23. srpnja, Podemos je unutar Sumara osvojio 5 zastupničkih mjesta, te ga je Sumar kao blok pojeo ili potisnuo u drugi plan. O usponu i padu ili, bolje reći, rasipanju Podemosa u nekom sljedećem članku, ali bitno je da nova vlada nema nijednog ministra iz Podemosa.

Povodom svečanog prenošenja ministarskih ovlasti Irene Montero (ministrica jednakosti u prošloj vladi) optužila je PSOE da je izbacio Podemos iz vlade, a njezina stranačka kolegica Ione Belarra (dosadašnja ministrica socijalnih prava i Agende 2030) je također izjavila da je Sánchez učinio ono što mu nije uspjelo 2019.- vladati bez Podemosa. Sa svojih 5 glasova Podemos ipak drži Sáncheza u šaci: ako glasa protiv proračuna, zajedno sa 171 glasova oporbe, to će biti točno većinskih 176 glasova. A to onda može dovesti do izglasavanja nepovjerenja tek formiranoj vladi. Hoće li se ljevica pokazati kao poslovično fragmentirana i nesložna ili će biti pragmatična, što je inače svojstveno desnici, te što će to značiti za španjolsku ljevicu, pokazat će vrlo skoro vrijeme.

• Bilješka

[1] https://www.bloomberg.com/news/articles/2023-07-05/catalan-separatist-leader-loses-eu-court-fight-over-immunity