Galipolje. Promašaj lorda koji je volio ratove i uspon generala koji je stvorio Tursku

Dok se čeka hoće li Amerikanci napasti Iran na kopnu, ili Kinezi napasti Tajvan ili njegove otoke, Oleg Maštruko se osvrće na najspektakularniji neuspjeh amfibijske operacije u povijesti - Galipolje. Bitka je ostavila trajni trag u povijesti Australije, Novog Zelanda i Turske. Winston Churchill autor je ideje da vojnike savezničkih zemalja uputi u klaonicu, a u bitci se istaknuo general Mustafa Kemal, koji će postati Ataturk.

• Naslovna fotografija: Anzac uvala na Galipolju. (CC0)

• Autor je hrvatski influenser, novinar i putopisac, glavni urednik časopisa Mreža i entuzijast vojne povijesti.

Nakon mnogih drugih, izgleda da je na red za reevaluaciju došao i Winston Churchill. Hejteri za njega kažu da nikad nije naišao na rat koji nije volio. Ovo je u principu točno. Povijesno divljenje najviše je zaslužio djelovanjem u i oko Drugog svjetskog rata, što je posebna priča koje se nećemo doticati u ovom tekstu. Sve do tada, njegova je karijera bila karijera dvojbeno (ne)uspješnog warmongera, ratnog huškača. Analizirat ćemo jednu ključnu epizodu iz te bogate karijere, ali i epizodu u koju je uključena najvažnija osoba jedne druge velike sile.

No polako, prebacimo fokus. Tema amfibijskog iskrcavanja dosta je aktualna. Tekstove za ovaj serijal pišem na način da budu vrijedni i za godinu, dvije, pet ili deset, ali volim i reference na hiperaktualne događaje. Dok ovo pišem, čeka se da u besmislenom ratu Ameri napadnu Iran na kopnu, da Kinezi napadnu Tajvan, ili barem dva-tri manja otoka koji su praktično nadohvat ruke kineskog kopna. Slabiji poznavatelji povijesti kazat će da nikad nije bilo neuspješne amfibijske operacije. Obično su takve operacije odlično planirane, osigurana je brutalna priprema bombardiranjem iz zraka i brodskim topništvom, golema premoć u svim elementima, toliko da napadač uvijek uspije, makar ponekad uz goleme gubitke (plaža Omaha, Tarawa…). Amfibijskih operacija bilo je barem 50-ak kroz povijest i istina je da većina uspije. Ipak, bilo je i neuspješnih operacija iskrcavanja. Evo za zagrijavanje nekoliko mojih kandidata.

Dieppe 1942. Englezi su poslali Kanađane – svoje najdraže topovsko meso, uz Australce – u nekakvu blesavu verziju Operacije Overlord za siromašne. Iskrcali su se kod Dieppea, zauzeli grad ali bez plana što dalje. Švabe su krenule u kontranapad i rasturili Kanađane. Sve je bilo gotovo u dan-dva. Nitko nije odgovarao. Ljubitelji zapadnih vojski kazat će da ovo i nije bila prava invazija, jer nije bilo plana da se teritorij širi i ide dalje do, što ja znam, Berlina, ali nitko ne zna odgovoriti što je uopće bio cilj. Kanađani su imali oko tisuću mrtvih, 20% ukupno angažiranih snaga. Katastrofalan ishod, pospremljen pod povijesni tepih.

Zaljev svinja 1961. CIA organizira iskrcavanje pro-američkih Kubanaca da svrgnu Castra. Stvar pada u vodu (doslovno). Castro i crvena ekipa su prejaki, CIA ih je podcijenila. I opet, netko će reći da to nije bila invazija nego pokušaj dizanja kontrarevolucije. Whatever, bila je pušiona za napadače.

Prvo iskrcavanje na Wake, mali atol usred Pacifika. Prije WW2 držali su ga Ameri. Japanci su napali odmah drugog dana rata, ali s nedovoljnim snagama i Ameri su ih odbili. Čak su potopili jedan stari japanski razarač. Japanci su se užasno razbjesnili, došli sa znatno većim snagama i osvojili otok. Kasnije su svi zarobljeni Amerikanci smaknuti i to uglavnom odrubljivanjem glave katanama, tako da svjedoka svega toga i nije bilo. Ratni zločin je otkriven slučajno (jedan Amerikanac je pred smaknuće urezao poruku u stijenu) i nakon rata lokalni japanski zapovjednici su osuđeni na smrt.

Engleski napad na Cartagenu 1741. OK ovo nije moderna stvar nego od prije skoro 300 godina, a ako zagrabimo tako daleko svačeg bi se našlo. Ipak, spominjem ovo jer sam o toj operaciji napisao tekst već prije.

­
Ideja za Galipolje je bila duhovno dijete Winstona Churchilla, tada Prvog Lorda Admiraliteta.

Galipolje 1915. U principu Dieppe, na treću potenciju, mnogo veći, mnogo dugotrajniji. I bio je plan da se ide do “Berlina” tj. Istanbula.

Ideja je bila duhovno dijete Churchilla, tada Prvog Lorda Admiraliteta. Osmanski imperij ušao je u Veliki rat na strani Centralnih sila krajem 1914., i Churchill je odmah detektirao da je izdvojen od saveznika i idealan plijen za brzu eliminaciju. Na Balkanu – Srbija još nije pala, uspješno je odolijevala već drugom austro-ugarskom pokušaju osvajanja, a Bugarska je bila neutralna. Brzim izbacivanjem Osmanskog imperija iz rata, obeshrabrilo bi se Bugarsku i niz drugih kolebljivih zemalja od ulaska na strani Centralnih sila.

Ideja nije bila bez logike, i bila je tipično engleski poduzetna i inovativna. Operativni plan oslanjao se na preuzimanje kontrole nad prolazom Dardaneli mornaricom, zatim iskrcavanje vojske na sjevernu obalu Mramornog mora i marš izravno na Istanbul – jednostavno! Easy peasy, kako kažu Englezi.

Prisjetimo se kako izgleda geografija oko Istanbula, sam grad je na tjesnacu Bospor, koji spaja Crno more s Mramornim, zapadno od grada je Mramorno more, gotovo kao malo veće jezero. Mramorno more, iako ograničeno, omogućilo bi manevarski prostor za englesku i francusku mornaricu, ali da bi se do njega došlo treba sa zapada proći dugačak prolaz Dardanele – čiji sjeverni kraj čini poluotok Galipolje.

Glavna saveznička baza bila je na grčkom otoku Lemnos, u zaljevu Mudros, tu se skupljala mornarica, pješaštvo za kasniji desant, čak i avijacija. Nad Galipoljem nije bilo puno zračnih duela (dogfight) no avioni su bili vrlo značajni za izviđanje.

Mornarička operacija u Dardanelima bila je utemeljena na ambicioznoj, ali kontroverznoj strategiji koju je snažno podupirao Churchill, koji je vjerovao da se upotrebom starijih bojnih brodova, koji nisu bili ključni za operacije protiv njemačke flote u Sjevernom moru, može probiti tjesnac, ući u Mramorno more, ugroziti Istanbul i uz ostalo otvoriti vitalni put opskrbe prema Ruskom Carstvu. Plan je predviđao da će sama prisutnost moćne anglo-francuske flote pred Carigradom izazvati politički kolaps osmanske vlasti, a ako ne, iskrcat ćemo Australce, Kanađane, Škote, Indijce ili već neku od tih, pješaštvu i blatu sklonih nacija Commonwealtha, pa neka se malo tuku, bajunetima, čime već. Nek se snađu!

Operacije su započele 19. veljače 1915. godine spektakularnim dalekometnim bombardiranjem vanjskih utvrda tjesnaca, pri čemu je sudjelovao i tada najmoderniji britanski bojni brod Queen Elizabeth. Iako su početni napadi uništili vanjske položaje kod Kum Kalea i Sedd el Bahra, problem su predstavljale mobilne osmanske bitnice koje su se stalno premještale i onemogućavale savezničkim brodovima da s fiksne udaljenosti precizno gađaju ciljeve u dubini tjesnaca.

Francuski bojni brod Bouvet doživio je debakl – nakon eksplozije mine prevrnuo se i potonuo u samo dvije minute. (CC0)

Vrhunac mornaričkih napada dogodio se 18. ožujka 1915. godine, kada je flota od 18 bojnih brodova pokušala forsirati najuži dio tjesnaca. Napad je bio zamišljen kao masovni proboj pri kojem bi se neutraliziralo utvrde u tjesnacu, širokom tek oko 1,6 kilometara. U ranim popodnevnim satima činilo se da saveznici pobjeđuju; osmanska vatra je oslabila, a komunikacije između utvrda bile su prekinute. Međutim, situacija se dramatično preokrenula kada su brodovi počeli nailaziti na skrivena minska polja. Francuski bojni brod Bouvet doživio je debakl – nakon eksplozije mine prevrnuo se i potonuo u samo dvije minute, povukavši sa sobom 643 člana posade, dok je preživjelo samo njih 75. Ubrzo su i britanski brodovi Irresistible i Ocean teško oštećeni i kasnije potopljeni, dok je moderni krstaš Inflexible pretrpio teška oštećenja. Ovaj katastrofalan gubitak tri bojna broda u jednom danu prisilio je admirala de Robecka na prekid operacije, što je ujedno označilo kraj pokušaja da se kampanja dobije isključivo upotrebom velikih površinskih brodova.

Minska polja u Dardanelima predstavljala su taktičko i operativno remek-djelo osmanske i njemačke obrane. Osmanlije su počeli polagati mine još u studenom 1914., čim su postali svjesni savezničkih namjera, a do početka glavnog napada u ožujku 1915. godine, tjesnac je bio osiguran s 11 linija mina postavljenih, kako kaže logika, poprečno na kanal. Ključ uspjeha nije bio samo u samim minama, već u njihovoj sinkronizaciji s obalnom artiljerijom. Taktika je bila jednostavna: minska polja su sprječavala bojne brodove da priđu bliže utvrdama, dok su mobilne bitnice na obali štitile minska polja od savezničkih minolovaca. Kad god bi minolovci pokušali očistiti prolaz, našli bi se pod vatrom s kopna, što ih je prisiljavalo na povlačenje prije nego što bi uspjeli osigurati put teškim brodovima.

Otomanski minopolagač Nusret, veličine neke kočarice, pokazao se kao najvažnije plovilo cijele kampanje. (CC0)

Minolovci su mali brodovi, često s civilnim posadama (ribari i pomorci mobilizirani za rat), koji su zbog visokog rizika ponekad odbijali zadatke. Štitio ih je, vjerovali ili ne, i moćan sindikat. A rizik je uvijek bio ogroman. Ne samo što malim brodom tražiš i onesposobljavaš ogromne mine, već si pritom izložen topničkoj i mitraljeskoj vatri s obale.

Lov na mine pipav je i osjetljiv posao čak i kad se radi u miru – brod vuče čelične sajle razmaknute pomoću plovaka zvanih paravane, ili dva minolovca vuku sajlu koja formira oblik slova U. Sajla naleti na minu, odnosno mina na sajlu, koja prereže kabel kojim je mina vezana za uteg na dnu, ili jednostavno vuče minu zajedno s utegom, pa mina ispliva i potom se uništava vatrom s distance. Neuspjeh savezničkih minolovaca bio je jedan od glavnih razloga propasti cijele pomorske operacije, no objektivno je teško zamisliti kako su u uskom kanalu, pod vatrom, mogli bolje obaviti posao.

Presudna točka cijele kampanje bila je operacija malog osmanskog minopolagača Nusret, koji je pod zapovjedništvom kapetana Hakki-Beya u noći 8. ožujka 1915. godine postavio niz od 26 mina u zaljevu Eren Köy. Neki izvori čak kažu da su ovo bile zadnje mine u turskim zalihama. Hakki-Bey je promatrao borbe i uočio da saveznički brodovi nakon bombardiranja uvijek naprave isti manevar, koordinirani istodobni zaokret udesno, kojim čelni brod eskadre postane zadnji, a zadnji čelni, te se nakon toga povlače. Odlučio je – protiv dotadašnje logike postavljanja mina poprijeko tjesnaca – postaviti liniju mina paralelno s obalom i blizu obali, upravo na mjestu gdje su saveznički bojni brodovi običavali raditi polukružni okret prilikom povlačenja iz borbene zone.

Upravo je linija mina postavljena paralelno s obalom potopila bojne brodove Bouvet, Irresistible i Ocean. (CC0)

Saveznički izviđački zrakoplovi i minolovci, unatoč brojnim patrolama, nisu uspjeli detektirati ovu novu liniju. Upravo su te mine 18. ožujka potopile bojne brodove Bouvet, Irresistible i Ocean, te oštećenjima izbacile iz stroja još jedan bojni brod, izazvavši potpunu konfuziju među savezničkim zapovjednicima. Mali minopolagač Nusret, brod jedva veći od neke koćarice, time je postao najuspješniji minopolagač i jedan od najefikasnijih ratnih brodova u povijesti! Nije glamurozno ni filmično, ali mine su bile najopasnije pomorsko oružje početka 20. stoljeća.

Osim klasičnih usidrenih mina, osmanska obrana koristila je i druge inovativne podvodne prepreke kako bi tjesnac učinila neprobojnim. Uvedene su protupodmorničke mreže na najužim dijelovima tjesnaca, koje su bile postavljene na dubini od oko 40 metara kako bi zaustavile savezničke podmornice u pokušaju proboja prema Mramornom moru. Britanska podmornica E15 bila je jedna od prvih žrtava; nakon što ju je jaka struja zanijela, naišla je na takvu mrežu i nasukala se pod vatrom obalnih utvrda. Osmanlije su također koristili improvizirane mine izrađene od starih torpednih bojnih glava, kao i podvodne žičane zapreke u plićim dijelovima tjesnaca. Savezničke podmornice Joule, Saphir, Mariotte i Turquoise izgubljene su zbog mina, mreža ili oštećenja nastalih tijekom pokušaja prolaska kroz te prepreke.

Tjesnac je bio ispresijecan minskim poljima, a obalni topovi su bili žilaviji, precizniji i opasniji nego su očekivali. (Oleg Maštruko)

Na slici je obalna utvrda Rumeli Mecidiye, Galipolje, ovako je otprilike izgledao pogled na tjesnac 18. ožujka 1915., kad su engleski i francuski bojni brodovi pokušali forsirati Dardanele. Preko puta se vidi azijska obala, a u sredini neki brod, recimo tu bi bili Francuzi i Englezi, bliže Aziji, i idu na silu s desne strane prema lijevo. Ideja je bila da prođu na brutalnu silu s nekoliko bojnih brodova, a turske obalne topove razbiju usput. Tjesnac je međutim bio ispresijecan minskim poljima i saveznici su napredovali sporo, a i ovi obalni topovi su bili žilaviji, precizniji i opasniji nego su očekivali. Na slici je njemački top Krupp 240/L35, dakle kalibra 240 mm i dužine 35 kalibara. Fotografija je autorova, top stoji i danas, možete ga obići.

Turci su zabilježili veliku pobjedu taj dan, a saveznici su odustali od ideje da se probiju samo brodovima i prešli na plan B – kopneno iskrcavanje.

Iako su veliki brodovi povučeni, mornarički rat nastavio se ispod površine mora. Britanske podmornice E11 i E14, te australska AE2, uspjele su proći kroz opasne struje i minska polja tjesnaca, potopivši brojne transportne brodove, pa čak i osmanski bojni brod Barbaros Hayreddin. Ove operacije prisilile su Osmanlije da gotovo u potpunosti napuste morski put opskrbe poluotoka. Istovremeno, njemačka podmornica U-21 uzvratila je udarac potopivši britanske bojne brodove Triumph i Majestic u svibnju 1915., što je dovelo do zaštitnog sidrenja preostalih savezničkih kapitalnih brodova na otoku Imbrosu i drastičnog smanjenja njihove vatrene podrške. Mornarički dio kampanje tako se transformirao iz frontalnog proboja u podmornički rat koji je trajao sve do samog povlačenja snaga početkom 1916. godine.

I nakon neuspjeha mornaričke kampanje, Churchill nije odustajao, samo je pomaknuo ciljeve i prešao na Plan B. Plan B bio je iskrcavanje na najistočniju točku poluotoka Galipolje, po kojem je kampanja i nazvana, i polagano pješačko napredovanje prema Istanbulu. Trebat će prijeći veću udaljenost i voditi više klasičnih kopnenih bitaka ali – za to imamo Irce i Australce!

Kopnena kampanja na Galipolju pretvorila se u jedan od najkrvavijih i najtragičnijih sukoba Prvog svjetskog rata. General Ian Hamilton, zapovjednik Mediteranskih ekspedicijskih snaga (MEF), osmislio je plan koji je predviđao istovremena iskrcavanja na više točaka kako bi se neutralizirale osmanske utvrde i omogućio prolaz floti. Glavna iskrcavanja planirana su za 25. travnja 1915. godine na južnom rtu poluotoka, rtu Helles, te sjevernije na obali Egejskog mora, na lokaciji koja će postati poznata kao ANZAC Cove (uvala ANZAC). Savezničke snage su podcijenile borbenu spremnost osmanskih vojnika, oslanjajući se na zastarjele obavještajne podatke i osjećaj superiornosti stečen zbog prethodnih osmanskih neuspjeha u Balkanskim ratovima.

Prva iskrcavanja počela su na samom špicu Galipolja, kod rta Helles. Francuska brigada iskrcala se na azijskoj strani, kod Kum Kalea, kao diverzija, te je brzo povučena. Glavno iskrcavanje kod rta Helles provela je britanska 29. divizija na pet plaža označenih slovima S, V, W, X i Y. Najžešće borbe i najstrašniji gubici dogodili su se na plažama V i W.

Sektor rta Helles imao je 5 plaža, ova je središnja i najvažnija i tu su Turci zadržali Irce 30-ak sati duže od planiranog. (Oleg Maštruko)

Na slici je upravo V beach, desantna plaža V, iz sektora rta Helles (autorova fotografija). Ovo je sama špica poluotoka Galipolje. U ovom slučaju ekipa za “beach party” bili su Irci. Dakle 1915. Irci ginu ovdje (i drugdje, naravno) za krunu i kralja, a samo godinu dana kasnije Englezi krvavo guše Irski ustanak u Dublinu – kakva zahvalnost. Ali tko sam ja da se miješam! Neka svatko radi što ga veseli!

Sektor rta Helles imao je 5 plaža, ova je središnja i najvažnija i tu su Turci zadržali Irce 30-ak sati duže od planiranog za ključna prva dva dana operacije, što se nije moglo nadoknaditi niti u narednih 7-8 mjeseci kampanje. Izvrsna protudesantna obrana.

Od elemenata koje vidimo na slici ističu se stara otomanska tvrđava Sedd el Bahr u pozadini lijevo. Tu su bili turski topovi, ali uglavnom neutralizirani prije iskrcavanja, zatim turski rovovi u prednjem planu s filmski dobrim pokrivanjem plaže odozgo. Bilo je i par bunkera s mitraljezima. Vidi se naravno i sama plaža gdje su dolazili čamci i ostaci kamenog mulića gdje je pristao modificirani teretni brod s pješadijom SS River Clyde. Vidi se i malo groblje s irskim vojnicima i par engleskih oficira. Od prvih 200 vojnika koji su pokušali iskrcavanje, samo ih je 21 stiglo do obale.

Irci su se iskrcavali silaženjem niz brodske ljestve na mali mul, preko običnih čamaca ili gacanjem kroz plićak. (CC0)

River Clyde, brod s kojeg se iskrcala većina pješaštva u ovom sektoru, običan je teretni brod za prijevoz ugljena, bez rampe i ikakvog specijaliziranog elementa opreme za iskrcavanje pod vatrom. Irci su se iskrcavali silaženjem niz brodske ljestve na mali mul, preko običnih čamaca ili gacanjem kroz plićak. Inače, saveznici su napravili zračno izviđanje ovih pozicija unaprijed, ali su iskrcavanje svejedno smatrali OK idejom. I to bez specijaliziranih desantnih brodova, dođe običan teretni brod i ljudi iz njega iskaču direktno na mitraljeze. Normandija i scene iz Saving Private Ryan su ništa za ovo. Kriteriji ratovanja prije sto godina bili su neopisivo nehumani.

Na plaži W, kasnije nazvanoj Lancashire Landing, vojnici pukovnije Lancashire Fusiliers uspjeli su nadvladati branitelje usprkos gubitku 600 od ukupno 1.000 ljudi u prvom valu, za što je dodijeljeno šest Viktorijinih križeva.

Dok se jug poluotoka pretvarao u klaonicu, sjevernije su snage ANZAC-a (Australian and New Zealand Army Corps) pod zapovjedništvom generala Birdwooda započele svoje iskrcavanje. Zbog navigacijske pogreške ili neotkrivenih morskih struja, prvi valovi vojnika iskrcani su otprilike 1,6 kilometara sjevernije od planiranog cilja kod Gaba Tepea, u usku uvalu okruženu strmim i nepristupačnim brdima. Umjesto na otvorenom terenu, Australci su se našli u labirintu dubokih jaruga, oštrih grebena i guste šikare. Osmanski promatrači su uočili brodove već oko 2:00 ujutro, a do 6:00 sati započela je snažna paljba po plažama. Usprkos kaosu i gubitku kontakta između postrojbi, Australci su se uspjeli popeti uz litice, ali nisu uspjeli osigurati ključne vrhove Sari Baira prije nego što su Osmanlije pokrenuli protunapad. Do večeri je situacija bila toliko kritična da su zapovjednici preporučili povlačenje, ali je Hamilton naredio vojnicima da se “ukopaju i izdrže”.

Teren je bio toliko skučen da su rovovi suprotstavljenih strana ponegdje bili udaljeni tek nekoliko metara, što je dovodilo do stalnih napada ručnim bombama i snajperskog djelovanja. (The Cove)

Nakon početnih iskrcavanja, borbe su se pretvorile u iscrpljujući rovovski rat, sličan onome na Zapadnom frontu, ali u mnogo težim klimatskim i geografskim uvjetima. U sektoru Helles, Saveznici su pokušali probiti linije u tri uzastopne bitke za selo Krithia (travanj-lipanj 1915.), ali svaki put uz goleme gubitke i minimalne dobitke mjerene u tek nekoliko stotina metara. Teren je bio toliko skučen da su rovovi suprotstavljenih strana ponegdje bili udaljeni tek nekoliko metara, što je dovodilo do stalnih napada ručnim bombama i snajperskog djelovanja. Britanske i francuske snage, uključujući i indijske pukovnije poput Gurki, borile su se za svaku uzvisinu, dok su Osmanlije, ojačane njemačkim savjetnicima i teškim topništvom, svaku stopu zemlje branili fanatičnom upornošću.

Uvjeti života u rovovima bili su nepodnošljivi i često gori od same neprijateljske vatre. Ljetne vrućine donijele su najezdu milijuna muha koje su se hranile tijelima poginulih na ničijoj zemlji, što je dovelo do izbijanja epidemije dizenterije i trbušnog tifusa. Hrana je bila jednolična, sastojala se uglavnom od tvrdih biskvita i konzervirane govedine (“bully beef“), što je uz nedostatak svježeg voća i povrća uništavalo imunološki sustav vojnika. Voda je bila najdragocjeniji resurs; racionalizirana je na minimum, pitka voda dovožena je brodovima u limenim spremnicima koji su često bili kontaminirani. Tijekom primirja 24. svibnja, dogovorenog radi pokapanja tisuća poginulih nakon neuspjelog osmanskog protunapada, vojnici su na kratko izašli iz rovova i razmjenjivali cigarete i slatkiše, pokazujući međusobno poštovanje.

Dosta lokacija nije imalo autentična turska imena, pa su okupatori davali svoja, po nahođenju – tako je nastao i The Nek. (Oleg Maštruko)

Posebno tragično poglavlje kampanje bio je kolovoški napad na The Nek, usku prevlaku na grebenu Sari Bair, koji se dogodio 7. kolovoza 1915. godine. Dosta lokacija nije imalo autentična turska imena, pa su okupatori davali svoja, po nahođenju – tako je nastao i The Nek. Plan je predviđao da australska 3. brigada lake konjice (ali bez konja, kao pješaci) juriša na osmanske rovove odmah nakon završetka topničkog bombardiranja. Međutim, došlo je do kobne pogreške u sinkronizaciji; topnička vatra je prestala sedam minuta prerano, što je dalo Osmanlijama dovoljno vremena da se vrate na svoje položaje i pripreme strojnice. Usprkos tome što je bilo očito da je element iznenađenja izgubljen i da je prvi val vojnika masakriran u sekundi nakon izlaska iz rovova, britanski časnici na terenu su inzistirali na nastavku juriša.

Treba napomenuti kako je u rovovskom ratovanju tog perioda, napad prvog vala bio ključan. On je najveći i ima notu iznenađenja. Ako prvi val osvoji barem dio neprijateljskih rovova – što signaliziraju zastavicama – slanje drugog i trećeg vala eventualno imaju smisla. Ako je već prvi val zaustavljen ili odbijen ili jednostavno zakasnio, slanje drugog vala je čisto masovno (samo)ubojstvo.

Vojnici drugog i trećeg vala, gledajući tijela svojih suboraca koji su pali tek nekoliko metara od rova, znali su da idu u sigurnu smrt. Svjedoci su opisivali kako su se vojnici međusobno pozdravljali i opraštali prije nego što bi, na zvižduk zapovjednika, iskočili pred cijevi turskih strojnica. Streljački vodovi Osmanlija kosili su ih kao na streljani, a neki australski izvori navode da su osmanski vojnici čak prestajali pucati iz čuđenja nad uzaludnošću takvog žrtvovanja. Napad na The Nek postao je simbol nesposobnosti visokog zapovjedništva i hrabrosti običnog vojnika, ostavivši iza sebe stotine mrtvih Australaca na prostoru veličine nogometnog terena.

Antill je gledao je kako prvi val umire već par metara po izlasku iz rova. Mogao je, i naravno trebao, zaustaviti drugi i treći val, i nije to učinio. (CC0)

Poznato je ime čovjeka koji nosi odgovornost za ovo luđaštvo: general-major John Macquarie Antill. Gledao je kako prvi val umire već par metara po izlasku iz rova. Mogao je, i naravno trebao, zaustaviti drugi i treći val, i nije to učinio. Naredio im je juriš direktno u smrt. Englezi imaju termin za takve oficire, slijepo odane i najglupljim naredbama i lišene svake inicijative – zovu ih martinet. Paradoksalno je da taj termin dolazi od imena francuskog oficira Jeana Martineta koji je navodno imao takvu osobnost, iako su upravo Britanci (i Australci i Kanađani) dali daleko najviše “martineta” u povijesti, usudio bih se reći proporcionalno više i od Sovjeta. Skečevi Monty Pythona te serija Blackadder svjedoče o tome, kao i filmovi “1917” i naravno – Galipolje.

Neuspjeh na The Neku, zajedno s neuspjehom iskrcavanja u zaljevu Suvla, značio je da je posljednja velika prilika za savezničku pobjedu na Galipolju nepovratno izgubljena.

S osmanske strane, ključna figura koja je promijenila tijek kampanje bio je Mustafa Kemal, tada potpukovnik i zapovjednik 19. divizije – nizak čin za zapovjednika divizije. Kemal je bio upoznat s terenom poluotoka, što mu je omogućilo da ispravno predvidi mjesta savezničkih iskrcavanja kod rta Helles i Gaba Tepea. Dok su njemački zapovjednici poput Limana von Sandersa zagovarali mobilnu obranu u unutrašnjosti, Kemal je inzistirao na tome da se neprijatelj mora zaustaviti na samim plažama, tvrdeći da Galipolje nema stratešku dubinu za povlačenje. Na dan iskrcavanja 25. travnja Kemal je na vlastitu inicijativu, bez čekanja zapovijedi nadređenih, pokrenuo svoju diviziju prema ključnim uzvisinama Sari Baira, shvativši da bi gubitak tih položaja značio pad cijelog poluotoka.

Usporedite Kemalovu osobnu inicijativu i slijepu poslušnost likova kao Antill. Propagandne pričice na zapadu veličaju Engleze i Amere, a sve ostale prikazuju kao poslušne tudume, no stvarnost je često drugačija.

Kemalov uspon na Galipolju postavio je temelje za kasniju ulogu utemeljitelja moderne turske države. (CC0)

Kemalova odlučnost i karizma postale su legendarne, osobito tijekom obrane vrhova Chunuk Bair i Sari Bair. Njegova zapovijed 57. pukovniji pješaštva, koja se našla u kritičnoj situaciji bez streljiva, najbolje oslikava njegov zapovjedni stil: “Ne naređujem vam da se borite, naređujem vam da umrete. U vremenu koje prođe dok ne umremo, druge snage i zapovjednici mogu doći i zauzeti naša mjesta.” Cijela 57. pukovnija je u skladu s tom zapovijedi bila ili izbrisana ili teško ranjena, ali je zadržala saveznički napredak. Tijekom kolovoške ofenzive, Kemal je ponovno osobno predvodio protunapade koji su izbacili Novozelanđane i Britance s vrha Chunuk Baira, čime je definitivno zapečatio sudbinu savezničke kampanje. Njegov uspon na Galipolju postavio je temelje za kasniju ulogu utemeljitelja moderne turske države.

Do kraja 1915. godine, postalo je jasno da Saveznici ne mogu postići proboj. I Bugarska je ušla u rat na strani Centralnih sila, a pala je i Srbija, čime Otomanci više nisu bili izolirani, imali su spoj s Njemačkom i Austrijom. Saveznici su donijeli odluku o evakuaciji poluotoka. Evakuacija je paradoksalno bila najuspješniji dio cijele kampanje, izvedena precizno i s vrlo malo žrtava, unatoč strahovima da bi se mogla pretvoriti u katastrofu s desecima tisuća mrtvih. Korištene su razne varke kako bi se Osmanlije uvjerilo da su rovovi i dalje puni, uključujući i glasovitu “samopucajuću pušku”, koja je bila namještena da ispaljuje metke pomoću vode koja je kapala u posudu pričvršćenu za okidač. Posljednji saveznički vojnici napustili su poluotok 9. siječnja 1916. godine.

Kopnena kampanja na Galipolju ostavila je trajni trag u povijesti Australije, Novog Zelanda i Turske. Za Australce i Novozelanđane, 25. travnja postao je ANZAC Day, trenutak rođenja njihove nacionalne svijesti kroz “vatreno krštenje”. Za Tursku, Galipolje je simbol neosvojivosti i herojskog otpora, utjelovljen u frazi “Çanakkale geçilmez” (Çanakkale je neprolazan).

Ukupno, sa savezničke strane u kampanji je sudjelovalo 16 britanskih, australskih, novozelandskih, indijskih i francuskih divizija. Ovo je ogromna masa vojske. 16 divizija, danas, mislim da na bojno polje ne može (i ne treba) izbaciti nitko, možda eventualno Kinezi, čak i za Ruse nisam siguran. Ameri, maksimalno, u nekom momentu mogu mobilizirati 5-6 divizija. Naravno, rat je danas sasvim drugog karaktera nego 1915., manje je čovjek-intenzivan, govorim samo da dobijete sliku kakva masa je u pitanju.

Povijesno groblje poginulih na Galipolju u Turskoj. (Jll / CC BY-SA 3.0)

Ukupni gubici bili su zastrašujući; 50-60.000 mrtvih i 200-250.000 ranjenih na savezničkoj, te 60-80.000 mrtvih i 200.000 ranjenih na turskoj strani. Ovo su brojke koje se uopće ne mogu sagledati iz današnje perspektive, niti staviti u neki odnos koji bi danas imao smisla. Veliki rat je bio hardcore.

Churchillu ovaj debakl nije naštetio karijeri, ali u detaljniju se analizu i kritiku ne usudim upustiti, barem ne sad. Mustafa Kemal postao je Kemal Ataturk, otac moderne Turske. Po završetku Velikog rata prijetio je raspad i komadanje Otomanskog Carstva – koje je i prestalo biti carstvo. Ataturk je organizirao obranu protiv Grka, Engleza, Francuza, Talijana i ostalih, i formirao modernu Tursku, kao republiku, s latiničnim pismom i mnogim drugim modernim, “zapadnim” elementima. Za Turke, s pravom, ima status legende. General-major Antill ni simbolično nije bio kažnjen za svoj zločin, prebačen je na druge zapovjedne funkcije i rat završio okićen odlikovanjima. Vratio se u Australiju bez ikakvih posljedica.

---

• Za odlikaše: Hormuz vs Dardaneli, i mine vs mine

Hormuz je geografski potpuno različit od Dardanela, koliko su i današnje mine različite od onih iz Velikog rata. Prolaz je mnogo širi, ali mine nisu jedino sredstvo kojim ga se može pokrivati. Turci su to radili topovima, bilo onima velikog kalibra iz statičnih, utvrđenih položaja, bilo običnim haubicama kopnene vojske koje su mogle mijenjati položaj. Hormuz je (vjerojatno) pokriven mrežom pokretnih i statičnih lansera protubrodskih raketa – domaćih iranskih raketa, ili uvoznih kineskih i ruskih. Lanseri su vjerojatno na kamionima, koji se drže skriveni u tunelima iskopanima u planinama na sjevernoj obali zaljeva.

Što se tiče mina, moderne mine su mali roboti, koji na primjer mogu ležati na dnu mjesecima ili godinama, i aktivirati se tek na točno prepoznat akustički potpis nekog broda koji prolazi iznad njih. Toliko i toliko okretaja propelera u minuti – vjerojatno je američki razarač, pa mina ide u akciju. Ne vjerujem da Iranci imaju, ili uopće trebaju, tako “filozofske” mine, gotovo da su dovoljne i one kakve je imao Nusret 1915. Minska polja čak i ne moraju biti postavljena, može ih se postaviti danas – raketama. U sovjetskom tj. ruskom arsenalu postoje tzv SUBROC, submarine rocket torpedo, oružje koje je prvo raketa, koja nakon X kilometara leta u more baca “payload” – torpedo ili minu, koji nastavlja dalje kao akustični navođen torpedo, ili neka vrsta mine.

Minolovci su, kako je opisano u glavnom tekstu, već 1915. imali jako težak posao. Danas, lov na ove high-tech mine, još je teži. Svaki je rat loš i najbolje je da prestane odmah, no war nerd u meni s radoznalošću bi gledao moderno minsko ratovanje u akciji. Duh kapetana Hakki-Beya i njegovih britanskih protivnika…