Geni i pošteno sportsko natjecanje. Granica uključivosti

Nakon što je slučaj alžirske boksačice Imane Khelif izazvao brojne reakcije s obje strane ideološkog spektra, Tamara Čačev postavlja pitanje gdje bi točno trebalo podvući crtu u slučajevima urođenih prednosti sportaša. Što učiniti s natjecateljima koji zbog mutacija u svojim genima, možda još i neotkrivenim, imaju prednost nad ostalima? U eri molekularno-genetskih testiranja uvođenje sportskih kategorija moglo bi poprimiti sasvim novo značenje.

• Naslovna fotografija: Pobjeda Imane Khelif (YouTube / Eurosport)

• Dr. sc. Tamara Čačev viša je znanstvena suradnica u Zavodu za molekularnu medicinu Instituta Ruđer Bošković. Čačev je također članica Savjeta Ideje.hr

Članak je izmijenjen i nadopunjen 3.8.2024 u 11:15 kako bi se pojasnili detalji oko diskvalifikacije Imane Khelif sa svjetskog prvenstva 2023. i njezinog sudjelovanja na OI.

Tijekom ovih Olimpijskih igara je slučaj alžirske boksačice Imane Khelif, koja nastupa u ženskoj kategoriji iako joj je to prethodno uskraćeno na drugim svjetskim natjecanjima, zapalila publiku koju sport uopće i ne zanima. Naime, još je u ožujku 2023. Međunarodna boksačka asocijacija (IBA), koja se također smatra kontroverznom zbog niza drugih razloga, izdala priopćenje u kojem je iskazano kako njena diskvalifikacija nije uslijedila nakon analize razina testosterona već temeljem drugog priznatog testa koji nije imenovan zbog povjerljivosti podataka. Prema IBA, taj je test nedvojbeno ustvrdio da Khelif i još jedna natjecateljica ne udovoljavaju uvjetima za natjecanje u ženskoj konkurenciji jer je utvrđeno kako imaju komparativnu prednost u odnosu na ostale natjecateljice. Kasnije je čelnik IBA Umar Kremlev izjavio kako je Khelif genotipa XY što je u biološkom smislu genotip muškarca.^{(Vidi komentar urednika)}

Ovaj slučaj nije prvi u povijesti Olimpijskih igara te sportskih natjecanja uopće. Poznati su primjeri kada se naknadno, ponekad i desetljećima nakon osvojenih medalja otkrilo kako se osoba muških spolnih karakteristika i/ili genotipa natjecala u ženskoj konkurenciji. Uostalom zato su i uvedeni pregledi suspektnih natjecateljica koji su, kako se sve više saznavalo o različitim spolnim dismorfizmima i njihovim genetskim podlogama, bivali sve sofisticiraniji. Nekad bi se na te „muškobanjaste“ natjecateljice (danas apsolutno politički nekorektan pridjev) samo nasmijali, no danas je sasvim druga društvena klima. Stoga se vrlo ubrzo slučaj Khelif s početka teksta iz sfere sporta prebacio u širu društvenu sferu. Komentirali su ga mnogi, od talijanske premijerke Giorgije Meloni, Elona Muska i J.K. Rowling na jednoj strani vrijednosnog spektra, do “woke” i inih drugih boraca za prava spolno/rodnih manjina na drugoj. Tako se ovaj slučaj prelio i u domaći javni prostor i čitava se stvar odmakla od merituma, koji je sport i „kategorizacija“ sudionika nekog natjecanja.

Podjele na kategorije u sportu postoje oduvijek, i to ne samo na muške i ženske natjecatelje, već naravno i po drugim parametrima poput dobi i težine i to nije nimalo kontroverzno zbog opravdanih fizioloških nesrazmjera. Uostalom, i cijeli koncept paraolimpizma je dio te priče. No, zbog pojave prirodnih outliera, osoba koje zbog neke kromosomske aberacije ili mutacije u genima bitnim za postizanje sportske prednosti nad konkurencijom (a najčešće se radi o aberacijama u razinama muškog spolnog hormona testosterona), kao i transrodnih osoba, ovakvi slučajevi na širu društvenu scenu izvlače biološke varijacije koje su svjetonazorski vrlo zapaljive.

Fiziologija sporta je zasebno područje fiziologije čovjeka koje se izučava već dugi niz godina. Svaki bolji udžbenik fiziologije toj temi ima posvećeno nekoliko zasebnih poglavlja. I to s pravom, jer jasno je da su u elitnom sportu granice ljudskih mogućnosti već odavno dosegnute, te da sitne razlike u fiziologiji pojedinaca daju onu još sitniju razliku koja će nekog biciklista, trkača ili nekog drugog sportaša učiniti pobjednikom za djelić milisekunde ili pola centimetra. Za dosizanje granica ljudske sposobnosti uključen je ogroman broj stručnjaka u pripremne timove, od trenera do specijalista sportske medicine, fizioterapeuta, nutricionista i psihologa. Naravno, najbolji i najbogatiji si mogu priuštiti i ciljana znanstvena istraživanja u kojima sudjeluju znanstvenici iz najprestižnijih centara poput Harvarda i drugih cijenjenih institucija.

Sportska endokrinologija je trenutačno vrlo prominentno i dobro sponzorirano područje znanstvenih istraživanja. Sportova je mnogo, a fiziološke karakteristike koje nekome mogu pomoći a drugome odmoći su mnogobrojne, te je ovo područje zapravo tek na svojim počecima zbog novih mogućnosti koje su se otvorile uvođenjem molekularno-genetičkih i biokemijskih analiza. Ovdje, naravno, govorimo o legalnim načinima kako što bolje pripremiti sportaša i iz njega dobiti maksimum upravo u trenutku kad je to najvažnije. Korištenje nedozvoljenih stimulansa odnosno doping je druga strana medalje, koja se također intenzivno razvija i obično je korak ispred onoga što se trenutno testira kod sportaša. U početku se radilo o supstancama koje nisu fiziološki prisutne u organizmu no s vremenom je cijelo to područje također evoluiralo u korištenje endogenih molekula koje su prisutne u ljudskom organizmu, te je stoga malo teže dokazati kako su dodavane izvana s ciljem dopinga. No, upravo zbog toga što područje testiranja kaska za industrijom dopinga, uzorci sportaša uzeti za testiranje na doping čuvaju se više godina te se znaju i retrogradno testirati kako se pojavi sumnja na neki novi agens koji se koristi u dopingu.

­
Mjerenja su pokazala kako, primjerice, Lance Armstrong i Michael Phelps tijekom intenzivnih napora imaju manje razine laktata u krvotoku u odnosu na konkurenciju, što im daje metaboličku prednost.

No, vratimo se u legalne sfere sportske fiziologije. Jasno je da u  građi nekog elitnog sportaša, kao i njegovoj fiziologiji, mora postojati ono nešto što mu daje prednost pred ostalima. Podjela na mušku i žensku kategoriju je samorazumljiva jer je empirijski, na temelju sportskih rezultata, utvrđeno da žene i muškarci ne postižu iste sportski bitne parametre. Za to je u najvećoj mjeri krivac testosteron, čije su razine kod muškaraca značajno više nego kod žena (prisjetimo se da i žene stvaraju testosteron), koji je anabolik – da se kolokvijalno izrazimo, sudjeluje u „pumpanju“ mišićne mase. Zato se gotovo nikada neće dogoditi da žene, iako vježbaju do iznemoglosti, nabiju mišićnu masu u tolikoj mjeri u kojoj to mogu muškarci. Naravno, radi se o fiziološkim parametrima koji dolaze u spektru pa je tako jasno da postoje i muškarci s malo mišićne mase kao i žene koje su nabildane do maksimuma, no, kada govorimo o prosjeku populacije jasno je da su to outlieri.

Danas već prilično znamo o tome koje vrste mišićnih vlakana daju prednost u nekoj od sportskih disciplina, pa čak i o kojim se genetskim varijacijama koje to kodiraju radi. Također znamo da neke osobe zbog svojih specifičnosti u metabolizmu prijenosa kisika ili laktata mogu imati veću izdržljivost ili kraći oporavak od sportskih napora. Mjerenja su pokazala kako, primjerice, Lance Armstrong i Michael Phelps tijekom intenzivnih napora imaju manje razine laktata u krvotoku u odnosu na konkurenciju, što im daje metaboličku prednost budući da ga bolje iskorištavaju u mitohondrijima u proizvodnji energije. Također znamo da je hormon rasta bitan za mnoge aspekte mišićne spremnosti te da osobe koje imaju fiziološki više razine ovog hormona (ili im se on daje kao doping) tako ostvaraju prednost u odnosu na konkurenciju.

Zbog toga što je mali broj trans natjecateljica nije još poznato kolika je njihova prednost, i predstavlja li ona nepoštenu konkurenciju

Postavlja se pitanje gdje podvući crtu. Kod vanjskog dodavanja endogenih aktivnih molekula jasno je da se radi o dopingu no to je zbog „prirodne“ prisutnosti tih molekula možda teže dokazati. Aberacije spolnih kromosoma, analize genotipa i razine testosterona, te neki drugi biokemijski parametri određeni su kao kriteriji za svrstavanje u muško/ženske kategorije natjecatelja. Ovi su biološki parametri jasni i nedvosmisleni, a vodu mute društvene i svjetonazorske kategorije. Donedavni olimpijski kriteriji za trans natjecateljice koje se žele natjecati u ženskoj konkurenciji, kao što je to primjerice bila Laurel Hubbard na ljetnim olimpijskim igrama u Tokiju, bili su da moraju kroz 12 prethodnih mjeseci imati niske razine testosterona do kojih se dolazi korištenjem terapije. Pri tome valja napomenuti kako su i te niže dozvoljene razine testosterona bile pet puta više od onih uobičajenih za žene. Kada su podvrgnute ovoj terapiji, trans žene gube snagu i brzinu, razina hemoglobina im se s razina tipičnih za muškarce spušta na one karakteristične za žene, što je također bitno za mnoge sportove u kojima je bitna izdržljivost. Ipak, čak i kad su udovoljavale ovim parametrima, trans žene su i dalje imale rezidualnu prednost u snazi, no zbog toga što je mali broj takvih natjecateljica nije još poznato kolika je ta prednost i da li ona predstavlja nepoštenu konkurenciju prema ostalim natjecateljicama. Ono što se zna je da, ukoliko je do tranzicije došlo nakon puberteta, osobe bez obzira na terapijsko snižavanje testosterona i dalje imaju specifične fiziološke prednosti koje im daje građa nastala pod utjecajem testosterona, kao što su veće srce, manje masnog tkiva te veći kapacitet pluća.

No, ova su pravila nakon igara u Tokiju, 2021. godine izmijenjena i od natjecatelja se više ne zahtijeva podvrgavanje ovim tretmanima, a sve u cilju inkluzije te nediskriminiranja na temelju rodnog identiteta i spolnih varijacija. Argumentacija za ovaj potez bila je sljedeća: do razdvajanja kategorija u sportu dolazi kada je nesrazmjer biološke prednosti između sudionika takav da nekima pruža nepoštenu prednost. Kako još nije jasno da li je biološka prednost trans žena tolika da bi bila nepoštena, dopuštanjem njihovog sudjelovanja u ženskoj kategoriji će se to upravo moći i empirijski utvrditi. Sličnim rezoniranjem a na temelju ovog dokumenta¹ je i Imane Khelif odobreno sudjelovanje u ženskoj konkurenciji.

­
Lauren Hubbard morala je kroz terapiju 12 mjeseci održavati svoju razinu testosterona niskom da bi nastupila u Tokiju.

Iako se ovo čini problemom koji se tiče samo elitnih sportaša, kategorizacija u sportu prisutna je na svim razinama, spuštajući se sve do amaterskih i školskih natjecanja. Što ćemo napraviti s ovim problemom na tim nižim razinama, hoćemo li se voditi inkluzivnošću jer je to bitnija društvena vrijednost ili ćemo se voditi nepoštenom sportskom prednošću, teška su to pitanja koja će se u praksi rješavati na puno nižim razinama od onih elitnih olimpijskih. Vrlo si plastično možemo predočiti gubitke sportskih stipendija zbog nemogućnosti pobjeđivanja žena u svojoj kategoriji, a to također nije samo sportski problem i već se počelo događati. Kako nekoj cis jedinki XX genotipa koja se tako i osjeća objasniti da, zbog inkluzivnosti, u njenoj kategoriji pobjeđuje trans žena koja će joj također oduzeti i mogućnosti daljnjeg školovanja zbog relativno recentne promjene pravila. Možemo argumentirati kako je takvih slučajeva malo, što jest istina za opću populaciju, no udio takvih osoba se povećava kad se u jednadžbu ubace i sportska natjecanja, pogotovo ona viših razina. Spolna/rodna dismorfija nije česta, smatra se da se događa u 1 na 12.000 muškaraca te 1 u 30.000 žena, no postavlja se pitanje hoće li ova nova pravila potaknuti neke da se strateški opredijele za rod koji im daje prednost.³ Ni taj koncept nije povijesno stran, jer su i na ovim našim balkanskim prostorima ponekad žene iz kulturoloških razloga preuzimale muški identitet jer im je tako bilo lakše proći kroz život, a takva praksa je prisutna i u drugim kulturama i povijesnim razdobljima.

No, vratimo se mi sportu i zapitajmo se što ćemo s natjecateljima koji imaju prednost pred ostalima zbog mutacija u nekim drugim genima bitnim za sportske performanse, a koji možda još nisu niti otkriveni? Je li to poštena ili nepoštena konkurencija ostalim natjecateljima? Vjerojatno je svima jasno da mora postojati nešto u mišićnim vlaknima ili metabolizmu ili nekoj drugoj tjelesnoj pa čak i mentalnoj predispoziciji nekog vrhunskog sportaša što je rezultat njihove genetske podloge. Jer nema tog stručnog tima koji bi od mene ikad napravio maratonku, a kamoli vrhunsku, no od osobe koja posjeduje potrebnu genetsku predispoziciju u građi i fiziologiji to je već druga priča. Uostalom, svaka sposobnost koju imamo je utemeljena na našoj genetičkoj osnovi koju onda nadograđujemo našom vlastitom aktivnošću te utjecajem okoline. Jer što nam vrijedi da smo potencijalno druga Janica Kostelić ako živimo u siromaštvu u Sahari. Taj potencijal nikad neće biti iskazan. No, ovakvo rezoniranje vrijedi i za svaki drugi uspjeh i neuspjeh u životu. Uvođenje sportskih kategorija te diskvalifikacija sudionika temeljenih na konceptu nepoštene prednosti stoga u eri molekularno-genetičkih testiranja poprima sasvim drugo značenje te sportska natjecanja najvjerojatnije čekaju velike transformacije u budućnosti.

• Literatura

1. IOC releases Framework on Fairness, Inclusion and Non-discrimination on the basis of gender identity and sex variations.

2. Olympic textbook of science in sport. Volume XV of the encyclopaedia of sports medicine an ioc medical commission publication. Ronald J. Maughan (ur.)

3. Ljungqvist A, Genel M. Essay: Transsexual athletes–when is competition fair? Lancet. 2005 Dec;366 Suppl 1:S42-3. doi: 10.1016/S0140-6736(05)67844-0. PMID: 16360749.

• Komentar urednika (dodano 3.8.2024 u 11:15)

Slučaj oko Imane Khelif iznimno je složen. Čelnik IBA-e, Umar Kremlev samostalno je donio odluku o njezinoj diskvalifikaciji a potom održao sastanak odbora organizacije kako bi tu odluku legitimizirao. Nikakvi detalji o testu na temelju kojeg je diskvalificirana nisu javno poznati, što je ispod minimuma transparentnosti većine globalnih sportskih tijela. Zbog ovog i drugih faktora, Međunarodni olimpijski odbor ne prepoznaje IBA kao relevantno tijelo, i samostalno organizira boksačka natjecanja u sklopu OI. Za MOO, Khelif ispunjava kriterije sudjelovanja na natjecanju jer je po rođenju prepoznata kao žena i u putovnici je navedena kao žena.