George Orwell: Zapisi o nacionalizmu

Katarina i Ivan Ott preveli su za Ideje.hr esej Georgea Orwella "Notes on Nationalism" (izvorno objavljen u časopisu Polemic u listopadu 1945.). U njemu, Orwell se bavi "nacionalizmom" kao oblikom natjecateljske nadmoći, kompetitivnog prestiža, zbog kojeg ljudi gube osjećaj za zdrav razum, zanemaruju činjenice. Istaknut će da to inače nije standardno značenje pojma "nacionalizam", no na takav su ga zaključak nagnali netom skrahirani "nacionalizmi" u Njemačkoj i Japanu. Mnogi književni kritičari ovaj esej drže pripremom za pisanje 1984, no zapanjujuće je aktualan u odnosu na buđenje upravo takvih "nacionalizama" početkom 21. stoljeća.

• Naslovna ilustracija: Ruke uzdignute u fašistički pozdrav, ispod nemirnog neba. (Nano Banana Pro)

• Tekst su s originala na engleskom preveli Ivan i Katarina Ott. Izvorna verzija dostupna je ovdje.

Kad kažem „nacionalizam“, prije svega mislim na običaj uzimanja zdravo za gotovo da se ljudska bića mogu klasificirati poput kukaca

Byron na jednom mjestu koristi francusku riječ longueur i usput zamjećuje kako, premda u   Engleskoj nemamo riječ za to, takvo mentalno stanje imamo – i to obilato. Na isti način postoji sklop mišljenja koji je danas toliko rasprostranjen da utječe na naša stajališta o gotovo svakoj temi, no još uvijek nije dobio ime. Kao najbliži postojeći pojam, izabrao sam riječ „nacionalizam“, no ubrzo će se pokazati kako je ne koristim baš u uobičajenom smislu, jer se osjećaj o kojem govorim ne povezuje uvijek s onim što se zove nacijom – odnosno, jedinstvenom rasom ili geografskim područjem. Može se povezati i s crkvom ili klasom, a može djelovati i u posve negativnom smislu, protiv nečega ili nekoga, bez potrebe za stvarnim postojanjem objekta odanosti.

Kad kažem „nacionalizam“, prije svega mislim na običaj uzimanja zdravo za gotovo da se ljudska bića mogu klasificirati poput kukaca i da se milijuni ili desetci milijuna ljudi mogu s lakoćom nazivati „dobrima“ ili „lošima“.* Osim toga – a to je mnogo važnije – mislim na uobičajeno poistovjećivanje s nekom nacijom ili drugom idejom, njezino uzdizanje, bez obzira je li ono što čini dobro ili loše, i na dužno promicanje njezinih interesa. Nacionalizam se ne smije brkati s patriotizmom, domoljubljem. Obje se riječi obično koriste vrlo neodređeno, pa je svaku definiciju moguće osporiti, no neophodno ih je razlikovati, jer podrazumijevaju dvije različite, čak i oprečne ideje. „Patriotizam“ meni znači odanost određenom mjestu i određenom načinu života, za koji čovjek vjeruje da je najbolji na svijetu, no nema ga želje nametati drugim ljudima. Patriotizam je po svojoj prirodi obramben, kako u vojnom tako i u kulturnom smislu. Nacionalizam je, s druge strane, neodvojiv od želje za moći. Dugoročni je cilj svakog nacionalista osigurati što više moći i poštovanja, ne za sebe, nego za naciju ili neku drugu ideju u koju je odlučio utopiti vlastitu individualnost.

Nacionalizam u širem smislu podrazumijeva i pokrete i smjerove kao što su komunizam, politički katolicizam, cionizam, antisemitizam, trockizam i pacifizam

Sve je to vrlo očito kad su posrijedi poznatiji i snažno izraženi nacionalistički pokreti u Njemačkoj, Japanu i drugim sličnim zemljama. Suočeni s pojavama poput nacizma, koji promatramo izvana, gotovo svi ćemo o njemu reći iste stvari. No sada moram ponoviti ono što sam već spomenuo, naime, za što sve rabim riječ „nacionalizam“ samo zato što nemam adekvatniju. Nacionalizam u širem smislu podrazumijeva i pokrete i smjerove kao što su komunizam, politički katolicizam, cionizam, antisemitizam, trockizam i pacifizam. On ne mora neminovno podrazumijevati odanost vladi ili državi, još i manje vlastitoj zemlji, i nije čak ni neophodno da to o čemu je riječ stvarno postoji. Navedimo neke očite primjere: židovski svijet, islamski svijet, kršćanski svijet, proletarijat i bijela rasa, svi izazivaju strastvene nacionalističke osjećaje, no njihovo se postojanje može ozbiljno preispitivati i ništa od toga nema univerzalno prihvaćenu definiciju.

Još jednom valja istaknuti da nacionalistički osjećaj može biti i isključivo negativan. Primjerice, trockisti su jednostavno postali neprijatelji SSSR-a, a nisu razvili odgovarajuću odanost nekoj drugoj ideji. Kad se shvate implikacije te činjenice, znatno jasnija postaje priroda onoga što nazivam nacionalizmom. Nacionalist je osoba koja misli isključivo ili prije svega na kompetitivnu premoć vlastite ideje. Osobe mogu biti pozitivni ili negativni nacionalisti – odnosno, svoju mentalnu energiju mogu usmjeravati na podržavanje ili na omalovažavanje – no neminovno uvijek razmišljaju u kategorijama pobjeda, poraza, trijumfa i poniženja. Nacionalist vidi povijest, posebice suvremenu povijest, kao beskrajni uspon i pad velikih sustava moći, i pri svakom mu se događaju čini kako njegova strana pobjeđuje, a neki omrznuti protivnici nazaduju. Dakako, bitno je ne brkati nacionalizam s jednostavnim obožavanjem uspjeha. Nacionalist ne mora uvijek odabrati samo najjaču stranu. Baš suprotno, nakon što je odabrao stranu, sam sebe uvjerava kako je baš ta strana najjača i sklon je držati se svog uvjerenja čak i kad su činjenice u potpunosti protiv njega. Nacionalizam je glad za moći praćen samoobmanom. Svaki je nacionalist kadar biti krajnje nepošten, no također je – svjestan da služi nečem većem od sebe samoga – nepomućeno siguran kako je u pravu.

Koji je od tri velika saveznika – SSSR, Britanija i SAD – najzaslužniji za pobjedu nad Njemačkom? U teoriji bi trebalo biti moguće dati razuman odgovor.

Mislim da će se nakon ovako opsežne definicije, lako moći priznati da je način mišljenja o kojem govorim široko rasprostranjen u krugovima engleske inteligencije, znatno nazočniji nego u prosječnoj populaciji. Onima koji su duboko uključeni u suvremena politička zbivanja, određene su teme tako zaražene razmišljanjem o premoći da im je gotovo nemoguće istinski razumno pristupiti. Među stotinama primjera koje bi se dalo izdvojiti, uzmimo ovaj: koji je od tri velika saveznika – SSSR, Britanija i SAD – najzaslužniji za pobjedu nad Njemačkom? U teoriji bi trebalo biti moguće dati razuman, možda čak i definitivan odgovor na to pitanje. U praksi je, međutim, nemoguće doći do takvog odgovora, jer bi ga svatko tko bi htio razbijati glavu takvim pitanjem neminovno razmatrao u svjetlu kompetitivne premoći. Stoga bi, ovisno o svojoj sklonosti, počeo odlučivati u korist Rusije, Britanije ili Amerike, a tek nakon toga će potražiti argumente koji će, po njegovu mišljenju, najbolje poduprijeti njegovo vlastito stajalište. Na čitav niz sličnih pitanja pošteni odgovor možete dobiti samo od nekoga tko je potpuno ravnodušan prema temi i čije je mišljenje o tome vjerojatno ionako beskorisno. Otud djelomice potječu i današnja nevjerojatno pogrešna politička i vojna predviđanja. Zanimljivo se prisjetiti kako od svih „stručnjaka“, od svih sveučilišta, nitko nije bio kadar predvidjeti tako lako zamislivi događaj kao što je bio Rusko-njemački pakt 1939.* A kad je pukla vijest o Paktu, pojavila su se najluđa i najrazličitija objašnjenja i predviđanja koja su odmah i opovrgavana, a gotovo nijedno se nije temeljilo na studiji vjerojatnosti, nego na želji da se SSSR prikaže dobrim ili lošim, jakim ili slabim. Politički i vojni komentatori, kao i astrolozi, mogu preživjeti gotovo svaku grešku, jer njihovi sljedbenici od njih ne očekuju procjenu činjenica, nego podržavanje nacionalističkih odanosti.* I estetski sudovi, posebice literarni, često su na isti način iskrivljeni kao i politički. Teško da bi neki indijski nacionalist uživao čitajući Kiplinga ili bi neki konzervativac našao išta dobro kod Majakovskog, jer su uvijek u iskušenju – za svaku knjigu s čijim se idejama ne slažu – tvrditi kako to mora i u književnom smislu biti loša knjiga. Ljudi s čvrstim nacionalističkim pogledima često ne mogu priznati kvalitetu takvim knjigama, posve nesvjesni činjenice da pritom nisu pošteni.

Polazeći jednostavno od broja uključenih ljudi, prevladavajući oblik nacionalizma u Engleskoj zacijelo je staromodno britansko uvjerenje da je naša zemlja uvijek u pravu. Ono je sasvim sigurno još uvijek vrlo prisutno, čak i mnogo više nego što bi u to pred dvanaestak godina većina promatrača povjerovala. U ovom se eseju, međutim, najviše bavim reakcijama inteligencije, unutar koje je ekstremni nacionalizam – pa čak i staromodni patriotizam – gotovo nestao, premda se čini kako u njezinu manjem dijelu oba ponovno oživljuju. Gotovo ni ne treba objašnjavati kako je među inteligencijom prevladavajući oblik nacionalizma komunizam – koristeći tu riječ u vrlo širokom smislu, uključujući ne samo članove Komunističke stranke nego i „simpatizere“ i rusofile općenito. Komunist o kakvom je ovdje riječ, je osoba koja na SSSR gleda kao na svoju domovinu, pa osjeća svojom dužnošću pod svaku cijenu opravdavati rusku politiku i promicati ruske interese. Takvih je ljudi u Engleskoj danas očito mnogo i imaju ogromni izravni i neizravni utjecaj. No istodobno cvjeta i mnogo drugih oblika nacionalizama, tako da se sve to najbolje može sagledati opažanjem sličnih značajki različitih, pa čak i prividno oprečnih idejnih struja.

G. K. Chesterton je odlučio obuzdati svoje osjećaje i intelektualno poštenje kako bi promicao rimokatoličku propagandu. (CC0)

Prije deset ili dvadeset godina, oblik nacionalizma najsličniji današnjem komunizmu bio je politički katolicizam. Njegov je najizrazitiji predstavnik – premda bi ga se moglo držati ekstremnim, a ne tipičnim predstavnikom – bio G. K. Chesterton. Itekako talentirani autor, Chesterton je odlučio obuzdati svoje osjećaje i intelektualno poštenje kako bi promicao rimokatoličku propagandu. Sve što je napisao u posljednjih dvadesetak godina života zapravo je bilo beskrajno ponavljanje iste stvari: pod krinkom teške veleumnosti, bilo je jednostavno i dosadno poput uzvika „Velika je Dijana Efeška“.[1] Svaka knjiga koju je napisao, svaki odlomak, svaka rečenica, svaki događaj u svakoj priči, svaki dio dijaloga, morao je nepogrešivo dokazivati superiornost katolika nad protestantima i ateistima. No Chestertonu nije bilo dovoljno da ta nadmoć bude samo intelektualna ili duhovna. Morao ju je staviti u kontekst nacionalne nadmoći i vojne sile, što je podrazumijevalo neutemeljeno idealiziranje katoličkih zemalja, posebice Francuske. Chesterton nije dugo živo u Francuskoj i njegova slika Francuske – kao zemlje katoličkih seljaka koji uz čaše crnog vina neprestance pjevaju Marseljezu – ima otprilike isto toliko veze sa stvarnošću kao Chu Chin Chow[2] sa svakodnevnim životom u Bagdadu. Uz to je išlo ne samo ogromno precjenjivanje francuske vojne moći (i prije i poslije 1914. – 1918. držao je Francusku, kao takvu, jačom od Njemačke), nego i glupo i neukusno veličanje samog tijeka rata. U usporedbi s Chestertonovim ratnim pjesmama, kao što su Lepanto ili Balada o svetoj Barbari, Tennysonov Juriš lake konjice[3] se čita kao pacifistički pamflet: riječ je o možda  najbanalnijem primjeru bombastičnosti u našem jeziku. Zanimljivo je dodati kako bi Chesterton prvi ismijao romantične besmislice kakve je sâm obično pisao o Francuskoj i francuskoj vojsci, kad bi netko tako nešto napisao o Britaniji i britanskoj vojsci. U domaćoj je politici bio izrazito ksenofobni nacionalist, istinski je mrzio agresivni imperijalizam i držao se vjernim prijateljem demokracije. No kad se radilo o međunarodnoj sferi, lako je – ni ne primjećujući da to čini – napuštao svoja načela. Tako ga ni gotovo mistično vjerovanje u vrline demokracije nije spriječilo u obožavanju Mussolinija. Mussolini je ukinuo predstavničku vlast i slobodu tiska za koju se Chesterton kod kuće toliko zalagao, no bio je Talijan i učinio je Italiju jakom, i to je za njega bilo dovoljno. Chesterton nije nikad ni riječ izustio o imperijalizmu i osvajanju obojenih rasa kad su to činili Talijani i Francuzi. Njegov osjećaj za stvarnost, literarni ukus, pa čak u stanovitoj mjeri i osjećaj morala – sve je to nestalo kad bi se zašlo u njegove nacionalističke odanosti.

Očito postoje značajne sličnosti između političkog katolicizma – kojega je Chesterton pravi primjer – i  komunizma. Baš kao i između ikojeg od njih –  primjerice, škotskog nacionalizma, cionizma, antisemitizma ili trockizma. Bilo bi pretjerano pojednostavnjeno tvrditi kako u svim oblicima nacionalizma vlada jednako stanje duha, no određena se pravila mogu na sve njih primijeniti. Osnovne značajke nacionalističkog načina mišljenja su:

Opsjednutost. Nijedan nacionalist gotovo nikada ne misli, ne govori, ni ne piše o ičemu drugom osim o nadmoći ideje kojom je opsjednut. Nacionalistu je teško, ako ne i nemoguće, skrivati odanost nekoj ideji. Uznemiruje ga svako, pa i najmanje njezino omalovažavanje, svaka, pa i posredna pohvala suprotnoj strani, te u takvim slučajevima neminovno odgovara oštrim napadom. Ukoliko je odan nekoj stvarnoj zemlji, primjerice Irskoj ili Indiji, općenito će tvrditi kako je ona superiorna ne samo u vojnoj snazi i političkim standardima, nego i u umjetnosti, književnosti, sportu, strukturi jezika, fizičkoj ljepoti stanovnika, a možda čak i u klimi, krajolicima i kuhinji. Posebice će biti osjetljiv na stvari kao što su ispravno isticanje zastava, relativna veličina novinskih naslova ili redoslijed kojim su različite zemlje navedene.* Nacionalistima je jako važno nazivlje. Zemlje koje su postale nezavisne ili su nastale iz nacionalističke revolucije obično mijenjaju imena, a svaka država ili neka druga tvorba oko koje se vrte snažni osjećaji, vrlo će vjerojatno imati više imena, od kojih svako ima različito, dublje značenje. Dvije strane u Španjolskom građanskom ratu imale su devet ili deset imena koja su izražavala različite stupnjeve ljubavi i mržnje. Neka od tih imena (npr. „patrioti“ za Francove pristalice ili „lojalisti“ za pristalice Vlade) bila su poprilično upitna, a suprotstavljene se frakcije nisu mogle složiti oko nijednoga od njih. Svi nacionalisti drže svojom dužnošću širiti vlastiti jezik nauštrb suparničkih, a kod govornika engleskog jezika ta se bitka pojavljuje u suptilnijem obliku kao bitka među dijalektima. Anglofobni će Amerikanci odbijati koristiti svaki kolokvijalni izraz ako znaju da je britanskog podrijetla, a iza sukoba oko toga jesu li neke riječi latinskog ili germanskog podrijetla često stoje nacionalistički motivi. Škotski nacionalisti inzistiraju na superiornosti Škota iz nizinskih područja, a socijalisti čiji nacionalizam poprima oblik klasne mržnje napadaju naglaske koje rabi BBC, pa čak i dugi izgovor slova A. Takvih je primjera bezbroj. Nacionalistički način mišljenja često odaje dojam kao da se snaži nekom dodatnom čarolijom – vjerovanjem u mogućnost posrednog uništavanja suprotne strane, pa je zacijelo s tim u vezi i rasprostranjeni običaj spaljivanja slika političkih neprijatelja ili korištenje njihovih slika kao meta na streljanama.

U prvoj verziji Povijesti svijeta, H. G. Wells hvali Sjedinjene Američke Države, gotovo jednako pretjerano kao što komunisti danas hvale Rusiju.

Nestabilnost. Čvrstoća njihovih stavova nacionaliste ne sprječava da ih mijenjaju. Za početak, kao što sam već istaknuo, odanost može biti – a često i jest – vezana uz neku stranu zemlju. Čest je slučaj velikih nacionalnih vođa ili osnivača nacionalističkih pokreta koji čak ni ne pripadaju zemlji koju veličaju. Ponekad su baš stranci, a još češće dolaze iz perifernih područja u kojima je nacionalnost dvojbena – primjerice, Staljin, Hitler, Napoleon, de Valera, Disraeli, Poincaré, Beaverbrook. Svenjemački je pokret djelomice stvorio Englez – Houston Chamberlain. Posljednjih pedeset ili sto godina, u književnim se krugovima uobičajila pojava prenesenog nacionalizma. Lafcadio Hearne je doveo do obožavanja Japana, Carlyle i brojni njegovi suvremenici su promicali Njemačku, a u današnje se doba najčešće slavi Rusija. No posebno su zanimljivi primjeri izokretanja odanosti. Zemlja ili neka druga ideja koja se godinama obožavala, može odjednom postati mrska, te gotovo bez ikakva prekida njezino mjesto može zauzeti neki drugi objekt ili ideja obožavanja. U prvoj verziji Povijesti svijeta (Outline of History), kao i u drugim djelima iz tog razdoblja, H. G. Wells hvali Sjedinjene Američke Države, gotovo jednako pretjerano kao što komunisti danas hvale Rusiju. Međutim, nekoliko godina kasnije to se nekritično obožavanje pretvara u odbojnost. Uobičajena su pojava zadrti komunisti koji se unutar nekoliko tjedana ili čak dana, pretvaraju u jednako zadrte trockiste. U kontinentalnoj Europi su fašistički pokreti brojne svoje pristalice regrutirali među komunistima, a u idućim se godinama može očekivati i obrnuti proces. Kod nacionalista je postojan jedino način funkcioniranja njegove svijesti: objekt obožavanja se može promijeniti i ne mora biti stvaran. No za intelektualca prijenos ima značajnu ulogu, što sam već ukratko spomenuo u vezi s Chestertonom. Omogućuje mu biti još većim nacionalistom – vulgarnijim, glupljim, zlobnijim, nepoštenijim – nego što bi ikad bio kad bi se radilo o njegovoj rodnoj zemlji ili ikojem objektu ili ideji koju stvarno dobro poznaje. Kad vidimo kakve ponizne ili hvalospjevne gluposti o Staljinu, Crvenoj armiji, itd. pišu posve inteligentni i razumni ljudi, shvatimo kako je to moguće samo zato što je došlo do promjene predmeta obožavanja. U društvima poput našeg, intelektualcu je strano osjećati duboku pripadnost vlastitoj zemlji. Javno mnijenje – odnosno, dio javnog mnijenja kojeg je kao intelektualac svjestan – neće mu to dopustiti. Većina ljudi kojima je okružen je skeptična i nezadovoljna, pa će se bilo zbog oponašanja ili iz čistog kukavičluka i on sam takvim predstavljati: u tom će se slučaju odmaknuti od oblika nacionalizma koju mu je najbliži, no neće se pritom ni najmanje približiti istinski internacionalističkim stajalištima. I dalje je željan Domovine i prirodno mu je neku takvu potražiti negdje u inozemstvu. Kad je pronađe, može u njoj neograničeno uživati uz iste one osjećaje od kojih vjeruje da se oslobodio. Bog, Kralj, Imperij,  Britanska Zastava – svi idoli koje je odbacio mogu se ponovno pojaviti pod drugim imenima, a kako nisu prepoznati kao ono što stvarno jesu, može ih mirne savjesti obožavati.  Prenesenim se nacionalizmom – kao da je žrtvovao jarca – može spasiti bez promjene vlastita ponašanja.

Zanemarivanje stvarnosti. Svi su nacionalisti spremni biti neobazrivi prema sličnostima i podudarnostima stanovitog niza činjenica. Britanski će torijevac – potpuno nesvjestan nekonzistentnosti – braniti pravo na samoodređenje u Europi i opirati  mu se u Indiji. Postupci se drže dobrima ili lošima, ne po tome kakvi doista jesu, nego po tome tko ih poduzima. Gotovo da nema vrste zločina – mučenja, korištenja talaca, prisilnog rada, masovnih deportacija, zatvaranja bez suđenja, krivotvorenja, atentata, bombardiranja civila – za koji će se mijenjati moralni stav kada ga počini „naša“ strana. Liberalni News Chronicle[4] objavio je, kao primjer šokantnog barbarstva, fotografije Rusa koje su objesili Nijemci, a zatim godinu ili dvije nakon toga, sa žarkim odobravanjem gotovo jednake fotografije Nijemaca koje su objesili Rusi.* Isto je s povijesnim zbivanjima. Povijest se uglavnom promatra u nacionalističkim okvirima, a stvari poput inkvizicije, sudskih mučenja, ponašanja engleskih gusara (Sir Francis Drake je, primjerice, bio sklon potapanju živih španjolskih zarobljenika), vladavine terora, junaka Indijske pobune[5] koji su iz topova gađali stotine Indijaca ili Cromwellovih vojnika koji su britvama rezali lica Irkinjama, postaju moralno neutralne ili čak pozitivne kada se misli da su učinjene za „pravu“ stvar. Pogledamo li posljednjih četvrt stoljeća unazad, gotovo da i nije bilo godine bez izvještavanja o groznim stvarima koje su se događale u nekom dijelu svijeta, međutim ni o jednom od tih slučajeva – u Španjolskoj, Rusiji, Kini, Mađarskoj, Meksiku, Amritsaru, Smirni – cjelokupna engleska inteligencija nije imala jedinstveno mišljenje, nego je čak u njih i vjerovala ili ih držala pogrešnima. Jesu li takva nedjela za osudu, te jesu li se uopće i dogodila – to se uvijek odlučivalo prema političkim sklonostima.

Ne samo da nacionalist ne negoduje zbog okrutnosti koje počini njegova strana, nego je čak nevjerojatno osposobljen da o njima nikad ništa ni ne čuje. Engleski su obožavatelji Hitlera punih šest godina uspijevali ništa ne saznati o postojanju Dachaua i Buchenwalda. A oni najglasniji u osuđivanju njemačkih koncentracijskih logora često nemaju pojma ili su tek načuli za postojanje  koncentracijskih logora i u Rusiji. Krupni događaji poput Ukrajinske gladi 1933., u kojoj su umrli milijuni ljudi, uglavnom su promaknuli pozornosti većine engleskih rusofila. Brojni Englezi nisu gotovo ništa čuli o istrebljenju njemačkih i poljskih Židova u ovom ratu. Zahvaljujući vlastitom  antisemitizmu ovi ogromni zločini nisu doprli do njihove svijesti. U nacionalističkom umu postoje činjenice koje su istodobno točne i netočne, poznate i nepoznate. Poznata činjenica može biti toliko nepodnošljiva da se obično odgurne ustranu i nema pristupa logičnom razmišljanju; može biti poznata svima, ali se čak ni samome sebi neće priznati kao činjenica.

Svaki je nacionalist opsjednut uvjerenjem da je moguće mijenjati povijest. Dio vremena provodi fantazirajući o svijetu u kojem se stvari odvijaju onako kako bi trebalo – u kojem je, primjerice, Španjolska armada bila uspješna, a Ruska revolucija 1918. bila skršena – i dijelove tog svijeta će kad god je to moguće prenijeti u povijesne knjige. Veliki dio današnje propagandne književnosti čisti su falsifikati. Zanemaruju se materijalne činjenice, mijenjaju se datumi, miču se i mijenjaju navodnici kako bi se promijenio kontekst i značenje teksta. Događaji za koje se misli da se nisu trebali dogoditi prvo se ne spominju, a zatim i negiraju.* Čang Kaj-šek je 1927. skuhao stotine živih komunista, a ipak je deset godina kasnije postao jedan od junaka ljevice. Prestrojavanje svjetske politike dovelo ga je među antifašiste, pa se činilo kako se kuhanje komunista „ne računa“ ili se možda nije ni dogodilo. Prvotni cilj propagande je, naravno, utjecati na trenutno mišljenje, no oni koji iznova stvaraju povijest možda su bar djelomice uvjereni kako zapravo i utječu na prošlost. Nakon uvida u pomno razrađene falsifikate namijenjene dokazivanju  kako Trocki nije igrao neku značajniju ulogu u Ruskom građanskom ratu, neće se pomisliti kako ljudi koji su za to odgovorni jednostavno lažu. Vjerojatnije će pomisliti kako je po nekim višim moralnim standardima upravo njihova verzija događaja ispravna, pa prema tome mogu preuređivati i svoje zapise.

Zanemarivanju objektivne istine pridonosi i zatvaranje pojedinih dijelova svijeta u same sebe, pa je sve teže otkrivati što se stvarno događa. Česta je istinska nevjerica o najkrupnijim događajima. Nemoguće je, primjerice, među milijunima, možda i desetcima milijuna, izračunati točan broj smrti uzrokovanih ovim ratom. Velike nesreće o kojima se stalno izvještava – bitke, krvoprolića, gladi, revolucije – prosječnoj se osobi počinju činiti nestvarnima. Čovjek ne može potvrditi vjerodostojnost činjenica, ne može biti čak ni posve siguran da su se te stvari dogodile, a iz različitih mu se izvora neprestano nude različite interpretacije. Što se stvarno događalo, a što nije, u Varšavskom ustanku u kolovozu 1944.? Jesu li istinite priče o njemačkim plinskim pećima u Poljskoj? Tko je zapravo kriv za glad u Bengalu?[6] Istinu je možda moguće otkriti, no gotovo sve novine tako nepošteno iznose činjenice da se običnim čitateljima može oprostiti i što gutaju te laži i propuštaju donijeti neka vlastita mišljenja. Sveopća nesigurnost o tome što se stvarno dogodilo olakšava priklanjanje suludim teorijama. Kako ništa nikad nije definitivno dokazano ili opovrgnuto, i najočitija se činjenica može bezobrazno poricati. Štoviše, premda neprekidno gunđa o moći, pobjedi, porazu, osveti, nacionalist je često na neki način nezainteresiran za ono što se događa u stvarnom svijetu. Prije svega želi osjećati kako ideja ili objekt kojem je posvećen općenito stoji bolje od neke druge; stoga mu je lakše jednostavno omalovažavati protivnika nego preispitivati činjenice kako bi utvrdio je li stvarno u pravu. Svaka se nacionalistička kontroverzija odvija na razini debatnog društva. Nikad nema konačnog zaključka, jer svaki sudionik rasprave uvijek vjeruje da je baš on odnio pobjedu. Neki nacionalisti nisu daleko od shizofrenije, žive sretno, sanjajući moć i pobjede, bez ikakve veze sa stvarnim svijetom.

Proučavao sam – najbolje što sam mogao –  stajališta zajednička svim oblicima nacionalizma. Idući je korak klasificiranje tih oblika, no to je očito nemoguće u potpunosti učiniti. Nacionalizam je ogromna tema. Svijet je suočen s bezbroj krivih uvjerenja i mržnji, koje se na krajnje složeni način međusobno preklapaju, a neke od najgorih nisu još ni doprle do svijesti Europljana. U ovom se tekstu bavim nacionalizmom u engleskoj inteligenciji. Unutar nje, mnogo više nego među engleskim stanovništvom općenito, nacionalizam nije pomiješan s patriotizmom i stoga se može izdvojeno proučavati. U nastavku navodim vrste nacionalizama koji trenutno cvjetaju među engleskim intelektualcima, s komentarima koji mi se čine neophodnima. Uobičajena su tri naziva – pozitivni, preneseni i negativni nacionalizam – premda će se neke vrste uklapati u više od jedne kategorije.

• Pozitivni nacionalizam

1. Neotorijevstvo. Predstavnici su, primjerice, Lord Elton, A. P. Herbert, G. M. Young, profesor Pickthorn, literatura Torijevskog reformskog odbora, književni časopisi kao što su New English Review i Nineteenth Century and After. Stvarna pokretačka snaga neotorijevstva koja mu daje nacionalistički karakter i razlikuje ga od uobičajenog konzervativizma je odbijanje priznavanja opadanja britanske moći i utjecaja. Čak i oni dovoljno realistični da shvate kako britanska vojna moć više nije ono što je bila, skloni su tvrditi kako „engleske ideje“ (obično ih ne definiraju) moraju dominirati svijetom. Svi neotorijevci su antiruski, no katkad prije svega antiamerički. Bitno je istaknuti da ta škola mišljenja, čini se, postaje sve značajnija među mlađim intelektualcima, katkad bivšim komunistima, koji su prošli uobičajeni postupak razočaranja, pa su sada razočarani. Vrlo su uobičajeni anglofobi koji naglo postaju luđački probritanski nastrojeni. Među piscima se u takve mogu ubrojiti F. A. Voigt, Malcolm Muggeridge, Evelyn Waugh, Hugh Kingsmill. Psihološki sličan razvoj može se uočiti i u pisaca kao što su T. S. Eliot, Wyndham Lewis i njihovi brojni sljedbenici.
2. Keltski nacionalizam. Velški, irski i škotski nacionalizam se u mnogim stvarima razlikuju, no svima im je zajedničko antienglesko usmjerenje. Premda se drže proruskima, pripadnici sva tri pokreta opiru se ratu, a njihovi suludi marginalni ogranci uspijevaju istodobno biti i proruski i pronacistički. No keltski se nacionalizam ne može izjednačiti s anglofobijom. Pokretačka mu je snaga vjerovanje u prošlu i buduću veličinu keltskog naroda i poprilično je obojen rasizmom. Kelt je navodno duhovno nadmoćan Saksoncu – jednostavniji, kreativniji, manje vulgaran, manje snobovski, itd. – no ispod površine se krije uobičajena glad za vladanjem. Jedan od simptoma je posve pogrešno uvjerenje po kojem Irska, Škotska, pa čak i Wales mogu bez ičije pomoći očuvati svoju nezavisnost i ne trebaju biti zahvalni za britansku zaštitu. Dobri primjeri te škole su pisci Hugh McDiarmid i Sean O’Casey. Nijedan suvremeni irski pisac, čak ni velikani poput Yeatsa i Joycea, nisu u potpunosti lišeni tragova nacionalizma.
3. Cionizam. Posjeduje neke manje uobičajene značajke nacionalističkog pokreta, no američka je inačica – čini se – nasilnija i zloćudnija od britanske. Svrstavam ga među direktne, a ne među prenesene nacionalizme, jer je raširen gotovo isključivo među Židovima. Kad je riječ o Palestini, engleska je inteligencija iz nekih prilično neobjašnjivih razloga uglavnom sklonija Židovima, no nije im do toga naročito stalo. Svi dobronamjerni Englezi su također skloni Židovima i ne odobravaju nacističke progone. No među nežidovima ćete teško naići na ikoga stvarno nacionalistički odanog cionizmu ili uvjerenog u urođenu superiornost Židova.

• Preneseni nacionalizam

1. Komunizam
2. Politički katolicizam
3. Rasna osviještenost. U Engleskoj se sve manje nailazi na negdašnji prezrivi odnos prema „domorodcima“, a napuštene su i različite pseudoznanstvene teorije koje naglašavaju superiornost bijele rase.* U intelektualnim se krugovima rasna osviještenost javlja isključivo u izokrenutom obliku, odnosno kao vjerovanje u prirođenu superiornost obojenih rasa. Među engleskim se intelektualcima na to sve češće nailazi, no možda više zbog mazohizma i seksualnih frustracija nego zbog dodira s istočnim i crnačkim nacionalističkim pokretima. Snobizam i oponašanje snažno utječu čak i na one bez nekih čvršćih stavova o rasnom pitanju. Gotovo svaki engleski intelektualac bi se užasnuo na tvrdnje o superiornosti bijele nad obojenim rasama, no suprotnoj tvrdnji ne bi prigovarao čak ni ako ne dijeli to mišljenje. Nacionalistički pristup obojenim rasama je često povezan s uvjerenjima o njihovu superiornom seksualnom životu, a vrlo je raširena prikrivena legenda o crnačkim seksualnim sposobnostima.
4. Klasni osjećaj. Ima ga među intelektualcima više i srednje klase, samo u izokrenutom obliku, odnosno kao vjerovanje u superiornost proletarijata. I ovdje je – unutar inteligencije – presudan pritisak javnog mnijenja. Nacionalistička odanost proletarijatu i najzlobnije teoretsko neprijateljstvo prema buržoaziji, u svakodnevnom životu često može koegzistirati s najobičnijim snobizmom.
5. Pacifizam. Većina pacifista pripada ili opskurnim vjerskim sektama ili su jednostavno humanitarci koji se protive ubijanju ljudi i mnogo dalje od toga ne razmišljaju. No postoji i manji broj pacifista intelektualaca čiji je – reklo bi se – pravi motiv mržnja prema zapadnoj demokraciji i divljenje totalitarizmu, premda to neće priznati. Pacifistička se propaganda obično svodi na tvrdnje kako su obje strane jednako loše, no ako se pomnije pročitaju djela mlađih intelektualaca pacifista, lako je uočiti kako u svom neodobravanju nasilja nisu ni najmanje nepristrani, nego su gotovo u potpunosti usmjereni protiv Britanije i Sjedinjenih Američkih Država. Štoviše, gotovo u pravilu ne osuđuju svako nasilje, nego samo ono koje zapadne zemlje koriste kako bi se obranile. Ruse se – za razliku od Britanaca – nikad ne krivi zbog toga što se brane oružanim sredstvima, pa cjelokupna pacifistička propaganda tog tipa zapravo izbjegava spominjati Rusiju i Kinu. Isto tako, nema govora o tome da bi se Indijci trebali odreći nasilja u svojoj borbi protiv Britanaca. Pacifistička propaganda obiluje neodređenim mislima koje – ako uopće išta znače – kao da ukazuju kako je bolje imati državnike poput Hitlera nego one poput Churchilla i kako se nasilje možda može opravdavati, samo pod uvjetom da je dovoljno nasilno. Nakon pada Francuske, francuski su pacifisti, suočeni sa stvarnim izborom – kakav njihove engleske kolege nisu morale učiniti – uglavnom prešli na stranu nacista, a u Engleskoj je izgleda postojalo neko manje preklapanje članstva Pacifističkog saveza[7] i Crnokošuljaša[8]. Pacifistički autori slave Carlylea, jednog od intelektualnih začetnika fašizma. Sve u svemu, teško se oteti dojmu kako je pacifizam, u obliku u kojem ga se može naći u dijelu inteligencije, potajice nadahnut obožavanjem moći i uspješne okrutnosti. Pogriješilo se vezanjem tih osjećaja uz Hitlera, no to se lako može preusmjeriti.

• Negativni nacionalizam

1. Anglofobija. Podsmješljivi i blago neprijateljski odnos prema Britaniji među intelektualcima je gotovo obvezan, no mnogi od njih ga ne moraju glumiti. Za vrijeme rata ogledala se u defetizmu inteligencije, koji je potrajao i dugo nakon što je postalo jasno da Sile osovine ne mogu pobijediti. Mnogi nisu krili zadovoljstvo kad je Singapore pao ili kad su Britanci izbačeni iz Grčke, a vrlo često nisu željeli vjerovati u dobre vijesti, kao primjerice u El-Alamein ili u broj oborenih njemačkih aviona u Bitci za Britaniju. Naravno, engleska lijeva inteligencija nije stvarno željela njemačku i japansku pobjedu u tom ratu, no mnogi su jednostavno uživali u poniženju vlastite zemlje i radije bi osjećali kako je za konačnu pobjedu zaslužna Rusija, ili možda Amerika, ali ne i Britanija. U međunarodnoj se politici mnogi intelektualci drže načela po kojem svaka stvar koju Britanija podržava mora biti pogrešna. Zbog toga mnijenje „prosvijećenih“ uglavnom predstavlja zrcalnu sliku konzervativne politike. Anglofobija je uvijek podložna preokretu, pa otud i vrlo česta pojava da pacifist u jednom ratu postaje zagovornik rata u drugom.
2. Antisemitizam. Danas ga možda i nema mnogo, jer su nacistički progoni sve misleće osobe doveli do toga da stanu na stranu Židova protiv njihovih ugnjetavača. Svatko dovoljno obrazovan da je čuo riječ „antisemitizam“ će, dakako, tvrditi kako mu nije sklon, a antižidovske su opaske brižljivo izbačene iz različitih književnih djela. No u stvarnosti, antisemitizam je, čini se, sveprisutan čak i među intelektualcima, a sveopća konspirativna šutnja možda ga pomaže i poticati. Ni ljevičari nisu na njega imuni; na njihova stajališta katkad utječe činjenica da su trockisti i anarhisti često Židovi. No antisemitizmu su nekako skloniji konzervativniji ljudi, koji optužuju Židove za srozavanje nacionalnog morala i slabljenje nacionalne kulture. Neotorijevci i politički katolici su uvijek skloni podleći antisemitizmu, barem na mahove.
3. Trockizam. Taj se pojam koristi vrlo široko, pa obuhvaća anarhiste, demokratske socijaliste, čak i liberale. Ovdje ga koristim za dogmatske marksiste čiji je glavni motiv neprijateljstvo prema Staljinovu režimu. Trockizam se može bolje shvatiti iz opskurnih pamfleta i članaka kakve nudi Socialist Appeal[9] nego iz djela samog Trockog, koji nipošto nije bio čovjek od samo jedne ideje. Premda trockizam ponegdje – primjerice u Sjedinjenim Američkim Državama –uspijeva privući prilično veliki broj pristalica i postati organizirani pokret s vlastitim malim firerom, njegovo je nadahnuće u biti negativno. Trockist je protiv Staljina jednako kao što je komunist za njega, pa kao i većina komunista, ne želi toliko promijeniti vanjski svijet koliko osjećati da se bitka za premoć odvija u njegovu korist. U oba je slučaja posrijedi ista opsesivna fiksacija na jednu jedinu temu, obostrana nesposobnost formiranja istinski razumnog stajališta utemeljenog na procjeni stvarnih činjenica. Kako su trockisti svuda proganjana manjina, i kako su optužbe za njihovu suradnju s fašistima u potpunosti lažne, stvara se dojam da je trockizam intelektualno i moralno superioran komunizmu; no upitno je postoji li uopće velika razlika. Trockisti su najčešće jednostavno bivši komunisti, a nitko od njih nije postao trockist prije nego što je prvo pripadao nekom lijevom pokretu. Nijedan komunist, osim ako se stranke godinama ne drži samo iz čiste navike, ne može biti siguran da neće naglo skrenuti u trockizam. Suprotni proces izgleda nije tako čest, premda nema nekog jasnog razloga zašto se ne bi mogao događati.

Može se činiti kako sam u prethodnom razvrstavanju često pretjerivao, previše pojednostavljivao, izlagao neutemeljene pretpostavke, ne nudeći mogućnost postojanja običnih pristojnih motiva. To je bilo neminovno, jer u ovom eseju pokušavam izdvojiti i identificirati sklonosti koje svi imamo i koje nam iskrivljuju razmišljanje, a ne moraju uvijek biti ni jasne ni trajne.  Tu previše pojednostavnjenu sliku koju sam morao ponuditi, sada je neophodno ispraviti. Prvo, nemamo pravo pretpostaviti da je baš svatko, čak ni svaki intelektualac, zaražen nacionalizmom. Drugo, nacionalizam može biti povremen i nepotpun. Premda zna da je apsurdno, pametan se čovjek može prikloniti uvjerenju koje ga privlači. Može o njemu dugo vremena ne razmišljati, vraćati mu se samo u trenutcima bijesa ili sentimentalnosti, ili kad je siguran da se ne radi ni o čemu bitnom. Treće, nacionalističko se uvjerenje može u dobroj vjeri prihvatiti i iz nenacionalističkih motiva. Četvrto, ista osoba može gajiti više vrsta nacionalizama, čak i onih koji se međusobno isključuju.

­­

U stvarnom se životu treba boriti protiv ljudi kao što su Lord Elton, D. N. Pritt, Lady Houston, Ezra Pound, Lord Vanisttart, pater Coughlin i ostali predstavnici tog žalosnog društva. (CC0)

Stalno pišem „nacionalist radi ovo“ ili „nacionalist radi ono“, koristeći kao primjer ekstremnog, nerazumnog nacionalista koji ne zna nepristrano razmišljati i ne zanima ga ništa drugo osim borbe za moć. Uistinu, takvi ljudi nisu rijetki, no na njih nema smisla trošiti riječi. U stvarnom se životu treba boriti protiv ljudi kao što su Lord Elton, D. N. Pritt, Lady Houston, Ezra Pound, Lord Vanisttart, pater Coughlin i ostali predstavnici tog žalosnog društva, no nema smisla isticati njihove intelektualne nedostatke. Monomanija nije zanimljiva, a i pravo je osvježenje saznanje da nijedan od tih zadrtijih nacionalista nije kadar napisati knjigu koju bi i nekoliko godina nakon objavljivanja bilo vrijedno pročitati. No premda je jasno kako nacionalizam nije baš posvuda pobijedio, pa još uvijek postoje ljudi koji u svojim prosudbama nisu podlegli njihovim željama, ipak se moramo pomiriti s činjenicom da se o gorućim problemima – Indija, Poljska, Palestina, Španjolski građanski rat, Moskovski procesi, američki crnci, Rusko-njemački pakt o nenapadanju i štogod još želite – ne može ili se barem nije raspravljalo na razuman način. Ekstremni su primjer razni Eltoni, Prittovi i Coughlini koji svi stalno u sav glas trube iste laži,  no zavaravamo se ako nam nije jasno kako bismo – ukoliko ne pripazimo – svi u nekom trenutku mogli postati poput njih. Dogodi li se ovo ili ono, povrijede li se ovi ili oni osjećaji – a to mogu biti i osjećaji za koje se dotad nije ni znalo – i najispravnija se i najblaža osoba može odjednom preobratiti u brutalnog sljedbenika, čija je jedina želja „pobijediti“ protivnu stranu, bez obzira na količinu laži i logičkih grešaka koje pritom mora počiniti. Kada je Lloyd George[10], koji se protivio Burskom ratu, u Donjem domu Parlamenta izjavio kako britanska službena priopćenja, kad ih se sva zbroji, tvrde da je ubijeno biše Bura nego što ih uopće i ima, zabilježeno je kako je Arthur Balfour[11] ustao i viknuo „Huljo!“. Rijetki su ljudi imuni na zastranjenja takvog tipa. Crnac kojeg je uvrijedila bjelkinja, Englez kad čuje neupućenog Amerikanca koji kritizira Englesku, katolički vjernik kad ga se podsjeti na Španjolsku armadu – svi će oni više-manje jednako reagirati. Jedan ubod u nacionalistički živac može dovesti do gubitka intelektualne pristojnosti, iskrivljavanja prošlosti i nijekanja općepoznatih činjenica.

Osoba koja negdje u svojoj duši gaji nacionalističku odanost ili mržnju, nikako ne može prihvatiti neke činjenice, čak i ako na stanovit način zna da su točne. Ovdje su tek neki od primjera. Pobrojat ću vrste nacionalista i svakome dodati činjenicu koju taj tip nacionalista ne može prihvatiti čak i u najskrovitijim mislima:

Britanski torijevac: Britanija će iz ovog rata izići smanjene moći i ugleda.

Komunist: Bez pomoći Britanije i Amerike, Njemačka bi bila pobijedila Rusiju.

Irski nacionalist: Irska može ostati nezavisna samo zahvaljujući britanskoj zaštiti.

Trockist: Ruske mase prihvaćaju Staljinov režim.

Pacifist: Oni koji se „odriču“ nasilja mogu se tako ponašati jer drugi čine nasilje u njihovo ime.

Isključe li se emocije, sve su te činjenice više nego očite; no osobama koje pripadaju navedenim kategorijama, one su nepodnošljive, pa ih moraju negirati i na temelju tih negacija stvarati lažne teorije. Vraćam se na začuđujuće pogrešna vojna predviđanja u ovom ratu. Rekao bih da je inteligencija čak pogrešnije nego obični ljudi shvaćala tijek rata i više podlijegala utjecaju stranačkih stajališta. Primjerice, prosječni je intelektualac s ljevice 1940. vjerovao da je rat izgubljen, 1942. da će Nijemci pregaziti Egipat, da Japance nikad neće biti moguće izbaciti iz zemalja koje su osvojili, a angloameričko bombardiranje neće poljuljati Njemačku. U sve to je vrlo lako povjerovao jer zbog mržnje prema britanskoj vladajućoj klasi nije bio kadar priznati da bi britanski planovi mogli uspjeti. Nema granica glupostima koje pojedinac može progutati pod utjecajem takve vrste osjećaja. Slušao sam, primjerice, uvjerene tvrdnje o američkoj vojsci koje u Europu nije dovedena da se bori protiv Nijemaca nego da skrši revoluciju u Engleskoj. Čovjek mora pripadati inteligenciji da bi u takve stvari vjerovao: nijedan običan čovjek ne može biti takva budala. Kad je Hitler napao Rusiju, dužnosnici Ministarstva informiranja su – kao „neslužbeno“ – izdali upozorenje da se može očekivati kako će Rusija pasti za šest tjedana. S druge strane, komunisti su svaku fazu rata doživljavali kao rusku pobjedu, čak i kad su Rusi bili potjerani gotovo do Kaspijskog jezera i kad ih je nekoliko milijuna bilo zarobljeno. Nema potrebe nabrajati sve slične i brojne primjere. Ključno je sljedeće: s uključivanjem straha, mržnje, zavisti i obožavanja moći, gubi se osjećaj za stvarnost. I, kao što sam već ranije istaknuo, gubi se i osjećaj je li nešto ispravno ili pogrešno. Nema tog zločina, apsolutno nijednog, koji se ne može opravdavati ako ga počini „naša“ strana. Čak i ako se ne poriče da je zločin počinjen, čak i ako pojedinac zna da je posrijedi isti zločin kakvog je u drugim slučajevima osuđivao, čak i ako misaono shvaća da je neopravdan, svejedno ne može osjećati da je pogrešan. U pitanju je odanost, pa suosjećanja i razumijevanja više nema.

Razlog za jačanje i širenje nacionalizma preteško je pitanje i ovdje ga je nemoguće obraditi. Dovoljno je reći kako je nacionalizam – u obliku u kojem se pojavljuje među engleskim intelektualcima – iskrivljeni odraz strahotnih borbi koje se stvarno odvijaju u vanjskom svijetu, a najveće je njegove ludosti omogućilo slabljenje patriotizma i vjerska uvjerenja. Slijedi li se takvo razmišljanje, postoji opasnost da se priklonimo svojevrsnom konzervativizmu ili političkom kvijetizmu. Moglo bi se uvjerljivo tvrditi – čak i s priličnom točnošću – kako, primjerice, patriotizam štiti od nacionalizma, monarhija štiti od diktature, a organizirana religija od praznovjerja. A može se tvrditi i kako objektivan pogled ni nije moguć, kako sva uvjerenja i motivi uključuju i neke laži, gluposti i barbarstva; i to se često ističe kao razlog za potpunu isključenost iz politike. Taj argument ne prihvaćam, ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga što se u suvremenom svijetu nitko tko se može opisati kao intelektualac ne može isključiti iz politike u smislu da ga se ona ne tiče. Pojedinac, mislim, mora biti politički angažiran – koristim tu riječ u najširem smislu – i iskazivati svoje sklonosti, odnosno, mora biti svjestan da su neke stvari objektivno bolje od nekih drugih, čak i ako se provode na jednako loš način. Kad se radi o nacionalističkim ljubavima i mržnjama o kojima sam govorio – sviđalo nam se to ili ne – svi ih mi u sebi nosimo.  Ne znam je li ih se moguće riješiti, no uvjeren sam kako se protiv njih možemo boriti – posrijedi je zapravo moralni napor. To je prije svega pitanje otkrivanja onoga što netko zapravo jest i što doista osjeća, uz uvažavanje neizbježne pristranosti. Ako mrzite ili se bojite Rusije, ako ste ljubomorni na bogatstvo i moć Amerike, ako prezirete Židove, ako imate osjećaj manje vrijednosti u odnosu na britansku vladajuću klasu, tih se osjećaja ne možete riješiti tek pukim razmišljanjem. No možete barem priznati da ih imate i spriječiti da vam zatruju misli. Uz emocionalne nagone koji su neizbježni, pa možda i neophodni za političko djelovanje, mora postojati i prihvaćanje realnosti. No to, ponavljam, iziskuje moralni napor, a sadašnja engleska književnost – ukoliko je uopće svjesna ključnih tema našeg vremena – pokazuje kako nas nema mnogo koji smo ga spremni učiniti.

Tekst preveli: Katarina i Ivan Ott

• Bilješke

* Nacije, pa čak i neodređenije zajednice poput Katoličke crkve ili proletarijata, obično se promatraju kao individue, nazivaju se „ona“ ili „on“. Očigledno apsurdne opaske kao „Njemačka je po prirodi opasna“ možete naći u bilo kojim novinama, a gotovo svatko izgovara neoprezne generalizacije o nacionalnim karakterima („Španjolac je po prirodi aristokrat“ ili „Svaki je Englez licemjer“). Tu i tamo netko ustvrdi kako su takve generalizacije neutemeljene, no po navici ih se i dalje ponavlja, pa su im često skloni čak i ljudi sa širim pogledom na svijet poput,  primjerice, Tolstoja ili Bernarda Shawa. (Bilješke označene zvjezdicom su autorove.)

* Tek rijetki konzervativniji autori – primjerice, Peter Drucker – predvidjeli su sporazum Njemačke i Rusije, no i oni su očekivali stvarni savez ili ujedinjenje trajnoga tipa. Nijedan marksist, ni ikoji drugi ljevičarski autor ikojeg usmjerenja, nije ni izdaleka nagovijestio mogućnost Pakta.

* Vojne komentatore najčitanijih listova može se uglavnom podijeliti na one koji su za Ruse ili protiv Rusa, za pukovnika Blimpa ili protiv Blimpa. Uvjerenja poput onih o neprobojnosti Maginotove linije ili predviđanja o tome kako će Rusija u tri mjeseca poraziti Njemačku, nisu uspjela uzdrmati njihovu reputaciju, jer su uvijek govorili ono što je njihova publika htjela čuti. Inteligencija najviše cijeni dva vojna prosuditelja – kapetana Liddella Harta i generalmajora Fullera – od kojih prvi tvrdi da je obrana jača od napada, a drugi da je napad jači od obrane. Usprkos tako oprečnim stajalištima, njihova publika ih obojicu drži autoritetima. Također, obojica su omiljeni u ljevičarskim krugovima zato što su u lošim odnosima s Ministarstvom rata.

* Neki su Amerikanci nezadovoljni uobičajenim oblikom spajanja dvije riječi „angloamerički“, pa predlažu zamjenu s „američko-britanski“.

* News Chronicle je savjetovao čitateljima da pogledaju filmske vijesti koje prenose pogubljenja, sa snimkama u krupnom planu. Star je s otprilike istim odobravanjem objavio fotografije polugolih kolaboracionistica koje je maltretirala pariška rulja. Te su fotografije bile nevjerojatno nalik nacističkim fotografijama Židova koje je maltretirala berlinska rulja.

* Dobar je primjer Rusko-njemački pakt o nenapadanju, koji je javnost munjevitom brzinom izbrisala iz svog pamćenja. Ruski me je dopisnik obavijestio kako je spominjanje Pakta već izbačeno iz ruskih godišnjaka u kojima se navode protekli politički događaji.

* Dobar je primjer pogrešno uvjerenje o sunčanici. Donedavno se vjerovalo kako pripadnici bijele rase mnogo lakše dobiju sunčanicu od obojenih, te da bijelac bez tropskog šešira ne može sigurno šetati po tropskom suncu. Za tu teoriju nije bilo nikakvih dokaza, no dobro je došla za naglašavanje razlike između „domorodaca“ i Europljana. Teorija je tijekom ovoga rata potiho odbačena i cijele su vojske tropima manevrirale bez tropskih šešira. Sve dok je pogrešno uvjerenje o sunčanici bilo na snazi, engleski su liječnici u Indiji izgleda u to vjerovali jednako čvrsto kao i laici.

[1] Biblija, Djela apostolska 19, 29. Citat se koristi kao primjer vjerske zaslijepljenosti.

[2] Chu Chin Chow, popularni mjuzikl Oscara Aschea i Frederica Nortona, temeljen na priči o Ali Babi iz zbirke Tisuću i jedna noć.

[3] The Charge of the Light Brigade, pjesma Alfreda Tennysona iz 1854. o jurišu lake konjice u Bitci kod Balaklave tijekom Krimskog rata.

[4] News Chronicle, britanske dnevne novine, izlazile od 1930.-1960.

[5] Indian Rebellion, masovna, neuspješna pobuna indijskih pripadnika britanske vojske protiv britanske vladavine u razdoblju 1857. – 1859.

[6] Glad u kojoj je 1943. zbog poremećaja u distribuciji hrane oko tri milijuna ljudi umrlo od pothranjenosti ili bolesti.

[7] Peace Pledge Union, i danas aktivna nevladina udruga koja od 1934. promiče pacifizam.

[8] Blackshirts, pripadnici Britanske unije fašista koju je 1932. osnovao Oswald Mosley.

[9] Socialist Appeal se može odnositi na izdanja trockističke frakcije Socijalističke stranke Amerike (1935. – 1941.), no vjerojatnije su posrijedi izdanja trockističke Revolucionarne komunističke stranke Velike Britanije (1944. – 1949.)

[10] David Lloyd George (1863. – 1945.), liberal, britanski premijer 1916. – 1922.

[11] Arthur James Balfour (1848. – 1930.), konzervativac, britanski premijer od 1902. – 1905.