Globalni poticaj na novu nuklearnu utrku. Tko može proizvesti vlastite bombe?

Ako bilo koja od sposobnih i motiviranih država, potaknuta iskustvom rata u Ukrajini i lelujave američke vanjske politike, krene putem razvijanja vlastitog nuklearnog oružja, sigurno bi potakla i ostale nuklearno latentne zemlje na isti korak, piše Vladimir Lokner. Iako niti jedna od pedesetak država za sada ne pokazuje političku volju, analitičari u tim zemljama već otvoreno raspravljaju o ovoj mogućnosti.

• Naslovna fotografija: Peter Sellers kao dr. Strangelove u istoimenoj hladnoratovskoj satiri Stanleyja Kubricka iz 1964. (Columbia Pictures)

• Vladimir Lokner je hrvatski fizičar u mirovini. Bio je redoviti profesor u stalnom zvanju Visoke škole za sigurnost, a bavio se medicinskom fizikom (radioterapijom i nuklearnom medicinom) te zaštitom od zračenja, zbrinjavanjem radioaktivnog otpada i zaštitom okoliša. Objavio je stotinjak znanstvenih i stručnih radova.

Broj nuklearnih zemalja mogao bi porasti nakon iskustva ukrajinskog rata, lelujave američke vanjske politike i multipolarnog preslagivanja međunarodnih odnosa, unatoč postojećem sustavu neširenja nuklearnog oružja. Nova nuklearna sila neće biti neki „problematični“ režim – Amerikanci kažu rogue state, zemlja poput Sjeverne Koreje – već bi to mogla biti neka tehnološki razvijena i demokratska država, američki štićenik koji se danas skriva i osjeća nesigurnim pod američkim „nuklearnim kišobranom“.

Zemlje koje su prve došle do nuklearnog oružja razvile su kompleksni sustav koji zainteresiranima za nuklearni status prijeći da postanu nuklearne sile. Zainteresiranih ima: malo je zemalja koje nisu razmatrale, a deseci su i pokušali doći do vlastite nuklearne bombe. Nova nuklearna država iz grupe „dobrih i poslušnih“ zemalja zadala bi ozbiljan udarac već načetom sustavu neširenja nuklearnog oružja jer bi gotovo sigurno potakla druge tehnički spremne zemlje na sličnu odluku. U narednih deset ili dvadeset godina broj nuklearnih sila bi se mogao udvostručiti.

Po razornoj snazi, današnji svjetski nuklearni arsenal jednak je desecima tisuća bombi kakva je korištena u Hirošimi. (ICAN)

Današnji svjetski nuklearni arsenal jednak je po razornoj snazi desecima tisuća bombi kakva je korištena u Hirošimi. U scenariju nuklearnog rata i široke razmjene projektila došlo bi do smrti milijardi ljudi zbog kombinacije izravnih učinaka, globalnog kolapsa proizvodnje hrane i nuklearne zime. Nove nuklearne zemlje ne bi strahote takvog rata učinile većima, ali bi s njima svijet postao nestabilnijim i nepredvidivim.

Ovoga je časa devet nuklearno naoružanih država: SAD, Rusija, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Kina, zemlje prvog vala izrade nuklearnog oružja koje su danas stalne članice Vijeća sigurnosti UN; Indija, Pakistan i Sjeverna Koreja, koje su do nuklearnog oružja došle u potaji, u vrijeme kad je režim neširenja nuklearnog oružja već bio na snazi te ih se nakon izvedenih pokusnih eksplozija smatra nuklearnim silama; i Izrael, poseban slučaj nuklearne dvosmislenosti – zemlja za koju svi znaju da ima nuklearno oružje, ali to službeno niti negira, niti potvrđuje. Procjenjuje se da sve zajedno posjeduju otprilike 12.000 komada nuklearnog oružja (strateškog i taktičkog), od kojih SAD i Rusija zajedno imaju oko 11.000 komada (od čega 2.100 u punoj gotovosti, spremne na lansiranje u svakom času). Taj golemi arsenal SAD i Rusiju čini supersilama.

Nekoliko je država imalo status nuklearne sile, ali su od njega odustale. Južna Afrika je tajnim programom sagradila operativno nuklearno oružje (doduše samo 6 komada), ali je – pod međunarodnim pritiskom i velikim promjenama u gledanju na aparthejd – popustila, odustala i rastavila sve naprave 1990. i 1991., nakon čega je Međunarodnoj agenciji za nuklearnu energiju (IAEA) simbolično predan plug izrađen od materijala rastavljenih bombi.

Raspadom SSSR-a u 15 država, u prosincu 1991., golemi se nuklearni arsenal našao raspoređen na teritoriju četiriju saveznih republika, novih nezavisnih država: Rusije, Bjelorusije, Kazahstana i Ukrajine. Većina je nuklearnog oružja bila u Rusiji, ali su i ostale tri države postale nuklearnim silama jer su bile u posjedu strateškog oružja, raketa, bombardera i taktičkog oružja – iako nad njim nisu nikad imale operativnu kontrolu. U narednih pet godina diplomacijom, obećanjima, pritiskom i stimulacijama Bjelorusija, Kazahstan i Ukrajina, odrekle su se svog naslijeđenog oružja koje je manjim dijelom demontirano, a najvećim dijelom završilo u Rusiji.

Od vremena kad je SAD postao prva nuklearna sila do danas broj nuklearnih sila rastao je relativno sporo, ali nezaustavljivo. Iako ne postoji strogo pravilo, povijesno gledano otprilike svako desetljeće pojavi se nova nuklearna zemlja, a ponekad i više tijekom desetljeća (Indija i Pakistan krajem 1990-ih). Sjeverna Koreja, posljednja u nizu, do operativnog nuklearnog oružja došla je 2006.

Više je država u nekom trenutku pokazao ambiciju pa razmatralo, pokrenulo ili razvijalo kapacitete za gradnju nuklearnog oružja. Sve su one od toga odustale. Različiti su razlozi: neke su države to učinile pod vojnom prisilom (Sirija i Irak); neke zbog sankcija, pritiska i nagodbi (Libija); neke su — nakon uzleta nuklearnog programa, pod većim ili manjim pritiskom i uz zaštitne aranžmane – donijele političku odluku da ipak ne žele vlastito nuklearno oružje (Argentina, Brazil, Tajvan, Južna Koreja, te Švedska, Švicarska i Zapadna Njemačka); a mnoge su države odustale zbog tehničkih prepreka i financija (Libanon, Rumunjska i druge istočnoeuropske države). Koliko se zna, od svih milom ili silom prekinutih vojnih nuklearnih projekata najdalje je došla Švedska koja je do 1968. imala tako napredni program da su testirane sve ključne komponente nuklearne bombe, a izostalo je jedino sklapanje i završni pokus.

­
Kennedyjeve službe procjenjivale su da bi do 1970-ih moglo postojati 15, 20 ili čak 25 nuklearnih sila.

Američki predsjednik John F. Kennedy je u jednom govoru 1963. kazao kako se na vlastitom nuklearnom oružju radi u više država, te da bi prema procjenama njegovih službi do 1970-ih moglo postojati 15, 20 ili čak 25 nuklearnih sila. U to su vrijeme nuklearno oružje već imale SAD, SSSR, Ujedinjeno kraljevstvo i Francuska, a Kina je bila na korak do svojih pokusnih nuklearnih eksplozija. Više desetaka zemalja je tada imalo osnovne tehničke sposobnosti i političku volju da dođu do nuklearnog oružja. Sve te zemlje otkrile su kako do cilja nije lako, kako za najjednostavnije fisijsko oružje treba savladati više prepreka, od kojih je najveća napraviti dostatnu količinu nuklearnog eksploziva – obogaćenog uranija ili pročišćenog (kemijski separiranog) plutonija-239.

Polazeći od toga da je stabilnija – i stoga sigurnija – postojeća ravnoteža dvije supersile (i blokova okupljenih oko njih), od mogućih kompliciranih – i stoga znatno nesigurnijih – odnosa više desetak nuklearnih zemalja, SAD i SSSR su (kao supersile) ozbiljnim pritiskom na zainteresirane kandidate – s nešto diplomacije, mnogo ucjene i nešto javnih i tajnih pismenih obećanja – uspostavile efikasan sustav neširenja nuklearnog oružja, poglavito tako da se onemogući ili učini što težim proizvodnja obogaćenog uranija ili pročišćenog plutonija-239. Kennedyjeva se crna prognoza zbog tog sustava ipak nije ostvarila.

Sustav započet prije šezdesetak godina postoji i danas. Temelj sustava je Ugovor o neširenju nuklearnog oružja (Non Proliferation Treaty – NPT) iz 1970. koji ima 191 državu kao ugovornu stranu (193 zemlje su članice UN). NPT je stupio na snagu u ožujku 1970. i najšire je prihvaćen međunarodni sigurnosni sporazum poslije Povelje UN-a. (Koliko je NPT važan svjedoči to što su mu potpisnice zemlje kao što su Butan, Papua Nova Gvineja ili Fidži koje nisu zainteresirane niti za miroljubivo korištenje nuklearne energije. Štoviše, potpisnik je i Sveta Stolica koju je teško spojiti s bilo čime nuklearnim.)

Pet zemalja (SAD, Rusija, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Kina) su potpisnice Ugovora kao deklarirane nuklearne sile. Četiri su države izvan NPT-a: Indija, Pakistan i Izrael koji ga nikada nisu potpisali i Sjeverna Koreja koja je bila potpisnica, ali je iz NPT-a istupila 2003. Iran je potpisnik NPT-a koji u sadašnjim okolnostima razmatra istupanje.

Ukratko, NPT obvezuje države bez nuklearnog oružja da ga ne razvijaju, nuklearne sile da rade na razoružanju, a svim potpisnicama jamči pravo na mirnodopsko korištenje nuklearne energije pod međunarodnim nadzorom.

Osim regionalnih ugovora o zonama bez nuklearnog oružja, bilateralnih i multilateralnih ugovora o kontroli naoružanja, međunarodnog nadzora i inspekcije nad civilnim nuklearnim programima koje provodi Međunarodna agencija za atomsku energiju (International Atomic Energy Agency — IAEA), tehničkog nadzora i verifikacije nuklearnih testova, postoji i nezavisni mehanizam kontrole izvoza osjetljivih nuklearnih materijala i transfera tehnologije – čime se bave posebna tijela kakva su Nuclear Suppliers Group (NSG) i Zangger Committee.

Najjednostavnije nuklearno oružje – bomba “Little Boy”, kakva je bačena na Hirošimu. (Atomic Heritage Foundation)

Da bi se sagradilo najjednostavnije fisijsko oružje potrebne su tri stvari: nuklearni eksploziv; mehanizam za paljenje (posebni klasični eksplozivi, složena elektronika, materijali poput berilija, izotopi koji služe kao neutronski inicijatori ili elektronički pulsni neutronski generatori); i sustav za dostavu (rakete i avioni). Svaka trgovina, razmjena ili darovanje materijala i naprava koja se može povezati s proizvodnjom nuklearnog eksploziva (sve pobrojano na posebnim listama, od uranija do specijalne vrste aluminija za gradnju supercentrifuga) ili gradnjom nuklearne naprave, temeljito prati i kontrolira.

Sustav nije savršen. Iako se u sustav svi zaklinju, iako postoje složeni mehanizmi nadzora, iako se primjenjuju različite mjere pritiska na zemlje koje u potaji vode vojne programe pa Vijeće sigurnosti UN-a – ako se supersile slože – donosi rezolucije i sankcije protiv država koje krše zabrane, sustav ponekad ne uspijeva pohvatati tajne isporuke: pet je zemalja uspjelo zaobići prepreke. Uz čvrstu političku odluku, domišljatost i upornost, uspjele su pronaći prodavače voljne riskirati i puteve iza leđa svih čuvara.

Jedan razlog zašto su aspiranti na nuklearni status uspjeli leži u jednoj naoko bezazlenoj i općeprihvatljivoj točki NPT-a. Naime, NPT promovira miroljubivo korištenje nuklearne energije na čemu su posebno (zbog loše savjesti) inzistirale i opsežno propagirale SAD kroz program Atoms for Peace kojeg je u prosincu 1953. u govoru pred Općom skupštinom UN-a najavio američki predsjednik Dwight D. Eisenhower. Cilj programa bio je preusmjeriti percepciju nuklearne energije s oružja na miroljubive svrhe (energija, medicina, znanost), spriječiti sovjetski utjecaj u znanstvenim i tehnološkim krugovima tijekom hladnog rata i ojačati neširenje nuklearnog oružja time što će zainteresirane zemlje dobiti civilni pristup tehnologiji, uz nadzor IAEA. Program je trajao kroz 1950-e i 1960-e kroz isporuke malih istraživačkih reaktora, obuku znanstvenika i tehničara, isporuku goriva (niskog, a ponekad i visokog obogaćenja), znanstvenu pomoć i projekte pod američkim ili IAEA okvirom.

U okviru programa stotine znanstvenika iz cijelog svijeta išlo je na usavršavanje u SAD, a mnoge zemlje su tako pokrenule vlastite nuklearne institute. Gotovo 40 država bilo je uključeno u program Atoms for peace. Ono što se zbilo nije bilo predviđeno, ali je bilo predvidivo – (manji) dio zemalja primateljica američke pomoći započeo je i vodio tajne programe izrade nuklearnog oružja, koristeći opremu i znanja koje su primali zato da se ne bave nuklearnim oružjem. Tako je program Atoms for peace imao ponegdje sijamskog blizanca – program Atoms for war, tajnog i mračnog brata. Tijekom 1950-ih i početkom 1960-ih Indija je, primjerice, za mirnodopske namjene dobila u okviru programa Atoms for Peace pomoć u opremi (kanadski reaktor i američku tehnologiju), a više od tisuću indijskih znanstvenika sudjelovalo je u američkim istraživačkim projektima nuklearne energije od 1955. do 1974. Bez te pomoći Indija ne bi došla do nuklearnog oružja (ili ne bi došla tako brzo). Dio zemalja koje su koristile program Atoms for peace i imala tajne programe, našao se pod pritiskom SAD – jer je teško sakriti takve tajne – pa je većina odustala.

­
Gotovo u svim slučajevima proboja sustava neširenja nuklearnog oružja bilo je i svjesnog pomaganja.

Drugi je razlog bila nemogućnost potpune kontrole tokova materijala i opreme potrebne za izradu nuklearnog oružja bez obzira na IAEA-u, liste zabranjenih dobara i udruge zemalja koje kontroliraju kome se što prodaje. Štoviše, gotovo u svim slučajevima proboja sustava neširenja nuklearnog oružja bilo je i svjesnog pomaganja. Više je današnjih nuklearnih sila (osobite onih iz posljednjeg vala) dobivalo diskretnu pomoć prijateljskih država koje su već bile nuklearne sile. Prijateljske su države savjetovale, darivale i pomagale vojnom nuklearnom tehnologijom (neki primjeri su: Francuska Izraelu, Kina Pakistanu, Pakistan Sjevernoj Koreji i Iranu), dok je nuklearnoj sili koja je darivala odgovaralo i u mjeri koja im je odgovarala, uglavnom da napakoste neprijateljima; da odobrovolje ideološki ili vjerski srodne države; ili da uspostave razmjene znanja na obostranu korist. Nikada nitko nije dobio na poklon baš sve, ali ipak dovoljno da se ostvari značajan napredak i ušteda u vremenu.

Jedan gotovo bizaran primjer. Pakistanski vojni program bio je specifičan i po načinu odvijanja i po posljedicama na proliferaciju. Očekivana reakcija Pakistana – indijskog susjeda koji je nakon rata 1971. s Indijom i potom gubitka Istočnog Pakistana (današnje države Bangladeš) bio uzdrman – bila je naoružati se i krenuti u izgradnju vlastitog nuklearnog oružja, prvenstveno kao sredstva odvraćanja Indije.

Država je započela i vodila program kao i većina nuklearnih prethodnika: instituti, civilni reaktori i istraživanja miroljubive primjene – kao fasada za javnost – a u pozadini vojni projekt s nuklearnim oružjem kao ciljem. No, za razliku od drugih, Pakistan je od samog početka imao važnog i ozbiljnog pomagača. Kako je Kina u Indiji (već onda) vidjela ozbiljnog konkurenta (s kojim je povremeno bila u ozbiljnim pograničnim sukobima) došlo je 1970-ih do kinesko-pakistanske suradnje u tajnim nuklearnim poslovima pa je Kina, navodno, Pakistanu predala gotov nacrt za jednostavnu fisijsku bombu (uranijsku, ali implozijsku napravu) kakva je testirana u Kini 1960-ih. Postoje izvještaji (iz američkih obavještajnih izvora, ali su to prema dostupnim izvorima uglavnom spekulacije) da je Kina Pakistanu dostavila i nešto visoko obogaćenog uranija. Tako Pakistan nije počeo od nule, od razvoja osnovnog dizajna i kopanja uranijske rude.

Abdul Qadeer Khan je ukrao nacrte centrifuga URENCO-a i prenio ih u Pakistan gdje je osnovao Kahuta Research Laboratories. (Waiza Rafique / CC BY-SA 4.0)

U tajnom dijelu nuklearnog programa se 1976. pojavljuje jedna neobična ličnost, Abdul Qadeer Khan, koji je radio u Nizozemskoj 1970-ih. Studirao je u Njemačkoj i Nizozemskoj, gdje je radio u URENCO-u, multinacionalnoj kompaniji koja je u većinskom vlasništvu vlada Ujedinjenog Kraljevstva i Nizozemske, a koja se bavi obogaćivanjem uranija koristeći za to posebno razvijenu tehnologiju ultra brzih centrifuga (s kojom u vrijeme projekta Manhattan nisu raspolagali). Khan je ukrao nacrte centrifuga i prenio ih u Pakistan gdje je osnovao Kahuta Research Laboratories. S ukradenom tehnologijom, zavidnom je spretnošću vrlo brzo uspio izgraditi centrifuge i operativno postrojenje za proizvodnju visoko obogaćenog uranija. Razvivši veliku mrežu suradničkih firmi u Europi i Aziji, koje su služile kao paravan, uspijevao je zaobići postojeći sustav nadzora proliferacije i dobaviti bez velikih problema potrebne materijale, instrumente i strojeve iz Europe i Azije (sve zabranjeno na listama koje kontrolira IAEA i tijela koja se time bave). S Khanom je otvoren brži i učinkovitiji put k fisijskom materijalu od onog sa separacijom plutonija-239 kojeg je pakistanski program do tada koristio. Doprinos je bio toliki da ga u Pakistanu smatraju (ne posve točno) ocem pakistanske nuklearne bombe.

No, Khan se nije bavio isključivo pakistanskim nuklearnim programom. U tajnosti je tijekom 1990-ih izgradio globalnu mrežu trgovine nuklearnom tehnologijom, prodajući znanje, nacrte i dijelove centrifuga i drugu zabranjenu opremu drugim državama tako da je Iran dobio od njega (uz prešutni pristanak pakistanske države) centrifuge – i nacrte za njih – još 1980-ih i 1990-ih. To je tehnologija koju Iran koristi i danas, naravno, u nešto naprednijem obliku.

Sjeverna Koreja preko Khanove je mreže, isto tako, dobila tehnologiju centrifugalne separacije uranija, a zauzvrat je Pakistan dobivao savjete i pomoć u izradi balističkih raketa. Khan je Gaddafijevom režimu u Libiji prodao gotovo kompletan paket za program obogaćivanja, uključujući dijelove za centrifuge. U njemu je Libija, kao dar, dobila od Khana i kopiju kineskih nacrta njihove prve nuklearne bombe (koje su oni ranije poklonili Pakistanu). Sve je to otkriveno u zaplijeni broda s kupljenom opremom 2003. godine, kad je Libija uhvaćena s rukama u pekmezu.

Khanova poduzetnost i proliferacija napravila je priličnu zbrku u odnosima među muslimanskim zemljama pa danas imamo apsurdnu situaciju da Pakistan sa Saudijskom Arabijom sklapa dogovor o zajedničkoj nuklearnoj obrani od Iranskog nuklearnog oružja koje tek što nije gotovo, nakon što je – taj isti Pakistan – Iran doveo do sadašnjeg (visokog) nivoa projekta i pozicije da bude na Bliskom Istoku nuklearna sila u nastajanju – i ozbiljna prijetnja susjedima.

Kako se vremenom skupilo dokaza (osobito nakon Libije 2004.), Khan je na pakistanskoj televiziji javno priznao da je širio nuklearne tehnologije u Iran, Libiju i Sjevernu Koreju, ali je tvrdio da je to radio samostalno, bez odobrenja vlade. Odmah nakon priznanja stavljen je u kućni pritvor (koji je trajao do 2009.) i nikada nije izručen niti mu je suđeno (iako su ga tražili na više strana) zato što je imao status pakistanskog nacionalnog heroja.

Unatoč slabostima, vidljivih upravo na primjeru Pakistana, sustav neširenja uspio je, do sada, za većinu država koje su u prošlom stoljeću krenule u razvoj vlastitog nuklearnog oružja, biti tolika prepreka da su od svojih ambicija odustale. Kennedyjevo se predviđanje ipak nije ostvarilo. No, sustav neširenja danas je pod velikim pritiskom, tolikim da nije izvjesno da će uspjeti efikasno odvratiti nove kandidate za nuklearne sile. A njih, u današnjim okolnostima ubrzanih promjena, ima na desetke.

Rafael Grossi, generalni direktor IAEA-e je u talijanskom dnevnom listu La Repubblica, u rujnu ove godine, rekao da je rizik od nuklearnog sukoba danas veći nego ikada prije, te da bi današnja složena situacija s devet nuklearnih zemalja mogla postati još složenijom jer bi, prema njegovoj procjeni, 20 do 25 zemalja u bliskoj budućnosti moglo posjedovati nuklearno oružje. Dakle, šezdesetak godina kasnije ponavlja Kennedyjev strah i njegova predviđanja.

­
Kina ubrzano širi svoje nuklearne snage, ciljajući na arsenal od 1.500 bojevih glava do 2035., približavajući se brzim tempom SAD-u i Rusiji.

Svijet se mijenja i sustav ravnoteže dvije strane, poduprt sadašnjim sustavom neširenja nuklearnog oružja počeo se ljuljati.

Prvo, Kina (petstotinjak nuklearnih bojevih glava danas) ubrzano širi svoje nuklearne snage, ciljajući na arsenal od 1.500 bojevih glava (do 2035.), približavajući se brzim tempom SAD-u i Rusiji. Dvojici se ubrzano pridružuje ambiciozni (i dobro naoružani) treći. Istovremeno, odnosi između Rusije i Zapada najgori su od hladnog rata, s razmjenom otvorenih i prikrivenih nuklearnih prijetnji. Sve se to zbiva u doba tjeskobe zbog modernih tehnologija, od kibernetičkog oružja i korištenja svemira u vojne svrhe do umjetne inteligencije. Strah od velikog nuklearnog sukoba veći je danas no što je bio pred desetak godina jer bi se postojeća ravnoteža odvraćanja mogla slomiti nekom novom i neispitanom mogućnosti koja vodi u opći nuklearni rat.

Drugo, tu je slučaj Ukrajine. S jedne se strane smatra kako je ukrajinsko pristupanje NPT-u 1994. pokazalo snagu sustava neširenja nuklearnog oružja, a s druge strane, osobito u kontekstu promjene odnosa u svijetu, sudbina Ukrajine je tridesetak godina kasnije potpuno suprotno – poticaj slabljenu povjerenja u NPT i sustav neširenja nuklearnog oružja koji na njemu leži.

Nakon što se Sovjetski Savez raspao krajem 1991., na teritoriju novonastale države Ukrajine našlo se oko 4.400 nuklearnih bojevih glava – 1.900 strateških i 2.500 taktičkih – zajedno sa sustavima za isporuku: interkontinentalnim balističkim raketama SS-19 i SS-24 te bombarderima Blackjack i Bear. Mlada je država stoga barem nominalno bila ozbiljna nuklearna sila s trećim po veličini svjetskim arsenalom nuklearnog oružja, tolikim da je nadmašivao britanski, francuski i kineski zajedno! Međutim, u Ukrajinskoj deklaraciji o državnom suverenitetu iz srpnja 1990. stoji kako novonastala zemlja neće prihvatiti, proizvoditi ili kupovati nuklearno oružje pa je Vlada neovisne Ukrajine, u skladu s time, odlučila pristupiti Ugovoru o neširenju nuklearnog oružja.

Ukrajinci nisu bili naivni kako iz današnje perspektive izgleda. Bili su svjesni toga da nuklearno oružje predstavlja sigurnost i da njegova eventualna predaja Rusiji mora biti regulirana nekom vrstom jamstva ili garancije suverenosti i teritorijalnog integriteta Ukrajine. Isto tako, tražili su naknadu za vrijednost visoko obogaćenog urana sadržanog u bojevim glavama od onoga tko oružje preuzme te financijsku potporu za rušenje silosa i druge nuklearne infrastrukture na svom teritoriju. Započelo je nadmudrivanje između Moskve i Kijeva pa se u dogovaranje dviju strana uključio SAD. Ukrajincima je to odgovaralo zato što se Kijev nadao da će se SAD pridružiti u pružanju sigurnosnih jamstava ili garancija.

Washington je pristao to učiniti, ali je inzistirao na izrazu “garancije” umjesto “jamstva”, jer je potonji – u današnjem američkom tumačenju – nije implicirao obvezu uporabe vojne sile u Ukrajini u slučaju kršenja njezina suvereniteta ili teritorijalnog integriteta. Ruski dužnosnici pozdravili su sudjelovanje SAD-a, jer su shvatili da Washington dijeli njihov cilj izbacivanja nuklearnog oružja iz Ukrajine. Nakon trilateralnih razgovora u Kijevu sredinom prosinca 1993., u Washingtonu je početkom siječnja 1994. dogovorena Trilateralna izjava, koju su 14. siječnja 1994. u Moskvi potpisali Kravčuk, Jeljcin i Clinton., tadašnji predsjednici. Trilateralna izjava se sastoji od niza točaka: o Ukrajinskim obavezama (pristupanju NPT-u, isporuci oružja Rusiji); o kompenzacijama Ukrajini i financijskoj pomoći za eliminaciju strateških sustava; i najvažnije, Trilateralna izjava sadrži i posebne sigurnosne garancije koja će SAD, Rusija i Ujedinjeno Kraljevstvo pružiti Ukrajini nakon što pristupi NPT-u. Garancije su uključivale obveze “poštivanja neovisnosti i suvereniteta i postojećih granica” Ukrajine i “suzdržavanja od prijetnje ili upotrebe sile” protiv Ukrajine.

Clinton, Jeljcin i Kučma potpisali su Budimpeštanski memorandum u prosincu 1994. (CC0)

U studenom 1994. ukrajinski parlament – Rada – odobrio je svoj pristupanje NPT-u nakon čega su predsjednici Clinton, Jeljcin, Kučma i britanski premijer John Major potpisali Budimpeštanski memorandum o sigurnosnim garancijama 5. prosinca 1994.

U Rusiju su 1. lipnja 1996. u dva vlaka stigle posljednje nuklearne bojeve glave iz Ukrajine čime je zaključen proces u kojem se Kijev odrekao nuklearnog oružja.

U veljači 2014. Putinova Rusija – u grubom kršenju vlastitih obveza iz Budimpeštanskog memoranduma – upotrijebila je vojnu silu kako bi zauzela Krim i nakon toga ga anektirala. Ubrzo nakon toga, u ožujku 2014., ruske sigurnosne i vojne snage uključile su se u sukob u Donbasu u istočnoj Ukrajini – sukob koji je odnio oko 14.000 života prije veljače 2022., kada je Rusija pokrenula punu invaziju na Ukrajinu.

Razumljivo je da su se upravo zbog Ukrajine pojavile rasprave (posebno nakon 2014. i 2022.) je li odricanje od nuklearnog arsenala bilo strateški ispravno, budući da Budimpeštanski memorandum (bez obzira na garancije ili jamstva) nije spriječio rusku agresiju? Te podjednako tako, trebaju li se manje zemlje, ako mogu i znaju, braniti vlastitim nuklearnim oružjem, umjesto da riskiraju i svoju sudbinu stave u ruke velesila koje bi ih trebale zaštititi, temeljem savezništava i međunarodnih ugovora?

Rusko nepoštivanje obveza prema Ukrajini – a, uostalom, i elastično tumačenje vlastitih obaveza drugih potpisnika – diskreditiralo je sigurnosna jamstva i garancije kao stup sustava neširenja nuklearnog oružja. Ono što je Rusija učinila (i čini) Ukrajini težak je udarac sustavu.

I treće, predsjednik Trump i njegova administracija očigledno drukčije gledaju na NATO, interpretaciju klauzule o kolektivnoj obrani iz članka 5. i obvezama onih zemalja koje se skrivaju pod američkim „nuklearnim kišobranom“ prema vlastitoj obrani. “To je zdrav razum, zar ne”, rekao je Trump novinarima u Ovalnom uredu 6. ožujka 2025. dok je govorio o NATO-vim savezničkim obvezama i troškovima obrane. “Ako ne plate, neću ih braniti. Ne, neću ih braniti.”

S jedne strane predsjednik Trump govori o tome kako je širenje nuklearnog oružja “najveća prijetnja” svijetu, a s druge kaže 7. ožujka 2025.: “Imamo sjajne odnose s Japanom, ali imamo zanimljiv dogovor s Japanom da ih moramo zaštititi, ali oni ne moraju štititi nas. Znaš to? Tako glasi sporazum”, govori predsjednik SAD, “I usput, ekonomski se obogate s nama… Tko sklapa te poslove?” U kampanji za svoje prvo predsjedništvo, predsjednik Trump je sugerirao da bi Južna Koreja i Japan u susjedstvu Kine i Sjeverne Koreje, mogle nabaviti vlastito nuklearno oružje, dakle da je moguće da Washington napusti dugogodišnji princip neširenja nuklearnog oružja, princip koji je bio središnji dio američke strategije od sredine 1960-ih. Danas možda misli drugačije. Upravo ta skokovitost u mišljenju najviše straši. Za američke saveznike, kako izgleda, Amerika više ne može biti kamen temeljac njihove nacionalne obrane, a čvrsto oslanjanje na Washington nitko više ne može uzimati zdravo za gotovo.

Način na koji se stvari u svijetu mijenjaju straši i najhrabrije, garancijama i jamstvima se teško može vjerovati, a do sada siguran američki „kišobran“ više nije tako siguran. Za američke saveznike u Europi i istočnoj Aziji sve to znači veću nesigurnost i tjeskobu. Svijet je opasniji, a s njim je i prijetnja klasičnih sukoba pa i nuklearnih sukoba veća nego ikada prije. Stoga, razumljivo, mnogi (i američki saveznici) počinju razmišljati o vlastitom nuklearnom oružju.

­
Nuklearno oružje je “djelo mnogih ljudi”, kako je kazao Edward Teller 1955. godine kada se prisjećao napora i doprinosa stručnjaka u američkog projektu Manhattan.

Kad bi danas neka država potaknuta strahom donijela odluku (naravno, tajno) da joj nema budućnosti bez vlastitog nuklearnog oružja što bi, temeljeno na iskustvu onih koji su uspjeli, trebala činiti da joj nakana uspije? Koje bi uvijete moral ispuniti?

Nuklearno oružje je “djelo mnogih ljudi”, kako je kazao Edward Teller 1955. godine kada se prisjećao napora i doprinosa stručnjaka u američkog projektu Manhattan, prvom projektu gradnje nuklearne bombe – projektu majci svih sličnih projekata. Projekt je na svom vrhuncu zapošljavao oko sto tisuća ljudi na više od trideset lokacija.

Problem već onda nije bio, a posebno nije danas „doznati“ formule. One više nisu tajna. Sve što je bilo potrebno za eksplozivno oslobađanje nuklearne energije znanstvena je zajednica znala i pet godina prije početka Drugog svjetskog rata. Problemi su bila tehnološka rješenja i tehnička izvedba, s cijelim nizom neočekivanih prepreka. Glavna je bila – a i danas je – dobivanje fisilnog materijala. (Svaki od dva osnovna „eksploziva“ u obliku obogaćenog uranija ili pročišćenog plutonija-239 zbog svojih izotopnih svojstava zahtjeva drugačiji dizajn bojeve glave; u slučaju uranija topovski tip (gun type), a u slučaju plutonija-239 implozijski tip.) Putevi dobivanja obogaćenog uranija ili plutonija-239 različiti su. Zajedničko im je da su oba tehnološki zahtjevna, osobito stoga što je za količine koje se koriste u nuklearnom oružju nisu dovoljni laboratoriji; potrebno je izgraditi industrijska postrojenja s kompliciranom tehnologijom i izuzetno složenom zaštitom od zračenja. U Manhattan projektu, u kojem se nije štedjelo, paralelno su razvijana čak tri tehnološka procesa (elektromagnetska separacija uranija-235, plinsko-difuzijsko obogaćivanje uranija i proizvodnja plutonija-239 u reaktorima s kasnijom kemijskom ekstrakcijom) što je zahtijevalo vojsku znanstvenika i tehnologa, pri čemu većinu nisu činili fizičari – kako je obično u američkim filmovima – nego kemičari i inženjeri s industrijskim iskustvom organizacije, vođenja i kontrole složenih procesa.

Osnovne značajke projekta Manhattan – o kojem se uostalom i najviše zna jer je opisan i knjigama i filmovima – imali su svi ostali projekti izrade nuklearnog oružja koji su ga slijedili. Istina, svaki je od njih imao specifičnosti jer su tekli na različite načine: ili na temelju iskustva znanstvenika koji su radili na projektu Manhattan ili su koristili podatke dobivene špijunažom ili su dobivali pomoć drugih. Neki su projekti bili samostalniji od drugih, neki su trajali kraće, a neki dulje, ali su svi imali isto iskustvo: put do vlastite nuklearne bombe nije jednostavan, a nije niti jeftin.

Da bi se sagradila upotrebljiva nuklearna bomba za početak je potrebno imati: razvijenu industriju (kemija, metalurgija) i iskusni inženjerski kadar; snažnu znanstvenu bazu (osobito nuklearno inženjerstvo i fiziku); civilni nuklearni program koji uključuje (barem) istraživačke reaktore; vojnu industriju sposobnu graditi i vojsku sposobnu upravljati sustavima dostave nuklearnog oružja (rakete ili avijacija); te, ne najmanje važno, eventualnog saveznika s korisnim nuklearnim znanjima koji je voljan savjetovati i ponešto dijeliti ili razmijeniti. Tek tada započinje gradnja objekata za proizvodnju fisilnog materijala i njegovo obogaćivanje ili pročišćavanje. Uz to počinje rad na dizajnu i načinima na koji će se nuklearna bomba združiti s nekim sredstvom za dostavu (najvjerojatnije raketom). Sve to valja napraviti u tajnosti, a traje više godina. Dakle, doći do nuklearnog oružja znači izgraditi (uglavnom tajno, a to je nemoguće, osobito danas) kapacitete industrijskih dimenzija (elektrane, tvornice, poligone za testiranje) te razviti i usvojiti tehnologije dobivanja fisilnog materijala pri čemu jedan dio kritičnih materijala i opreme treba nabaviti od drugih, unatoč kontroli.

Od 1945. nuklearne su sile, zahvaljujući nuklearnim pokusima (njih oko 500 do zabrane testiranja u atmosferi, vodi i svemiru 1963.) i modernim računalnim simulacijama, odmakle daleko i razvile znatno bolje i sofisticiranije verzije fisijskog oružja od dvije početne varijante. Stvoreno je termonuklearno oružje i uvedene su nove tehnologije obogaćivanja uranija (sa supercentrifugama) kao i bolja kontrola reaktora za dobivanje plutonija-239. Novi hipotetički graditelji ne bi vjerojatno započeli sa sofisticiranim novitetima, ali su znanja o novim tehnologijama – primjerice gradnje i korištenja supercentrifuga kao i uporabe superračunala i simulacija za modeliranje hidrodinamike, transporta neutrona i ponašanja materijala – dostupna u toj mjeri da bi sigurno znatno ubrzala projekte i isključila potrebu za velikim brojem pokusa na osnovnim komponentama bombe.

Još jedna okolnost ide mogućim novim graditeljima u prilog. Za nuklearno se oružje, pokazalo se, može koristiti i „civilni“ plutonij, onaj koji se tijekom rutinskog rada gomila u šipkama gorivnih elemenata komercijalnih nuklearnih elektrana i potom se iz njih separira. Tridesetak zemalja danas istrošene gorivne elemente (šipke) skladišti kao visokoradioaktivni otpad (u kojem osim plutonijevih izotopa ima uranija (pretežito) i drugih fisilnih produkata). Separirani plutonij iz istrošenog nuklearnog goriva komercijalnih reaktora nije idealan fisilni materijal za uporabu u nuklearnom oružju jer – ovisno o režimu rada reaktora – sadrži osim plutonija-239 i druge plutonijeve izotope (240 i 241) koji u nuklearnom eksplozivu štete budući da eksplozivnu jezgru čine nestabilnom – a i baratanje s takvim plutonijem je tehnički izazovnije – no to se dade kompenzirati naprednijim implozijskim dizajnom. Teorijski oružje s takvim „civilnim“ (manje čistim) plutonijem može biti manje pouzdano ili manje snažno u odnosu na ono koje sadrži visoki postotak plutonija-239.

Raspoloživog plutonija koji može poslužiti u nuklearnom oružju ima na mnogo mjesta po svijetu i u značajnim količinama. Važno je kazati da IAEA upravo zato u skladu s NPT-om strogo nadzire sve istrošeno komercijalno i istraživačko istrošeno gorivo. Ali, kako se već pokazalo, uvijek vrijedi stara mudrost: gdje ima volje, ima i načina. Doduše, postupak kemijske separacije „civilnog“ plutonija iz komercijalnog istrošenog goriva jednako je složen kao i onaj koji se koristi za odvajanje plutonija iz „vojnih“ reaktora.

Koliko ima „civilnog“ plutonija na svijetu danas, teško je procijeniti – jer to ovisi o režimu rada reaktora – no navodi se kako se u komercijalnim reaktorima stvara oko 70 tona plutonija godišnje. Dio se tog plutonija separira iz istrošenog goriva kako bi ga se eventualno koristilo za MOX gorivo (mješavina uranija i plutonija za gorivo u posebnom tipu komercijalnih nuklearnih elektrana). Prema stanju početkom 2024., globalne zalihe tog separiranog „civilnog“ plutonija iznose oko 425 tona. (U hrvatskoj polovici nuklearnog goriva NE Krško količina plutonija-239 raste – uz konzervativne pretpostavke – otprilike 35 kg na godinu.) IAEA smatra kako je 8 kg plutonija-239 količina od koje se može napraviti jedna upotrebljiva bomba. Ovisno o dizajnu oružja, koji je danas znatno napredniji no u doba projekta Manhattan, plutonija potrebnog za jednu bombu treba vjerojatno i manje.

Niz industrijskih država (procjenjuje se kako ih je ovog časa pedesetak) zadovoljava pobrojane tehničke uvjete. One za sada ne pokazuju političku volju da krenu putem nuklearnog naoružavanja. Ali, one to mogu. Za odluku i posljednje korake treba im samo poticaj. Sve te države su u stanju nuklearne latencije. Mogu, ali za sada ne žele.

Većina latentnih nuklearnih zemalja su demokratske zemlje, potpisnice NPT-a, dobar dio njih je u članstvu NATO-a ili nekog drugog zapadnog vojnog saveza i kao saveznici SAD posljednjih šezdesetak godina vjeruju u „nuklearni kišobran“ – u to da ih američko nuklearno oružje štiti i da od njih odvraća sve moguće neprijatelje. Dio zemalja je uključen i u nuclear sharing, mogućnost sudjelovanja oružanih snaga tih zemalja u odlučivanju i dostavi nuklearnog oružja (Belgija, Njemačka, Italija, Nizozemska i Turska), dok o zaštiti i odvraćanju postoje bilateralni aranžmani s Azijskim saveznicima (Japan, Južna Koreja i Australija). Sustav neširenja poduprt „kišobranom“ i ugovorima o zaštiti funkcionirao je mnogo godina, s njim je bila zadovoljna i suprotna strana (SSSR/Rusija). Svjetski policajac koji sve štiti ozbiljno je održavao red: kada su Južna Koreja i Tajvan pokušali prijeći na nuklearno oružje 1970-ih i 1980-ih, Washington je izvršio odlučujući pritisak kako bi osigurao da ostanu nenuklearni. Odvraćanje je funkcioniralo na opće zadovoljstvo. To je pomoglo da se nuklearno latentne zemlje osjećaju sigurno (u slučaju većine europskih zemalja i presigurno) te da niti ne pomišljaju na vlastito nuklearno oružje. Većina nuklearno latentnih zemalja, sposobna je financijski i organizacijski provesti nuklearni projekt velikih razmjera i zahtjeva.

U odnosu na ostale, u ovom času, Iran je poseban slučaj. Dio je prethodnog vala nastanka nuklearnih sila (u istoj grupi sa Sjevernom Korejom), a poseban je stoga što je za razliku od ostalih latentnih zemalja već sagradio postrojenja za obogaćivanje uranija i na korak je – a možda je već taj korak i napravio – do dovoljno fisilnog materijala za više bojevih glava. Procjenjuje se da već posjeduje rezerve mjerene stotinama kilograma uranija obogaćenog na 60% te da bi mu za dobivanje dovoljne količine uranija obogaćenja od 90% trebalo vrijeme mjereno danima ili tjednima. Za kompletiranje operativne nuklearne bombe (sklop bojeve glave i integracija s nosačem), ako se takva odluka donese – a tvrdi se da još uvijek nije donesena – trebalo bi im, neki procjenjuju, vrijeme mjereno samo mjesecima!

Procijenjene svjetske zalihe uranija 2010. godine. Naviše zaliha nalazi se u Australiji. (CC0)

Neke od latentnih zemalja (npr. Australija ili Poljska) imaju vlastite izvore uranija (rudnike ili geološke rezerve) i mogu krenuti u njegovo obogaćivanje, a neke od njih imaju istrošeno nuklearno gorivo od sadašnjih ili prošlih komercijalnih reaktora: Japan ih ima više od 30, Južna Koreja 26, Švedska 6 i Finska 5, dok ih Poljske, Tajvan i Australija nemaju. Neke su i korak dalje. Japan trenutno posjeduje i upravlja s oko 44,4 tona već separiranog plutonija (stanje krajem 2024.), od čega je približno 8,6 tona pohranjeno u Japanu, a ostatak je u Velikoj Britaniji i Francuskoj. Japanski plutonij namijenjen je proizvodnji MOX goriva za komercijalne reaktore. Japan je godinama planirao korištenje MOX-a u svojim reaktorima, iako se taj projekt mnogo sporije odvija nego što je predviđeno. Ali, taj se separirani „civilni“ plutonij može iskoristiti i na drukčije načine.

Kad bi se donijela politička odluka, koliko bi projekt izgradnje nuklearne bombe za nuklearno latentnu državu mogao trajati? Različito: za neke kratko, tek 2-3 godine (za Japan, s rezervama plutonija i izuzetno naprednom industrijom, to se vrijeme procjenjuje na samo 1-2 godine), a nekima bi trebalo 10 i više godina. U tehničkom smislu Švedska i Finska u Europi te Japan i Južna Koreja na Istoku Azije tehnološki su najspremnije za brze rezultate.

Posljednjih se godinu dana, zahvaljujući slabljenju povjerenja u međunarodne ugovore i koncept „kišobrana“ svugdje razmišlja drugačije o vlastitoj obrani

Nema znakova da bi bilo koja od nuklearno latentnih država ozbiljno razmatrala mogućnost vlastitog nuklearnog oružja. Motiv za to (prvenstveno strah za vlastitu sigurnost) ima više njih: u Europi Švedska, Finska, Poljska i Njemačka, sve zbog Rusije; u Perzijskom zaljevu Saudijska Arabija koja je u strahu od Irana, a kao i svi ostali na Bliskom istoku, u strahu je i od Izraela; i na jugoistoku Azije u razumljivom strahu od Kine i Sjeverne Koreje su Japan, Južna Koreja, Tajvan, ali i Australija. I na kraju ta je mogućnost otvorena i za Ukrajinu. Posljednjih se godinu dana, zahvaljujući slabljenju povjerenja u međunarodne ugovore i koncept „kišobrana“ svugdje razmišlja drugačije o vlastitoj obrani, osobito stoga što je pred svima neizvjesnost. Sigurnosni analitičari u raznim zemljama – uključujući Njemačku, Japan, Poljsku, Saudijsku Arabiju i Južnu Koreju – otvoreno su raspravljali o potrebi za neovisnim nuklearnim arsenalima ili alternativnim sigurnosnim aranžmanima koji bi smanjili njihovu ovisnost o SAD.

Nitko, naravno, o gradnji nuklearnog oružja ne govori javno i ne daje do znanja da ima tako ozbiljne namjere, osim jednog izuzetka: prestolonasljednik i premijer Saudijske Arabije Mohammed bin Salman rekao je u rujnu 2023.: „Ako Iran dobije nuklearno oružje, mi ćemo ga morati imati“, i nešto ranije, „ako Iran razvije nuklearnu bombu, mi ćemo morati napraviti isto“. Iako tako eksplicitne izjave imaju geopolitičku težinu, one su još uvijek daleko od stvarne odluke. Vladimir Zelenski je, kao pritisak ili taktički alat za dobivanje sigurnosnih garancija, uglavnom retorički, nekoliko puta istaknuo kako će se Ukrajina, ako ne bude primljena u NATO i pod njegov „nuklearni kišobran“, za svoju sigurnost morati pobrinuti sama (u nekim člancima je to preneseno kao morati „dati Ukrajini nuklearno oružje“). U Švedskoj je bilo diskusija o nuklearnom oružju, a premijer Ulf Kristersson je u svibnju 2024. rekao da bi u ratu Švedska bila „otvorena za prihvat nuklearnog oružja“ na svom tlu, što se, naravno, odnosilo na stacioniranje savezničkog nuklearnog oružja. Nema znakova da Finska razmatra razvoj vlastitog nuklearnog arsenala – rukovodstvo države uporno poručuje da ne žele nuklearno oružje, niti stacioniranje tuđeg na svom tlu. Nedavna studija iz 2024. godine pokazuje da 73% južnokoreanaca podržava razvoj vlastitog nuklearnog oružja. Japan, s nepredvidivom Sjevernom Korejom u dvorištu i Kinom koja tek što nije krenula na Tajvan, vodi formalnu državnu politiku tri ne-nuklearna principa još od 1967.: ne posjedovati, ne proizvoditi i ne uvoziti nuklearno oružje.

Iako strah raste, geopolitički kontekst čini iskorak prema izradi vlastitog nuklearnog oružja, čak i u sadašnjim okolnostima, malo vjerojatnim bez novih dramatičnih promjena u regionalnoj sigurnosti. I u ovakvim regionalnim okolnostima, teško je vjerovati da bi do obrata moglo doći bez potpunog kolapsa američkih garancija ili izravne prijetnje.

Teško je donijeti odluku, bez obzira na strah. Kad se otkrije da je neka zemlja pošla putem nuklearnog oružja ili se čak sumnja da namjerava, na nju započinje veliki pritisak: rezolucijama Vijeća sigurnosti, sankcijama, izopćenjem iz međunarodne suradnje, zahlađenjem odnosa sa susjedima. Rezultati su različiti. Neke države su to izdržale i došle do kraja puta (Izrael, Indija, Pakistan i Sjeverna Koreja) kad se pritisak ublažava i priznaje status quo, neke su same odustale (Švedska, Brazil, Argentina, niz nekadašnjih socijalističkih država), neke su pregovorima dogovorile beneficije, ako predaju oružje (Ukrajina, Bjelorusija i Kazahstan), neke su prestrašene dogovorile ukidanje sankcija i predale sve što su prikupile za nuklearni program (Libija), a neke su i ozbiljno stradale u otvorenom ili prikrivenom ratu koji se protiv njih poveo ili „samo“ u bombardiranju pojedinih postrojenja te atentatima na znanstvenike i inženjere (Irak, Sirija i Iran).

Iako, nisu naš jasne razlike u tretmanu onih koji sagriješe: Irak je vojno pregažen i bačen na koljena samo zbog sumnje da nešto petlja (mršave dokaze su našli tek kasnije); Gadafi je platio glavom odustajanje od nuklearnog programa i pokušaj mirenja sa Zapadom; Iranu se dugo prijetilo pa ga se, kad nije bilo druge, odmjereno napalo, iako je pitanje koliko efikasno; a Sjeverna Koreja, s otvorenim namjerama i ozbiljnim angažmanom, uglavnom je opominjana (sankcijama), nagovarana, mamljena (ukidanjem sankcija) da bi na kraju postigla sve što je željela, a da se nikada protiv nje nije koristila sila.

I nezaobilazno pitanje u razmišljanju o odluci treba li napraviti vlastiti nuklearni arsenal: jamči li nuklearno oružje apsolutnu sigurnost? Odgovor je: ne. Dovoljno se sjetiti više žestokih klasičnih sukoba pa čak i ratova između Indije i Pakistana ili Kine i Indije, iako su sve suprotstavljene strane već bile nuklearne sile. Iran je 13. lipnja 2025. pokrenuo – doduše koreografirani – napad velikih razmjera na Izrael, ozbiljnu nuklearnu silu, ispalivši preko 150 balističkih raketa i više od 100 dronova uzrokujući ozbiljnu gungulu pa i štetu. Reakcija nuklearne sile u punoj bojnoj spremnosti zbog rata u Gazi, poznate po tome da je laka na okidaču bila je – verbalna osuda napada. Posjedovanje nuklearnog oružja je odvraćanje od nuklearnog napada – dokaz je to da dosad nije bilo nuklearnog sukoba, iako je bilo vrlo napetih situacija – ali očigledno nuklearno oružje ne štiti od klasičnog maltretiranja i rata.

Ako bilo koja od sposobnih i motiviranih država krene put vlastitog nuklearnog oružja, to bi izazvalo kompleksne regionalne posljedice i sigurno bi potaklo ostale nuklearno latentne zemlje na isti korak. Za sada to nitko ne namjerava (barem javno), ali povoda za takav korak svakako ima. Sustav neširenja nuklearnog oružja se još uvijek drži bez obzira na brze promjene u ravnoteži velesila, lokalne ratove i nepredvidljive političare.

Svake godine od 1947. Bulletin of the Atomic Scientists objavljuje vrijeme na Satu sudnjeg dana (Doomsday clock) kao lako razumljivu procjenu rizika od globalne – uglavnom nuklearne – katastrofe. Godine 1991., nakon potpisivanja sporazuma Start I – prvog koji je napravio duboke rezove u sovjetskom i američkom nuklearnom arsenalu – sat je bio na 17 minuta prije ponoći. Od siječnja 2024. sat je na 89 sekundi do ponoći. To je najbliže ponoći što je sat ikada bio. Po Satu sudnjeg dana čovječanstvo više nema puno vremena do kraja civilizacije. Svaki bi novi nuklearni igrač i ovo malo sekundi što nam je simbolično ostalo, mogao stisnuti na samo jedan treptaj prije pada završnog zastora na dramu naše civilizacije. Ali, to bi bio samo naš kraj, nikako i kraj života na Zemlji.