Darko Polšek, o godini u kojoj se promijenio ljudski karakter

Protekla 2025. godina, početna je ne samo u stvaranju jednog novog svjetskog poretka, već i prijelomna u obnovi jednog drukčijeg ljudskog karaktera, jednog krvoločnog, zlobnog, ksenofobičnog i nemoralnog ljudskog identiteta, piše Darko Polšek u prvom dijelu svog pregleda godine na isteku. Većinu je ljudi ispunila pesimizmom, strepnjama o budućnosti svijeta, naših zavičaja i naših najdražih

• Naslovna fotografija: Velike slike, u smjeru kazaljke na satu – Donald Trump (Gage Skidmore / CC BY-SA 2.0), zračni udar u pojasu Gaze (Jaber Jehad Badwan / CC BY 4.0), Xi Jinping i Vladimir Putin na paradi u Moskvi (Ured Predsjednika Ruske Federacije / CC BY-SA 4.0), Thompsonov koncert u Zagrebu (Sanjin Strukić / PIXSELL). Male slike, s lijeva na desno – Ursula von der Leyen i Emmanuel Macron (Europska komisija / CC BY 4.0), znak na prosvjedu ‘No kings’ (EF5 / CC BY-SA 2.0), Volodimir Zelenski (Ured Predsjednika Ukrajine / CC0), Papa Leo XIV (Edgar Beltrán / CC BY-SA 4.0), zračni napad na zgradu iranske nacionalne televizije (Mohhamed Barno / CC BY 4.0), Muhamed bin Salman (Saudijska novinska agencija / CC BY-SA 4.0). Središnja ilustracija – Zastor se spušta na godinu 2025. (Nano Banana Pro).

• dr. sc. Darko Polšek profesor je emeritus Studija antropologije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Za generaciju koja sada navršava sredinu svoga života, jednoga će dana godina 2025. biti isto onako „stožerna“, kao što je to za moju generaciju bila godina 1989. – događaji koji su uslijedili nakon pada Berlinskog zida i komunizma. Ali dok je većinu ljudi godina 1989. ispunjavala optimizmom (a za to su postojali vrlo dobri razlozi), godina 2025. većinu je ljudi ispunila je pesimizmom, strepnjama o budućnosti svijeta, a potom i prema budućnosti naših zavičaja i naših najdražih. Bila je to godina velikog desničarskog prevrata, godina u kojoj je nositelj negdašnjeg slobodnoga svijeta, Sjedinjene Države, odjednom pokazao svoje pravo imperijalno lice, skinuo masku svoje civiliziranosti i navodne dobronamjernosti, te se odjednom pretvorio u samo još jednu tiraniju više. Godina 2025. pokazala se godinom velikih propalih iluzija. Godina 2025. početna je godina ne samo stvaranja jednog novog svjetskog poretka u kojoj je „jači kvači“ postao najvažniji ili jedini način komuniciranja, već i prijelomna godina u obnovi jednog drukčijeg ljudskog karaktera, jednog novog (premda ustvari posve starog), krvoločnog, zlobnog, ksenofobičnog i nemoralnog ljudskog identiteta.

­
“Predsjednik Trump uništio je norme i institucije koje su se desetljećima gradile”, piše Zanny Minton Beddoes, glavni urednik Economista.

Nema nikakve sumnje da je pravi izvor te promjene naoko tek jedan čovjek na vlasti, navodno još uvijek najmoćnije svjetske države, g. Donald Trump. Nije teško prisjetiti se proizvoljnosti njegovih „transakcijskih“ makinacija na području diplomacije, carina, tržišta; njegovih „dana oslobođenja Amerike“, njegovih internih vojnih intervencija (u gradovima s demokratskim vođama) i međunarodnih vojnih eskapada poput bombardiranja Irana i uništavanja brodica u Karibima bez legalnog pokrića (makinacija i intervencija za koje je on čak vrbovao, i očekivao Nobelovu nagradu za mir!), njegovih „antibirokratskih“ rušenja nacionalnih i međunarodnih pravnih načela i institucija, njegovog podupiranje genocida na Bliskome istoku, njegove prijetnje aneksijama teritorija i resursa drugih zemalja, njegovih planova (i planova njegova zeta Jareda Kushnera) za pretvaranje područja Gaze u vlastiti polu-privatni turistički resort, njegovih pokušaja pretvaranja vojske u vlastitu gardu, njegovog uvođenja nepotizma, poltronstva i osobnog bogaćenja kao kriterija političkog odlučivanja, ukidanja karitativnih ustanova i socijalnih programa, uvođenja poslušnosti kao kriterija dodjele proračunskih sredstava, njegove proizvoljnosti u dodjeljivanju (i oduzimanju) viza za političare u UN-u, uvođenja statusa persona non grata za izvjestitelje UN-a, za čelnike Međunarodnog suda pravde i za znanstvenike i akademike, zataškavanja i pseudo-legalističkog prikrivanja svoje uloge u skandalu s prostitucijskim lancem, njegovih diplomatskih skandala, onih uvredljivih manira i komentara na račun sugovornika i partnera (poput onog omalovažavanja i maltretiranja Zelenskog u Ovalnom uredu), ucjenjivačke prakse u ophođenju s akademskim i znanstvenim institucijama…

„Godina 2025. bila je godina svršetka starog svjetskog poretka“, piše glavni urednik Economista Zanny Minton Beddoes u godišnjoj ediciji World Ahead 2026. „Predsjednik Trump uništio je norme i institucije koje su se desetljećima gradile. Njegove carine uništile su svjetski trgovački sustav. Mašineriju međunarodne diplomacije, od UN-a do karitativne pomoći, uništili su američki financijski rezovi. Dugotrajni sigurnosni savezi pretvorili su se u puke transakcijske veze za monetizaciju američke vojne i ekonomske moći. A kod kuće, Trump je pokrenuo najekstenzivnije širenje dosega izvršne vlasti u posljednjih stotinu godina.“

Prema Ivanu Krastevu, godina 2025. bila je godina velike desničarske revolucije u nekoć slobodnome svijetu; bio je to prevrat u kojem su se izbrisali gotovo svi oblici pristojnosti, civiliziranosti, tolerancije i diplomatskih protokola, u kojem su se čak i u donedavno najliberalnijim i najslobodnijim zemljama svijeta zaoštrili napadi na slobodu govora, stoga su se spomenute manire ponašanja, ophođenja i vlasti prihvatili čak i politički vođe od kojih je takvo ponašanje malo tko očekivao. Izvršne su vlasti prestale obraćati pozornost na sudske odluke i zakone, na ćudoređe, pa su se i u Europi proširile revolucionarne „manire“ zatvaranja građana zbog njihovih stavova pod krilaticom „borbe protiv terorizma“. Protesti protiv genocida na Bliskome istoku počeli su se nazivati terorističkim aktima. „Pričaj jedno, radi drugo“, kao politička metoda proširilo se i na najviše forume Europske unije. A kada je riječ o genocidu na Bliskome istoku? – ah, neka im je… to je „Dreckarbeit“ koji bi netko ionako trebao napraviti. Tim se riječima izrazio njemački premijer Friedrich Merz sredinom lipnja, a početkom prosinca, svoju je „bezrezervnu podršku obrani Izraela“ na turneji po Bliskome istoku ponovio sličnim riječima.

„Vrijeme je da se prestanemo pretvarati kako Europljani i Amerikanci dijele zajednički pogled na svijet, ili čak da žive u istome svijetu“, pisao je pred dvadesetak godina Robert Kagan. „Američke i europske perspektive o najvažnijem pitanju – pitanju moći – o učinkovitosti moći, o moralnosti i poželjnosti moći – bitno se razlikuju. Europa se uklanja moći, ili malo drukčije, ona se kreće povrh moći prema samo-zatvorenom svijetu zakona i pravila i transnacionalnih pregovora i suradnje. Ona ulazi u post-povijesni raj mira i relativnog prosperiteta, u Kantov ‘vječni mir’. Istodobno, Sjedinjene Države ostaju uronjene u povijest, one nastavljaju koristiti moć u anarhičnom hobbesovom svijetu u kojem se nitko ne može osloniti na međunarodne zakone i pravila, i u kojem prava sigurnost, obrana i promocija liberalnog poretka i dalje ovisi o posjedovanju i korištenju vojne sile.“ Proročanske riječi Roberta Kagana ostvarile su se s 20-godišnjim počekom. Da, danas treba reći: da, Europljani s Amerikancima više ne dijele zajednički pogled na svijet, ali su silom prilika uvučeni u anarhiju hobbesova svijeta u kojoj se vrlo loše snalaze.

Ustoličenje Donalda Trumpa i njegove kamarile, „promijenilo je ljudski karakter“ (kako je nekoć pisala Virginia Woolf). Val anti-woke revolucije proširio se svijetom, i za mnoge je autoritarizam nove američke vlasti postao model, startni hitac i zeleno svjetlo za najezdu besprizorne drskosti. To se nažalost u ovoj godini počelo odnositi i na nas.

­
Europljani su samouvjerenije od ostalih živjeli u iluziji o demokraciji kao panaceji, o pravu, pravednosti i ljudskim pravima kao temeljima civilizacije.

Najpogođeniji tom promjenom „karaktera“ bili su – upravo Europljani, koji su samouvjerenije od ostalih živjeli u iluziji o demokraciji kao panaceji, o pravu, pravednosti i ljudskim pravima kao temeljima civilizacije, o blagodatima funkcioniranja tržišta, diplomacije i međunarodnog poretka, te o kraju odvratne, krvoločne, makijavelističke, huškačke, ksenofobne povijesti i njoj srodnih karaktera i tipova ličnosti.

U vrijeme Angele Merkel, neodlučni, energetski i vojno slabi Europljani dugo su se prema Rusima ophodili snishodljivo; ali prihvatili su američku ratobornost i involviranost na strani Ukrajine iz moralnih i principijelnih razloga. S Trumpom se sada za Europu dogodio najgori obrat: ne samo što se Amerika de facto povukla iz rusko-ukrajinskog sukoba koji uskoro ulazi u četvrtu godinu ­­(u zamjenu za „ukrajinske minerale“), već su se europske članice NATO saveza obvezale na drastično povećanje svojih vojnih proračuna, s negdašnjih 1 do 2% (kako je bilo predviđeno Sporazumom o NATO savezu) na čak 5%! Povećanje europskog vojnog proračuna doduše već je duže vrijeme „visjelo u zraku“. Ali umjesto ideje koju su Merkel i Macron u prvom Trumpovom mandatu teške duše prihvatili, naime da se na Ameriku više ne može računati kao na pouzdanog partnera, u Trumpovom drugom mandatu Europa je izgubila još nesumjerljivo više. Sada, naime, predviđeno povećanje europskog vojnog proračuna ne podrazumijeva veću samostalnost (ili veći utjecaj) u vojnome odlučivanju, već još veću ovisnost o američkom „vojno-industrijskom kompleksu“, pa čak i u diplomatskim pregovorima. Europa je diplomatski ostavljena na cjedilu, pa se u tzv. „mirovnim pregovorima“ između Rusije i Ukrajine više i ne konzultira. I nije nezamislivo da se europske investicije u vojsku jednoga dana počnu koristiti za lokacije o kojima Europa niti išta zna, niti išta od njih traži.

U međuvremenu, Europa je bez suvišnih zašto prihvatila Trumpove carine, bez pokušaja odmazde, a svojim je odlukama o energetskoj neovisnosti postala ustvari energetski potpuno ovisna o Americi. Možda stoga i nije čudno da se najrazličitiji „tipovi karaktera“ bliski vlasti Donalda Trumpa (uključujući dakako i njega samog, i njegovog potpredsjednika J. D. Vancea) posprdno izražavaju o Europi, da se usuđuju docirati o stanju europskih sloboda, o tome tko bi ustvari trebao vladati europskim suverenim državama, pa čak i najavljivati „brisanje Europe“ s karte svijeta.

Dana 4. prosinca Bijela je kuća objavila dokument pod naslovom „National Security Strategy  of the USA 2025“, tekst kojim se potvrđuje dramatičan obrat američke vanjske politike prema bitnim odrednicama dosadašnjeg svjetskog poretka (liberalizmu, internacionalizmu), i posebno prema Europi kao svojem tradicionalnom NATO savezniku. U tome se dokumentu kaže sljedeće:

„Američki dužnosnici dosad su razmišljali o europskim problemima isticanjem nedovoljnog ulaganja u vojsku i njezine ekonomske stagnacije. U tome ima istine, ali pravi europski problemi još su bitno dublji. Udio globalnog GDP-a u kontinentalnoj je Europi pao s 25% godine 1990. na samo 14% danas, dijelom zahvaljujući nacionalnim i transnacionalnim regulacijama koje podrivaju kreativnost i poduzetnost. Ali to ekonomsko propadanje prikriva stvarnu, i još važniju perspektivu civilizacijskog uništenja. Mnogo bitnija tema s kojom se suočava Europa uključuju aktivnosti Europske unije i drugih transnacionalnih tijela koje podrivaju političku slobodu i suverenost, migracijske politike koje transformiraju kontinent i stvaraju sukobe, cenzuru slobode govora i podčinjavanje političke opozicije, dramatično niske razine rađanja, i gubitak nacionalnih identiteta i samouvjerenosti. Ako se ti trendovi nastave, kontinent će za 20 godina ili manje biti neprepoznatljiv. Uopće nije očito hoće li određene europske zemlje imati ekonomije i vojske dovoljno jake da ostanu naši pouzdani partneri… To pomanjkanje samouvjerenosti najizraženije je u odnosu Europe prema Rusiji…“

Putinov veliki ideolog Aleksandar Dugin, povodom istodobnog objavljivanja svoje knjige “Trumpova revolucija”, na engleskom i ruskom jezikuobjavio je 14. 12 svoj najnoviji komentar pod naslovom: “Trump nas je ponovo uspio iznenaditi”. U njemu se autor vrlo pohvalno osvrće na upravo spomenutu američku Strategiju nacionalne sigurnosti sljedećim riječima: “Strategija ocrtava scenarij potpuno u skladu s ‘poretkom velikih sila2. Izjavljuje se da SAD napuštaju svoju misijun’promicanja globalne demokracije’ i da će se suzdržati od miješanja u poslove država koje nemaju izravne veze s nacionalnom sigurnošću Sjedinjenih Država. Rusija i Kina se više ne nazivaju protivnicima. O Rusiji se raspravlja u nekoliko pozitivnih odlomaka, dok je Kina predstavljena kao glavni ekonomski konkurent (ali ne kao neprijatelj ili protivnik!). Tvrdi se da Washington završava svoju intervencionističku politiku u Euroaziji i u potpunosti se koncentrira na zapadnu hemisferu. Ovaj pristup naziva se ‘dosljedna Monroeova doktrina’. Sjedinjene Države zadržavaju svoj hegemonistički status – ne globalni, već lokalni (što izravno proturječi strategiji globalističkih neokonzervativaca). Strategija baca oštro svjetlo na Europsku uniju, koja se sada doživljava kao neovisan i autonoman akter, a ne više kao dio ujedinjene liberalno-demokratske atlanske zajednice. To otvara mogućnost povlačenja SAD-a iz NATO-a. A Ukrajina se u dokumentu uopće ne spominje … Recimo ovo jasno: ‘Poredak velikih sila’ se vratio, a ovaj plan je ponovo na stolu vodstvu u Washingtonu. Moja knjiga stoga ponovo postaje relevantna i aktualna, jer je napisana upravo o takvom poretku, u kojem dominiraju realistični pristupi i civilizirane države, dok liberalni globalizam kao geopolitika i ideologija brzo postaje stvar prošlosti.”

„Ton, kojim Trump napada Europu, kreće se između sućuti, prezira i otvorenog neprijateljstva“, komentira konzorcij Spiegelovih novinara, dok Focus na naslovnici piše: “Izdaja”.

U velikom članku 11. prosinca povodom objavljivanja spomenute strategije, pod naslovom „Dva nitkova s istim ciljem. Kako Trump i Putin napadaju Europu“, konzorcij Spiegelovih novinara komentira taj dokument riječima: „Ton, kojim Trump napada Europu, kreće se između sućuti, prezira i otvorenog neprijateljstva. Predsjednik i njegovi ljudi opisuju stari kontinent kao ‘disfunkcionalan’, zatočen u ‘totalnom propadanju’, ili već kao ‘mrtav’.” Istodobno, njemački Focus objavljuje naslovnicu s riječima “Izdaja”.

I otkako je Europa u očima Amerike, a i stvarno postala tek slabašan pijun u novoj američkoj igri, nije čudno da se stvarni protivnici (poput Putina) kao i navodni protivnici, prema njoj ophode na sličan način. Primjerice 28. srpnja, kada se predsjednik NR Kine, Xi Jinping prema Ursuli von der Leyen i potpredsjednici Europske komisije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Kaji Kallas ponio slično kao Trump prema Zelenskome 28. veljače: visoku europsku delegaciju u tom službenom posjetu dočekao je običan autobus! „Nemate što ponuditi, nemate što ovdje tražiti.“

Europa je trenutno u nezavidnoj situaciji; ona je stavljena u položaj između čekića i nakovnja i „prijateljske“ i „neprijateljskih“ sila. Europa je Ukrajini obećala angažman i vojnu pomoć nedovoljnu za realizaciju pravednog mira u sukobu s Rusijom. Antagonizirala je Kinu, s kojom za razliku od Amerike nije u konkurenciji za svjetski primat, i mora slušati svog jačeg, sada već dokazano nepouzdanog partnera. A pokušaji da se Zapad približi Indiji i odmakne od ruskih energenata (uz pomoć čak i naše diplomacije!), pokazalo se, bili su i ostali posve kontraproduktivni.

U sjeni genocida u Gazi odvija se donedavno tiho, a sada potpuno otvoreno zaposjedanje Zapadne obale.

Stvar je po mnogočemu još mnogo gora kada je riječ o Bliskom istoku, točnije, kada je riječ o odnosu Amerike i Europe prema Izraelu, prema genocidu nad Palestincima i prema izraelskim vojnim akcijama u Iranu, Libanonu, Jemenu i Siriji. U sjeni genocida u Gazi odvija se donedavno tiho, a sada potpuno otvoreno zaposjedanje Zapadne obale. Unatoč tome što Palestinu priznaje velika većina država svijeta (160 od 190), a tom su se broju tijekom prošle i u rujnu ove godine, pridružile i važne europske i svjetske zemlje poput Australije, Kanade, Velike Britanije, Francuske, Španjolske, Irske, Slovenije i drugih, i unatoč gotovo univerzalnoj podršci razdvajanju države Izrael i države Palestine kao rješenju izraelsko-palestinskog sukoba, podršci čak i onih zemalja koje nisu priznale Palestinu (a tome treba dodati i nedvosmislenu podršku novog Pape, Lava XIV), odgovor na pitanje: na kojem bi to teritoriju trebala profunkcionirati palestinska država, svakim danom postaje sve nejasniji. Na taj navodni Catch 22 više ili manje cinični filozofi cionizma upravo i računaju! Generalna skupština UN-a ove je godine nekoliko puta pozitivno glasala o izvješćima UN-ovih povjerenstava o genocidu nad Palestincima, ali rezolucije Skupštine UN-a zbog američkog veta u Vijeću sigurnosti nisu postale obvezujuće.

Generalna skupština UN-a ove je godine nekoliko puta pozitivno glasala o izvješćima UN-ovih povjerenstava o genocidu nad Palestincima, ali rezolucije Skupštine UN-a zbog američkog veta u Vijeću sigurnosti nisu postale obvezujuće.

Nadalje: teško je pobrojati sva poniženja koja su tijekom ove godine doživjeli dužnosnici raznih međunarodnih tijela i agencija UN-a te drugih međunarodnih organizacija, stoga ću spomenuti samo neke. Vjerojatno su najpoznatiji pritisci, financijske, pravne sankcije i kampanje blaćenja Generalnog sekretara UN-a Antonia Guterresa, dužnosnika Međunarodnog suda pravde (ICJ), predsjednika Yuji Iwasave, vrhovnog tužitelja Međunarodnog kaznenog suda (ICC) Kharim Khana, izvjestiteljice UN-ove komisije za ljudska prava Francesce Albanese. Sličnim sankcijama, prijetnjama i blaćenjima treba dodati američke prijetnje oduzimanjem vize palestinskim predstavnicima u Ujedinjenim Narodima u New Yorku, a ne treba zaboraviti ni izraelski teroristički napad na pregovarače u Kataru. Umjesto informiranja i realnog sagledavanja važnosti i dalekosežnosti tih napada na čelnike najviših međunarodnih institucija i njihove predstavnike (sjetimo se što je bilo s Ligom naroda pred II. svjetski rat), američki i europski tisak prepuni su izmišljotina o neučinkovitosti, „birokratiziranosti“ pa čak i nevažnosti tih organizacija. Na nedavno održanom skupu, Generalni sekretar UN-a, Antonio Guterres (6. prosinca) izjavio je:

„Neću ušutjeti pred napadima… Neću odustati od napora da se krene naprijed političkim putem. Izbjegavanje nasilja nije dovoljno… Apsolutno je nužno krenuti s drugom fazom, s finalnim rezultatom – rješenjem dvaju država. Na Bliskome istoku neće biti mira bez samoodređenja palestinskog naroda.“

I unatoč potpisivanju mirovnih sporazuma broj civilnih žrtava na području Gaze, Zapadne obale, i šireg teritorija Bliskog istoka i dalje raste.

„Mnogo sam puta izjavljivao da se nuklearna postrojenja nikada ne smiju napadati, bez obzira na kontekst i okolnosti,“ bile su riječi Glavnog predsjednika Međunarodne komisija za atomsku energiju (IAEA) Rafaela Mariana Grossija 13. lipnja 2025., na dan početka izraelskih napada na civilne i vojne ciljeve u Iranu. „Takvi napadi imaju ozbiljne implikacije po nuklearnu sigurnost, kao i za regionalni i međunarodni mir,“ Gotovo iste riječi ponovio je 20. lipnja: „Dopustite mi ponovno da se pozovem na prošle rezolucije Generalne Skupštine UN-a, koje utvrđuju da se vojni napadi na nuklearna postrojenja nikada ne smiju dopustiti, jer mogu rezultirati otpuštanjem radijacije i teškim posljedicama koje nadilaze granice države koja je napadnuta.“ Pod sumnjivom izlikom iranskog nepoštivanja Međunarodne agencije za atomsko naoružanje (UN IAEA) Izrael i Sjedinjene Države započele su napad na iranske vojne i civilne ciljeve. O upozorenjima čelnika IAEA o izraelskim „preventivnim“ napadima na vojne i civilne ciljeve u Iranu puno se pisalo, jer je situacija prijetila posve nekontroliranoj eskalaciji. Ali najčešći oblici izvještavanja o tom izraelskom napadu nisu dovodili u pitanje legitimnost i opravdanost tih izraelskih i američkih napada, već su se fokusirala na pitanja hoće li ti napadi (protiv međunarodnoga prava i izjava agencija Ujedinjenih naroda) promijeniti iranske vjerske vlasti, i kakve bi dobrobiti ti napadi mogli imati za iranski narod. Nije posve jasno jesu li izraelsko-američki ciljevi postignuti, i hoće li u budućnosti Iran, a u međuvremenu i druge velesile (Kina, Rusija) koje podupiru Iran, dopustiti rad UN IAEA na iranskome teritoriju.

Za razliku od tog kratkotrajnog rata, o izraelskom bombardiranju Bejruta, o zaposjedanju (i uništenju) dijela teritorija u Libanonu i Siriji, te o brojnim napadima na mirovne snage UN-a u tim zemljama, o kršenju sporazuma i zbivanjima čak i nakon potpisivanja izraelsko-palestinskog „primirja“, javnost Zapada niti previše zna, niti zapadne diplomate takve „sitnice“ previše zanimaju. Stavovi su se do krajnosti polarizirali, i u glavama ljudi, političara i novinara više nema mjesta za takve „finese“. Takve su se informacije utopile u nepreglednom moru podataka o ubijenoj i izgladnjeloj djeci, o ubijenim ženama, o ubijenim novinarima, dostavljačima hrane, o pritvorenim članovima konvoja i regata za pomoć i sl. Gotovo isto kao i u rusko-ukrajinskome sukobu, koji još uvijek traje i kojemu se ne vidi kraj, javnost je zasićena i umorna, i više o tom ratu, kao ni o događajima na Bliskome istoku, ne razmišlja previše ozbiljno, angažirano i trijezno. I na to vlasti nekih zemalja upravo računaju.

Javnost je zasićena i umorna, o rusko-ukrajinskom sukobu, kao ni o događajima na Bliskome istoku, više se ne razmišlja previše ozbiljno. (Ministarstvo unutarnjih poslova Ukrajine / CC BY 4.0)

Gotovo bespogovorna podrška najutjecajnijih dijelova zapadnjačke političke i medijske elite Izraelu, u davanju potpore potpunoj devastaciji palestinskih područja, dala je zeleno svjetlo izraelskim vojnim akcijama i na teritorijima drugih zemalja: Irana, Sirije i Libanona. Sve su te „akcije“ dovele do najdubljih socijalnih sukoba i idejno-ideoloških procijepa u socijalnome tkivu europskih zemalja otkako postoji Europska unija (kao što sam predvidio u ranijim godišnjim kronikama na ovim stranicama). A taj će se procijep po svemu sudeći još produbljivati i širiti. Razine sukoba oko „palestinskog pitanja“ (odnosno podrške Izraelu u genocidnim akcijama) daleko nadilaze prethodne razine sukoba oko migranata, oko rusko-ukrajinskog rata, oko legitimacije kapitalizma i sl. U nebrojenim sukobima policije i „propalestinskih“ demonstranata širom Europe i svijeta, pri zatvaranju mirnih prosvjednika pod okriljem borbe protiv terorizma, u sukobima policije i navijača (primjerice u Amsterdamu), na brojnim sportskim natjecanjima, pri otkazivanju nastupa izraelskih manifestacija, u skandalima oko sudjelovanja na Euroviziji, u izljevima klasične antisemitske mržnje, poput onoga u Sydneyu neki dan, u sukobima i otkazima čelnicima najvažnijih europskih i svjetskih medija i foruma (poput BBC-ja), pokazuje se dubina i razmjer tih tektonskih sukoba. Ti su centrifugalni sukobi vidljivi unutar samih društava Europske unije, ali i između zemalja članica (i njihovih predstavnika u Europskome parlamentu): između onih koje osuđuju genocid i onih koji (ustvari) smatraju da je riječ o Huntingtonovom „civilizacijskom sukobu“, „Dreckarbeitu“, prema kojem su takvi postupci navodno demokratskih zemalja i tobožnjih saveznika dopušteni, dopustivi i opravdani.

Ponašanje naših izabranih predstavnika, primjerice u usporedbi sa slovenskima – bilo je sramotno

Sa žaljenjem moram konstatirati da stavovi, čak i bezobrazne replike nekih hrvatskih predstavnika u Europskome parlamentu (posve u skladu sa službenim stavovima naše Vlade), najblaže rečeno – nisu bili na visini zadatka. Malo oštrije i kraće: ponašanje tih naših izabranih predstavnika, primjerice u usporedbi sa slovenskima – bilo je sramotno!

Duboki, tektonski i centrifugalni sukobi u europskim društvima nisu naravno isključivo posljedica različitih stavova o rješenju palestinskog pitanja. Razni oblici nezadovoljstva gomilaju se i talože, i izbijaju na nepredviđenim mjestima: na trgovima, na ulicama, i teško je nabrojati što je sve bilo odgovorne za sve intenzivnije razine nasilja. Amerika, kao negdašnji uzor i vođa svijeta, njezin trenutni vođa, njegovo ponašanje i retorika samo su neki od tih okidača. A o drugim uzrocima, razlozima i okidačima postoji niz tvrdnji i teorija kojima ovdje nažalost (ili na sreću) nije mjesto. Ali svakako treba konstatirati da je broj međusobnih sukoba unutar europskih društava naglo porastao, i da se naoko ni zbog kakvog ozbiljnog razloga proizvodi slika sve intenzivnijeg kaosa kojem službene demokratske vlasti ne mogu ili ne znaju stati na kraj.

Hrvatska je nažalost postala još jedan dobar primjer. Unatoč sve-u-svemu pristojnoj ekonomskoj situaciji, većim dijelom zahvaljujući dotoku europskoga novca i slučajnosti vezanih za LNG energente, unatoč ponovno dobroj turističkoj sezoni, unatoč inflaciji, unatoč drugim dobrim socijalnim indikatorima, unatoč – koliko mogu prosuditi – razmjerno pristojnom statusu Hrvatske u našoj novoj zajednici naroda (posebno u usporedbi sa situacijom koja je posljednjih godina dominirala u susjednoj Srbiji), pa čak i odnosu prema razvijenome svijetu kojem smo se oduvijek tako žarko željeli pridružiti – nekoliko posve efemernih događaja izbacilo je političku vlast, ili ako hoćete – stanovnike Hrvatske, iz razmjerno stabilne ravnoteže, i stvorilo spleen opće nelagode oko zajedničke budućnosti. Jedan takav događaj bio veliki koncert Marka Perkovića Thompsona u Zagrebu, održan 5. srpnja ove godine.

Je li trebalo dopustiti koncert? Je li bilo opravdano da se premijer rukuje s Thompsonom? Treba li zabraniti i kako sankcionirati ZDS? Čini se kao da su naš tisak i svi sudionici na društvenim mrežama – od ljeta naovamo isključivo o tome raspravljali! I kako to često biva sa proročanstvima koja sama sebe ispunjavaju, problem koji je početno bio razmjerno efemeran, pretvorio se u stvarni problem, u lavinu koja se sve više i naoko nezaustavljivo širi: mnogi su „domoljubi“ u tim početnim polemikama vidjeli priliku da izliju svoju žuč i pomanjkanje šlifa na račun bilo koga, svoga susjeda koji ga je jednom opsovao, na račun osobe koja ima čudno prezime ili tamniju put, na račun „Zagreba“ ili na račun organizatora nekog kulturnog skupa sa sumnjivim sudionicima ili komentatorima, da izmisle „obojene“ počinitelje tobožnjeg napada na redovnicu, da počnu gaziti cvijeće za žrtve nasilja… Nastavilo se dakle neugodnijim prijetnjama na račun intelektualaca i vlasti, i sve to pod egidom slobode govora i cvjetanja tisuću cvjetova.

Teško je reći otkud ti bjesovi! I nemojte me tjerati (barem ne ovdje i sada!) da pronalazim začetnike, urotnike i nevidljive lutkare za ponašanje pijanih balkanaca i zakrabuljenih navijača s viškom hormona.

O drugim događajima iz 2025. i o očekivanjima u 2026. …Čitajte u nastavku…