Goli otok i gulazi, Putinova država i njena budućnost. Ruske teme Bože Kovačevića

Analize i komentari Bože Kovačevića razlikuju ga od drugih analitičara svestranošću i realizmom, što je vidljivo i u njegovoj novoj knjizi "Ruske teme", piše Zdenko Duka. Kovačević u knjizi tekstova izvorno objavljenih na portalu Ideje.hr i u tjedniku Express povlači paralele između ruskih Gulaga i Golog otoka, fokusira se na Putinovu Rusiju i rat protiv Ukrajine, te analizira mišljenja stručnjaka o budućnosti Rusije.

• Naslovna fotografija: Detalj naslovnice knjige Ruske Teme Bože Kovačevića (KruZak).

• Autor je dugogodišnji hrvatski novinar koji je radio za niz medija a također u dva mandata bio predsjednik Hrvatskog novinarskog društva.

Izdavačka kuća KruZak i Udruženje za kulturu povezivanja Most art Jugoslavija upravo su izdali knjigu „Ruske teme“ Bože Kovačevića, bivšeg hrvatskog veleposlanika u Rusiji (2003.-2008.), bivšeg ministra u koalicijskoj vladi Ivice Račana (2000.-2003.) i saborskog zastupnika (1992.-1999.), sociologa i filozofa, urednika, predavača i komentatora, među ostalim, već nekoliko godina i stalnog suradnika portala Ideje.hr. Na naslovnici je karikatura „jahača ruske apokalipse“ Aleksandra Dugina, Vladimira Putina, Jevgenija Prigožina i Sergeja Šojgua, koju je izradila umjetna inteligencija.

Kovačević je na tristotinjak stranica sabrao svoje brojne članke i rasprave vezane uz Rusiju i, posebno, suvremenu rusku politiku koja je u veljači 2022. godine pokrenula rat u Ukrajini. Knjiga je podijeljena na četiri dijela: Gulag i Goli, O ruskoj revoluciji, Putinova Rusija i Ima li Rusija budućnost.

­­

Kovačević je na tristotinjak stranica sabrao svoje brojne članke i rasprave vezane uz Rusiju.

Autor je tematski povezao Gulag, sustav logora za milijune ljudi koji su služili dugogodišnje kazne uz robovski rad za sovjetsku državu, s Golim otokom, logorom za, uglavnom, jugoslavenske komuniste, političke zatvorenike koji su se 1948. godine opredijelili za Staljina, protiv Tita – ili je barem represivnom režimu tako to izgledalo. Mnogi su logoraši u Gulagu i gotovo svi na Golom otoku bili pripadnici komunističkog pokreta pa i bivši partijski dužnosnici. Na Golom otoku neko je vrijeme bio zatočen i Božin otac, partizan i bivši komunist. Kovačevićeva majka zbog supruga nikako nije mogla dobiti posao – „njezin je grijeh bio u tome što je bila supruga bivšeg tvrdoglavog golootočkog sužnja koji je uporno slušao Radio Deutsche Welle svako poslijepodne i Voice of America svake večeri“.

Rasprava „Pravovjernik na ljevici“ predgovor je neobjavljenoj knjizi Juliusa Baranovskog „Svjedočenje o staljinskim čistkama i o onima koji o njima drugačije pišu“. Baranovski, ukrajinski emigrant rođen u BiH, član Komunističke partije Jugoslavije, u sovjetskom logoru je proveo više od 20 godina. Njegova kćerka Nadežda zamolila je Kovačevića da napiše predgovor, ali „između ostalog i zbog toga što joj se predgovor nije dopao“ ona je odustala od objavljivanja očeve knjige. Očito joj je sporno bilo to što se Božo Kovačević nije slagao s Baranovskim u njegovim tvrdnjama da su logori, ropstvo i teror bili samo deformacije u osnovi dobrog sustava vladavine. U 80-im godinama, kada su se i u Jugoslaviji otvorile priče o komunističkim logorima, Baranovski je bio pristao ispričati svoje iskustvo novinaru Joži Vlahoviću, ali je iznenada odustao od daljnjeg objavljivanja. Možda se bojao da bi njegovo dvoje djece u Sovjetskom Savezu moglo stradati zbog njegove zatočeničke ispovijesti a, navodi Kovačević, „možda je iznenada shvatio da svojom ispoviješću dovodi u pitanje sve u što je čvrsto vjerovao, da svom životu oduzima smisao“. Kovačević je u svom predgovoru naveo kako je Baranovski kritizirao Karla Štajnera zbog njegove knjige „7000 dana u Sibiru“, iznosio lažne tvrdnje o Aleksandru Solženjicinu, nije imao razumijevanja za strašna stradanja Jevgenije Ginzburg i Nadežde Mandeljštam.

U tekstu „Da se ne zaboravi“ Kovačević je ispričao kako je diplomat Bogoljub Kuštrin izbačen iz Partije i odveden na Goli otok. Optužili su ga da je „prozapadnjak i anarholiberal“. Kovačević piše da su se „javljali svjedoci koji su ga čuli da u Beogradu, u vrijeme kada je bio na službenom putu u Etiopiji, neprijateljski govori o političkim i privrednim pitanjima Jugoslavije“.

Da bi pokazao trajanje sustava koji je stvorio Goli otok, osim zatvora Dražena Budiše i Ivana Zvonimira Čička, autor je naveo primjer svog prijatelja Nenada Peternaca koji je 1971. kratko vrijeme bio urednik „Studentskog lista“ i poslije je bio prisiljen sve vrijeme svakog Titovog posjeta Zagrebu provesti u zatvoru, zatim prisluškivanja telefonskih razgovora HSLS-ovog zastupnika Relje Bašića, a krajem 90-ih neki su tiskani mediji došli i do fonografskih zapisa Kovačevićevih privatnih telefonskih razgovora. Ili, kad su lažnom dojavom htjeli isprazniti Kovačevićev stan kako bi se interventna policija dočepala zapečaćene izborne kutije stranačkih izbora HSLS-a. Policija ipak nije mogla odnijeti kutiju, a brzo se pokazalo da su brojači na stranačkim izborima zaista lažno brojali glasove kako bi eliminirali neke ljude nepoćudne HDZ-u. Pisao je i da nisu bile ispisane vjerodajnice kad je došao kod predsjednika Mesića prije puta u Moskvu na veleposlaničko mjesto. Nakon Moskve obećano mu je veleposlaničko mjesto u Indiji, ali nije se našao na listi. Piše i o lošim iskustvima sa svojim savjetnikom u Moskvi Bogoljubom Lacmanovićem te s Goranom Milićem.

Glavni dio knjige je „Putinova Rusija“ i tu su kronološki prezentirani članci koje je Kovačević objavio od početka ruskog napada na Ukrajinu pa do današnjih dana. To su tekstovi s portala Ideje.hr i iz tjednika Express.

Kovačević piše da je do posljednjeg trenutka izbjegavao pisanje predgovora ovoj knjizi (napisao ga je u lipnju),  želeći izbjeći mogućnost da ga događaji demantiraju. Jer, dolaskom Trumpa na vlast u Americi, doista su pokrenuti pregovori o miru u Ukrajini. „Zapravo, bili su to pregovori o normalizaciji rusko-američkih odnosa, a mirovno rješenje za Ukrajinu bilo bi posljedica prethodno postignutog dogovora o toj normalizaciji. Trump je za Rusiju više nego velikodušan, ali „za ruskog predsjednika čak ni ta Trumpova velikodušnost nije bila dovoljna“. „Pozivajući se na razgovore Staljina s Rooseveltom i Trumanom na kraju Drugog svjetskog rata kad su oni, kao nedvojbeni ratni pobjednici, definirali granice interesnih sfera u ratom opustošenoj Europi, ruski vlastodršci ponašaju se kao da su oni već pobijedili u ratu protiv Ukrajine koji je još daleko od završetka i kao da početkom prosinca 2024. godine nisu doživjeli poraz u Siriji padom Asadovog režima kojemu su bili glavni oslonac“, piše Kovačević.

­
Za Kovačevića je rat protiv Ukrajine zločin protiv međunarodnog prava, ali nije točno da nije ničim izazvan.

Za Kovačevića je rat protiv Ukrajine, započet 2014. i intenziviran 2022., velika strateška pogreška ruske vlasti i zločin protiv međunarodnog prava, ali nije točno da rat nije ničim izazvan. „Moglo bi se reći da je imperijalističkim politikama Zapada, ponajprije Sjedinjenih Država, Rusija pokušala suprotstaviti svoju imperijalističku politiku. Utvrđivanje suodgovornosti Zapada za izbijanje rata u Ukrajini ne znači opravdanje postupaka ruske vlasti, ali bi možda moglo pridonijeti iznalaženju rješenja i izbjegavanju ponavljanja sličnih pogrešaka u budućnosti“. Kovačević vjeruje da bi zajedničko nastojanje odgovornih političara i angažiranih građana moglo zaustaviti srljanje prema Trećem svjetskom ratu.

Pod poglavljem „Putinova Rusija“ objavljeno je 14 članaka s temom ruske agresije i rata u Ukrajini. U tim tekstovima Božo Kovačević smatra da je Putin napravio veliku pogrešku napadom na Ukrajinu, a invazijom na Ukrajinu zapravo je počeo svoj rat protiv tadašnje (Bidenove) Amerike. Dao je time do znanja da bi proširenje NATO saveza na Ukrajinu bio neprihvatljivo za Rusku Federaciju, kao i proširenje na Gruziju, uostalom. Za Putinovu zabrinutost zbog širenja NATO-a na istok i razmještanja NATO-ovih vojnih potencijala duž granice s Rusijom, Kovačević piše da bismo je mogli smatrati opravdanom, no prijetnja sigurnosti Rusije sigurno nije ulazak u taj pakt Slovenije, Hrvatske, Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Albanije. Nakon svoja prva dva mandata u prvom desetljeću ovog stoljeća u kojima je ekonomski podigao zemlju, postao je autokrat koji je gušio demokratske stranke i likvidirao političke protivnike.

Radikalni filozof Aleksandar Dugin nastojao je stvoriti dojam da ima utjecaj na Putina, piše Kovačević, a neki tvrde da je Dugin Putinov Rasputin. Dugin ukazuje na to da Putin mora provoditi politiku euroazijanizma s namjerom obnove velikog ruskog imperija. „Ruski narod, za razliku od mnogih drugih naroda, uspostavio se kao nositelj posebne civilizacije koja ima sva obilježja samobitne i punopravne planetarno-povijesne pojave“, pisao je Dugin. Također „Ne ruska država, nego Ruski Imperij“. I „totalni rat protiv liberalizma i liberala je glavni ideološki vektor globalne revolucije“.

Autor napominje da je nakon dvadeset godina uzaludnih ruskih nastojanja, prije napada na Ukrajinu, Zapad ipak pristao da raspravlja i o sigurnosnim problemima Rusije. Putin nije bio zadovoljan tim načelnim pristankom, inzistirao je na trenutnom prihvaćanju svih ruskih zahtjeva. No ako se uzme u obzir da je Sporazum iz Minska II, koji je za Rusiju povoljan i ne aktualizira pitanje Krima i usvojen kao rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a, Rusija je invazijom izbila iz ruku djelotvorno diplomatsko oruđe. Božo Kovačević smatra da je Zapad pogriješio što nije uvažao ruske primjedbe ranije jer izgrađivati regionalnu i globalnu sigurnosnu arhitekturu bez uvažavanja interesa svih kojih se ta arhitektura tiče, „neizbježno dovodi do napetosti i nezadovoljstva“.

Kovačević ističe da je u referendumu za ukrajinsku samostalnost 1. prosinca 1991. u Donjecku bilo 83,9 posto ‘za’, u Hersonu 90,1 a u Zaporiškoj oblasti 90,6 posto onih koji su bili za samostalnost. Referendum je dobio podršku i na Krimu s 54,16 posto, što je predstavljalo ipak samo 37 posto stanovnika.

Kovačević piše da je prva i glavna Putinova ambicija bila i ostala želja da Rusija bude tretirana onako kako je SSSR bio tretiran za vrijeme Hladnog rata. A to znači kao glavni suparnik i nezaobilazni partner u izgradnji mehanizama globalne sigurnosti, što znači da polaže pravo na svoju interesnu sferu u kojoj će države imati samo ograničeni suverenitet.

­
O plinovodima Sjeverni tok: “Amerika je morala potrošiti samo nekoliko stotina kilograma eksploziva kojima su oba plinovoda onesposobljena.”

Amerikanci nisu mogli privoljeti nijednog njemačkog kancelara ili kancelarku da odustane od energetske suradnje s Rusijom, osim Sjevernog toka 1 izgrađen je i Sjeverni tok 2, ali je poslije ruske invazije Njemačka odustala od kupnje ruskih energenata. „Da bi taj smjer učinila nepovratnim, Amerika je morala potrošiti samo nekoliko stotina kilograma eksploziva kojima su oba plinovoda onesposobljena. Tako je ostvaren još jedan američki strateški cilj: onemogućiti energetsku suradnju Rusije i Europe te time Europu učiniti i energetski ovisnom o kupnji skupljeg (američkog) ukapljenog plina“, piše Božo Kovačević.

Putin je jednom novinaru rekao da Zapad nastoji razmontirati bivši SSSR, a to znači da za njega SSSR nije bivši. Ne može prikriti frustraciju činjenicom da postoji američki imperij a ne postoji ruski. Kad je riječ o europskim zemljama, one su same iskazale želju da uđu u NATO i da SAD bude jamac njihove sigurnosti, napominje Kovačević. Autor piše da je opravdana Putinova zabrinutost zbog izgradnje tzv. raketnog štita, jer su te instalacije postavljene u Poljskoj, Rumunjskoj, na Aljasci, u Kaliforniji i trebale bi spriječiti ruske strateške nuklearne projektile da dolete do ciljeva u Americi i Europi, a time je narušena nuklearna ravnoteža uspostavljena u vrijeme Hladnog rata.

Predsjednici Clinton i Jeljcin dogovorili su 90-ih godina redovite susrete dvaput godišnje a te su konzultacije i susreti prekinuti kada je SAD 1999. bez konzultacija s Moskvom odlučio bombardirati Srbiju.

Nakon terorističkog napada na Ameriku 11. rujna 2001. Putin je bio prvi državnik koji je nazvao američkog predsjednika

Nakon terorističkog napada na Ameriku 11. rujna 2001. Putin je bio prvi državnik koji je nazvao američkog predsjednika i dopustio slobodan prelet američkim ratnim zrakoplovima. No, 2004. godine dogodila se narančasta revolucija čije izbijanje Rusija pripisuje SAD-u. A kad je izabrani proruski predsjednik Ukrajine Janukovič počeo pregovore s EU o partnerstvu i suradnji, Rusija je upozorila i EU i Ukrajinu da su Ukrajina i Rusija u carinskoj uniji. Janukovič je prekinuo pregovore s EU, izbili su masovni prosvjedi. Njemačka, Francuska i Poljska bile su jamci provedbe sporazuma Janukoviča i opozicije o prijevremenim predsjedničkim izborima, ali je u Kijevu, pod utjecajem Amerikanaca, izvršen državni udar. Kovačević ističe da nijedna od europskih zemalja čiji su ministri bili jamci provedbe sporazuma nije tada digla svoj glas.

U poglavlju „Ima li Rusija budućnost?“ autor je objavio osvrt na dva zbornika radova – Expert’s Scenarios for Russia’s Future (Starr 2024.) te At the Vanishing Point in History (2025.). U prvoj knjizi većina od dvadeset petoro kremljologa, uglavnom suradnika zapadnih think tankova, predvidjelo je da bi se Ruska Federacija mogla raspasti. U drugoj, novijoj knjizi, autorice i autori članaka, svi rođeni u SSSR-u i svi emigranti, i predviđaju i žele raspad Ruske Federacije. Kovačević komentira da je najveći dio rasprava u knjizi pisan u znaku iščekivanja ukrajinske pobjede. Tekstovi su pisani dosta ranije nego što su u knjizi objavljeni, a Ukrajina je tada bila u povoljnijoj situaciji nego što je danas.

Božo Kovačević je izvrstan poznavalac vanjske politike, geopolitike i, posebno, Rusije i često o tim temama ne samo piše nego i govori u medijima. Te se analize i komentari svestranošću i realizmom nerijetko razlikuju od onih koje daju neki uobičajeni, rekli bismo, mainstream analitičari koji su više loši navijači nego vjerodostojni analitičari. To dokazuje i ova knjiga Kovačevićevih sabranih tekstova.