Božo Kovačević / 5. ožujka 2019. / Članci / čita se 18 minuta
Elementi robovskog rada postojali su u sva tri sustava, a staljinistički sustav s milijunima logoraša koji su godinama i desetljećima besplatno radili na podizanju sovjetske industrije, gradova i prometne infrastrukture u tom su pogledu nedvojbeno prednjačili. No, samo je Goli otok imao preodgoj kao deklariranu svrhu prisilnog boravka ondje, piše Božo Kovačević u kritičkom prikazu knjige Povijest Golog otoka
Knjiga Povijest Golog otoka, Martina Previšića (Zaprešić: Fraktura, 2019; 634 str.) zasigurno je nezaobilazno djelo za proučavanje povijesti komunističke Jugoslavije, a u pogledu proučavanja koncentracijskog logora za posebnu kategoriju političkih sužnjeva, za ibeovce, nedvojbeno predstavlja posljednju riječ hrvatske historiografije. U godini u kojoj se obilježava sedamdeseta godišnjica otvaranja logora na Golom otoku napokon je, čini se, postalo moguće da se i o toj traumatičnoj temi – o kojoj je dosad objavljeno daleko više memoarske literature i beletristike nego znanstvenih radova – progovori sine ira et studio. Valja reći da je Previšić i prije 2014. godine, kada je obranio svoju doktorsku disertaciju o Golom otoku temeljem koje je nastala ova njegova knjiga, nastojao na takav način tretirati tu problematiku. U ranijem radu, temeljem uvida u arhivsku građu za četiri kotara: Slavonski Brod, Koprivnica, Virovitica i Sisak – detaljno analizirao način na koji je UDBA pratila i onemogućavala organizirano djelovanje ibeovaca te ih kažnjavala i pomno nadzirala nakon odsluženih kazni.
Premda u metodološkom pogledu slična njegovom magistarskom radu, ova Previšićeva knjiga je daleko ambicioznija i potpunija. Osim na dostupnu građu iz Arhiva Jugoslavije, Arhiva CK SKJ, Kancelarije maršala Jugoslavije, Hrvatskog državnog arhiva i Službe državne sigurnosti Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova Socijalističke Republike Hrvatske te na opsežnu znanstvenu i memoarsku literaturu ova se knjiga poziva i na izvore u novinama, časopisima i na internetu te na igrane i dokumentarne filmove i televizijske serije o Golom otoku. Posebno vrijedan izvor čine intervjui s 25 osoba, od koji su dvadeset četvero bili logoraši i logorašice, a jedan je bio visoki dužnosnik UDBE Jovo Kapičić. Iako u kazivanjima bivših logoraša – kako ovih s kojima je Previšić razgovarao, tako i onih koji su objavili sjećanja – nema raznoglasja u pogledu strahota koje su se na Golom otoku događale, katkad se pojave razlike u vezi s tim kad se točno nešto dogodilo, gdje je bio koji od logorskih objekata, koliko je bilo kažnjeničkih baraka, kada se i zašto mijenjao režim unutar logorske žice i pod kojim okolnostima je tko napustio Goli otok. Dobar dio takvih nedoumica riješen je pozivanjem na dokumente iz arhiva. Uvažavanjem, s jedne strane, dosad objavljene memoarske literature i beletristike koja je bitno odredila percepciju Golog otoka i, s druge, dosad neobjavljene arhivske građe Previšić nastoji što je moguće preciznije utvrditi što se i zašto doista događalo na Golom otoku.
Što se tiče uzroka sukoba Staljin-Tito, koji je kulminirao Rezolucijom Informbiroa 28. lipnja 1948., tada se, zapravo, dogodilo Staljinovo NE Titu. Jugoslavenska je Komunistička partija bila u najvećoj mjeri staljinizirana u odnosu na sve europske komunističke partije. To je bio rezultat uspješne staljinizacije koju je Tito provodio od 1937. godine kad je preuzeo rukovođenje partijom. Stoga Previšić, opravdano, uzrok sukoba ne vidi na ideološkom planu. Začeci sukoba pojavili su se još za vrijeme rata kada su Tito i drugovi odlučili da u sklopu oslobodilačkog rata provedu i revoluciju. Za Staljina je to bilo neprihvatljivo jer je, iz njegove vizure, zadaća svih komunističkih partija bila da slijede ponajprije interese SSSR-a. Kako je SSSR bio u antihitlerovskoj koaliciji s Amerikom i Engleskom, Staljinu nije odgovaralo da za vrijeme rata komunisti bilo gdje u Europi provode revoluciju jer bi to moglo ugroziti odnos zapadnih saveznica prema njemu. Staljin nije odobravao ni osnivanje Prve proleterske brigade na njegov rođendan 21.12.1941. godine, ni upotrebu crvene zvijezde sa srpom i čekićem kao simbolima komunističkog pokreta. Jednako tako nije bio zadovoljan stvaranjem začetaka buduće komunističke vlasti u vidu narodnooslobodilačkih odbora na oslobođenim teritorijima. Njemu su, zapravo, bili potrebni samo diverzantski gerilski odredi koji će prema dojavi iz Moskve djelovati protiv Nijemaca kako bi oni morali angažirati stanovite snage na Balkanu i kako bi time bio smanjen pritisak na Istočnoj fronti. On nije mislio da o budućnosti država i naroda na tim prostorima treba odlučivati itko osim njega, Roosevelta i Churchilla.
Obaranje američkih zrakoplova nad Jadranom kao i pokušaj da se Trst i Koruška integriraju u okvire nove jugoslavenske države Staljin je smatrao avanturizmom koji može naštetiti interesima SSSR-a. Titovu politiku pomoći grčkim komunističkim partizanima koji su se poslije završetka Drugog svjetskog rata nastavili boriti protiv monarhista Staljin nije odobravao jer se protivila onome što je on obećao Churchillu. Namjeru jugoslavenskog komunističkog vodstva da Albaniju pripoji Jugoslaviji Staljin je isto tako smatrao neprihvatljivom kako zbog mogućeg suprotstavljanja Zapada, tako i zbog toga što bi to značilo opasno jačanje Titove moći koju je već ionako bilo teško kontrolirati. Dogovore bugarskog komunističkog čelnika Georgija Dimitrova i Josipa Broza Tita o stvaranju Balkanske federacije, koji su se vodili bez njegovog prethodnog odobrenja, Staljin je smatrao znakovima ozbiljnog neposluha kojemu se treba stati na kraj. Ni ubrzano eliminiranje svih mogućih suparnika iz jugoslavenskog političkog života Staljin nije odobravao jer se u prvim poslijeratnim godinama još pridržavao dogovora iz Jalte i Potsdama o podjeli sfera interesa i utjecaja. Sukob je, dakle, izbio zbog toga što je jugoslavensko komunističko vodstvo slijedilo svoj raison d´Etat, a odbilo je u potpunosti se podrediti državnim interesima SSSR-a.
Jednako važan aspekt odnosa je osobna Staljinova nesnošljivost prema mlađem, vitalnom i vještom vojnom i partijskom vođi koji je pobjedu u ratu i revoluciju izvojevao samostalno, bez njegove pomoći, pa je posjedovao legitimitet kakav nisu mogli imati komunistički partijski vođe u drugim istočnoeuropskim zemljama, koji su bili njegovi poslušni pijuni. Sukob se, dakle, vodio i o pitanju lojalnosti Titu ili Staljinu. Upravo je Staljinovo uvjerenje da je njegov autoritet neupitan kod svih komunista, uz za njega netipično zanemarivanje organizacijskog aspekta, rezultiralo njegovim najvećim porazom u sučeljavanju s nekim komunističkim liderom. Većina članova KPJ bila je lojalna Titu, a antititovska organizacijska jezgra u vrhu KPJ, koja bi koordinirala djelovanje raspršenih pristalica Rezolucije IB-a, nije postojala.
U trenutku donošenja Rezolucije IB-a Hebrang – na kojega je Staljin računao kao na alternativnog vođu KPJ – već je bio u zatvoru zbog problema koji je, čini se, bio analogan problemu odnosa Staljina i Tita. Staljin nije podnosio Tita jer ovaj nije poštivao njegov autoritet, a Tito je, po svemu sudeći, odlučio eliminirati Hebranga zbog toga što je ovaj u odnosu prema njemu iskazivao previše samopouzdanja i premalo spremnosti na podređivanje. Sreten Žujović, drugi istaknuti član rukovodstva na kojega je Staljin računao, uhapšen je ubrzo nakon donošenja Rezolucije.
Nezadovoljni kolektivizacijom, seljaci su se bunili protiv nove vlasti. Neki su pritom zazivali kralja Petra Karađorđevića, a neki su se pozivali na HSS. Sve njih UDBA je tretirala kao ibeovce.
Prijepor oko Rezolucije IB-a je, zapravo, bio prijepor oko toga tko je veći staljinist. Kako su neki jugoslavenski komunisti mislili da nitko ne može biti veći staljinist od samoga Staljina, priklonili su se optužbama iz Rezolucije, u potpunosti ili samo djelomično. No, to nipošto ne znači da su svi koje je UDBA optužila i kaznila zbog ibeovskih opredjeljenja doista bili staljinisti. Spominjući neodređenost pojma ibeovac koji je koristila UDBA Previšić konstatira: „Možda i nisu svi bili za Staljina, niti su nužno svi bili protiv Tita. Zbunjenosti i sumnji ipak je bilo najviše. Pogled na razloge hapšenja ne govori samo o kriterijima za davanje etikete ibeovca već i o razini straha ranog jugoslavenskog komunističkog sustava od mogućeg prevrata, naravi staljinističkih sistema, ali i o zastrašivanju potencijalne opozicije. On kazuje i o razmjerima komunističkog nasilja.“ (97) Nezadovoljni kolektivizacijom, seljaci su se bunili protiv nove vlasti. Neki su pritom zazivali kralja Petra Karađorđevića, a neki su se pozivali na HSS. Sve njih UDBA je tretirala kao ibeovce.
Tek naknadno, kad su jugoslavenski komunisti shvatili da neće biti pomirenja sa Staljinom, počeli su smišljati novu ideologiju, samoupravljanje i jugoslavenski put u socijalizam kojim su legitimirali svoju vlast. Premda po mnogo čemu različit od sovjetskog sustava – otvorenošću prema zapadnim kulturnim utjecajima i toleriranjem visoke razine slobode stvaralaštva, uvođenjem elemenata tržišne ekonomije, dopuštanjem malih privatnih poslova, toleriranjem privatnog vlasništva nad zemljom, slobodom kretanja u zemlji i inozemstvu – ni taj put, prema zamisli svojih tvoraca, nije predviđao da će u Jugoslaviji na vlasti ikad biti itko drugi osim komunista.
Previšić je detaljno obradio sve već poznate etape golootočkog inferna. Istraga koja započinje hapšenjem, nasilje u istrazi, inzistiranje na potkazivanju drugova, administrativno dosuđivanje odgojne mjere društveno korisnog rada za većinu ibeovaca ili sudske kazne za vojne osobe, neljudski tretman prema zatočenicima tijekom putovanja na njima nepoznato odredište, koji uključuje vršenje velike nužde u stočnom vagonu ili na otvorenom prostoru pri čemu su zatočenici vezani jedni za druge. Nakon što bi željeznička kompozicija stigla u Bakar, ondje su ih bacali u utrobu broda i pritom ih još tukli. Oni koji su na Goli otok stigli do listopada 1949. nisu prolazili tako strahovite muke kao oni poslije njih.
Na samom početku nije bilo permanentnog terora nad logorašima s ciljem da raščiste sa svojim ibeovskim grijesima i da javno revidiraju, da potkazuju drugove i da aktivno sudjeluju u fizičkom i psihičkom maltretiranju bande, odnosno onih koji još nisu revidirali. Stanovitu prekretnicu predstavljao je dolazak Bosanaca, koji su bili „skupina Udbinih pripremljenih aktivista, sastavljenih od maskiranih udbaša, ili od pripadnika službe sigurnosti koji su se izjasnili za Rezoluciju Informbiroa, te im je dana mogućnost iskupljenja“. (296) Njihovo iskupljenje skupo su platile tisuće logoraša koji su pod njihovim terorom, koji je programirala UDBA i koji su nadzirali naoružani milicionari smješteni izvan logorske žice, morali jedni druge pljuvati, tući, vrijeđati, bojkotirati i potkazivati. Kako su svi članovi vodstva KPJ imali bogato robijaško iskustvo koje je za velik dio njih zapravo predstavljalo svojevrsni komunistički univerzitet, odlučili su poduzeti sve da tako ne bude s njihovim dojučerašnjim zatočenim drugovima. Previšić citira jedan dokument UDBE koji pokazuje koja je bila svrha tako nasilničkih metoda preodgoja primijenjenih na Golom otoku: „Mjere koje su se provodile u ovim ustanovama bile su uglavnom usmjerene na stvaranje diferencijacije u njihovim redovima, razbijanju međusobnog povjerenja i raščišćavanja s istragama.“ (298)
Posebno poglavlje posvećeno je Radilištu 101 ili Petrovoj rupi. Bio je to logor u logoru, a ostali zatočenici nisu smjeli kontaktirati s ondje zatočenim pripadnicima stare garde jugoslavenskog komunističkog pokreta, sudionicima Vukovarskog kongresa, igračima u frakcijskim borbama tridesetih godina iz kojih je Tito izašao kao pobjednik. Velikodušnost tijekom rata, kada su i ti ljudi sudjelovali u NOB-u, zamijenjena je nesmiljenom osvetom prema svakome tko je o Titu znao išta nepovoljno iz bilo kojeg dijela njegove bogate političke karijere.
Previšić je znatan prostor posvetio sudbinama ibeovaca nakon puštanja. Postotak nezaposlenih među njima bio je znatno veći od jugoslavenskog prosjeka. Neki su bili neprestano praćeni kao okorjeli ibeovci nespremni na suradnju, neki su se pasivizirali pa ih je UDBA s vremenom ostavila na miru, a neki su aktivno surađivali s organima.
Zanimljivo je da su neki logoraši koji su se istaknuli kao kvalificirani radnici u funkcioniranju Preduzeća Mermer, poduzeća za eksploataciju golootočkog kamena utemeljenu na robovskom radu logoraša, poslovnu karijeru nastavili u jugoslavenskim vanjskotrgovinskim poduzećima koja su sva bila pod izravnim nadzorom UDBE.
Posebno je zanimljiv opis golootočke ekonomije koja se zasnivala na eksploataciji kamena, preradi drveta s Velebita i proizvodnji namještaja. UDBA je i u vrijeme najvećih napetosti u odnosima s Italijom u tu zemlju ilegalno izvozila kamen iskopan na Golom otoku. Isto tako je zabilježen velik izvoz drveta čime je dokazano da nisu samo Mlečani zaslužni za pretvaranje šumovitog Velebita u kameni krš. Zanimljivo je da su neki logoraši koji su se istaknuli kao kvalificirani radnici u funkcioniranju Preduzeća Mermer, poduzeća za eksploataciju golootočkog kamena utemeljenu na robovskom radu logoraša, poslovnu karijeru nastavili u jugoslavenskim vanjskotrgovinskim poduzećima koja su sva bila pod izravnim nadzorom UDBE.
Oslanjajući se na brojna objavljena svjedočenja i na kazivanja bivših logoraša koje je intervjuirao, Previšić je opisao svakodnevni život na Golom otoku u različitim fazama njegovog sedmogodišnjeg trajanja. Opisao je epidemiju dizenterije i pjegavog tifusa što je bila izravna posljedica svjesno proizvedenih nemogućih higijensko-sanitarnih uvjeta u logoru. Za tristotinjak mrtvih koje su pokosile te epidemije izravno su odgovorni nalogodavci iz vrha jugoslavenske UDBE i pripadnici logorske uprave koji su učinili sve kako bi život logoraša bio što nepodnošljiviji.
Bilo je u logoru i kulturnoumjetničkih programa, kazališta, glazbe, filmskih projekcija, zidnih novina s karikaturama. Posve neuobičajeno u takvoj vrsti znanstvene literature, Previšić je kratko poglavlje posvetio malobrojnim slučajevima pojave homoseksualizma i drastičnom, srednjovjekovnom načinu obračunavanja, javnom ponižavanju i mučenju aktera tih politički neopasnih ljubavnih afera.
Knjiga je opremljena nizom tablica koje pregledno donose sve potrebne podatke o tome koja je grana državnog represivnog aparata uhitila koliko ibeovaca, o trenucima zatočenja i puštanja na uvjetnu slobodu, o nacionalnom sastavu logoraša i logorašica. Tu su i vrlo pregledni grafikoni koji prikazuju kretanje broja uhapšenih i oslobođenih u pojedinim fazama odnosa Jugoslavije i SSSR-a. Stvarnost jugoslavenskog Gulaga – jer Goli otok je samo najpoznatiji od niza logora za ibeovce – opisana je potpunije i svestranije nego u ijednom znanstvenom radu o toj temi dosad. Zbog toga je ova knjiga nezaobilazan priručnik za svakoga tko će se baviti poviješću komunističke Jugoslavije i, osobito, problematikom logora za progon donedavnih političkih istomišljenika koji su preko noći proglašeni hereticima.
To, dakako, ne znači da je time iscrpljeno sve što povijesna znanost može reći o tom razdoblju naše povijesti. Ponajprije, knjiga ne daje konačan odgovor na pitanje tko je točno autor zamisli o uređenju koncentracijskog logora na Golom otoku. Nedostupnost postojećih arhivskih dokumenata jugoslavenske UDBE jedan je od razloga zašto se u pokušaju odgovora na to pitanje ostaje samo na pretpostavkama. Najdetaljnije se o tome govori u fusnoti 2 na stranicama 571 i 572 gdje se kao idejni začetnik uspostave logora za ibeovce, prema Titovim riječima, spominje Edvard Kardelj. Potragu za najprikladnijim mjestom obavili su Ivan Krajačić i Antun Augustinčić, a glavni operativci za uspostavu i način funkcioniranja logora bili su šef UDBE Aleksandar Ranković i njegov zamjenik Jovo Kapičić. Nema nikakve dvojbe o tome da je odluku o osnivanju logora morao odobriti sam Tito i da je – ako je htio – morao znati sve što se ondje događalo. Htio ili ne htio, objektivno je bio odgovoran za postojanje tog logora i za strahote koje su logoraši proživljavali.
Budućim istraživačima preostaje i da utvrde, primjerice, kako je izgledao Kućni red kojim je upravitelj Golog otoka Veselin Bulatović Balorda objasnio Dobrici Ćosiću, prilikom njegovog posjeta logoru, zašto zatvorenici kojima se obratio nisu odgovorili, zašto nitko od njih nije podigao glavu i pogledao ga i zašto nitko nije prihvatio pruženu ruku. Bilo bi dobro da je taj dokument, ako postoji, objavljen u knjizi i da se jasno kaže tko je takva pravila smislio. Opis tog susreta nalazi se na stranici 459 knjige Milinka B. Stojanovića Anatomija zločina koja je Previšiću očito bila dragocjeni izvor podataka o mnogim pojedinostima načina funkcioniranja golootočkog logora. U istoj knjizi Stojanović uz već spomenute zaslužnike za Goli otok spominje i Milovana Đilasa čije su ime logoraši morali izvikivati zajedno s Titovim, Rankovićevim i Kardeljevim sve dok se i on nije našao među hereticima. Doduše, nisu ga poslali na Goli otok nego u mitrovičku kaznionicu.
Nepodijeljeno je mišljenje da je pakao na Golom otoku nastupio dolaskom skupine Bosanaca. Previšić i ne pokušava utvrditi čija je bila zamisao da se bivši kolaboracionisti i budući kriminalci i dužnosnici sigurnosnih službi koji su se izjasnili za IB posebno instruiraju i pošalju na Goli otok radi uspostave čudovišnog vida samoupravljanja unutar logora. Arhivi UDBE BiH nisu mu bili dostupni. I o tom se pitanju najopširnije govori u fusnoti na stranici 575 gdje se navodi da je bivši logoraš dr. Nikola Nikolić optužio tadašnjeg načelnika Uprave za agitaciju i propagandu CK KP BiH Džemala Bijedića, koji je od 1971. do 1977. bio jugoslavenski premijer, i tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Uglješu Danilovića da su osmislili bolesno sadističke metode preodgoja. Za provedbu tih metoda zaduženi su bili njihovi izabranici Borivoj Viskić, Slobodan Vuković, Omer Pašić, Kadija Kreso, Ranko Doder i Esad Šabanac. Prozvani Danilović opovrgnuo je Nikolićeve tvrdnje i traganje za istinom na tome je zaustavljeno.
Nema dvojbe da je unutrašnja organizacija Golog otoka, takozvana samouprava, bila slična s Hitlerovim i Staljinovim logorima. No, dok su neki nacistički logori bili logori smrti namijenjeni istrebljenju pojedinih rasa, to nije bila svrha ni sovjetskih logora ni Golog otoka. Za razliku od Golog otoka, logoraši u sovjetskim logorima osuđivani su uglavnom na dugogodišnje kazne. Izlazak iz Staljinovih i Titovih logora ovisio je ne samo o isteku kazne, nego i o procjeni i volji isljednika
Često spominjana nedostupnost arhivske građe kao i navodno njezino uništavanje postavljaju pred buduće istraživače jasne zadaće. Utvrđivanje toga tko je, kada, kako, zašto i po čijem nalogu uništavao arhivsku građu o djelovanju UDBE jedna je od izazovnijih. Trebalo bi se time pozabaviti dok postoji nada da su još živi neki od onih koji su to radili pa bi mogli barem svjedočiti o tome.
Previšić uspoređuje sustav Golog otoka s Hitlerovim i Staljinovim logorima. Nema dvojbe da je unutrašnja organizacija, takozvana samouprava u tim logorima bila slična onoj na Golom otoku. No, neke razlike su očite. Dok su neki nacistički logori bili logori smrti namijenjeni istrebljenju nepoćudnih rasa, to nije bila svrha ni sovjetskih logora ni Golog otoka. Logoraši u sovjetskim logorima osuđivani su uglavnom na dugogodišnje kazne dok to s Golim otokom nije bio slučaj. Izlazak i iz Staljinovih i iz Titovih logora ovisio je ne samo o isteku dosuđene kazne, nego i o procjeni i volji isljednika.
Elementi robovskog rada postojali su u sva tri sustava, a staljinistički sustav s milijunima logoraša koji su godinama i desetljećima besplatno radili na podizanju sovjetske industrije, gradova i prometne infrastrukture u tom su pogledu nedvojbeno prednjačili. No, samo je Goli otok imao preodgoj kao deklariranu svrhu prisilnog boravka ondje. Metode psihičke torture, javnog verbalnog flagelantstva i batinanja zbog neadekvatnih rezultata preodgoja uz obavezno zaklinjanje na vjernost onima koji su logoraše poslali onamo jedinstveno je obilježje Golog otoka u usporedbi s nacističkim i sovjetskim logorima.
Samo na jednom mjestu u knjizi Previšić kaže da je „iznošenje stava imalo odlike religioznog pokajanja i priznavanja grijeha. Slično kao u inkviziciji, ibeovci su morali neovisno o svojoj stvarnoj krivnji priznati da su pristaše Rezolucije, opterećeni teretom krivnje, koju su sada morali, osim u istrazi, iznijeti i pred drugim logorašima.“ (313) Mislim da je za pokušaj definiranja metoda mučenja na Golom otoku upravo iskustvo inkvizicije najprimjereniji povijesno poznati obrazac ponašanja svjetovno organizirane moći koja u ime proizvoljno definirane pravovjernosti provodi psihički i fizički teror protiv navodnih krivovjernika. Nažalost, autor nije slijedio taj potencijalno najproduktivniji smjer istraživanja koje bi moglo dovesti do kakvog-takvog sociopsihološkog objašnjenja ponašanja mučitelja i žrtava. Svaku i najmanju vlastitu sumnju u zadane vjerske istine koju je isljednik ili inkvizitor zabilježio u svojoj svijesti automatski bi na proizvoljno izabranu žrtvu projicirao kao već izvršeno heretičko djelo. Zbog potrebe očišćenja vlastite duše u toj žrtvi vidio bi sve većeg krivovjernika predodređenog za najgore muke.
Previšić spominje da su trgovi mnogih jugoslavenskih gradova bili potaracani kamenim pločicama s oznakom Velebit koje su se proizvodile na Golom otoku. Spominje i to da se ondje izrađivao namještaj. Šteta je što među fotografijama objavljenima u knjizi nema i primjeraka tog namještaja kao ni naznaka o tome jesu li ga dizajnirali sami kažnjenici ili neki dizajneri izvana. Neka to bude poticaj povjesničarima jugoslavenskog i hrvatskog dizajna da svojim odgovorima doprinesu i povijesti Golog otoka u onim aspektima koji su u ovoj važnoj i poticajnoj Previšićevoj knjizi samo naznačeni.
Na koncu želim upozoriti na jednu pogrešku koja bi svakako trebala biti ispravljena u budućim izdanjima knjige. Na stranici 307 objašnjava se kako je do daljnjeg zaoštravanja odnosa između SSSR-a i Jugoslavije došlo u listopadu 1949. godine. Tada je Edvard Kardelj na Općoj skupštini UN-a održao govor kojim je internacionalizirao dotadašnji problem međupartijskih odnosa. Komentirajući taj događaj, Previšić piše: „Sovjeti su reagirali žustro, jer su osim nastavka vojnog pritiska na Jugoslaviju IB-zemlje do konca listopada povukle svoje ambasadore iz SSSR-a, a ujedno i protjerale jugoslavenske diplomate iz svojih zemalja.“ (307) IB-zemlje tada nisu povukle svoje ambasadora iz SSSR-a, nego iz Jugoslavije.