Gospodin i tat. Sveprisutni arhetip džentlmena lopova

Džentlmen lopov nije samo kriminalac, već je spoj inteligencije i karizme koji se drži strogih osobnih pravila, piše Velimir Grgić u pregledu likova od Rocambolea do Lupina III. Ovaj je arhetip iz popularne kulture doslovno obišao svijet, pri čemu su ga svugdje spremno preuzimali i adaptirali kao svojeg, od Brazila do Kine.

• Naslovna fotografija: Detalj naslovnice knjige Mauricea Leblanca, The Adventures of Arsene Lupin, Gentlemen-Thief  (macmillian)

• Autor je hrvatski novinar, pisac, scenarist i producent. Objavio je dvadesetak knjiga i više od tisuću novinskih tekstova.

“U jednom sam se trenutku slagao sa socijalizmom, jer je bio jednostavan. Sada se ne slažem sa socijalizmom, jer je previše jednostavan”, pisao je Gilbert Keith Chesterton, engleski pisac i kršćanski filozof, 1922. godine u svojoj knjizi “Eugenics and other Evils”[1], objašnjavajući antiutopijske stavove sljedećim argumentima:

“Socijalistički sustav, u specifičnijem smislu od bilo kojeg drugog, nije utemeljen na optimizmu, već na istočnom grijehu. Predlaže da država, kao savjest zajednice, posjeduje sve osnovne oblike vlasništva – očito na temelju toga da se ljudima ne može vjerovati da posjeduju, trguju, udružuju se ili natječu bez nanošenja štete samima sebi (…) Osobno sam prvenstveno protiv socijalizma, kolektivizma ili boljševizma – ili kako god to nazvali – iz temeljnog razloga koji ovdje nije izravno uključen: ideala vlasništva. Kažem ideal, a ne samo ideju; i to samo po sebi razrješava moralnu pogrešku u cijeloj stvari. Time se otklanjaju sve sumorne sumnje antisocijalista o tome da ljudi još nisu anđeli, kao i još sumornije nade socijalista da će ljudi uskoro postati nadljudi. Ne prihvaćam tvrdnju da je privatno vlasništvo ustupak pokvarenosti i sebičnosti; smatram da je to pitanje časti. Mislim da je to najsuštinskije narodno pitanje časti.”

Za Chestertona, dakle, napad na privatno vlasništvo napad je na samu čast, iako je možda poznatiji po svom drugom citatu, obavljenom 1908. u romanu “The Man Who Was Thursday: A Nightmare”, a u kojem kaže: “Lopovi poštuju vlasništvo. Samo žele da vlasništvo postane njihovo vlasništvo, kako bi ga mogli savršenije poštivati.”

A takav je način čuvanja časti vlasništva prakticirao Chestertonov Hercule Flambeau, jedan od najpoznatijih anti-junaka njegovog literarnog opusa, džentlmen lopov koji je u popularnom kanonu bio poprilična novost: za razliku od mnogih drugih članova kluba džentlmena lopova, svih tih lukavih i neuhvatljivih majstora bijega i maske koji su se pri “poštivanju” tuđeg privatnog vlasništva oslanjali o intelekt, a ne o snagu, Hercule Flambeau je bio ozloglašen i po intenzitetu svojih bicepsa; iako je to bila više kabaretska demonstracija snage nego prepuštanje čistoj okrutnosti, nešto kao filmska vizija ozloglašenog britanskog kriminalca Bronsona u istoimenom klasiku Nicolasa Windinga Refna[2].

­­

Chestertonov Hector Flambeau primjer je gospodina lopova koji se iz antijunaka pretvara u junaka.

Visok 193 cm, Flambeau je gigant koji po pariškoj Rue de Rivoli nasmiješen trči s dva policajca pod svojim rukama[3]. Onda kada se ne razgibava urbanim crossfitom, krade po čitavom planetu i nitko ga ne može uhvatiti jer je, unatoč visini i impozantnoj pojavnosti, u stanju izgledati i kao Kaiser, ali i kao običan činovnik. Lovi ga šef pariške policije Aristide Valentin, a presudnu ulogu u svemu ima Otac Brown, katolički svećenik koji od sporednog lika u prvoj priči “The Blue Cross” (2010.) brzo postaje glavni lik franšize. U konačnici, Brown je taj koji konverzijom izbriše prefiks “anti” ispred “junaka” pa upravo zahvaljujući njemu Hector Flambeau nakon svih godina provedenih s druge strane zakona u konačnici postaje – detektiv! Za novo zanimanje iskoristi svoja u “prošlom životu” stečena znanja pa tako do kraja života lovi svoje staro “ja”.

Kada u priči “The Flying Stars” (1911.)[4] Otac Brown nagovara Flambeaua da se ostavi ilegale i prijeđe na stranu svjetla, Chesterton kroz njegovu moralnu propovijed daje oštru sliku arhetipa “džentlmena lopova”, usput oslikavajući i točnu granicu koja razdvaja “džentlmena” od običnog lopova: “Još uvijek imaš mladost, čast i smisao za humor; nemoj misliti da će ti to potrajati u tom poslu. Ljudi mogu zadržati neku razinu dobra, ali nijedan čovjek nikada nije uspio ostati na istoj razini zla. Taj put vodi samo prema dolje. Ljubazan čovjek počne piti i postane okrutan; iskren čovjek ubije i laže o tome. Mnoge sam poznavao koji su počeli poput tebe – kao pošteni odmetnici, veseli pljačkaši bogataša – a završili su zgaženi u blatu.”

Chesterton je bio iznimno živopisan lik. Kao ponosni kršćanin, šarao je između pravoslavlja, katoličanstva i anglikanizma u različitim fazama svog života. Također je bio i poprilično plodan autor; teško je uopće pobrojati što je sve napisao tijekom prva tri desetljeća 20. stoljeća: dvadesetak romana, nešto kazališnih drama, poeziju, eseje, novinske članke, desetak ukoričenih biografija britanskih uglednika (Dickens, Shaw, Blake) i više od 30 publicističkih knjiga, od teološke esejistike preko povijesti viktorijanske književnosti do antisocijalističkih polemika iz spomenutih “zala eugenike”. Ali serijal priča o svećeniku Brownu, koje je sporadično objavljivao od 1911. do 1935., Chestertonov su najveći trag u popularnoj kulturi.

­­

A.J. Raffles bio je profinjeni lopov koji krade bogatašima, prvi pravi džentlmen lopov, ali i prvi gay kriminalac na vrhu liste bestsellera.

Bila je to inovacija postojećeg arhetipa, britansko-francuski update karaktera s kojim je desetljeće ranije Ernest William Hornung postavio žanrovska pravila, potpisujući stvaranje prvog pravog, autentično engleskog džentlmenskog lopova kojeg je nazvao Arthur J. Raffles. Bilo je to 1898. godine, kada su urednici britanskog mjesečnika “Cassell’s Magazine”, za koji su pisali Arthur Conan Doyle i Joseph Conrad, odlučili tiskati “In the Chains of Crime”[5] (kasnije objavljena i kao “The Ides Of March”), kratku priču tada 32-godišnjeg E.W. Hornunga, engleskog pisca i pjesnika koji je zanat komunikacije slovima brusio kao novinar za vrijeme ubojstava Jacka Trbosjeka. Priča o krađi trgovine “In the Chains of Crime” svijetu je predstavila A. J. Rafflesa, profinjenog lopova koji krade bogatašima, ali i njegovu desnu ruku, emotivnog Bunnyja Mandersa. U odnosu dvojice nejednakih, potpuno je jasno tko je alfa, a tko njegov “Baldrick”: Raffles, 18-godišnji školski jock, i Bunny, 14-godišnji školski nerd, upoznali su se u dvorištu odgojno-obrazovne ustanove, gdje je Raffles odabrao Bunnyja, prišao mu i uhvatio ga za ruku. Bunny je tog dana postao Rafflesov fag.

Fagging, stari školski “običaj” u Engleskoj, zapravo je nekoć normalizirani ritualni sadizam u sustavu javnih škola, zakon jačeg u kojem učenici viših razreda mlađe đake pretvaraju u svoje osobne sluge, točnije robove kojima nude neku vrstu zaštite od drugih bullyja, ali ih usto često fizički i seksualno zlostavljaju. Zanimljivo je i to da je E.W. Hornunga za psihološki profil ovog slavnog popkulturnog odmetničkog dvojca početka 20. stoljeća inspirirala i veza Oscara Wildea i njegovog ljubavnika, pjesnika i novinara Lorda Alfreda Douglasa. A.J. Raffles, koji je Bunnyja nagovarao da se zaposli kao novinar, tako je postao ne samo prvi pravi džentlmen lopov, nego i prvi gay (svakako biseksualni) kriminalac na vrhu liste bestselera. Seksualnu orijentaciju “posudio” je od Georgea Cecila Ivesa, engleskog pjesnika i gay aktivista koji je, baš kao i A.J. Raffles, bio vrhunski igrač kriketa.

E.W. Hornung nije bio samo obožavatelj, nego i šogor Arthura Conana Doylea, autora “Sherlocka Holmesa”, što će se – baš kao u kakvom krimiću – kasnije pokazati kao značajni dio literarne slagalice. Nije tajna koliko se pri stvaranju Rafflesovih avantura Hornung inspirirao Doyleovim hit-krimićima. Raffles dijeli ime s Doyleom, a Raffles i Bunny su u osnovi queer jin verzija janga Sherlocka Holmesa i njegovog Dr. Watsona, par koji ne rješava, nego stvara slučajeve. A.J. Raffles je kao prvi model džentlmena lopova bio i fizički spreman: osim što je bio kapetan momčadi za kriket, igrao je i ragbi, a još je u školi bježao preko zida spuštajući se niz uže, dok je Bunny držao stražu i prikrivao tragove. Tranzicija ovog zlostavljačkog top/bottom odnosa u kriminalni milje možda nije neizbježna, ali kod Hornunga je jako glatka; Raffles se i u odraslom životu prema Bunnyju postavlja zaštitnički, ali bez previše razumijevanja za traume kojima je i sâm doprinio, ako ne i uzrokovao.

Kada Raffles pljačka od bogatih da bi dao samom sebi, on to ne čini s robinhudovske pozicije potlačenog autsajdera, nego doslovno operira među “svojima”: živi u najluksuznijoj stambenoj zgradi na Piccadillyju, pa ako je nekoć i krenuo krasti iz nužde, praksa se brzo pretvorila u zabavni izazov, lifestyle za održavanje lifestylea, prakticiranje vještine nadmudrivanja i maskiranja, kako i doliči jednom karizmatičnom ciniku kriminalnog uma. Ali tu je i njegovo toplo srce, jer ako ga nema, lopov ne može biti i džentlmen. A.J. Raffles je i sa svojim napadima altruizma poslužio kao template za buduće zvijezde žanra: novac donira školi i vraća vrijedne stvari koje nekontrolirano kleptomanski mazne iz muzeja.

­­

Orwell je posvetio i esej Rafflesu, kod kojeg je cijenio kao lik koji strogo slijedi određena pravila ponašanja.

Njegovim se moralnim kompasom bavio i George Orwell, koji je 1944. objavio esej “The Ethics of the Detective Story from Raffles to Miss Blandish”[6], u kojem s poprilično konzervativne pozicije kritizira senzacionalistički true crime i “pornografiju nasilja” tada popularne žanrovske literature, ali hvali kvalitetu i šarm starih Hornungovih priča o Rafflesu, kao model kako bi se, da svijet ne odlazi u etički sunovrat, to moglo i trebalo raditi. Tip Rafflesovog džentlmena lopova, što je vjerojatno i razlog njegove goleme popularnosti, Orwell definira upravo time što, iako govorimo o kriminalcu bez religijskog etičkog pedigrea, u isto vrijeme upoznajemo i čovjeka koji strogo slijedi određena pravila ponašanja. Raffles i Bunny su prije svega “gospoda i standardi koje imaju ne smiju se kršiti. Određene stvari se jednostavno ‘ne rade’, a pomisao na njih teško da se uopće javlja. Raffles, na primjer, neće zloupotrijebiti gostoprimstvo. Počinit će provale u kući u kojoj boravi kao gost, ali žrtva mora biti drugi gost, a ne domaćin”, piše Orwell.

U prvom desetljeću 20. stoljeća, svijet popularne literature zahvatilo je natjecanje u tome tko će više, brže i bolje eksploatirati ovaj recept, a u Njemačkoj se nisu ni previše trudili pa su pokrali Hornungovu kreaciju sve do imena: Raffles aka Lord Lister, ili kako kaže onomastika naziva prve priče “Lord Lister, genannt Raffles, der Meisterdieb” (1908.), bio je A.J. Rafflesov petparački klon koji se proširio po čitavoj Europi u seriji kriminalističkih priča, kojih se od Danske do Belgije namnožilo i do nekoliko stotina, na stranicama svakog pulp magazina koji drži do sebe.

Očito je, dakle, da su Englezi stvorili neodoljivi arhetip džentlmena lopova, koji je od šogorskih posveta Sherlocku Holmesu do Chestertonovih kršćanskih varijacija definirao etiku, ton i osnovne mehanizme osobnosti jedinstvene univerzalnosti.

Ili su to ipak bili Francuzi?

­­

Rocambole je krao je i ubijao vođen čistom pohlepom, ali i zabavljao svojim psihopatskim šarmom i smislom za humor.

Rocambole je potencijalni kandidat za pionira, jer kao lik stvoren 1857. očinski prethodi svim džentlmenima lopovima koji se pojavljuju u osvit novog stoljeća, ogrnuti u novo ruho mizantropske elegancije fin-de-sieclea.

Pod uvjetom da Rocambolea olako svrstamo u istu kategoriju: prikazivali su ga u odijelu, kao Jordana Petersona s monoklom i cilindrom, poput džentlmena koji se došao odmoriti na bridž između dva čitanja Hegelovih dnevnika, ali ovaj francuski avanturist 19. stoljeća bio je spreman ubiti i pri tome je bio usvojeni tinejdžer koji je, baš kao i Flambeau, tek u kasnijim romanima, nakon izlaska iz zatvora, mutirao u svoju suštu suprotnost, heroja koji se, između ostalog, bori protiv zlih bandi u Indiji.

Rocambole je prvi odradio character arc koji su slijedili mnogi nasljednici: počeo je kao zločest, a završio kao dobar; krao je i ubijao vođen čistom pohlepom, ali i zabavljao svojim psihopatskim šarmom i smislom za humor, prije nego se kroz godine transformirao u neku vrstu superjunaka oplemenjenog mističnim znanjem koje je stekao na Tibetu. Njegovo “opravdanje” je loš odgoj; bio je siroče koje je odgojila Madam Fipart, zla babetina koje je zarađivala kao vlasnica prenoćišta za pripadnike pariškog kriminalnog miljea. Nurture, u ovom slučaju prije nego nature.

Rocambole, danas ne samo pridjev (rocambolesque, naziv za “priče pune obrata”), nego i istoimeni kolač (rolada), životno je djelo još jednog skribomana, francuskog pisca koji je u 20 godina objavio više od 70 knjiga.

­­

Ponson du Terrail je svojim pomakom iz staromodnih priča u modernu fikciju pogurao čitav žanr misterija.

Pierre Alexis Ponson du Terrail proslavio se gotičkim romanima, osvetničkim hororima i nadnaravnom fantazijom, ali upravo je on tranzicijom svojih tema i motiva, pomakom iz staromodnih priča o vampirima i prašnjavim dvorcima u modernu fikciju s rokambolskim junacima i anti-junacima, pogurao čitav žanr “misterija” u novu epohu avanturističkog realizma.

Rocambole se rađa 1857. na stranicama konzervativne dnevne novine “La Patrie” u serijalu priča “Les Drames de Paris”, koje su između 1857. i 1870. kompilirane u devet knjiga. Iako Rocambole nije bio tipični džentlmen lopov, bio je njegov najraniji prototip, konačni obračun s romantikom pravednog revolucionarnog odmetnika, lik bez kojeg je upitno bi li A.J. Raffles i Flambeau ikada postojali – ali je također potpuno neupitno da Arsene Lupin, najslavniji od slavnih, svakako ne bi. Lupin se možda više ponašao kao Raffles koji je Oktoberfest zamijenio Eiffelovim tornjem, ali Rocambole je duboko u njegovoj DNK.

“Je Sais Tout”, popularni francuski znanstveni magazin, naručio je od Mauricea Leblanca, tada neuspješnog romanopisca, da zajedno pokušaju kapitalizirati na trendu “Sherlocka Holmesa”, čije su avanture potpuno opčinile europsko čitateljstvo ranog 20. stoljeća. “L’Arrestation d’Arsène Lupin”[7] bila je prva Leblancova priča objavljena u magazinu 1905. i u njoj je rođen Arsene Lupin, možda najveći globalni fenomen džentlmena lopova, majstor prerušavanja s cilindrom i monoklom kao baznim identitetom, s kojim je prošetao kroz 17 romana i 39 novela.

­­

Lupin je best of svih dotadašnjih varijacija džentlmena lopova, maskirani provalnik, ponekad i detektiv, ali ne propušta iskoristiti situaciju u svoju korist.

Lupin je doslovno Frankenstein svih do tada poznatih varijacija džentlmena lopova: on je prije svega maskirani provalnik, ali ponekad i detektiv, iako čak i kada obavlja detektivski posao, tj. pomaže silama zakona da uhvate veće zlo, ne propusti iskoristiti situaciju u svoju korist. Ali Leblanc se u tom slaganju best ofa nije inspirirao samo Rafflesom i Rocambolom; njegovi su obrasci glavnog lika izvučeni sa samog izvora, iz doba kada je detektivski roman postojao prije nego je postojao pojam “detektiv”. Edgar Allan Poe je 1841., dakle 46 godina prije A.C. Doylea i njegovog Sherlocka Holmesa[8], u prvoj detektivskoj priči ikada “The Murders in the Rue Morgue” stvorio lika po imenu C. Auguste Dupin, čovjeka koji rješava ubojstvo majke i kćeri, a onda u nastavcima i niz drugih zločina. Prvo zato da zabavi svoj veliki intelekt, a kasnije i da pokupi financijsku nagradu.

Obojica su živjela u Parizu. Lupin je imao iste vještine, iste ideje (manipuliranje novinskim člancima s ciljem diverzije) pa i slično prezime (Dupin-Lupin) kao i Poeov anti-junak, no iako je Dupin načelno pozitivac s manama, Lupin je negativac s pozitivnim osobinama i čvrstim kodeksom odnošenja prema tuđem vlasništvu. Dupin je policijski posao obavljao iz osobnog izazova, vježbajući logiku i dedukciju; Lupin je provaljivao, krao i bježao, ali se pri tome također vraški zabavljao.

Maurice Leblanc je ostao zarobljen u financijskoj petlji štancanja kriminalističkih priča i sanjao o tome da nađe vremena za svoj barem jedan veliki roman, ali Lupin je mutirao u tako veliku zvijer da ga je progutala u jednom zalogaju. A kada je 1906. napravio naizgled nemoguće – spojio svog Lupina s Doyleovim Sherlockom Holmesom – zlatna koka je ubacila u drugu brzinu i Leblanc je tek tada shvatio kakav komercijalni potencijal drži u pisaćoj mašini. S obzirom da nije tražio dozvolu, niti se planirao odreći djela novca za autorska prava – koja ionako ne bi dobio – Sherlock Holmes iz priče “Sherlock Holmès arrive trop tard” (1906.) brzo postaje Herlock Sholmes pa s imenom kao iz kakvog lošeg vica nastavlja juriti za mrvicama kroasana, postavši dežurni, najrazvikaniji Lupinov antagonist s dobre strane zakona. Bilo je to više od sudara dvije žanrovske ikone; sukobljavale su se Francuska i Engleska i u ovom je meču nadmudrivanja pobjeđivala Francuska. Svejedno, T.S. Eliot, veliki obožavatelj Lupinovih priča, u Leblancovom “posuđivanju” Sherlocka Holmesa vidio je ogroman francuski kompliment Engleskoj.

­­

Japanci su Lupina III., Arsenovog unuka, pretvorili u nacionalni fenomen koji se inkarnira u različitim formama od 1967. godine.

Danas se Lupinov multiverzum može mjeriti upravo s onim Sherlocka Holmesa. Uz ogroman broj knjiga i stripova, tu su i mnogi igrani filmovi pa i Netflixov hit-serijal “Lupin” iz 2021., čiji glavni lik nije Arsene Lupin, nego crnac Assane Diop (Omar Sy), koji oponaša Lupinovu pljačku nakon čitanja Leblancovih knjiga.

Inovativan su spin na Lupina izveli i Japanci, pretvarajući Lupina III., Arseneovog unuka, u nacionalni fenomen koji se u različitim formama popularne kulture ne prestaje inkarnirati još od 1967. godine.

Priča o ljubavi Lupina i Japana je posebno zanimljiva i slojevita. Dva su velika događaja na prelasku iz 1908. u 1909. godinu posijala njeno sjeme: pojava Zigomara i potraga za radnicima na plantažama kave u Sao Paulu.

Zigomar je maskirani kriminalac, kreacija Leona Saziea, francuskog pisca baskijskog porijekla rođenog u Alžiru, momka koji je odrastao s teretom očevog samoubojstva izazvanog slomom živaca nakon gubitka novca u financijskoj prijevari. Leon je bio novinar i vrhunski mačevalac s nekoliko uspješno odrađenih dvoboja u biografiji, a proslavio se upravo kao autor Zigomara, nekoliko godina prije nego su njegov recept “posudili” Marcel Allain i Pierre Souvestre pa stvorili ikonu francuske pulp književnosti, superkriminalca poznatog kao Fantomas. I autor Zigomara i pisci Fantomasa učinili su u osnovi istu stvar: konceptu džentlmena lopova kao anti-junaka potpuno su odstranili junaštvo: ostali su karizmatični i inteligentni, ali ipak gorki negativci, genijalni kriminalci koji ne prezaju od mučenja i ubijanja, gotovo se sadistički poigravajući s policijom. Ali se u isto vrijeme toliko poigravaju s našom jungovskom sjenom da njihovom manipulirajućem intelektu malo tko može odoljeti.

­­

Navojev i Vidić su od francuskog originala uzeli ime, a vizualni identitet od Lee Falkovog Fantoma.

Zigomar je 1911. zaživio u trilogiji francuskih nijemih filmova, a istoimeni su strip u Jugoslaviji između 1939. i 1941. na stranicama “Mikijevog carstva” potpisivali Nikola Navojev i Branko Vidić, koji su od Saziea popalili samo ime, dok su vizualni identitet potpuno preuzeli od Lee Falkovog Fantoma (“The Phantom”, 1936.).

U Japanu, modernizacija 1910-ih pretvorila je uvezene francuske igrane adaptacije Zigomara (režija Victorina-Hippolytea Jasseta) u ozbiljne hitove kino-repertoara pa su brže-bolje krenule i nacionalne adaptacije, počevši s “Nihon Jigoma” iz 1912. godine. Mediji su imali pune ruke posla: svaki incident tinejdžerske delikvencije pripisivao se negativnom utjecaju Zigomara na mlade i zazivanju cenzure u klimi potpune moralne panike. Ali sve to nije moglo promijeniti činjenicu da su isti ti “kontroverzni” filmovi bili hitovi i da je dokazano kako postoji itekako veliko i gladno tržište za džentlmenima lopovima, makar jedino džentlmenski na njima bila odjeća.

Do 1920-ih, Arsene Lupin je već bio kućno ime u Aziji, popunjavajući tamošnju glad za krimićima. U Kini, Lupin je 1923. postao Lu Ping, i to u slobodnijim prijevodima, zapravo kineskim adaptacijama Leblanca s potpisom Suna Liaohonga, jednog od hitmejkera kineske predrevolucionarne detektivske književnosti. Japanski je Jigoma ionako bio daleko manje nasilan od pravog francuskog Zigomara, a kasnije je, u već tako dobro znanoj narativnoj putanji, postao detektiv. Ali iste godine kada se u Kini rađa Lu Ping, u Japanu Arsene Lupin postaje Akira Naruse (iako je svima bilo jasno da je Akira zapravo Rupimono) i sretno živi u knjižarama, ali i kinima, kroz nekoliko danas izgubljenih filmova iz 1950-ih, kao tipični džentlmen lopov kojeg je teško ne voljeti.

Brazilci su Lupinu učinili ono što i Japanci Zigomaru 1910-ih: kako bi kapitalizirali na popularnosti francuskog uvoza, snimili su svoju adaptaciju

Ali prije svega toga se “dogodio Brazil”. Japanska je imigracija u Brazil krenula 18. lipnja 1908., kada je prvih 781 doseljenika pristiglo u luku Santosa, spremnih na obećani posao. Japan je početkom 20. stoljeća patio od pretjerano brojnog i poprilično gladnog stanovništva, a brazilska je vlada otvorila vrata radnoj imigraciji, kako bi hranila potrebe plantaža kave u Sao Paolu pa tako i rodbinu novih imigranata kod kuće. Do sredine 1930-ih, u Brazilu je već bilo pola milijuna Japanaca. Danas ih je oko 1.5 milijuna, a zovu ih Nikkei (日系), kako izvorne doseljenike, tako i njihove nasljednike. Brazil je dom najvećeg broja Japanaca izvan Japana. Brazilci su Lupinu učinili ono što i Japanci Zigomaru 1910-ih: kako bi kapitalizirali na popularnosti francuskog uvoza, snimili su svoju adaptaciju, TV seriju “As Aventuras de Arsene Lupin” (1959.), koja je uvela Lupina u novi život malih ekrana 1960-ih pa ujedinila Brazil i Japan u obožavanju ove gospodske štetočine.

Konačno, 1967. godine Monkey Punch (pravo ime: Kazuhiko Kato, 1937-2019) u tjedniku “Manga Action” objavljuje prvu epizodu mange “Lupin III”, sage o unuku francuskog lopova koji pomalo naginje ka Jamesu Bondu, a koji postaje i ostaje toliko popularan transmedijski fenomen da se novi nastavci animiranih serijala snimaju i danas. Monkey Punch se ni u startu, a niti kasnije nije zamarao autorskim pravima, makar i pod cijenu toga da se “Lupin III” izvan Azije službeno često prodavao pod drugim imenima, a u Francuskoj, kako bi potpuno zaobišao bijes odvjetnika Lablancovih nasljednika, bio je prekršten u Edgar. Legendarni Hayao Miyazaki svoj je dugometražni kino-debi ostvario upravo s “Rupan Sansei Kariosutoro no Shiro” aka “Lupin III: The Castle of Cagliostro”, dugometražnom animiranom akcijskom avanturističkom komedijom iz 1979.

Kod kuće, u Francuskoj, čak je i Sartre čitao Lupina, kojeg je nazvao “Cyrano podzemlja”[9]. Negdje na tom tragu bio je i Arsen Dedić, koji je 1993. u pjesmi “Arsene Lupin” pjevao:

Krao sam srca otmjenih dama

A poklanjao ga siroticama

 Ponovo za dobro drugih

Dao bih se sav

Njegujući, jasno

Kriminalni stav

Dijelio sam sa nižima

Svoj gospodski plijen

U meni su Arsen

Dedić i Lupin.

Lupinova popularnost, kao i globalna kapilarna sveprisutnost džentlmena lopova u svim narativnim formama, može se objasniti upravo time da Arsen Dedić nije jedini. A čak i oni koji nemaju Lupina u sebi, ne prestaju ga tražiti, jureći za neuhvatljivim poput Herlocka Sholmesa, u isto vrijeme iskreno fascinirani i neskriveno ljubomorni.

• Bilješke

[1] https://www.gutenberg.org/files/25308/25308-h/25308-h.htm

[2] https://www.imdb.com/title/tt1172570/

[3] https://www.pagebypagebooks.com/Gilbert_K_Chesterton/The_Innocence_of_Father_Brown/The_Blue_Cross_p1.html

[4] http://famous–and–forgotten–fiction.com/writings/chesterton–the–flying–stars.html

[5] https://gutenberg.org/ebooks/706

[6] https://files.libcom.org/files/Politics%20(November%201944).pdf

[7] https://www.literature.org/authors/leblanc–maurice/the–extraordinary–adventures–of–arsene–lupin–gentleman–burglar/chapter-01.html

[8] Prvo pojavljivanje Sherlocka Holmesa bilo je 1887. (“A Study in Scarlet”)

[9] https://galileopublishing.co.uk/lupin–the–extraordinary–adventures–of–arsene–lupin–gentleman–thief/

• Literatura

Eugenics and Other Evils, by G. K. Chesterton

https://www.gutenberg.org/files/25308/25308-h/25308-h.htm

The Blue Cross, G. K. Chesterton

https://www.pagebypagebooks.com/Gilbert_K_Chesterton/The_Innocence_of_Father_Brown/The_Blue_Cross_p1.html

The Flying Stars, G. K. Chesterton

http://famous–and–forgotten–fiction.com/writings/chesterton–the–flying–stars.html

The Amateur Cracksman by E. W. Hornung

https://gutenberg.org/ebooks/706

George Orwell, “The Ethics of the Detective Story from Raffles to Miss Blandish”

https://files.libcom.org/files/Politics%20(November%201944).pdf

The Confessions of Arsène Lupin by Maurice Leblanc

https://www.gutenberg.org/ebooks/28093

Memoirs of Arsène Lupin by Maurice Leblanc

https://www.gutenberg.org/ebooks/70719

The Arrest Of Arsène Lupin by Maurice Leblanc

https://www.literature.org/authors/leblanc–maurice/the–extraordinary–adventures–of–arsene–lupin–gentleman–burglar/chapter-01.html

https://www.goodreads.com/book/show/27570450-the–black–pearl

https://lib.uni–plovdiv.net/handle/123456789/1097

https://revista.drclas.harvard.edu/the–japanese–brazilian–community/

https://airmail.news/arts–intel/highlights/the–french–connection-746