Govor kakav se u Italiji nije čuo desetljećima. Slučajni premijer nova politička zvijezda. Europska post-izborna križaljka.

Građani imaju tu manu da se „zaljube” u političare. Volatilnost njihovih preferencija nije tipična samo za današnje doba. Tacit je u Analima prolazna oduševljenja Rimljana političarima cinički definirao „kratkim i nesretnim ljubavima”, piše Aleksandra Šućur u članku u kojem opisuje isprepletene silnice koje su utjecale da Giuseppe Conte nastavi premijerski mandat u Italiji a Ursula von der Leyen dobije povjerenje kao predsjednica Europske komisije

• Naslovna fotografija: predsjednica Europske komisije Ursula van der Layen i talijanski premijer Giuseppe Conte (Conteov medijski tim)

• Autorica je politička konzultantica i analitičarka u Milanu

Brevis et infaustos populi Romani amores.

(Publije Kornelije Tacit, Anali, II, 41)

Gledali ste Soderberghov film Out of Sight? Niste puno propustili: komedija o nemogućoj romantici lopova Georgea Clooneya i policajke Jennifer Lopez zakomplicirana u nekakvom žanrovskom pastichu s krim-noirom i puno nasilja. Spominjem ga zbog scene u kojoj se debeljuškasti gangster White Boy Bob spotaknuo na stepenicama luksuzne vile držeći na nišanu Clooneya dok je ovaj polagao na tlo svoj revolver u znak predaje. Zabezeknutost na Clooneyevom licu dok metabolizira fakt da si je debeli gangster, udarajući u stepenicu, sam nehotice „prosvirao” glavu dobro opisuje osjećaj koji me prožimao dok sam usvajala činjenicu da je Matteo Salvini, naizgled ničim konkretnim i racionalnim izazvan, otvorio „krizu vlade” usred godišnjeg odmora i ljetne parlamentarne stanke. Premda je taj „spoznajni proces” trajao tri tjedna (od 8.-20.8.), podsvijest mi je od prvog trena govorila da je počinio baš taj „sam pao, sam se ubio” čin.

Ne da je nedostajalo razloga za krizu, dapače, bilo ih je napretek i javnost je s njima bila dobro upoznata: preko 2/3 anketiranih Talijana predviđalo je krizu vlade na jesen, jer je bilo jasno da Legin flat tax prijedlog ne može ući u proračunska predviđanja, s obzirom na to da bi budžetske prihode bacio u debeli minus, uz to što se sjekira uvećanja PDV-a ionako klati nad budžetom, kao mjera koja se instantno aktivira ako se prekrše dogovori s EK. Takva kriza vlasti je ljudima razumljiva, a kako za vrijeme tzv. budžetskog zasjedanja (sessione bilancio) nema raspuštanja Parlamenta, predsjednik bi imenovao neku svoju vladu stručnjaka na par mjeseci (koja ne mora nužno imati parlamentarnu većinu), a onda raspustio Parlament i raspisao nove izbore. Koje bi Salvini dobio kao od šale (a da i ne snosi ikakvu odgovornost za budžet): ankete su pokazivale da bi imao više nego natpolovičnu većinu već i u koaliciji sa samom Fratelli d’Italia (dakle, bez Berlusconijeve Forza italia), a u utrku je mogao čak i bez njih. Lega je u anketama imala 38%, što znači da je i sama samcata imala velike šanse doći prva u barem pola uninominalnih jedinica za Dom zastupnika, gdje bi skupa sa zastupnicima izabranim na plurinominalnim listama imala natpolovičnu većinu. U Senatu bi bilo teže, ali koalicije se mogu i postizborno sklapati, ne kaže se „ne” tako krupnoj političkoj snazi, dapače, neki bi sigurno bili i sretni da prođu Salvinijev postizborni cherry picking.

A bilo je i drugih razloga. Od samog formiranja vlade smo ukazivali da je ona „spoj nespojivog”, da se mala vjerojatnost da uopće nastane zasnivala na potrebi nestvaranja jaza između Sjevera i Juga i na odbijanju PD-a, posebice „Renzijevih zastupnika i senatora”, da podrže postizborni savez s Pet zvijezda, međutim, ništa od tih „nespojivosti” nije opravdavalo ni timing ni način na koji je upravljano krizom.

Zadnje parlamentarno okupljanje se zbilo 7. kolovoza kad je u Senatu izglasan zakon o gradnji visokobrzinske pruge (TAV) s Francuskom. Premda su Lega i Pet zvijezda glasali drukčije, glas nije bio podvrgnut pitanju povjerenja, a Leginu poziciju „za” je, osim ogromnog dijela oporbe, zastupao i sam premijer Giuseppe Conte. Koji dan ranije su, pod glasom povjerenja, konvertirali u zakon Salvinijev „decreto sicurezza bis” (tj. vladinu uredbu koja omogućuje ministru unutarnjih poslova da zabrani ngo-brodovima koji spašavaju migrante ulazak u talijansko teritorijalno more i iskrcaj u talijanskim lukama, o čemu smo također pisali). Predsjednik je potpisao zakon i poslao ga nazad u parlament 8. kolovoza uz dvije manje opaske o odredbama koje valja dopuniti i izmijeniti, očito prepuštajući pitanje ustavnosti Ustavnom sudu, odnosno, ne želeći ičim izazivati trzavice među partnerima u vladi.

Najluđa kriza vlade u talijanskoj povijesti

Na zadnji dan, uz nastupajuću stanku za godišnji odmor, parlamentarci su u predvorju Senata grabili svoje trolleye (neki i kufere i torbe za plažu), nazivali taksije, međusobno se grlili i pozdravljali s buon Ferragosto, sve do trena kad su članovi klubova Lege dobili Salvinijevu sms-poruku da se „ne udaljavaju iz Rima”. U 19.30h Salvini je priopćio premijeru Conteu da želi na izbore kako bi „kapitalizirao konsenzus potvrđen na europskim izborima”. Predsjednik Vlade je iste večeri sazvao hitnu presicu i prenio, na svoj tipični svečani način ali i s prigušenom gorčinom u glasu, što mu je priopćio ministar Salvini, tražeći putem medija i izravno obraćanje Parlamentu. Uslijedilo je natezanje na sastancima predsjednika klubova, kod predsjednika domova, jer je Lega nastojala opstruirati Conteovo saslušanje: zastupnici su se odmah dogovorili da čuju premijera u Parlamentu, dok je u Senatu prevladalo diskrecijsko mišljenje predsjednice da saslušanje premijera podvrgne posebnom glasanju, na kojem je (14.8.) većina senatora zdušno i radoznalo odlučila čuti što Conte ima za reći. Kako je u međuvremenu (9.8.) Lega podnijela zahtjev za nepovjerenje premijeru, a padom premijera pada čitava vlada, dakle, i Legina vlada, kako je uopće bio moguć takav zahtjev a da nitko još nije dao ostavku? Ako već rušiš vlastitu vladu, minimalno i kao prvo, daješ ostavku na ministarska mjesta u toj vladi.

Izvjesni profesor Giuseppe Conte

Nisu samo senatori bili radoznali (i zabrinuti). Nacija-na-godišnjem, prikopčana mobitelima, laptopima ili tv-uređajima, pratila je 20. kolovoza obraćanje premijera u parlamentu. Čak 78% intervjuiranih Talijana u ljetnjim destinacijama izjavilo je da prati „krizu vlade”, a 45% je izjavilo da ju „detaljno prati”. Kako su politička događanja postala ovako dominantni top-shows, potisnula sve druge programe (pa čak i realnost), zašto privlače takvu pozornost javnosti u ovom povijesnom trenu – zasebna su tema i polako postaju i predmetom ozbiljnih studija iz područja sociologije, kolektivne psihologije i komunikologije.¹

Parlamentarni spektakl je ispunio očekivanja: anonimni profesor administrativnog prava, neučlanjen u ikakvu političku stranku, autsajderski premijer s prividno jedinom funkcijom medijatora između dva „nespojiva” vice-premijera (a koji su se, inače, relativno dobro slagali na osobnoj razini), izvjesni Giuseppe Conte, za kojeg ni čuli nismo do prije 14 mjeseci kad je postao premijer, koji ne pravi selfije sa svakim prolaznikom koji mu mahne, a na društvenim mrežama ima samo službeni profil, održao je govor kakav se nije čuo desetljećima. Sofisticiranim jezikom izvanrednog govornika pričao je o vrijednostima, o časti, o dužnosti da se služi s osjećajem za institucije i institucionalnu ulogu. Pažljivo probranim i odvaganim riječima, Leginu je odluku ocijenio „objektivno tegobnom” zbog „vrlo značajnih” posljedica koje podrazumijeva za Državu, izlažući je opasnostima povećanja spread-a na kamate javnog duga, povećanja PDV-a i slabljenja njene pozicije u pregovorima s EK i dobivanju relevantnijeg povjerenstva.

Svaka je rečenica bila dozirana kontrapozicija i retorici i stavovima ministra Salvinija koji je, kao potpredsjednik vlade, još sjedio pokraj njega u središnjem dijelu dvorane rezerviranom za članove vlade, te je povremeno rukama slao signale svojima kad da izraze a kad da utišaju neslaganje žamorom. Zatim je Conte elegantno prešao na seriju isto tako doziranih a ciljanih udaraca: Salvini je iznevjerio dužnost da služi, pokazao neozbiljnost sazivanja izbora ovisno o varijacijama anketnog konsenzusa, a uslijedile su ovacije kad ga je naizgled usput bocnuo zbog neprimjerenog korištenja vjerskih simbola u političke svrhe – zbog čega su ga već neko vrijeme kritizirale talijanska biskupska konferencija, katoličke organizacije i mediji, a i sam Papa. Nerijetko se zadnju godinu dana činilo da su jedina aktivna opozicija Salvinijevom nezadrživom usponu upravo katoličke organizacije, a ova optužba nije bila samo priznanje tom neobičnom „pokretu otpora” već i znak da je taj otpor dobio svog prilično „demokršćanski” odmjerenog a efikasnog političkog lidera².

Kao lopov uhvaćen in flagranti ali s potrebom da i dalje izgleda mangupski, nakon što je poljubio krunicu, Salvinijev izraz lica ga je pitao: „ma daj, toliko sam ti se gadio?”

Kao lopov uhvaćen in flagranti ali s potrebom da i dalje izgleda mangupski, nakon što je poljubio krunicu, Salvinijev izraz lica ga je pitao: „ma daj, toliko sam ti se gadio?” Ima tu istine: kako je tako fini i uglađeni profa uopće surađivao s tako neozbiljnim i neprimjerenim političarem kao što je Salvini? U replici, Salvini se premjestio na senatorsko mjesto u klupama Lege, vizualno zaoštravajući jaz između njih. Premda je ponavljao fraze već izrečene na tribinama – u sad izdignutom institucionalnom okviru – te su fraze djelovale neuvjerljivo i nezgrapno, a odavale su i povrijeđenost. Salvini je bio izubijan. Nakon replike, Lega je povukla zahtjev za izglasavanje nepovjerenja, ali kad je strpljivo odslušao sve druge govore, Conte je definitivno zakucao u završnom obraćanju: „Ako ti nemaš hrabrosti dati ostavku, ja imam: odavde idem šefu države.” Standing ovation koji se prolomio dvoranom, nagovijestio je – čudnim katarhičnim paradoksom – da bi ova ostavka, ovaj oproštaj „slučajnog premijera” od politike, političkih institucija i javnosti zapravo mogao značiti sve suprotno: da je Italija dobila novu političku zvijezdu. Izbubetao nepobjedivog prvaka svih anketa, tribina, tv-emisija i društvenih mreža i sad će ga se samo tako pustiti da ode?

Logika spektakla talijanske politike – o kojoj smo često pisali – je naravno prevagnula, a prvi apel za njegovim povratkom je već idući tjedan lansirao Beppe Grillo, izdižući ga u „lidera” koji je Italiji „vratio dostojanstvo”. Na opću zgranutost, jer su renzisti samo koji tjedan ranije natjerali Direkciju PD-a da izglasa dokument „nikad u koaliciju s Pet zvijezda”, isti je dan i Matteo Renzi izrazio potrebu da „prijeđe preko uvreda i kleveta, čak i osobnih”, koje su dolazile iz Pet zvijezda i pozvao PD da „državni interes stavi ispred partijskog”. Šef PD-a, Nicola Zingaretti, stoga nije imao kud nego oprezno uputiti izaslanstvo u izvid „prostora za dogovor”. Zingarettiju bi više odgovarali izbori, jer bi se riješio velikog broja „renzista” u novom sazivu, ali pregolema je bila opasnost od izvjesnog Salvinijevog dolaska na vlast, što bi onda značilo i radikalnu promjenu u drugim institucijama (predsjednički izbori 2020., te dio pravosudnih i ustavnih vlasti itd.), a naročito promjenu paradigme spram EU. Tržišta su već počela negativno reagirati, a javnost koja ne podržava Salvinija bila je jako alarmirana njegovom izjavom da želi izbore jer od građana traži „pune ovlasti” da djeluje. Prošlo je više od 90 godina otkad je u Italiji netko tražio od naroda „pune ovlasti” i ta je priča notorno jako loše završila.

Koalicija „Orsola”

Naša kronika će ovdje preskočiti tri tjedna pregovaranja i konzultacija kod predsjednika Mattarelle, premda je i u njima bilo zanimljivih (a i zabavnih) obrata koji bi zaslužili detaljniji osvrt i dali uvid u dinamička – podzemna, nadzemna, inozemna, pa čak i digitalna³ – strujanja talijanske politike, jer ona nemaju posebnog utjecaja na europska zbivanja i „izazove” koji su predmet ove serije. Važnije je produbiti tri aspekta koja imaju utjecaja a to su: 1) ishod, 2) razloge koji su potakli Salvinija na „samoubojstvo iz zasjede” i 3) pozadinu neočekivane interne i europske podrške Conteovom političkom protagonizmu.

Prodijev je „amen” bio i signal Bruxellesu da se i od tamo može podržati novi pakt, jer je stvar pod kontrolom: rješenje za krizu je tu

Najjači „blagoslov” novom političkom paktu-u-nastajanju došao je od Romana Prodija, bivšeg predsjednika Europske komisije, bivšeg talijanskog premijera i nesuđenog talijanskog predsjednika. Naglašavam zadnju stavku, jer je endorsement-duetu Renzi-Grillo, inače ljutim suparnicima, samo falio Prodi – čiji je izbor za šefa države u parlamentu potopio upravo Renzi dok je Grillo likovao „plešući” mu na „političkom grobu” – pa da razmjeri konfuzije probiju ionako visoki i drugdje nedostižni plafon općeg talijanskog političkog cinizma.

Premda nitko ne negira da je svrha ovog „uvezivanja” Salvinijev containment i strah od njegove pobjede na izborima (ovu iskrenost valja i cijeniti), zanimljivo je da je Prodi tu anti-Salvini frontu nazvao „koalicija Orsola” po Ursuli von der Leyen, pri čemu je njeno ime namjerno talijanizirano, a donekle i „familijarizirano”, jer se referira na one talijanske snage koje su u Europskom parlamentu podržale njen izbor za predsjednicu Europske komisije. Prodijev je „amen” bio i signal Bruxellesu da se i od tamo može podržati novi pakt, jer je stvar pod kontrolom: rješenje za krizu je tu.

Iz Prodija govori stara demokršćanska mudrost: prvi primjećuje da se ne događa nikakav politički prevrat. Eventualno, politički se prevrat dogodio kad su Pet zvijezda sklopili ugovor s Legom i kad je jedna vlada uopće mogla niknuti na temelju ugovora (još uz pomoć odvjetnika prof. Contea u ulozi nadzornika poštivanja i ispunjenja ugovora) a ne zajedničkog političkog programa. Politički programi i ciljevi Pet zvijezda i PD-a su daleko homogeniji, problem ove dvije force je da su jedna drugoj alternativne. Problem je i Di Maio, politički lider Pet zvijezda, koji još inzistira na „postideologiji” sprečavajući da se ta snaga najzad jasnije vrijednosno definira. Tako se Conte pojavio u Domu zastupnika i Senatu tražeći povjerenje za svoju novu vladu na temelju prilično generičkog popisa (govor je jako podsjećao na onaj koji smo čuli od von der Leyen kad je tražila povjerenje u EP-u), dopunjen crticama iz agende koju su u tako kratkom vremenu usuglasile delegacije PD-a i Pet zvijezda (lijevi LeU se samo priključio, nije sudjelovao u pregovorima). Conte je u talijanskom parlamentu dobio puno veću podršku nego von der Leyen u europskom, a anketni approval rating mu je porastao na 55%.

Kad su na čelo „izvorno-prevratničke vlade” postavili anonimnog predavača predmeta „Administrativna pravda” neučlanjenog u ikakvu političku stranku, a uz njih dvojicu kao potpredsjednike vlade, Salvini i Di Maio su vjerojatno mislili da takav dosadnjikavi profil nikad ne može ugroziti njihovu dominaciju javnom scenom. Ali talijanski premijer predstavlja Italiju, važnu europsku zemlju, na najvažnijim skupovima svijeta: bio je i u Osaki (G-20), zajedno s Macronom, Merkel, Sanchezom i Rutteom, dok su pričali o shemama izvršne i ECB vlasti nakon završetka izbora za EP. I europski su lideri, sa svoje strane, bili sretniji imati za stolom pristojnijeg i kompetentnijeg sugovornika s kojim su brzo razvili prijateljski odnos.

Macron je razvio specijalni odnos sa Sanchezom, te je mogao računati da udruženim snagama mogu uvjeriti Merkel (tj. EPP) da bi najbolja shema trebala imati nizozemskog socijaldemokrata Timmermansa na čelu EK. U alternativnoj shemi, Macron je vidio samu Merkel ili neku drugu Njemicu, jer njemački kandidati imaju veliki appeal na istočnoeuropske lidere

Sheme vlasti u EU nisu jednostavne, jer država ima puno. One su ravnopravne ali ne i jednake (nisu istih veličina i nemaju istu ekonomsku težinu). Teorija skupova pomaže simplifikaciji, a najveći skup unutar EU je 19 država eurozone. U tom skupu, većina država, a posebno Italija, Španjolska i Francuska (i sve južne zemlje) priželjkuju nastavak Draghijeve monetarne politike „whatever it takes”. Jens Weidmann, koji ne zastupa Draghijevu liniju, nije imao puno šansi preuzeti ECB ako bi na čelo Komisije došao Nijemac Manfred Weber. Ali Macronu se shema s Weberom, relativno slabim kandidatom u usporedbi s ostala dva Spitzenkandidata, Timmermansom i Vestager, nije sviđala. Još u kampanji, Macron je uložio golemi napor da stvori čvrstu vezu između svoje (liberalne) stranke i drugih europskih, pa čak i stranaka iz grupe socijaldemokrata. Tako se u „transnacionalnoj kvoti” na Macronovoj listi Renaissance u Francuskoj našao i bivši talijanski ministar europskih poslova iz PD-a, Sandro Gozi, a PD je na svojoj listi istaknuo voditeljicu Macronove kampanje. Macronova je lista imala sedam nefrancuskih kandidata koji, ukoliko su izabrani, trebaju ući u parlament nakon izlaska UK iz EU. Gozi je izabran, a do 1.11. je savjetnik za europsku politiku francuskog premijera. Macron je razvio i specijalni odnos sa Sanchezom, te je mogao računati da udružene snage RE⁴+S&D mogu uvjeriti Merkel (tj. EPP) da bi najbolja shema trebala imati nizozemskog socijaldemokrata Timmermansa na čelu (što je odgovaralo i Sanchezu i Rutteu). U alternativnoj shemi, Macron je vidio samu Merkel na čelu EK. Ili neku drugu Njemicu koja bi zastupala slične stavove, jer njemački kandidati imaju veliki appeal na istočnoeuropske lidere. Prva shema je mogla naići na otpor u Europskom vijeću (Timmermans je kao povjerenik za ljudska prava često kritizirao zemlje Višegradske skupine), druga na otpor u Europskom parlamentu. Točno to se i dogodilo.

Izjava da bi bilo divno kad bi na vodeća mjesta po prvi put došle žene potvrđuje da je Conte znao za shemu 2: Christine Lagarde nastavlja Draghijevu monetarnu politiku

Vrativši se iz Osake, Conte je razgovarao sa Salvinijem i Di Maiom, uvjeravajući posebno prvog da bi Timmermans bio odličan izbor za Italiju, jer razumije potrebu da se EU jače angažira u rješavanju migrantskih problema a voljan je i potaći reviziju Dublinskog sporazuma. Salvini se na početku činio nezainteresiranim: „nek bude tko hoće pod uvjetom da mi dobijemo jako ekonomsko povjerenstvo”. Ali, par dana kasnije je u jednom javnom istupu ponovo napao Njemačku i Francusku koje „žele postaviti jednog socijalista za šefa EK”, s čim se on nikako ne može pomiriti. Salvini se vjerojatno čuo s prijateljem Orbanom koji je odlučio minirati Timmermansovu kandidaturu na sastanku Europskog vijeća. Conte je shvatio da shema broj 1) ne može imati dovoljno zemalja s odgovarajućim postotkom stanovništva u Vijeću, pa je uskratio i talijansku podršku. Nakon maratonske sjednice Vijeća je izjavio: „ništa protiv g. Timmermansa, koji je vrlo kompetentan i prijatelj Italije” – što je točno, Timmermans je živio u Rimu, izvrsno govori jezik i pozna talijansku politiku – „problem je u metodi. Više bih volio vidjeti ženu na čelu Komisije. Bilo bi divno kad bi na vodeća mjesta po prvi put došle žene.”

Ta izjava dokazuje da je Conte unaprijed znao za shemu br. 2): Ursulu von der Leyen na čelu EK i Christine Lagarde na čelu ECB. Socijaldemokrati su – doduše mijenjajući kandidata – već ranije uspjeli nametnuti Talijana Davida Sassolija za predsjednika parlamenta. Ali, u EP-u se upravo njemačka S&D grupa najviše protivila kandidaturi von der Leyen, držeći i dalje kandidata Timmermansa najboljim rješenjem. Unutarnji njemački sukob je bio takav da se Angela Merkel u Vijeću morala suzdržati, jer su socijalisti prijetili da će izići iz koalicije u njemačkoj vladi. Tako je taj prijedlog na Vijeću došao od Macrona. Do glasa povjerenja u parlamentu, Conte je pokušao uvjeriti i Salvinija i Pet zvijezda da je se podrži. Teoretski, von der Leyen su bili dostatni zbirni glasovi EPP+S&D+RE. Ali, u praksi, ona bez 14 glasova Pet zvijezda i 15 poljskog PiS-a (ECR grupa) ne bi dobila povjerenje. Na apel je nedostajalo čak 100 glasova iz većinskog bloka! Nešto ranije, Pet zvijezda, koje nisu uspjele sastaviti svoju grupu u EP-u, po prvi put su dale potpredsjednika parlamenta grupi „nesvrstanih” (Non-affiliated): Rimljanin Fabio Castaldo je već u prethodnom mandatu imao izvrsnu suradnju s europarlamentarcima iz PD-a. Ne treba zaboraviti da regijom Lazio upravlja glavni tajnik PD-a Zingaretti uz vanjsku podršku Pet zvijezda, te da njihova regionalna liderica Roberta Lombardi priželjkuje i prave pravcate izborne koalicije s PD-om na administrativnim izborima.

Italija je doista i dobila „ekonomsko povjerenstvo”. U Bruxelles šalje bivšeg premijera Paola Gentilonija (PD)

Vrijeme će pokazati da li će se to i dogoditi, odnosno da li će se današnja talijanska parlamentarna većina reflektirati i na lokalnu politiku i izbore. Nova vlada će vjerojatno potrajati, a Italija je doista i dobila „ekonomsko povjerenstvo”. U Bruxelles šalje bivšeg premijera Paola Gentilonija (PD), koji će imati delikatnu suradnju s potpredsjednikom EK, Latvijcem Valdisom Dombrovskisom, zaduženim za financijsku stabilnost, a iz Europskog parlamenta je dozvan nazad Roberto Gualtieri (također PD), predsjednik Odbora za proračun u više EP mandata, kako bi preuzeo talijansko ministarstvo financija. „Koalicija Orsola” će se na vlasti sigurno održati do kraja godine i izglasavanja proračuna. Koliko će trajati nakon toga teško je trenutno procijeniti. Većina ministara iz PD-a se čini „drugoešalonskim” odabirom, a i iz Pet zvijezda neka su ministarstva mogla biti popunjena kvalitetnijim kadrom. To bi mogao biti znak da su neophodna dodatna programska usaglašavanja i unutar struja svake od dvije snage na vlasti, kao i onih međusobnih da bi vlada trajala do kraja mandata. Conte ovaj put nije „nadzornik ugovora”, već premijer u punom smislu te riječi i sa svim ovlastima koje podrazumijeva funkcija. Nije dozvolio da Di Maio preuzme unutarnje poslove (koje je dodijelio tehničkoj osobi, milanskom prefektu Luciani Lamorgese), što će reći i migrantska pitanja (nova ministrica će sigurno utjecati i na smanjenje medijske manipulacije tom temom), ali mu nije mogao odbiti važno ministarstvo vanjskih poslova, resor za koji Di Maio nema kompetencija, a vitalan je za posao premijera. Bit će zanimljivo pratiti i njihov međusobni odnos s jedne strane, te Zingaretti-Renzi odnos s druge strane. Europa i tržišta su odlično reagirali na novu vlast, a spread talijanskih u odnosu na njemačke obveznice se spustio s više od 250 bodova za vrijeme krize na trenutnih 133. Kao zadnju odluku na čelu ECB-a, Draghi je još „zalio” situaciju novom QE emisijom.

Enigma: zašto je Salvini uopće izazvao krizu?

Salvini neće nestati sa scene jer desnica zasad nema alternativnog lidera, a Legina koalicija vlada velikim brojem regija i lokalnih teritorija. Lega je u anketama naizgled izgubila oko 4-5 postotnih bodova, ali još se živo špekulira, i u domaćim i u stranim medijima, o točnim razlozima zbog kojih je Salvini izazvao krizu. Moje mišljenje se razlikuje od većine tih nagađanja, koja se protežu od „mojito previše”, „ponijelo ga”, „odbija odgovornost za proračun” (i eventualni porast PDV-a), „ne može ispuniti obećanje flat tax”, „Pet zvijezda su se protivile jačoj regionalnoj autonomiji”, „nije želio rezanje broja parlamentaraca”, afere ruski novci (Russiagate) za financiranje EP kampanje pa sve do „lakše mu je u opoziciji” (premda je on zazivao izbore i bio apsolutni favorit).

Salvini se zapravo samo želio riješiti Contea. Nakon EP izbora, Conte u EU nije više igrao kako je on priželjkivao: EP izbori su učinili Legu prvom strankom u Italiji, ali se nije dogodila nikakva „suverenistička navala” na EU institucije

Ti faktori su sigurno utjecali, ali su to sve cirkumstancijalni razlozi. Pravo je pitanje da li je on uopće želio izbore. Ne mora se željeti sve što se „zaziva”, a činjenica da on i njegovi ministri nisu dali ostavku, da su povukli pitanje nepovjerenja, te da su i za vrijeme konzultacija kod predsjednika još bili otvoreni za novi dogovor s Pet zvijezda, čak su nudili premijersko mjesto Di Maiu, ukazuje da se Salvini zapravo samo želio riješiti Contea i napraviti novi reshuffle vlasti. Nakon EP izbora, Conte u EU nije više igrao kako je on priželjkivao: EP izbori su učinili Legu prvom strankom u Italiji, ali se nije dogodila nikakva „suverenistička navala” na EU institucije. Conte je postupao onako kako je u novonastaloj situaciji bilo u najboljem interesu države. I za to dobio neočekivano priznanje različitih talijanskih i europskih političara. Ali i talijanskih građana.

Građani imaju tu manu da se „zaljube” u političare. Volatilnost njihovih preferencija nije tipična samo za današnju Italiju. Tacit je u Analima prolazna oduševljenja Rimljana političarima cinički definirao „kratkim i nesretnim ljubavima”. Ipak, ako se bolje prostudiraju ankete, vidjet ćemo da je konsenzus Lege pao manje od ona 4-5 postotna boda. Naime, smanjila se „partija neodlučnih & apstinenata”: s 49% na 31%. Ti građani, koji su u kolovozu bili neodlučni, danas su spremni dati glas PD-u, Pet zvijezda ili čak nekoj drugoj stranci lijevog bloka (jer pretpostavljaju da će s novom većinom, izborni zakon biti vraćen na čisti proporcionalni). Povratak njihovog izjašnjavanja, umanjio je udio onih koji se izjašnjavaju za Legu. A još je zanimljivija slijedeća anketa.

Iz nje je vidljiv porast podrške koaliciji PD – Pet zvijezda u odnosu na početak krize. Biračima i jednih i drugih je očito trebala konkretizacija ovog saveza da bi ga podržali. Ovdje se ne radi o „zaljubljenosti” već o faktu da na volatilnost utječe posebice realističnost nekog pothvata. Stabilnost ove vlade ovisit će naravno i o efikasnosti rješavanja akutnih problema, posebno, ekonomske stagnacije, migracija, oporezivanja velikih multinacionalki (dig tax) koje ne mogu biti riješene na nacionalnoj razini, već samo na razini čitave EU. O tim i drugim izazovima, bit će riječi u idućim nastavcima.

Bilješke

1 Zanimljiv osvrt na temu: How the news took over reality

2 U Hrvatskoj je malo poznato da su talijanski katolici pretežno birači centra-ljevice. U najširoj desnoj skupini „Comunione e liberazione” najčešće su birači Berlusconijeve Forza italije, ali se ni oni ne slažu sa „suverenističkim stavovima” Lege i Fratelli d’italia. Pokroviteljstvo Leginog ministra Fontane Svjetskom forumu obitelji u Veroni (na kojem je iz Hrvatske sudjelovala Željka Markić), izazvalo je dodatnu odbojnost u Katoličkoj crkvi, produbljujući uvjerenje o nedozvoljenoj instrumentalizaciji vjere u političke svrhe, a pokroviteljstvo je protumačeno kao napor da se izvrši populistički pritisak na autonomiju KC i njenih službenih institucija. Vatikan, naravno, nije monolit, upravljati duhovnim imperijem od milijardu ljudi znači svakodnevnu borbu s različitim previranjima. I Pet zvijezda su se, putem daleko „umivenijeg” lidera Di Maia, pokušali približiti Vatikanu, ali su ti napori naišli na veliku hladnoću Svete stolice, a katolički mediji su reagirali negativno i na imenovanje Di Maia ministrom vanjskih poslova u novoj vladi, poziciju za koju objektivno nema kompetencija.

3 Veliku polemiku je izazvalo glasanje podrške vladi Conte 2.0 na platformi Rousseau nakon što mu je predsjednik Mattarella već bio uručio mandat: kritičari su optuživali Pet zvijezda da minira ovlast koju po Ustavu posjeduje samo predsjednik. A zapravo se opet radi o potrebi da se podijeli odgovornost za već donesenu odluku.

4Grupa liberala ALDE je preimenovana u Renew Europe, skr. RE