Granica sa Slovenijom bila je i ostala više zadatak diplomacije nego prava

Još ne potpuna integracija Hrvatske u EU mogla bi naići na nove prepreke nakon nelegalne arbitraže o granici. Uz dosadašnju konstruktivnost u pristupu rješavanja graničnih pitanja sa Slovenijom i odlučnost, Hrvatska bi morala demonstrirati i čvršće opredjeljenje za europske vrijednosti u obračunavanju s klijentilizmom, korupcijom i sve izraženijim povijesnim revizionizmom

Dana 29. lipnja 2017. nije bilo prvi put da su građani Hrvatske pred tv ekranima čekali odluku neke instancije izvan Republike Hrvatske kojom se određivala i njihova sudbina. No za razliku od Haškog tribunala i njegova tužiteljstva koje je imalo velik politički utjecaj u UN-u i EU, skupna ljudi u čije je ime govorio Gilbert Guillaume mogla bi se smatrati sudom samo ako to prihvati i Hrvatska. Kako smo znali da je Sabor još 2015. godine jednoglasno odlučio da Hrvatska istupa iz arbitražnog sporazuma sa Slovenijom, pretpostavili smo da nećemo strepiti zbog nepoštivanja odluka tog tijela koje ne smatramo sudom. Nakon što je Guillaume pročitao odluku o graničnoj crti u Piranskom zaljevu, shvatili smo koliko je dobro bilo da smo istupili iz tog arbitražnog sporazuma.

Činjenica da se odnosi između Njemačke i SAD-a pogoršavaju mogla bi utjecati na to da Njemačka bude još upornija u svom pozivanju na poštivanje Guillaumeove arbitraže kao da je riječ o valjanoj međunarodnopravnoj odluci valjane međunarodnopravne instancije

No, istodobno s osjećajem olakšanja javlja se i zabrinutost zbog toga što, čini se, status suda toj skupini muškaraca osim Slovenije priznaju i neke druge države. Kao što je pristanak na arbitražu bio u stanovitoj mjeri iznuđen kako bi se uklonila slovenska blokada pregovora o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, tako bi se ponovo mogli pojaviti pritisci da Hrvatska prihvati odluke koje je javnosti predstavio Gilbert Guillaume. U članstvu EU već jesmo, ali nismo ni u Schengenu ni u eurozoni.

Kao što neriješeni bilateralni sporovi nisu smjeli biti korišteni za blokiranje pristupa EU, tako bi i pristupanje Schengenu i monetarnoj uniji moralo biti uvjetovano samo ispunjavanjem propisanih formalnih kriterija, a ne i ispunjavanjem proizvoljnih političkih zahtjeva bilo koje članice tih integracija. Kao što smo radi članstva u EU bili primorani pristupiti arbitraži o pitanjima koja su – što se međunarodnog prava tiče – nesporna, tako je realno očekivati da će se Slovenija, uz podršku istih saveznika koji su joj omogućili da u postupku pristupanja Hrvatske u EU koristi nedopuštena sredstva, pozivati na za nju prihvatljive odredbe netom objavljenog stajališta za Hrvatsku nelegitimne arbitražne komisije kad se bude odlučivalo o daljim stupnjevima hrvatskog napredovanja u sustavu europskih integracija.

Stoga će prvi problem koji novoimenovana ministrica vanjskih i europskih poslova treba riješiti biti upravo pridobivanje relevantnih država, ponajprije Njemačke, za shvaćanje da Guillaume nije sudac. Pritom pravni argumenti, najvjerojatnije, neće biti jedini. Stanoviti manevarski prostor otvoren je činjenicom da SAD podržavaju Hrvatsku u opredjeljenju da bilateralnim sporazumom riješi probleme sa Slovenijom. No, činjenica da se odnosi između Njemačke i SAD-a pogoršavaju mogla bi utjecati na to da Njemačka bude još upornija u svom pozivanju na poštivanje Guillaumeove arbitraže kao da je riječ o valjanoj međunarodnopravnoj odluci valjane međunarodnopravne instancije. Kad bismo znali da li je netko u ime Republike Hrvatske svojedobno zajamčio da će Hrvatska bezuvjetno poštivati već unaprijed poznatu odluku arbitraže samo ako Njemačka privoli Sloveniju da odustane od blokade pregovora o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, možda bismo lakše procijenili kolika će biti cijena eventualne promjene njemačkog stajališta. Uvjeren sam da samo pravni argumenti neće biti dostatni za pridobivanje Njemačke, Europskog vijeća i Europske komisije.

Neostvarena opsesija

S obzirom da je slovenska opsesija teritorijalnom vezom s otvorenim morem ipak ostala neostvarena, logično je pretpostaviti da bi se i na Slovenskoj strani mogla pojaviti spremnost za bilateralne pregovore o graničnim pitanjima. Tu nesretnu spojnicu – koja se nije smjela pojaviti u dokumentu o pokretanju arbitraže – ni Guillaumeov sud nije se odvažio proglasiti slovenskim teritorijem. Stajališta hrvatskih predstavnika u brojnim razgovorima sa slovenskim predstavnicima uvijek su sadržavala ponudu o pravu nesmetanog korištenja dijela hrvatskog teritorijalnog mora za brodove koji plove u Sloveniju i iz nje.

Da bi se Hrvatska privoljela na to da ponovi svoju inicijalnu ponudu o tome da se na tih stotinjak kvadratnih kilometara hrvatskoga teritorijalnog mora primjenjuje režim gotovo identičan ovome koji je opisao Gilbert Guillaume, i Slovenija bi morala razmisliti o svojem daljnjem postupanju. Objavljivanje svega što je hrvatskoj strani poznato o načinima podmićivanja Guillaumeovog suda trebalo bi Sloveniju i one države koje su joj trenutno sklone uvjeriti da su bilateralni razgovori, a ne pozivanje na odluke nepriznatih sudaca, pravi put za rješavanje problema. Ukratko, i Slovenija je pred problemima koje bi najbolje bilo rješavati sporazumima.

S obzirom na to koliko su političkog kredita Europska unija i Njemačka uložile u to da arbitražni postupak počne, bilo je razumno pretpostaviti da neće baš olako odustati od zamisli da se teritorijalni problem  između Hrvatske i Slovenije riješi baš na taj način. Stoga je s hrvatske strane bilo pomalo naivno očekivati da će radi objašnjenja izlaska iz arbitraže biti dovoljno pozvati se na odgovarajuće odredbe Bečke konvencije. Samo pravni argumenti nisu dostatni za razrješavanje situacije koju je stvorila politika. Uz slanje diplomatskih nota, pisama i priopćenja trebalo je inzistirati na političkim konzultacijama s najvažnijim državama u EU i njihovim predstavnicima kao i javnosti tih zemalja predstaviti argumente o kompromitiranosti Guillaumeovog suda i podastrijeti konstruktivne prijedloge za rješavanje problema na bilateralnoj razini. Nakon što je presuda izrečena, Sloveniji je na raspolaganju jedan politički argument koji će ona predstavljati kao međunarodnopravnu činjenicu što će za hrvatsku diplomaciju predstavljati dodatnu teškoću u pridobivanju saveznika.

Je li ostatku Europe važnije da Hrvatska bude u potpunosti integrirana ili bi najutjecajnijim državama odgovaralo da i dalje, zajedno s Rumunjskom i Bugarskom, budemo na europskoj margini kao svojevrsni kočničari

Nedvojbeno je da će za način pregovaranja između Slovenije i Hrvatske biti važan kontekst načina rješavanja budućnosti Europske unije. Jasno je da čak i u slučaju odluke o povećanom stupnju integracije i jačanja središnjih europskih agencija granična pitanja između zemalja članica neće biti nevažna. Ali kredibilitet Slovenije kao zemlje europskih vrijednosti mogao bi biti narušen u slučaju da ona nastavi s nastojanjima da drugoj zemlji članici otme dio teritorija.

Odgovor da nismo kočničari

Za Hrvatsku taj se problem postavlja ovako: je li ostatku Europe važnije da Hrvatska bude u potpunosti integrirana ili bi najutjecajnijim državama odgovaralo da i dalje, zajedno s Rumunjskom i Bugarskom, budemo na europskoj margini kao svojevrsni kočničari? Da bismo dobili jednoznačan odgovor da nismo kočničari, Hrvatska bi, osim dobrodošlog neupitnog i čvrstog jedinstva vlasti i oporbe u odlučnosti da se odluke Guillaumeovog suda ne priznaju, morala iskazati konstruktivnost u pristupu rješavanja graničnih pitanja sa Slovenijom i odlučnost u obračunavanju s klijentilizmom, korupcijom i sve izraženijim povijesnim revizionizmom koji opravdano potiče zabrinutost u vezi s predanosti europskim tradicijama sekularizma i antifašizma.

Mnogo toga što nije samo predmet prosuđivanja međunarodnog prava bit će u igri prilikom odlučivanja pojedinih država o tome koju će stranu u hrvatsko-slovenskom sporu zauzeti. O svemu tome, uvjeren sam, vodit će računa naša diplomacija i svi koji nas predstavljaju u svijetu.

• Božo Kovačević hrvatski je političar i intelektualac, ministar u Vladi Ivice Račana i veleposlanik u Moskvi