Herbert von Karajan: između nacizma i oportunizma

Herbert von Karajan, jedan od najslavnijih dirigenata 20. stoljeća, dvaput se upisao u Nacističku stranku, moguće iz oportunizma, no konačnim dolaskom u Berlin izgubio je kontrolu nad političkim aspektom svoje karijere, piše Alenka Bobinsky. Postao je pijun u borbi za kontrolu nad berlinskim kulturnim institucijama između ministra propagande Josepha Goebbelsa i ministra unutarnjih poslova Hermanna Goeringa.

• Naslovna ilustracija: Herbert von Karajan 1941. (Foto E. Thaler. Bundesarchiv Bild, Wikimedia Commons)

• Alenka Bobinsky (1962.) diplomirala je muzikologiju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Od 1986. – 1996. bila je muzička urednica na Trećem programu Radio Zagreba, kasnije u redakciji Ozbiljne glazbe Hrvatskog radija, a od 1997. – 2000. producentica Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski. Tekstove i kritike objavljivala je u Vijencu i Jutarnjem listu. Bila je autorica i koautorica programskih kataloga te voditeljica press-službe Muzičkog biennala Zagreb. Stalna je suradnica redakcije Ozbiljne glazbe Hrvatskog radija.

Posljednjih desetak godina svjedočimo zamahu kulture otkazivanja, odnosno cancel culture. Ona je, između ostalog, rezultat ogromne popularnosti društvenih mreža, čija priroda – ograničena na trenutak – velike i složene društvene probleme kondenzira u jednoj rečenici, u minuti videa ili tek fotografiji. Sve postaje vrlo jezgrovito, što šteti nijansiranim raspravama, a pogoduje stavovima tipa “sve ili ništa”.

Kultura otkazivanja najviše pogađa živuće ljude. Brojne su javne ličnosti – ponekad s razlogom, ali ponekad i potpuno neopravdano suočene sa zlostavljanjem uglavnom anonimnih komentatora na društvenim mrežama – pretrpjele i još uvijek trpe ogromnu emocionalnu i financijsku štetu.

Kultura otkazivanja poručuje da je netko ili potpuno dobar ili beznadno loš, no ljudska je priroda daleko kompliciranija od toga. Kad netko počini ozbiljan zločin otkazivanje se čini opravdanim, no u puno je slučajeva ponašanje ‘otkazanih’ bilo upitno, ali ne i neoprostivo: takve situacije zahtijevaju vrijeme i trud za dublje razmišljanje o osobi, njezinom kontekstu i problemima, no to je sve rjeđe. Štoviše, kultura otkazivanja pokušava se primijeniti i na davno preminule, čije se životne okolnosti i društva u kojima su živjeli ni po čemu ne mogu usporediti s današnjima. Primjerice ime škotskog filozofa iz 18. stoljeća Davida Humea izbrisano je sa zgrade Sveučilišta u Edinburghu nakon online peticije u kojoj je prikazan kao pobornik bjelačke nadmoći; u Sjedinjenim Državama pojavili su se zahtjevi da se promijeni ime škola nazvanih po Georgeu Washingtonu jer je bio robovlasnik.

Slične inicijative nisu zaobišle ni klasičnu muziku: J. S. Bacha počelo se spominjati u kontekstu antisemitizma (u Muci po Ivanu) i mizoginije (s dvjema suprugama imao je čak dvadesetero djece, od kojih je desetero preživjelo), pri čemu se zanemaruje tadašnji ogroman utjecaj crkve i nepostojanje kontracepcije i pobačaja u Njemačkoj 18. stoljeća.

Kad govorimo o klasičnoj glazbi, Njemačka je na tom području oduvijek bila velesila: bezbrojni njemački skladatelji i izvođači među najcjenjenijima su na svijetu. No, u periodu uspona i vladavine nacizma glazbenici su reagirali na različite načine. Neki su napustili svoje domovine koje su postale dijelom Reicha, poput Židova Arnolda Schönberga, Kurta Weilla i Ericha Korngolda, ali i skladatelja “čistog arijskog podrijetla” kakvi su bili Nijemac Paul Hindemith ili Austrijanac Ernst Křenek. Lista onih koji su ostali sadrži imena poput Richarda Straussa, Wilhelma Furtwänglera, Wilhelma Kempffa, Elisabeth Schwarzkopf pa i našeg Lovre Matačića, a ograničit ću se na meteorski uspon i karijeru jednog od njih, Herberta von Karajana.  Fotografije markantne pojave, orlovskog nosa i zatvorenih očiju dirigentske superzvijezde 20. stoljeća na internetskim glazbenim stranicama garancija su da će se ispod njih razviti burne, često i žučne rasprave, ali uglavnom ne o kvaliteti njegova dirigiranja već o okolnostima u kojima je stekao ime.

Herbert von Karajan (1908. – 1989.) bio je jedan od najpoznatijih, a – prema mnogima (među koje se ne ubrajam) – i najvećih dirigenata svih vremena. Velik dio struke i javnosti uzdizao ga je među zvijezde, ali postoje i oni koji su kritizirali njegovu tešku narav i autokratski, gotovo diktatorski način vođenja orkestara.

Herbert von Karajan: Schumann 4. simfonija, pokus.

Koliko su ga različito doživljavali kolege i suradnici, najbolje opisuju njihove riječi.

• Dirigent Wilhelm Furtwängler: “Kad kritičari precjenjuju materijalne kvalitete kao što je dirigiranje napamet, oni umjesto umjetničke prakse nagrađuju naporni rad. Svrstavaju se uz glupane kojih uvijek ima previše i koji u koncertnoj dvorani čeznu za cirkusom.”
• EMI-jev producent za klasičnu glazbu Walter Legge: “Ponosno svjestan svoje jedinstvene eminencije, s više moći i autoriteta nego što je ikad imao neki dirigent, Karajan uzima i zadnje mrvice sa stola kako bi si poboljšao uvjete i zadovoljio svoj ego”.
• Glazbeni kritičar Neville Cardus: “U čitavom svijetu ljudi se masovno okupljaju kako bi ga čuli i vidjeli. On je nesumnjivo majstor orkestra, a ima i hipnotičku snagu, iako često dirigira zatvorenih očiju.”
• Violinist i dirigent Yehudi Menuhin: “Do samog je kraja vježbao autoritet, možda i bez suosjećanja. Ne znam koliko je kao čovjek bio suosjećajan.”
• Dirigent John Eliot Gardiner: “Na koncertima na kojima sam bio pred kraj njegovog života stekao sam utisak da u načinu na koji iskazuje moć postoji neko zlo, i da se ono događa na štetu glazbe.”
• Dirigent Mariss Jansons: “Na pokusima Karajan često nije dirigirao. Poanta je bila u tome da orkestar nauči slušati sam sebe. Neki su ga kritizirali, no za većinu muzičara ono što je napravio graničilo je s čudom.”
• Mezzosopranistica Frederica von Stade: “Karajan je bio čista koncentracija. Sve normalne stvari koje povezujete sa snimanjem – vrijeme, novac, brige – jednostavno bi nestale. Muzika mu je bila toliko važna da se činilo kako je stvarni svijet nestao.”

Međutim, od teškog karaktera i autoritativne ličnosti daleko je kontroverznija Karajanova rana profesionalna biografija: do položaja i moći uspeo se za vrijeme – i uz pomoć – Trećeg Reicha. Još sredinom 19. stoljeća u njemačkom su se glazbenom svijetu pojavile ideje i ideologije koje su se u sljedećim desetljećima postupno razvijale, što je kulminiralo u razdoblju Trećeg Reicha, koji je  impresivne dosege njemačke muzike potpuno stavio u službu državne politike. Godine 1850. Richard Wagner je napisao  zloglasni pamflet Židovstvo u glazbi, u kojem je zastupao ideje o kontaminaciji njemačke umjetnosti i kulture destruktivnim židovskim duhom i o pogubnosti Židova za glazbeni svijet općenito, okomivši se posebno na Giacoma Meyerbeera i Felixa Mendelssohna. (Wagnerov je pamflet Ministarstvo obrazovanja Trećeg Reicha čak inkorporiralo u svoje službene materijale.) Kad je Gustav Mahler šezdesetak godina kasnije protjeran iz bečkoga glazbenog života – dijelom zato jer je bio omražen među muzičarima, ali ponajviše zato jer je bio Židov – bio je to jedan od dokaza da su antisemitske ideje pale na plodno tlo još i prije Prvog svjetskog rata.

Karajan, naravno, nije bio jedini glazbenik koji se našao u situaciji da se diskutira o političkoj strani njegove karijere: slične su se rasprave vodile i još se vode, primjerice, oko Richarda Straussa (koji je bio predsjednik Reichsmusikkammera), Carla Orffa (kojeg se u početku karijere smatralo ljevičarem i marksistom, ali se nikad nije otvoreno suprotstavio nacističkom režimu) i Karla Böhma (deklariranog nacista koji je 1938. izjavio da se nitko tko ne podržava Hitlerov Anschluss ne bi trebao smatrati pravim Nijemcem).

Kad je u siječnju 1933. Adolf Hitler došao na vlast, 24-godišnji Austrijanac Herbert von Karajan već je četiri sezone djelovao kao operni dirigent u Ulmu na jugu Njemačke. Rođen 1908. u imućnoj salzburškoj obitelji, Karajan je tijekom studija u Beču pokazao velik pijanistički i dirigentski dar. Debitirao je 1929. sa salzburškim Orkestrom Mozarteum izvodeći djela R. Straussa, Mozarta i Čajkovskog te izazvao lokalnu senzaciju, što mu je omogućilo ugovor u Ulmu. Karajan je iskoristio tu priliku i u Ulmu izbrusio operni repertoar od Mozarta, preko Puccinija do R. Straussa. No, nakon dolaska nacista na vlast njegova budućnost nije bila sigurna. Početkom 1933. njemački se operni život našao u vrtlogu jer je režim proganjao glazbenike koji su se smatrali politički i rasno neprihvatljivima, a vodio je i politiku ograničenog zapošljavanja ne-Nijemaca.  Karajan je već u travnju 1933. pristupio Nacističkoj stranci u Salzburgu; u kontekstu opisanih događaja to se može smatrati oportunističkim potezom koji je najvjerojatnije povukao kako bi zadržao svoj položaj u Ulmu. Je li to ujedno predstavljalo njegovo slaganje s nacističkom politikom – ostaje otvoreno za različita tumačenja.

Karajan je u Ulmu ostao još jednu sezonu, a 1934. dobio je mjesto u Aachenu kao najmlađi njemački Generalmusikdirektor. Rad u većem kazalištu omogućio mu je bavljenje ambicioznijim repertoarom, poput Wagnerovog Prstena, Verdijevog Otella i Straussove Elektre. Vodeći aachenske sezone orkestralnih i zborskih koncerata učvrstio je i svoju reputaciju u koncertnim dvoranama  Jedini uvjet da zadrži to mjesto bio je da se ponovno prijavi za članstvo u Nacističkoj stranci, budući da ranije članstvo greškom nije bilo realizirano. Tako se Herbert von Karajan u Nacističku stranku upisao čak dvaput.

Pritom, naravno, nije mogao izbjeći obavezu da ravna glazbenom pozadinom u političkim prigodama. Tako je 1935. sudjelovao u ogromnom zborsko-orkestralnom koncertu na otvorenom na kojem se slavio Dan nacističke stranke, a četiri godine kasnije na sličnom je događaju ravnao izvedbom završnice Wagnerovih Majstora pjevača. Međutim, čini se da politika nije utjecala na njegov odabir koncertnih programa, na kojima je ravnopravno izvodio djela njemačkih autora i – primjerice – Debussyja, Ravela, Kodályja i Stravinskog. Godine 1938. čak je prekršio zakon ravnajući Dukasovim Čarobnjakovim učenikom: vlasti su, izgleda, previdjele da je Dukas bio židovskog podrijetla.

Do 1937. Karajanova su postignuća u Aachenu privukla pažnju cijele nacije. U posebnom izdanju posvećenome njemačkom dirigentskom nasljeđu, časopis Die Musik istaknuo ga je kao “čovjeka koji može voditi novu organizaciju našega kulturnog života u duhu i smjeru kakve zahtijeva nacionalsocijalizam”. Zahvaljujući angažmanima u Beču, Amsterdamu, Bruxellesu i Stockholmu njegovo je ime postalo poznato i izvan Njemačke.

Karajanove su ambicije, međutim, bile još veće: htio je uspjeti u Berlinu. To se ostvarilo 1938. kad je nastupio s Berlinskom filharmonijom i ravnao izvedbom Wagnerove opere Tristan i Izolda u Državnoj operi.

No Karajan vjerojatno nije predvidio da će selidbom u Berlin postati dio političke kuhinje nad kojom neće imati kontrolu. Počelo je s kritikom Tristana u Berliner Zeitungu, gdje je pod naslovom Čudesni Karajan Edwin von der Nüll napisao pravi panegirik, rekavši, između ostalog, kako je dirigiranjem Wagnerove partiture napamet 30-godišnji Karajan postigao “nešto čemu bi naši velikani u svojim pedesetima mogli zavidjeti”. To je trebalo uvrijediti dirigenta Wilhelma Furtwänglera, dotadašnjeg vladara berlinske operne scene. Karajan je postao pijun u borbi za kontrolu nad berlinskim kulturnim institucijama između ministra propagande Josepha Goebbelsa – koji je podupirao Furtwänglera – i ministra unutarnjih poslova Hermanna Goeringa, pokrovitelja berlinske Državne opere.

Jessye Norman & Karajan: Wagner – Izoldina ljubavna smrt

U lipnju 1939. Karajan je u Državnoj operi ravnao Wagnerovim Majstorima pjevačima, opet bez partiture. Predstavu je upropastio pijani bariton Rudolph Bockelmann. Bijesni Hitler, koji je bio u gledalištu, nije okrivio pjevača nego Karajanovo dirigiranje napamet, što je – po njemu – bio nedostatno njemački pristup Wagneru. Daljnje probleme 1942. je stvorilo Karajanovo vjenčanje  s Anitom Güttermann koja je imala četvrtinu židovske krvi. Iako je zbog toga u doba sklapanja tehnički bio protuzakonit, Karajanov je drugi brak potrajao do razvoda 1958. godine. (U prvom je braku od 1938. do 1942. bio s operetnom pjevačicom Elmy Holgerloef, dok je u trećem braku – s francuskom manekenkom Eliette Mouret – ostao do smrti od srčanog udara 1989. godine. Mouret još promiče njegovo glazbeno nasljeđe: do 2020. je bila predsjednica, a danas je počasna predsjednica  Salzburškog uskrsnog festivala u organizaciji Karajanove zaklade).

Međutim, usprkos stalnim sumnjama Goebbelsa i Hitlera te Furtwänglerovoj zavisti, njegova je karijera tijekom Drugog svjetskog rata napredovala. U Parizu je 1940. ravnao izvedbom Bachove Mise u h-molu za okupatorske njemačke vojnike te se vratio godinu dana kasnije i s ansamblom Berlinske državne opere predstavio Tristana i Izoldu. Nastupao je u Italiji, Rumunjskoj i Mađarskoj, a uspio je čak i popularizirati najpoznatije Orffovo djelo, Carmina burana, koje na praizvedbi nije oduševilo nacističke vlasti.

Poslije Drugog svjetskog rata Savezničke su mu snage zabranile dirigiranje. Bio je to rezultat denacifikacijskog suđenja, na kojem je utvrđeno da se dvaput pridružio Nacističkoj stranci, iako je tvrdio da se učlanio 1935. kako bi nastavio karijeru. Na prvu je poslijeratnu turneju krenuo tek 1955., no u Sjedinjenim Državama dočekali su ga prosvjedi židovskih grupa koje su od State Departmenta tražile da mu se zabrani ulazak u zemlju, a od vlasti tadašnje Savezne Republike Njemačke da povuku i Karajana i sve članove orkestra koji su imali ikakve veze s nacistima. State Department je prosvjednicima poručio da su svi zakonski uvjeti za gostovanje Karajana i Berlinske filharmonije ispunjeni.

Musorgski: Slike s izložbe.

Karizmatičnom je Karajanu ubrzo sve bilo oprošteno, a ostatak njegove karijere popločan je zlatom: na čelu Berlinske filharmonije, jednog od najboljih svjetskih orkestara, bio je čak 35 godina, do povlačenja 1989., nekoliko mjeseci prije smrti. Dominirao je europskom i svjetskom glazbenom scenom, čemu je pridonio i ogroman broj snimki. Prema nekim procjenama, Karajan je s oko 200 milijuna prodanih nosača zvuka najuspješniji klasični muzičar svih vremena. Smatra ga se definitivnim interpretom Wagnerove glazbe.

Uvjereni nacist ili tek ambiciozni oportunist? Čini se da je jasno kako je Karajanova povezanost s režimom bila isključivo oportunističke prirode, što – između ostalog – dokazuje kako njegovo vjenčanje sa Židovkom, tako i odabir repertoara u koji je uvrštavao djela slavenskih i židovskih autora. To ga ne čini puno simpatičnijim, ali zaziva pitanja do koje bismo mjere njegov osobni moral trebali uspoređivati s glazbenim postignućima i koliko bismo razumijevanja uopće  trebali imati za umjetnike, glazbenike, književnike i filozofe iz prošlosti. Iako mu, bar zasad, ne prijeti, otkazivanje Karajana sigurno nije odgovor.