Homo Deus: Homo sapiens je suvišan i zatarjeli algoritam

Nakon vrlo uspješne knjige Sapiens, o povijesti čovjeka do početka 21. stoljeća, Harari je objavio knjigu Homo Deus, kratku povijest budućnosti u kojoj najavljuje nestajanja čovjeka kao zastarjelog algoritma na način da bude sveden na podatak

Yuval Noah Harari

HOMO DEUS. A Brief History of Tomorrow

HarperCollins Publishers, New York 2017

Prvo izdanje ove knjige objavljeno je na hebrejskom u Izraelu 2015. Autor je knjigu preveo na engleski te je u Velikoj Britaniji objavljena 2016., a zatim i u SAD 2017. Pročitala sam je prošlog ljeta i držim da obiluje zanimljivim idejama.

Autor je povjesničar, profesor na Odsjeku za povijest Hebrejskog sveučilišta u Jeruzalemu. Doktorirao je na Sveučilištu Oxford i prije ove objavio knjigu Sapiens koja je svojevrsna povijest ljudske vrste  i razvoja Homo sapiensa do 21. stoljeća.  U  21. stoljeću, kada je čovjek suočen s novim izazovima na koje valja reagirati u relativno kratkom roku, Homo Deus nasljeđuje Homo sapiensa. Dolazi novi, genetski usavršen čovjek, pametan, zdrav, sposoban da kontrolira i sebe i svoju reprodukciju, dugovječan, na putu prema besmrtnosti.

Homo sapiens osvojio je zemaljski svijet i danas je u stanju odgovoriti na ključne prijetnje i izazove s kojima se čovječanstvo teško, i često bezuspješno, nosilo u dosadašnjoj povijesti. Prijetnje koje su dosad ugrožavale čovječanstvo i uništavale milijune života su glad, velike epidemije i ratovi. Ove ugroze još nisu iščezle, ali čovjek ih može uspješno svladavati. Homo sapiens je također prevladao religijska uvjerenja koja su ga upućivala da odgovore na ključna egzistencijalna pitanja očekuje od bogova. Naučio se oslanjati na vlastite mogućnosti djelovanja, što ga navodi da započne vlastitu preobrazbu u Homo Deusa. Pred njim su sada slijedeća ključna pitanja: neriješeno pitanje vlastite besmrtnosti i optimalne reprodukcije; pitanja odnosa prema stroju i umjetnoj inteligenciji koju za sad sam stvara; i, pitanja vezana uz kreiranje novih ljudskih paradigmatskih realiteta. Odgovori na ta pitanja  mogli bi čovjeka odvesti u daleko šira prostranstva od zemaljskih i istovremeno usmjeriti prema dubljem i detaljnijem poznavanju sebe i života na zemlji.

Prije knjige Homo Deus Harari je objavio knjigu Sapiens, svojevrsnu povijest ljudske vrste do 21. stoljeća

U tim je okvirima na dnevnom redu 21. stoljeća niz spoznajnih, organizacijskih i etičkih problema koje valja razmotriti, što je od povijesnog značaja. Znanje je, kaže autor, paradoksalno: „Beskorisno je znanje koje ne mijenja ponašanje. Ali znanje koje mijenja ponašanje brzo gubi svoju važnost.“(str.58.) “Proučavajući povijest postajemo svjesni mogućnosti koje inače ne bismo razmatrali. Povjesničari proučavaju prošlost ne zato da bi je ponavljali, već da bi je se oslobodili.“(59.) Oslobođeni prošlosti, čovjek se otvara prema dilemama budućnosti. Ova knjiga upravo to čini: potiče raspravu o današnjim dilemama koje su u velikoj mjeri dileme budućnosti. U njoj se nude neki uvidi, ali ne i prognoze, jer „Što više znamo, to manje možemo predskazati.“(57.)

U prvom dijelu (Homo Sapiens Conquers the World – Homo sapiens osvaja svijet) autor razmatra okvirne paradigme koje usmjeravaju razmišljanja Homo sapiensa u zadnjih oko 300 godina. Pošto je razumio mnoge zakone fizike, kemije i biologije, čovjek ih počinje primjenjivati i postaje najmoćnije biće na Zemlji. U velikoj mjeri ovladava životinjskim i biljnim vrstama, anorganskim tvarima i najkompliciranijim proizvodnim procesima. Sposoban je organizirati kompleksne mreže suradnje i razmjene. Stvara ‘inter-subjektivnu’ mrežu značenja: ‘mrežu zakona, snaga, /posebnih/cjelina i mjesta’. Takve mreže omogućuju ljudima da organiziraju sve,  ‘vjerske ratove, socijalne revolucije, borbu za ljudska prava’ (150.).

Fiktivne paradigme

Dok povjesničari nastoje razumjeti razvoj ‘inter-subjektivnih cjelina’, kakve su bogovi ili nacije, biolozi ne priznaju postojanje nečeg što se ne da svesti na hormone i neurone (151.). Stoga prvo valja odgonetnuti fiktivne paradigme koje daju značenje našem svijetu. “U praksi moć ljudskih suradničkih mreža ovisi o osjetljivoj ravnoteži između istine i fikcije“(170.). Osnovne takve fikcije su u zadnjih oko 300 godina čovjekove povijesti humanizam i liberalizam (široko shvaćen kao oslobađanje). Humanizam slavi život, sreću i moć Homo sapiensa. Liberalizam ga oslobađa prethodnih uvjerenja i donosi puno kompleksnije zadatke: postizanje besmrtnosti, blaženstva i božanskog statusa. U 21. stoljeću, nošen tehnološki induciranim transformacijama (bio-inženjering, kiborg-inžinjering i inženjering ne-organskih tvari; stvaranje umjetne inteligencije i razvoj dataizma – procesuiranje i korištenje velikog broja podataka, i dr.), Homo sapiens ulazi u post-liberalizam koji još ne može precizno i detaljno opisati. Stoga je dnevni red čovječanstva u 21.stoljeću tentativan i sastoji se zapravo od postavljanja relevantnih pitanja.

Teorija evolucije zabija zadnji čavao u mrtvački kovčeg slobodne volje. Jer, ako su ljudi slobodni, kako ih je mogla oblikovati prirodna selekcija? Moguće je ipak da ljudi djeluju ‘prema svojim željama’, pa bi slobodna volja mogla označiti djelovanje zasnovano na težnjama i željama.

U drugom dijelu (Homo Sapiens Gives Meaning to the World – Homo sapiens daje značenje svijetu) čovjek je suočen s nužnošću da u današnjem svijetu, pošto se odrekao dominantnih vjerovanja i religija, odnosno ‘velikog kozmičkog plana’ (222.) pronađe smisao i značaj svog života. Ljudi se moraju osloniti na vlastita iskustva i tako osmisliti ne samo vlastiti život, već dati značenje čitavom univerzumu. „… ključna duhovna revolucija modernog doba je gubitak vjere u boga i stjecanje vjere u čovječanstvo“ (223.) Stjecanje te vjere proizlazi iz ljudskih iskustava koja su različita.

Autor (naslijeđeni) humanizam razvrstava u tri grupe:

1. ortodoksni humanizam (zasnovan na uvjerenju da je svako ljudsko biće jedinstveno i da se vlastitim činjenjem oslobađa, što je temelj liberalizma);

2. socijalistički humanizam (zajednica je potka i inspiracija ljudskog činjenja, što se ogleda u socijalističkim i komunističkim orijentacijama i revolucijama);

3. evolucijski humanizam (superiornost nekih rasa ili ljudi donosi moć i dominaciju, što je najjasnije izraženo u nacizmu).

Niti jedan od ta tri tipa humanizma više ne nudi smisleni okvir ljudskom životu. Homo sapiens odgovore traži u novom liberalizmu i oslobađanju od humanističke prošlosti, što sada „gura čovječanstvo da dosegne besmrtnost, blaženstvo i božanstvo“ (278.).

Da bi se ti ciljevi postigli valja razumjeti tko je danas Homo sapiens. U 18. stoljeću on je bio nešto poput tajnovite crne kutije u kojoj su unutarnja zbivanja bila nedokučiva. Kad su u 20. stoljeću znanstvenici otvorili Sapiensovu crnu kutiju „ …u njoj nisu našli ni dušu, ni slobodnu volju, niti ‘osobnost’ – samo gene, hormone, neurone potčinjene istim fizičkim i kemijskim zakonima koji vladaju ostatkom stvarnog svijeta” (284.). ‘Sloboda’, baš kao i ‘duša’ postaju termini bez značenja (285.). Determinizam i slučajnost u ljudskim postupcima ne ostavljaju prostor ‘slobodnoj volji’. Teorija evolucije zabija zadnji čavao u mrtvački kovčeg slobodne volje. Jer, ako su ljudi slobodni, kako ih je mogla oblikovati prirodna selekcija? Moguće je ipak da ljudi djeluju ‘prema svojim željama’, pa bi slobodna volja mogla označiti djelovanje zasnovano na težnjama i željama. Ne radi se ovdje samo o ‘filozofijskim spekulacijama’. Skeniranje i sve detaljnije proučavanje mozga, čemu autor posvećuje veliku pažnju, te se oslanja na suradnju s uglednim znanstvenicima,  dokazuje da se ljudske želje mogu predvidjeti, kao i odluke koje iz njih proizlaze, prije nego ih čovjek postane svjestan (285.).

Liberalni paket

Ipak, u 2016. godini svijetom još uvijek dominira  ‘liberalni paket individualizma, ljudskih prava , demokracije i slobodnih tržišta’. No znanost se u 21. stoljeću ne obazire na taj ‘liberalni paket’ ni na  demokratski poredak. Liberalne ‘činjenične izjave’ ne odgovaraju rigoroznoj znanstvenoj provjeri (283.). Iako još uvijek pomaže ‘stjecanju vjere u čovjeka’, moderna znanost i znanstvene revolucije donose nove ‘post-humanističke tehnologije’ (279.). Moć biotehnologije i kompjutorskih algoritama pokreće možda zadnji ‘vlak progresa’ koji upravo napušta stanicu „Homo sapiens“. Oni koji putuju tim vlakom proizvodit će ‘tijela, mozgove i mišljenja’  (275.). Ljudsko iskustvo postaje samo još jedan dizajnirani proizvod, ‘poput bilo kojeg proizvoda u super marketu’ (279.). Oni koji su se u taj ekspresni vlak ukrcali „stječu božanske sposobnosti stvaranja i razaranja, dok se oni koji su ostavljeni suočavaju s istrebljenjem“ (275.).

Slobodni izbori, glasači i potrošači, moćni u doba liberalizma, ne mogu više životu i svijetu dati značenje i smisao. Političari postaju administratori i manipulatori bez ideja. Korporacije preuzimaju inicijative. Potrošači i glasači počinju shvaćati da nove tehnologije omogućuju da se nadmudre ljudska uvjerenja i osjećaji. Homo sapiens postepeno  gubi kontrolu nad zbivanjima i nad samim sobom.

Treći dio knjige (Homo Sapiens Loses Control –  Homo Sapiens gubi kontrolu) fokusira se na post-liberalizam i ulazak u doba tehno-humanizma i dataizma. Slobodni izbori, glasači i potrošači, moćni u doba liberalizma, ne mogu više životu i svijetu dati značenje i smisao koje čovjek traži. Političari postaju administratori i manipulatori bez ideja. Korporacije preuzimaju razvojne inicijative. ‘Potrošači i glasači’ počinju shvaćati da nove tehnologije omogućuju da se ‘izračunaju, dizajniraju i nadmudre“ ljudska uvjerenja i osjećaji. Ljudi postaju ‘majstori kognitivne disonance’ (307.) u kojoj Homo Sapiens postepeno  gubi kontrolu nad zbivanjima i nad samim sobom. ‘Ekonomska vrijednost’ ljudskih bića opada jer se umjetna inteligencija odvaja od ljudske svijesti (314.). Mnoga radna mjesta ubrzano nestaju. Čovjek se svodi na ‘zbroj organskih algoritama koji su se razvili prirodnom selekcijom tijekom milijuna godina’ (323.), a izloženi su mogućnosti da ih neki vanjski algoritam (recimo Google) upozna bolje od njih samih (333.) i preuzme kontrolu nad njima.

Tehno-humanizam

U post-liberalnom dobu manji broj super-ljudi kontrolira strojeve, dok strojevi kontroliraju sve ostalo. Moć prelazi od ljudi na strojeve koji upravljaju algoritmima. Čovječanstvo ulazi u eru tehno-humanizma, podijeljeno na super-ljude, osposobljene upravljati sofisticiranim algoritmima i strojevima, i na beskorisne mase koje više nisu izložene ni gladi, ni bolesti, ni ratovima, a možda niti vlastitim željama. Genetski inženjering, algoritmi i kompjutori postepeno eliminiraju Homo sapiensa i stvaraju Homo Deusa.

Naravno, ovaj tehno-humanistički scenarij ne proriče ljudsku budućnost,  ima mnoga ograničenja i nije zaključak ove opširne ‘Kratke povijesti sutrašnjice’. Autor je svjestan nedostataka svoje analize: iscrpno opisani primjeri, mnogobrojni podaci i istraživanja, osobito mozga i svijesti,  uglavnom dolaze iz sfere WEIRD (Western, Educated, Industrialized, Rich and Democratic) društava. Sve se prikupljene činjenice isprepliću s nepoznavanjem mnogih područja i sfera znanstvenih specijalizacija. Ipak, iz povijesne se perspektive vidi da čovječanstvo kroz tehno-humanizam kroči u jednu novu fazu vlastitog razvoja, možda zasnovanu na „dataizmu“.

Dataizam je ‘trenutna znanstvena dogma’. Svijet se pojavljuje kao sistem procesuiranja podataka u kojem su individualni ljudi njegovi čipovi. Kad dataizam bude potpuno uspostavljen Homo sapiens će  nestati jer je on zastarjeli algoritam. Pred ljudima i znanosti zasad još ostaje (samo) pitanje o tome može li čovjek biti reduciran na podatak

Dataizam  je metodološki pristup prema kojem se istraživanja i  analize temelje na prikupljanju, obradi i distribuciji ogromnog broja podataka. Zasniva se na uvjerenju da matematički zakoni važe jednako za biokemijske i elektronske algoritme. Tako dataizam ruši barijeru između organskih i anorganskih algoritama (372.) i omogućuje povezivanje svih znanstvenih disciplina, „od muzikologije do ekonomije i biologije“ (372.) temeljem obrade (različitih) podataka. Dataizam je ‘trenutna znanstvena dogma’ koja mijenja sliku našeg svijeta do neprepoznatljivosti. Svijet se pojavljuje kao „jedinstveni sistem procesuiranja podataka u kojem su individualni ljudi njegovi čipovi“ (383.). Dataisti smatraju da ova faza širenja dataizma završava ‘Internetom svih stvari’, odnosno najrazvijenijim sustavom procesuiranja podataka. Kad taj sustav bude potpuno uspostavljen Homo sapiens će  nestati jer je on ‘zastarjeli algoritam’ (387.).

Ako je čovjek tek algoritam, a ljudsko iskustvo samo podatak u moru drugih podataka, nema ljudskog autoriteta, svijesti, a  niti čovjekovog značaja, te  povijest Homo sapiensa završava opisavši putanju od homo-centrizma do data-centrizma (395). Pred ljudima i znanosti zasad još ostaje (samo) pitanje o tome može li čovjek biti reduciran na podatak, pa  autor smatra da je kritičko preispitivanje dataizma najveći znanstveni izazov 21.stoljeća (399.).

Tehnologije nisu determinističke

Razmatranje tehno-humanizma i dataizma autor zaključuje napomenom da tehnologije nisu determinističke i da iste tehnologije podržavaju različita društva, individue i procese. Povijesti one samo pomažu da puno maštovitije razmišlja o budućnosti i navede na razmatranje različitih opcija (401.) koje vrlo brzo postaju povijest čovjekove budućnosti. Faustovska dilema čovjekove besmrtnosti nije nova, ali u ovoj je analizi ona iz sfere znanstvene fikcije pomaknuta u realnu paradigmu tehno-humanizma i dataizma.

Stoga valja razmotriti i dovesti u pitanje tri procesa:

• Znanost konvergira prema dogmi dataizma koja smatra organizme algoritmima, a život procesuiranjem podataka;
• Inteligencija se odvaja od svijesti;
• Bes – svjesni, ali vrlo funkcionalni algoritmi mogu nas uskoro poznavati bolje od nas samih, ako im to dopustimo (402.).

Ako je traženje odgovora na ova tri izazova koji bi mogli obilježiti ljudsku sutrašnjicu doista najveći znanstveni izazov 21. stoljeća, Homo Deus mogao bi možda ipak nastaviti živjeti kao vrsta Homo sapiensa, a možda bi mogao i proizvesti jednu novu realnost u kojoj čovjek ne mora postati bog, već samo mora podržati život.

• Nada Švob-Đokić zaslužna je znanstvenica (emeritus) u Odjelu za kulturu i komunikacije Instituta za razvoj i međunarodne odnose (IRMO), Zagreb