Hrvatska u 20. stoljeću: Neprestano dekapitiranje intelektualnih elita

U izdanju Durieuxa upravo je objavljena knjiga Jučerašnji svijet: Hrvatska Ogledi o međuratnim hrvatskim intelektualcima. Doktor filozofije Enis Zebić bavi se četvoricom građanskih intelektualaca -Vinkom Kriškovićem, Matom Ujevićem, Zlatkom Gašparovićem i Krunom Krstićem. Kao autori koji su se bavili političkim ili socijalnim temama kasnije su bili proskribirani ili pali u zaborav - ne zbog njihove uloge u NDH, gdje nijedan nije bio blizu vlasti, već zbog njihovih liberalnih, odnosno kršćansko-socijalnih nazora

• Ljubaznošću autora Ideje.hr objavljuju prilagođeni Uvod

U razdoblju socijalizma humanističke i društvene znanosti izgradile su jednu u glavnim crtama više–manje točnu sliku međuratnih intelektualnih gibanja, ali — zbog imperativa i interesa tada vladajuće ideologije — vrlo selektivnu, parcijalnu i  plošnu. Uspostavom pluralističkog društva unazad  više od četvrt stoljeća perspektiva iz koje se interpretira to razdoblje je proširena, ali  su mnogi u interpretaciji tog vremena nastavili s podjednako plošnim, parcijalnim i selektivnim pristupom kao ranije, s jedinom razlikom da su dojučerašnji negativci postali pozitivci, a pozitivci  —  negativci.

Vinko Krišković, Mate Ujević, Zlatko Gašparović i Kruno Krstić — autori kojima se bavi ova zbirka tekstova — hrvatski su javni intelektualci (sveučilišni profesori, autori, urednici i dr.) i kroz priče o njima pokazat ćemo kako se o gorućim problemima onog vremena (nacizam i fašizam, kriza parlamentarne demokracije, rasa, nacija i dr.) tada govorilo iz liberalne, odnosno kršćansko–socijalne perspektive, pazeći pritom da  optiku ne zamute naknadne ideološke  interpretacije.

Njihove sudbine potvrđuju gorak zaključak kako je sudbina hrvatskog društva da svako malo doživi dekapitiranje svojih intelektualnih elita — prvo raspadom Austro–Ugarske i stvaranjem Eshaezije, zatim okupacijom Jugoslavije i uspostavom NDH, pa propašću NDH i dolaskom komunista na vlast i pred kraj stoljeća raspadom socijalističke Jugoslavije i uspostavom pluralističke Hrvatske

Kada sam pripremao disertaciju o prvom filozofu politike u hrvatskoj kulturi Juliju Makancu (1904.–1945.),  komentirajući činjenicu da je Franjo Tuđman u svojoj programatskoj knjizi Bespuća povijesne zbiljnosti ekstenzivno citirao Makanca, a i bez navođenja izvora uvelike »posuđivao« njegove formulacije i rečenice, izrazio sam žaljenje što Tuđman Makanca — nije čitao bolje. »Više bi znao o demokraciji, o višestranačju i njegovom funkcioniranju, o socijalnoj osjetljivosti. A ovako je ostao zarobljen u jedinom što je znao, i jedinom u čiju se efikasnost u prijepornim vremenima uvjerio — u paradigmi partije boljševičkog tipa.«[1] Makanec je tridesetih godina prošlog stoljeća započeo kao autor liberalne vokacije, a niti kasnije, kada je istaknuti dužnosnik ustaškog režima, u filozofijskim tekstovima ne zagovara autoritarne ni totalitarne stavove (njegovi politički tekstovi su nešto sasvim drugo!). On je odmah nakon rata osuđen na smrt i strijeljan, knjige su mu bile proskribirane, a on kao filozofijski autor zaboravljen.

Vinko Krišković i Zlatko Gašparović, crteži Mladena Veže

Iako oni nisu bili visoki endehaški dužnosnici i eminentni propagandisti režima, sličnu su sudbinu — što proskribiranosti, što zaborava — doživjeli opusi autora kojima se bavim u radovima sakupljenim u ovoj knjizi. Ovdje smo kritički prikazali četiri hrvatska intelektualca građanske provenijencije —  Kriškovića,  Ujevića,  Gašparovića i  Krstića — i njihov otpor autoritarnim sustavima u desetljećima pred Drugi svjetski rat i za trajanja NDH. Gašparović je gotovo potpuno zaboravljen, Krišković tek nešto manje, a Ujević i Krstić dobili su svoju valorizaciju, ali ne u segmentima kojima se mi bavimo.

A njihove sudbine potvrđuju gorak zaključak kako je sudbina hrvatskog društva 20. stoljeća da svako malo doživi dekapitiranje svojih intelektualnih elita — prvo raspadom Austro–Ugarske i stvaranjem Eshaezije, zatim okupacijom Jugoslavije i uspostavom NDH, pa propašću NDH i dolaskom komunista na vlast i pred kraj stoljeća raspadom socijalističke Jugoslavije i uspostavom pluralističke Hrvatske, zaključak kojeg sam prvi puta čuo pred više od 20 godina u jednom nadasve ugodnom razgovoru s pokojnim profesorom Ivanom Prpićem.

I ne samo to, nego se nakon uspostave novog sustava onaj prethodni osudi i apodiktički proglasi najgorim mogućim, umjesto da se kritički probere što je vrijedilo, i odbaci što nije vrijedilo. To naravno ne vrijedi za slučaj Endehazije, gdje ništa od sustava nije bilo vrijedno preuzimanja. Zbog toga se uvijek iznova kreće od nule, izmišlja ili prepisuje tuđa rješenja[2], otkriva tople vode i bespotrebno troši vrijeme i pojedinca i zajednice.

Podsjećanjem na ove autore podsjećamo i na činjenicu da je hrvatska intelektualna javnost između dva svjetska rata, usprkos političkim prilikama koje su bile obilježene diktaturom i političkim terorom, bila vrlo živa i snažna, kritička i — što je najvažnije — pluralna

Knjige i tekstovi po novinama i časopisima ne mijenjaju svijet, ali autori kojima se bavimo kompetentno su pisali o pitanjima koja nas i danas muče, i možda bi činjenica da nisu bili namjerno isključeni, a potom zaboravljeni, nego da su njihovi radovi bili poznati i dostupni pomogla da se bolje snađemo u dinamičnim vremenima od devedesete naovamo. Ali kako je liberalna parlamentarna demokracija u krizi i kod nas i u svijetu, i kako je osim novih, muče i brojni stari i davno dijagnosticirani (ali nikada sanirani!) problemi, umišljam si da još nije kasno da nam ipak nekako pomognu.

Osim toga, podsjećanjem na ove autore podsjećamo i na činjenicu da je hrvatska intelektualna javnost između dva svjetska rata, usprkos političkim prilikama koje su bile obilježene diktaturom i političkim terorom, bila vrlo živa i snažna, kritička i — što je najvažnije — pluralna.

Polihistor, prevoditelj Shakespearea i profesor upravnog prava na zagrebačkom Sveučilištu Vinko Krišković (1861.–1954.) zanimljiv je među ostalim jer je imao u liberalnim vrijednostima utemeljen jasan kritički otklon prema sve četiri političke opcije djelatne u Hrvatskoj od dvadesetih do početka pedesetih godina prošlog stoljeća, kada je umro u Švicarskoj (integralno jugoslavenstvo, haesesovski populizam, totalitarno ustaštvo, jugoslavenski komunizam).

Iz vrlo opsežnog djelovanja i tekstova Mate Ujevića (1901.–1967.) izdvojili smo njegovu jasnu antifašističku i humanističku poziciju, i pratili je od sredine dvadesetih do sredine četrdesetih godina prošlog stoljeća.

Zlatko Gašparović (1913.–1995.), autor liberalne vokacije, preveo je, uredio ili prikazao od sredine tridesetih do sredine četrdesetih godina prošlog stoljeća brojne autore iz filozofije, sociologije, političkih znanosti i međunarodnih odnosa, gdje mu je upozoravanje na opasnost fašizma gotovo pa leitmotiv, a prvi je hrvatskoj kulturnoj javnosti predstavio i u hrvatsku kulturu uveo Joséa Ortegu y Gasseta, Johana Huizingu i Carla Schmitta.

Kruno Krstić (1905.–1987.) poznat je kao jezikoslovac i leksikograf, međutim njegovi tekstovi iz razdoblja NDH o rasi, naciji, ali i o odnosima među državama i nacijama obrađeni u tekstu »O rasi i naciji — drugačije« zanimljivi su i relevantni, ne samo zato što snažno divergiraju od tada vladajuće ideologije.

Mate Ujević i Kruno Krstić (desno)

U posebnom tekstu prikazane su prve moderne hrvatske recepcije djela Niccola Machiavellija koncem 19. stoljeća — kronološki druga Kriškovićeva i ona kronološki prva — Ante Tresića Pavičića.

Tekstovi su nastali kao rezultat interesa za teorijska i duhovna kretanja u hrvatskom društvu između dva svjetska rata, i kao pokušaj da se proširi i produbi razumijevanje tog vremena.

Dijelom su oni reakcija i na sve prisutniju tendenciju da se sve ili gotovo sve u hrvatskoj intelektualnoj i političkoj povijesti proteklih stotinjak godina svede na opozicije Hrvati— Jugoslaveni, ustaše—komunisti, vjernici—nevjernici itd.

Hrvatski je javni i intelektualni prostor u godinama kojima se  bavimo bio mnogo širi i raznovrsniji, i takva njegova redukcija dovodi do lažne slike koja ne samo da je dobar poligon za političke manipulacije, nego je i duboko nepravedna prema mnogim akterima iz tog razdoblja. Ustaše i komunisti jesu važni, ali ustaše nemaju monopol na hrvatstvo, a komunisti nemaju monopol na socijalnu pravdu. Dodatno, objema ovim opcijama vrijednosti liberalne demokracije nisu bile prioritet (naprotiv!).

Četvorica autora kojima se bavimo, iako nisu bili revolucionari, nisu bili nezainteresirani i nisu stajali po strani. Zagovarali su pluralno, humano društvo. Jasno su prepoznali i osudili  fašizam i nacizam ( Krišković, Gašparović i Ujević izrijekom, Krstić u ratnim godinama neizravno, ali opet sasvim jasno). Jasno su ( Krišković, Gašparović i Ujević) prepoznali nesposobnost liberalne demokracije da valjano riješi sukob rada i kapitala i zalagali su se za reforme koje bi taj sukob prevladale u korist slabijih. Krstić je usred ratnog Zagreba jasno rekao »ne!« idolatriji rase i nacije.

Radi se o autorima koji su imali stav u bitnim pitanjima, i koji su ga javno iznosili, zagovarali i branili. Bili su — pučkim rječnikom rečeno — »pozitivci«, ne samo sadržajem svojih stavova, već i svojom građanskom pozicijom, i to je bio dodatni motiv da se njima bavim.

Kako se bavimo i njihovom aktivnošću u vrijeme Endehazije, nije zgorega da podsjetimo da je Pavelić bio svjestan da ga intelektualci ne vole. Jozo Tomasevich navodi formulaciju iz službenog njemačkog zapisnika prigodom posljednjeg Pavelićevog sastanka s Hitlerom 18. rujna 1944., kada je ustaški Poglavnik kazao kako je »u Hrvatskoj prije svega zagrebačka inteligencija protiv vlade, ali ga to ne zabrinjava baš previše«[3]. Vjerujem da je i djelovanje četvorice autora kojima se bavimo — sve četvorice upravo zagrebačkih intelektualaca — u vrijeme NDH pridonijelo da Pavelić tako nešto ujesen 1944. prizna Hitleru.

Pokazat ćemo kako nisu samo radikalni nacionalisti i klerikalci kritizirali komunističku teoriju i praksu, već su se time bavili i autori liberalne građanske orijentacije, i to kvalitetnije i objektivnije nego oni prvi. S tim da kod autora kojima se ovdje bavimo nema izjednačavanja i podjednake osude »svih totalitarizama«

Kratko o naslovu. Zweig je svoje briljantne memoare naslovio Jučerašnji svijet. Naslov ove knjige nije samo hommage Zweigu i toj mudroj knjizi, nego je ponajviše podsjećanje na već spomenutu činjenicu da je Hrvatska u prošlom stoljeću doživjela četiri velika prevrata uz koje su išle i četiri velike intelektualne i duhovne cezure, i da je dio vrijednosti koje su ovi autori zagovarali bio — na našu štetu — dugo vremena isključen iz javnog prostora i zaboravljen. Kada je pred nepunih tri decenije iznova uspostavljeno pluralno društvo, tek rijetki su se sjetili pogledati što se o tome govorilo ranije. A govorilo se, i to kvalitetno i kompetentno, ali je to bilo namjerno odloženo na najvišu policu i zatrpano debelim slojem prašine. Zato tu jučerašnje u naslovu.

Što je možda i bolnije, u javnom prostoru bilo je zabranjeno spominjati da su oni zagovarali neke vrijednosti koje su monopolizirali drugi. Ovi radovi pokazat će među ostalim kako je prepoznavanje opasnosti fašizma i alarmiranje javnosti, dakle antifašizam na djelu — istinabog ne sa puškom u ruci — bio zadaća koju su prepoznali i obavljali i »građanski« intelektualci (kao uostalom i autori socijalističke, ali ne organizirane komunističke i filokomunističke orijentacije, ali to je druga priča), a ne samo mala grupa komunista i njihovih simpatizera.

Osim toga, pokazat ćemo kako nisu samo radikalni nacionalisti i klerikalci kritizirali komunističku teoriju i praksu, već su se time bavili i autori liberalne građanske orijentacije, i to kvalitetnije i objektivnije nego oni prvi. S tim da kod autora kojima se ovdje bavimo nema izjednačavanja i podjednake osude »svih totalitarizama«, čak ni kod starine Kriškovića koji je zbog ustaša napustio Hrvatsku, a zbog komunista se nije u nju želio vratiti. Podjednako tako, pokazat ćemo kako liberalno inspirirano političko promišljanje u međuraću nije nužno imalo projugoslavenski ressentiment…

Dragocjenu pomoć u radu pružile su mi kćer Mate Ujevića Ivana Ujević Birtić, kćer Krune Krstića Nela Krstić i nećak Zlatka Gašparovića, u međuvremenu preminuli Darko Gašparović i njegova udovica Loredana Gašparović. Svima njima izražavam iznimnu zahvalnosti.

[1] Enis Zebić, Od liberalnog do autoritarnog. Filozofija politike Julija Makanca, Antibarbarus, Zagreb, 2013., str. 212.

[2] Prepisivanje i kopiranje ponekad poprimi groteskne razmjere. Tako je — priča se — sredinom devedesetih prijedlog novog zakona o lukama sadržavao nekoliko članaka o lukama na jezerima. Niti na jednom hrvatskom jezeru nema luka, ali ih zato ima na bavarskim jezerima, a hrvatski je prijedlog zakona bio doslovan prijevod bavarskog zakona. Na sreću, netko je u posljednji tren upozorio na »višak« i izbjegnuta je dodatna blamaža. O tome — je li hrvatsko kopiranje francuskog polupredsjedničkog modela u devedesetima bilo doista najbolje rješenje — rasprave se vode i danas.

[3] Jozo Tomasevich, Rat i revolucija u Jugoslaviji, EPH–Novi liber, Zagreb, 2010., str. 393. Izvor je mikrofilmirani zapisnik susreta Hitlera i Pavelića iz United States National Archives, Micr. No. T–120, Roll 5793, Fr.H306,698.