Tome Antičić, ravnatelj Instituta Ruđer Bošković, održao je u četvrtak, 24. studenoga, u sklopu serije Razgovori o aktualnim pitanjima, uvodno izlaganje u diskusiju o Perspektivama razvoja znanosti i visokog obrazovanja u Hrvatskoj.
Tome Antičić, ravnatelj Instituta Ruđer Bošković, održao je u četvrtak, 24. studenoga, u sklopu serije Razgovori o aktualnim pitanjima, uvodno izlaganje u diskusiju o Perspektivama razvoja znanosti i visokog obrazovanja u Hrvatskoj. U sklopu prezentacije Antičić je iznio konstatacije o stanju znanosti i visokog obrazovanja te neke prijedloge poboljšanja stvari, a također je adresirao pitanje ima li smisla povećati financiranje znanosti, koja je u Hrvatskoj značajno podfinancirana u odnosu na usporedive zemlje, bez institucionalnog usavršavanja, koje je poslije posebno diskutirano.
Raspravu je moderirao Željko Ivanković koji je uvodno istaknuo da se pomak na bolje u akademskoj zajednici ne može očekivati od politike, nego da poticaj mora biti iz same akademske zajednice, a što je i smisao Razgovora o aktualnim temama koji će biti ojačan specijaliziranom internetskom stranicom ideje.hr, za koju se planira da će startati od početka sljedeće godine.
U raspravi su sudjelovali Hrvoje Kraljević, bivši ministar znanosti, Tvrtko Smital i Darko Orešković s IRB-a, Igor Radeka, predsjednik NSZVO, Saša Poljanec-Borić, Institut Ivo Pilar, Neven Budak, Filozofski fakultet u Zagrebu, akademik Vlatko Silobrčić, Vlado Mrša, Prehrambeno biotehnološki fakultet, Petar Pervan, Institut za fiziku Sveučilišta u Zagrebu, Toni Prug, povratnik iz Engleske, zatim Pavel Gregorić, Hrvatski studiji, Krunoslav Pisk, bivši direktor IRB-a i čelnik Sindikata, Marija Brajdić-Vuković, Hrvatski studiji, Jasminka Lažnjak, Filozofski fakultet SZG.
Dobro strukturirana diskusija se vodila o pitanju povećanja sredstava za znanost, o suradnji znanosti i gospodarstva, zapinje li u znanosti ili u gospodarstvu, o ideji da se prirodoznanstvene i tehničke institucije ujedine u zajedničko sveučilište, o ideji da Ruđer Bošković pokrene doktorski studij, o institucionalnom usavršavanju, o ortačkom akademizmu, o ovisnosti o kvaliteti ljudi na upravljačkim pozicijama, o povezivanju s inozemstvom i uspoređivanju sa svjetskim kriterijima, o „autorasizmu“ u tim usporedbama, o rigidnosti sustava… te je li poboljšanje moguće samo kroz snalaženje u sustavu (gerilsko) ili ovisi o političkoj akciji unutar akademske zajednice ili izvan nje. U uvodnom izlaganju Antičić je dramatično upozorio što će se dogoditi ako ne bude poboljšanja sustava.
U nastavku ovog prikaza je tonski zapis, a uz pojedine dijelove rasprave se spominje od koje do koje minute je njihov dio u zapisu. Uvodno izlaganje Tome Antičića slijedili su slajdovi.
Tome Antičić (od 7:30 minute do 50:00 minute): U prezentaciji ću iznijeti da ne treba više novaca, ali ponajprije kako bi se izazvala reakcija. Treba više novca, ali to u ovom sustavu nema smisla. I razlog zbog čega nema više novaca je među ostalim i to što nas nitko ne smatra važnim i što je percepcija da akademska zajednica nije korisna društvu. Zašto je obrana dobila više novca, zato što svi percipiraju da je obrana važna. Nas tako ne percipiraju. A velikim smo dijelom sami krivi. Mi možemo i dalje životariti i nekima će biti dobro. Ako želimo da Hrvatska preživi kao nacija, moramo reagirati brzo.
Ako pratite zbivanja u svijetu, u znanosti, u sljedećih 20-30 godina očekuju se ogromne promjene (slajd 2). Na putu su cijele revolucije, genetski inženjering, medicina, umjetna inteligencija. Može se dogoditi da se produži životni vijek na 150, 200, petsto godina, svašta se može dogoditi. Hoće li roboti sve preuzeti, nas? Big data, tehnologija super-materijala, strahovito puno se istraživanja odvija i znanje iz njih i praktični proizvodi nemjerljivo će promijeniti svijet. Mi to ne možemo zaustaviti. A u Hrvatskoj se u tome jako trudimo i uspješni smo u zaustavljanju takvih stvari u Hrvatskoj. Ako to SAD pokuša zaustaviti, napravit će to u Kini … Stvari izlaze često van kontrole.
© 2016 NSZVO
Često se spominje kao neminovno veliko raslojavanje. Svijet će se podijeliti na one kompetitivne i one koji stagniraju (slajd 3). Tko se snađe, moći će stvari kontrolirati i prosperirati. Nespremne zemlje i nespremne institucije postat će totalno irelevantne. Hrvatskoj nije jasno da moramo biti kompetitivni, najbolji, da bi nacija kao takva uopće preživjela. Međutim, mi smo na dnu. Pogledajte indekse (slajd 4) Trend je negativan. Iznimno depresivan graf je ovaj koji govori o krizi, a ona je samo u Hrvatskoj, nigdje drugdje. Krizu smo stvorili mi jer smo nesposobni. Sve su nas zemlje pretekle, mi smo na dnu. Moramo rasti 10-15 posto da bismo sustigli zemlje od kojih smo bili bolji prije desetak godina.
Graf (slajd 4 ) koji pokazuje stanje znanosti je Nature Index, u kojem je apsolutni broj vrhunskih članaka normiran po broju autora, a bez obzira na veličinu zemlje. Manja Slovenija je ispred nas. Tu je primjer znanost, ali svi koji pokušavaju bilo što napraviti u Hrvatskoj znaju da je to apsolutna noćna mora. Mora se proći labirint kartelskih pravila i procedura koje jedne druge pobijaju. Stvari koje su u drugim zemljama trivijalne, kod nas mogu trajati mjesecima. Uz ogromni ljudski angažman. Kao ravnatelj većinu vremena trošim na totalne gluposti u odnosu s institucijama, ministarstva jedno drugo, porezne uprave i sl. Dok se te gluposti ne maknu, koliko god uložili to će biti bačene pare.
Nemoguće je nagraditi ili zaposliti kvalitetnu osobu. Niti je moguće nekog kazniti jer je katastrofalno loš. Uravnilovka je u sustavu u Hrvatskoj ugrađena, u mentalitetu. Najbolji bježe van, imamo negativnu selekciju. To je jedan od razloga odljeva mozgova, ne samo novci. Nemogućnost proboja kroz sustav je jedan od razloga zbog kojeg Hrvatska ima jedan od najvećih odljeva mozgova u Europi. Što više čekamo s nekim teškim odlukama, to će situacija biti gora. Želite li uvesti neke nove mjere, koje zahtijevaju promjenu ponašanja, u kojima će netko možda više profitirati, uvijek će se naći razlog da se nešto zaustavi. Pitajte Jokića, ili reakcije na Rimca: čovjek je uspio, idemo ga kazniti, to je hrvatski mentalitet. U Americi bi bilo, uspio si – daj i mene nešto nauči. Rezultat je da je broj mladih znanstvenika sve više ograničen. Idu vani. A ni ja ne vidim da će se tu bilo što promijeniti.
Još jedna loša stvar u Hrvatskoj je da ne postoji suradnja znanosti i gospodarstva. To su efektivno dva različita kolosijeka. Zato i znanost gubi svoju relevantnost. A i gospodarstvo, također.
Neću puno govoriti o Ruđeru. Ovo je jedan slajd … Na Ruđeru smo pokušali ispraviti navedene nedostatke. To je djelomično uspjelo i to je proces koji traje. Kroz seriju dokumenata smo se prestrukturirali. Kad je riječ o promjeni pristupa, to je da su međunarodni projekti, recenzirani projekti, oni su uvjet za dobivanje ključnih pozicija. Senioritet ne, nego samo projekti. Uveli smo neveliku financijsku pomoć za povratnike, putem čega smo dobili nekoliko izuzetno kvalitetnih osoba. Uvjet za Ruđer je i post doc, i to izvan Hrvatske. Uveli smo fleksibilnost kod raspodjele prostora i ustroja. Ograničili smo broj mandata i paralelnih funkcija. Postoji mogućnost smjene ključnih osoba. Suradnja s gospodarstvom je prednost. Horizon projekti su nam prioritet. Više od 50 posto Ruđerovih sredstava za istraživanje je iz Horizona. Imamo već rezultata, ali to je proces koji traje.
No za veći iskorak u znanosti nužne su barem minimalne promjene zakonodavstva. Promjene koje ću predložiti nisu velike, trebalo bi više, ali i same ove bi napravile veliki pozitivan pomak. Ključna je stvar nagrađivanje uspješnih. Na primjer, povećanje plaće, na godinu dana, ili dok traje projekt, onome tko je kao prvi autor objavio članak u Nature. Trebalo bi uvesti su sustav da je plaća ovisna o projektu ili kvalitetnom članku. Tih je projekata toliko malo da se to ne bi osjetilo na proračunu.
Zakon o radu trebao bi biti puno fleksibilniji. Možda govorim u krivom okruženju (smijeh i potvrđivanje nekih sudionika diskusije, „ali to je naravno stvar za raspravu“, dodao je predsjednik NSZVO-a Igor Radeka). Treba gledati kako je to u zemljama u kojima je to uspješno i treba što više kopirati. Ne postoje hrvatske posebnosti. Što se tiče znanosti, moramo povećati broj doktoranada za nekoliko puta. Ono što se događalo posljednjih nekoliko godina bilo je još i gore nego prije, bilo je strahovito loše. Još uvijek ima puno više interesa za doktorat nego što ima pozicija. Ali i taj se interes sve više i više smanjuje jer sve veći postotak najboljih ljudi ide van raditi doktorat. Nekoliko ljudi s Ruđera je našlo poziciju vani kad im je zaprijetilo da će im zakonodavac na pola promijeniti status.
Trošak doktoranada je mali, oko 100 000 kuna godišnje i nužno ih je financirati. U Hrvatskoj je sustav zastario, profesor ima svog asistenta koji će ga naslijediti. Trebalo bi omogućiti da izvrsni imaju više asistenata, desetak, ovisno o projektima. Marin Soljačić ih ima petnaestak. A u nas je sve limitirano. Najrazvijenije zemlje imaju udio doktora znanosti u industriji u usporedbi sa znanstvenim institucijama do 90 posto. U Hrvatskoj je obratno. Većina ljudi koja doktorira u razvijenim zemljama ne završava u akademskoj zajednici. Ili osnivaju svoje tvrtke ili rade u vrhunskim tvrtkama i oni su veliki pokretači gospodarstva. Ovo je problem zapadnim akademskim institucijama da im tvrtke uzimaju najbolje ljude. Vani je prestižnije raditi u gospodarstvu nego u znanosti. Plaće su puno veće, i do deset puta. Zašto ne?
Imamo premalo ljudi u STEM područjima i to se treba povećati. Uz mali trošak omogućavanja najboljima, koji imaju najbolje projekte, da zaposle nove ljude, doktorande, moramo privlačiti i najbolje znanstvenike da dođu u Hrvatsku, olakšavanjem zapošljavanja. Jedan od administrativnih problema je i sustav zvanja, koji nigdje takav ne postoji i jako komplicira stvari. Institucije trebaju imati svoje kriterije i tako birati zaposlene. Zbog čega najprije birati zvanje pa radno mjesto.
Jedna je djevojka diplomirala na ETH u Zürichu i htjela je raditi doktorat na Ruđeru. Prvo smo je morali upisati na doktorat na nekom sveučilištu. Na jednom sveučilištu diploma ETH nije bila dobra da se upiše doktorat, što je glupost. Upisala je na drugom.
Ako želimo strane stručnjake na nekom projektu, oni trebaju imati super plaću. Zato sam za smanjenje poreza na najviše plaće. Imali smo slučaj na Ruđeru projekta na kojem se zapošljava strani stručnjak a čija je plaća, financirana iz Europe, 9000 eura bruto. Kad je stručnjak pitao koliko će dobiti na ruke i ustanovio da će dobiti 4,5 tisuća eura, odgovorio je da u Finskoj toliko dobije za bruto plaću od 5,5 ili 6 tisuća eura. Jedva smo ga uspjeli nagovoriti da dođe. Ako se bojimo nejednakosti, može se napraviti izuzetke za stručnjake.
Promjene u sustavu napredovanja (tenure track) najteže je primijeniti. Previše je to protiv našeg načina rada i razmišljanja. Recimo, pozicija docenta bi trebala biti jednokratna, na primjer osam ili deset godina, ali nakon toga da se napravi revizija je li se ta osoba u osam godina dokazala, projektima, člancima. To je izvrsna motivacija. Tako to funkcionira vani. Strukturni fondovi se ne koriste dovoljno. To bi utjecalo i na plaće. Kriva je država, koja može na temelju izvrsnih projekata u znanosti privući stotine milijuna eura koje se neće iskoristiti. Ali Ministarstvo znanosti, ono prije, uopće nije shvaćalo strukturne fondove. Postoje i tzv. programska sredstva. To je izvrsna inicijativa ali tih pedesetak milijuna kuna treba značajno povećati. Povećanje od npr. 200 milijuna kuna, što je u cijelom sustavu jako malo, omogućilo bi fleksibilnost, izvrsnost, investicije, iskorake. To bi donijelo ekstra sredstva, puno više.
© 2016 NSZVO
Vani je najnormalnije da uz zakladu za znanost postoji i financiranje iz privatnih zaklada. Samo Adris je tu, a to bi trebalo povećati. Toga nema jer pravno nije sređeno, administracija, porezi, ljudima se to jednostavno ne da i ne isplati. Zaklada za znanost je izvrsna inicijativa, ali je nepotrebno administrativno komplicirana. Nacionalni projekti su puno kompliciraniji od Horizon aplikacija, dok je u drugim zemljama jednostavniji nacionalni projekt nego Horizon. Devedeset posto procedura treba ponovo napisati ili ukinuti.
Sad malo škakljiviji dio, kako to riješiti? Sve se ovo može riješiti ako se želi. Jedan način je osnivanje Hrvatskog instituta za tehnologiju i znanost (slajd 15) To bi rješenje bilo besmisleno u sredini u kojoj sustav funkcionira. Međutim, postoji u Hrvatskoj sukob društveno-humanističkog i STEM polja. Kako se pravila odnose na sve jednako, onda jedan drugog koči. U tom institutu bi se ujedinili u jedno novo sveučilište svi instituti i fakulteti koji su povezani sa STEM područjem. Sa novim pravilima koja bi bila bliža zapadnima. Onda bi se neke od ovih mjera uvele samo za to sveučilište. U tom su smjeru vođeni brojni neformalni razgovori, na više fakulteta i instituta i na više razina. Nekima je to fantastična ideja, neki ne žele za to ni čuti i da će to zatući u začetku. Iskreno, ne znam je li to dobra ideja. Mogla bi biti dobra ideja, ali to neće riješiti sve probleme. Sigurno nije razlog da se uvrsti više na Šangajskoj listi. To je irelevantno. Važan je output hrvatske znanosti a taj output se može popraviti onim pravilima koja su prije spomenuta. To je možda način da se ta pravila lakše ostvare, ali to nije nužno. To izgleda kao da se ne može riješiti problem na pravi način, pa se pokušava zaobilazno. Postoji čak i mehanizam kako da se to učini, slijedom preporuke Nacionalnog vijeća za znanost, od prije nekoliko mjeseci, o većoj integraciji sastavnica.
Kad smo kod tih restrukturiranja, jedan je problem da se već deset godina se govori o restrukturiranju instituta. Ali se ne zna s kojom svrhom. Neće biti ni više zapošljavanja, ni više novca, a na pitanje – koja je svrha, odgovor je: Mora se! Kretenizam.
Nacionalno vijeće predlaže da se uz integriranje nacionalnih i znanstvenih instituta paralelno provodi i preobrazba javnih sveučilišta. Mi znamo da to neće proći, što je tragedija, a to je veliki problem. Zato mi na Ruđeru pokušavamo što više samostalno ići, koliko je god to moguće. Zato mi razmatramo mogućnost (nema ni formalnih ni neformalnih dokumenata u tom smislu, samo razmatranje) da napravimo doktorsku školu, što već jesmo. Doktorandi koji su kod nas su samo na drugim fakultetima. Svrha je da se stvori koherentna politika Ruđera prema svim doktorskim studijima u Hrvatskoj, jer je za sada to nekoordinirano. Imamo malo STEM-doktoranada, a toliko doktorskih škola. Nema smisla imati za neka polja više od jedne doktorske škole. To dovodi do opće loše kvalitete. Ideja je da se spoje doktorski studiji i da se osuvremene.
Pokušavamo napraviti partnerstvo sa ETH (federalno tehničko sveučilište u Zürichu) i TUM (Tehničko sveučilište München). Proračun ETH je oko 1,2 mlrd. eura. Među ostalim smo razgovarali da imamo zajedničke doktorske studije. To su najbolje rangirana sveučilišta. Na TUM na doktorskim studijima nemaju nastave. Ali moraju imati razne tečajeve da budu kompetitivniji u gospodarstvu. Među ostalim moraju svoju doktorsku tezu braniti pred strancima i u podzemnoj željeznici, tamo objasniti svoju tezu i zašto je potrebna i važna. Kroz to svaki doktorand treba proći da se može funkcionirati u realnom svijetu, a ne u akademiji.
Na kraju, slajd 18 govori o tome da su naše institucije suviše nefleksibilne. Naći će se tisuće izgovora zašto ne poduzeti ništa. Ali tu je poruka zašto se boriti protiv toga, ako se želi ostati u Hrvatskoj. Naša znanost je i suviše mala, beznačajna na svjetskoj razini da bismo bili konkurencija jedan drugom. Mi smo konkurencija s drugima. Ako želite objaviti članak u Nature, morate biti bolji od drugih i svaki pomak bilo koje hrvatske institucije vuče naprijed druge.
Hrvoje Kraljević (50:00 min – 1:01:00 min): Ovo što je rečeno je jako dobro, ali bih najprije rekao neke kritike. Što se tiče ideje o formiranju nekog instituta sastavljenog od STEM područja, pa bi se to onda podupiralo, prvi je problem da se to ne može napraviti. Postoji kod nas autonomija sveučilišta a to je ono što Ustavni sud smatra da je autonomija sveučilišta. Zato se iz Zagrebačkog sveučilišta, na primjer, ne može izdvojiti neki fakultet. Ali kad bi se to i uspjelo mislim da bi to bio jedan neuspješan projekt. Spomenut je TUM, tehničko sveučilište u Münchenu, jedno od najboljih u Njemačkoj. To sveučilište nije ni blizu sastavljeno samo od STEM područja. To sveučilište ima možda i najbolju katedru za politologiju i sociologiju. Ne znam kako stoji s filozofijom („vrlo dobro“, upadica Pavela Gregorića). Kad se pogleda najbolje na svijetu, na primjer Institute for Advanced Studies, gdje sam svojedobno uspio doći, tamo je matematika, fizika i povijest, zatim društvene znanosti, sociologija.
Možda bi uspjelo ovdje da neki tehnički fakulteti postanu dio toga instituta, pa ćete onda dobiti „vrhunsku ustanovu“ koja se sastoji od Prometnog fakulteta, Grafičkog, Geotehničkog… A falit će neki stručnjaci koji kod nas postoje iz ne-STEM područja. Ova riječ SVEučilište nešto znači. Pa i ova tehnička sveučilišta u Europi, ona nisu nastala tako da se na njima studira samo tehnika. Naprotiv, oni su postali sveučilišta, ali su nekad bili visoke tehničke škole. I zadržali su naziv „tehničke“. Glavna razlika između tehničkih i onih drugih sveučilišta ondje gdje ih ima je u tome da na ovim drugima baš nema tehnike, a ne u tome da se na tehničkim sveučilištima ne studiraju druge stvari.
© 2016 NSZVO
No, kako se kod nas može provesti preobrazba. Ne mislim da je kod nas problem provesti preobrazbu javnih instituta. Kad se dogodi da za ravnatelja bude izabrana dobra faca onda je moguće. No najveći je problem što je najviše ljudi na sveučilištima, a od toga pola na jednom sveučilištu. To nije sveučilište, nego su to 34 fakulteta. A kad je riječ o Bolonjskoj reformi, na jednom sveučilištu preddiplomskih studija treba biti najviše desetak, i ne trebaju imati završnost u smislu da osposobljavaju za rad, kao što se često krivo govori. Jer je to jedna viša razina gimnazije. Unutar svakog studija mora postojati velika mogućnost izbora. Da bi Bolonjska reforma bila uspješna, moralo se najprije reformirati sveučilište i integrirati. Morala je nastati jedna jaka ustanova koja će, uz ostalo, imati i kvalitetan način izbora svojih čelnika, što je sada dovedeno do apsurda. Pa pogledajmo koji su bili kandidati za rektora i koje ih tijelo bira – ono tijelo koje oni vode. Sasvim je sigurno da treba biti ili jedna krajnost, koja je bila u prvoj verziji Fuchsovih zakona, da netko kompetentan kaže „evo, ovaj će biti rektor, vi predložite pet, šest, ali mi ćemo reći tko“. Ili krajnje demokratski, jer je vrlo teško izlobirati sve ili većinu profesora na fakultetima. Zbog Ustavnog suda i autonomije najbolje bi bilo kad bi vodstvo sveučilišta htjelo napraviti reformu, ali uvijek budu izabrani oni koji to neće. Kako se moglo dogoditi da jednom velikom i u najvećem dijelu jednom dobrom fakultetu, kao što je Filozofski, za dekana bude izabran Vlatko Previšić? Ne da se ljudima gurati u to, ali sad to Vijeće se pokazalo da ipak ima ljudi koji dobro misle.
Ivanković je intervenirao da će se rasprava vjerojatno voditi o znanosti i visokom obrazovanju, o njihovoj institucionalnoj organizaciji, a da je okvir uvodnog izlaganja bila veza znanosti i gospodarstva, s naglaskom na istraživanja u znanosti koja bi bila korisna gospodarstvu i proliferaciji doktora znanosti u gospodarstvo. Desetljećima se, rekao je, bavio gospodarstvom, i nije siguran da u hrvatskom gospodarstvu postoji potreba za doktorima znanosti, a ni što se tiče financiranja znanosti od hrvatskog gospodarstva, ne treba imati velike iluzije. No to ne znači da ne treba školovati doktore znanosti i više nego što ih se može zaposliti u akademskoj zajednici, jer bi oni mogli sami pokretati svoje gospodarske projekte i poduzeća kako u humanističkim tako i u STEM području. „Mislim da treba razmišljati na taj način, da inicijativa dođe iz akademske zajednice, a da je iluzija oslanjati se na gospodarstvo ili politiku“, rekao je moderator Ivanković i dao riječ:
Tvrtko Smital (1:01:00 – 1:11.00): Svi problemi znanosti proistječu iz loše društvene pozicije znanosti i visokog obrazovanja. Ni politika ni građani, u prosjeku, vjeruju da su znanost i visoko obrazovanje oruđa koja će podići ovu zemlju na razinu koju priželjkujemo i koja bi značila opstanak neke ovakve nacionalne državne tvorbe. Politika ne vjeruje jer je u politici većina loših učenika. Da nije bilo rata vjerujem da bi bilo drukčije, ali većinom su to loši đaci koji te vrijednosti nemaju i teško ćete ih u to uvjeriti. Što se tiče građana, prosječni hrvatski građanin ima obrazovanje kakvo ima i s njim je to problem da on uistinu doživljava ovaj akademski sustav kao nešto vrijedno. A mi iz akademske zajednice očigledno ovih 25 godina nismo našli način uvjeriti ove dvije strane da smo bitni. Kao da je to neki gotovo mentalitetni problem, kao što sugerira Antičić, možemo voditi raspravu te vrste, ali moja, srednja generacija nije u stanju riješiti taj problem. Ako želimo voditi raspravu na toj mentalitetnoj razini moramo se vratiti korak ili dva i promijeniti paradigmu u našim osnovnim i srednjim školama. Utoliko je veća šteta i katastrofa ove kurikularne reforme i utoliko je veća važnost da se tu nešto pomakne.
Postoji i drugi pravac. On se odnosi na vrlo konkretne probleme u sustavu. Ako bise našao dovoljan broj kvalitetnih pojedinaca u akademskoj zajednici koji bi se nekim slučajem probili na prava mjesta nešto bi se tu dogodilo. Problemi su nezadovoljavajući organizacijski okvir, slabo financiranje i problemi u zapošljavanju i privlačenju znanstvenika. Četvrti problem je negativna selekcija istraživača i znanstvenika. Prije 15 godina ne bih dodao ovaj četvrti problem, ali to se dogodilo u ovih 25 godina jer smo radili kako smo radili.
© 2016 NSZVO
Želimo li išta smisleno napraviti što se tiče organizacije, četiri temeljna stupa moraju raditi. Jedan je neko strateško tijelo na nacionalnoj razini, nešto što mi zovemo „nacionalno vijeće za nešto …“ To je tijelo koje mora biti sastavljeno od najkvalitetnijih ljudi, koji će dati neke smjernice a koje će onda u ovoj ili onoj mjeri usvojiti vlada i parlament. To ne radi kod nas kako treba. Ministarstvo je drugi stup čija je temeljna uloga promovirati sustav da bi imao što bolju poziciju u društvu, financirati sustav i kontrolirati radi li u skladu sa zakonskim okvirom, a za što je ponovo potrebno imati vrhunske ljude. I tu šepamo i znamo svi da šepamo. Treći stup je zaklada za znanost, koja treba dodjeljivati novac po strogim kriterijima. Antičić je napomenuo da tu postoje organizacijski problemi ali veći su problemi da ona nema organizacijsku snagu koju bi trebala imati. Četvrti stup je neko tijelo za vrednovanje. Kao što je AZVO. Vrednovanje programa i institucija je onda temelj financiranja. Dodao bih da imamo nefunkcionalna sveučilišta i javne institute bez nacionalnih strateških zadaća. A što se tiče financiranja, imamo organizacijskih problema, ali kad bi u ovaj sustav ubacili više novaca i ovaj bi sustav bio bitno učinkovitiji. Dobili bismo puno više vrhunskih ljudi, grupa i istraživanja. To ne znači da se značajan postotak novca u ovakvom sustavu ne bi bacio u vjetar. Apsolutno da. Ali nemojmo mi upadati u tu zamku da mislimo idemo prvo urediti sustav a onda ćemo tražiti financiranje. Puno knjiga ilustrira da je to pogrešan red koraka. Privatni sektor, slažem se, nema intrinzičnu motivaciju za financiranje znanosti. Nije ustrojen na nekom ozbiljnom R&D, uz časne iznimke. Ali ne trebamo plakati zbog toga. Vjerujem da se privatni sektor može motivirati za ulaganje u znanost ako bi se dale značajne i dobro odmjerene porezne olakšice. A organizacijski, kroz Zakladu za znanost, da se izbjegnu manipulacije poreznim obavezama. Pliva može htjeti da se u Hrvatskoj provode određeni tip istraživanja zbog nekog lijeka. Sve to ne radi bez programskog financiranja. Ustanove i čelnici moraju imati jasne odgovornosti, a vrednovanje bi pokazivalo jesu li donosili loše odluke.
Darko Orešković (1.11:00 – 1:17:10): Što se tiče ideje da Zakon o radu treba biti fleksibilniji, na žalost Hrvatska jest specifična i ne može se uvijek sve preslikati na način kao da uzmeš motor od Ferrarija, staviš na bicikl i očekuješ da radi. Ako bismo uzeli austrijski sustav radnog zakonodavstva kod nas ne bi radio jer se procesi u radnom pravu vode po deset, petnaest godina. A što se tiče pokušaja izdvajanja STEM područja to je zato što u našem sustavu imamo razvijeni animozitet i nerazumijevanje između ta dva područja.
© 2016 NSZVO
Ja sam s Ruđera Boškovića. Dok se kod nas čini da je to relativno mjerljivo, i da se mogu uvesti kriteriji prema kojima je netko prepoznatljiv ili nije, a kad se pokušaju primijeniti na drugi dio sustava ustanovi se da je to neizvedivo. Onda se čini, kad bi se to odvojilo, onda bi to funkcioniralo. Nisam siguran u to. Glavni problem je kod nas Pravni fakultet. Dakle, ne vidim da bi to uspjelo, ali vidim zašto bi se htjelo. Mislim da smo u velikim problemima, ali sustavna rješenja nama neće pomoći jer ih ne znamo niti možemo napraviti. Mi smo, cijeli sustav, u istoj situaciji kao Sveučilište u Zagrebu, troma institucija koja uživa u letargiji u kojoj jesmo i na taj se način održavamo. Imali smo nadu da će ulazak u EU stvoriti okvir u kojemu će morati biti napravljeni neki pomaci. To se nije dogodilo. Vidim samo dva rješenja. Nikakva tijela koja će kreirati neke vizije i slično. Rješenje vidim u jakom čovjeku u Ministarstvu koji će biti u stanju, i po tome se mjeri njegova kvaliteta i vrijednost, da dovuče više novca u sustav, od 0,6, preko 0,8, pa 1,2, do 1,5 iz BDP-a za znanost. Bit će troška koji će otići u krivo, kao i u ovih 0,6. Bez obzira na to što sustav nije sređen treba ulagati više u znanost.
Drugo je sljubljivanje. Da institucije, koje to još donekle mogu, pokušaju suradnju, poput pokušaja Ruđera sa ETH, s institucijama koje će omogućiti pomak prema naprijed. Kad bismo napravili analizu, nijedan od naših znanstvenika prepoznatljivih u svijetu nijedan to nije postigao bez suradnje s institutom ili osobom iz inozemstva. Prema tome, naš put nikako ne može biti da sami sebi određujemo pravila i metar, zvali se oni nacionalna vijeća ili slično jer znamo kako se pune. Kao i sve ostalo. Nikad neće dobri ljudi, pravi ljudi, završiti na onim mjestima na kojima će se trebati raditi odlučujuće poteze.
© 2016 NSZVO
Igor Radeka (1:17:10 – 1:20:00): Slažem se potpuno da nije moguće prije urediti sustav a onda povećati novce, jer je stanje alarmantno. Mi smo sad na nekih 90 posto troškova koji su unaprijed definirani, da de facto Ministarstvo ne funkcionira na način da ima prostora za neke ozbiljne promjene. Prošli utorak smo imali prvi ozbiljni sastanak s ministrom u okviru vertikale obrazovanja. Prvu stvar koju smo otvorili kao glavno pitanje je kolektivni ugovor u sustavu znanosti i visokog obrazovanja. Odmah nakon toga postavljeno je pitanje stope izdvajanja, jer smo jedina zemlja koja ima tendenciju pada stope izdvajanja. Pogledajte na EUROSTAT-u, sve zemlje imaju tendenciju povećanja izdvajanja za znanost i visoko obrazovanje, manju ili veću, osim Hrvatske. Dakle, stanje je alarmantno. Ali, također bih naglasio krizu upravljanja, od Ministarstva, preko Nacionalnog vijeća za znanost, ali i mnogih ustanova. To pokazuje i naše istraživanje, istraživanje Sindikata znanosti, koje smo uspjeli dobiti da se financira iz EU, da velika većina zaposlenika u sustavu kažu da uprave njihovih ustanova potpuno netransparentno upravljaju. I da nema jasnih kriterija ni oko nagrađivanja ni oko bila čega drugoga. Kulminacija toga je ovo što imamo na Sveučilištu u Zagrebu, s najvećim fakultetom, blokadom od strane Sveučilišta. Nije to jedino mjesto. Druga se manje vide, ali su isto tako u velikom problemu. Nama sustav ne funkcionira ni u pogledu upravljačke strukture.
Saša Poljanec-Borić (1:20:00 – 1:26:07): Prezentaciju sam shvatila kao da počiva na auto-percepciji izvrsnosti Instituta Ruđer Bošković i na ideji ekspanzije vaše institucije, koliko god prezentacija ima ideju šire društvene analize. Mene bi zanimali neki pokazatelji te ideje ekspanzije i rasta. Vjerujem u metodu vođa – sljedbenik. Mislim da to dosta utječe na promjene u većim sustavima. Ti me pokazatelji zanimaju u jednom obzoru do 2020 kad će Hrvatska, nadamo se, preuzeti predsjedanje EU. Što taj obzor znači u pogledu financiranja vaše institucije, koliki je rast zaposlenih, u svim kategorijama znanstvenika. I koliki je rast outputa, u svim njegovim oblicima. Razumijem samu srž vaše ekspanzivne namjere. Moj diskurs nije kritika.
© 2016 NSZVO
U Hrvatskoj nikad nije bilo više javnih sveučilišta. Tu postoji jedna velika ekspanzija. Nikad nije bila veća potražnja za doktoratima. Govorim iz perspektive osobe koja je član komisija u svim mogućim doktoratima koji su povezani s turizmom na svim sveučilištima jer nema ljudi da popune komisije.
Tome Antičić, odgovor: Svrha prezentacije nije bila ekspanzija Ruđera, nego prikaz općeg stanja. Kad se prvi put spomenula ideja o hrvatskom tehnološkom institutu zvučalo je izvrsno, ali u praksi, slažem se, vjerojatno ne bi funkcioniralo. Kad bi Ruđer službeno postao sveučilište pojavile bi se mogućnosti koje bi nam olakšale. Ali ako govorimo o performansama. Ono što mi gledam o su članci i projekti. Ali projekti su prioritet, jer kroz njih dolaze novci i članci. Vodeći smo po projektima koje financira Hrvatska zaklada za znanost. Ali vodeći smo u Hrvatskoj i po sredstvima i projektima iz Horizon 2020. Dobro nam ide, možemo još puno bolje. Kad je riječ o vodećim projektima, često nemam sredstava da im popravim krov. Kad sam jednom pomoćniku ministra, neću reći u kojem sazivu, rekao da smo dobili projekte, odgovorio mi je da je to odlično jer nam sad može smanjiti sredstva kad smo dobili projekte. Mi nemamo za grijanje. Tako da nema govora o ekspanziji. Mi za grijanje koristimo iz „overheada“ Horizon projekta Ive Tolić. Kod Zaklade za znanost, nema nikakvog overheada. Situacija je katastrofalna.
Ivanković: Izgleda da sustav ipak treba i dofinancirati, a ne samo mijenjati.
Smital: Znate koliko košta Ruđer? Svaki zaposleni u Hrvatskoj treba izdvojiti iz svoje neto plaće 10 kuna. Je li to puno ili malo? Volio bih vidjeti anketu.
Neven Budak (1:27:00 – 1:32:00): Složio bih se s većinom iz uvodnog izlaganja, u prvom redu zato jer je sve to zapisano u našoj Strategiji obrazovanja, znanosti i tehnologije. Osim ovog formiranja posebnog sveučilišta. Hrvatska je tu strategiju usvojila prije dvije godine. Svaka normalna zemlja bi aktivirala kapacitete na provedbi Strategije usvojene bez glasova protiv u Hrvatskom saboru. Dakle, postojao je politički konsenzus. HDZ je bio suzdržan jer su rekli da nisu osigurana financijska sredstva. Ali nisu imali nikakvih primjedaba na sadržaj Strategije. Kao što je kolega Antičić rekao mi nismo normalna zemlja i vrlo smo brzo od toga odustali. U javnosti se najviše govori o kurikularnoj reformi ali ona je jedan od 32 cilja Strategije. Ni ostali se ne provode. Odnosno, nešto se provodi, ali ne zato što bi Ministarstvo radilo na tome nego druge ustanove, tijela, rade na provedbi tih nekih ciljeva. Kolega Antičić je detektirao razloge, od zavisti do interesa. Strategija nije jedini takav slučaj. Na samom kraju mandata rektora Bjeliša Senat Sveučilišta je donio odluku da će se ići na formiranje jedne doktorske škole Zagrebačkog sveučilišta. Gdje bi svi doktorski studiji bili ujedinjeni, provodio bi se pravilnik prema kojem doktorski studij ne bi smio biti opterećen nastavom, a vodilo bi se računa o povezivanju s gospodarstvom, objavljivanju radova u vrhunskim časopisima. S novom upravom sve je spremljeno u ladicu i palo u zaborav. I na tom polju su stvari pale u zaborav. Današnja vijest o tome tko je imenovan tajnikom Ministarstva (Šlezak i Glunčić) govori o tome da su perspektive stvarno loše. To su državni tajnici koji bi trebali raditi na razvoju našeg sustava. Doista mislim da tu nema nikakve perspektive.
© 2016 NSZVO
Imam samo jedno pitanje za kolegu Antičića. Počeli ste s time da javnost misli da nismo korisni. Imate li kakve podatke koliko su ova istraživanja koja Ruđer izvodi pomogla hrvatskom gospodarstvu? Vi postižete sjajne rezultate, objavljujete izvrsne članke, ali imate li pokazatelje što konkretno Hrvatska od toga ima?
Antičić, odgovor: Direktno, koliko i sva znanost, malo. Indirektno, puno. Na kraju dana, koju korist Švicarska ima od CERN-a, direktno. To se može reći za cijelu akademsku zajednicu, i društvena i STEM područja.
Budak: Kad povjesničar napiše Povijest Hrvatske onda je svima jasno da je to nešto korisno za Hrvatsku. Ne kažem da je to jako korisno, ali je lako prezentabilno.
Antičić: Ima suradnje s gospodarstvom. Recimo kad je riječ o održavanju monitoriranja radijacije iz Krškog. Ima strahovito puno direktne koristi. Koje su stručne, ali da nema vrhunske znanosti ne bi bilo te stručne koristi za Hrvatsku.
Budak: Jasno, ali možda bismo morali naći načine da malo bolje prezentiramo to da ljudi toga budu svjesni.
Silobrčić (1:32: 00 – 1:35:38): Imam, ne znam je li to sreća ili nesreća, da ovo što je Antičić govorio slušam 50 godina. To nema veze s hrvatskom državom, to traje preko 50 godina. U tom se razdoblju akademska zajednica popunila nekompetentnim ljudima. I sad imamo teror većine. Teror nekompetentnih ljudi koji se onda pojavljuju i u upravnim tijelima, dizanjem ruke rješavaju pitanja izvrsnosti, korupcijom rješavaju svoja mjesta. Kako to riješiti? Samo tako da se nađe netko tko će nametnuti pravila igre. Nekompetentna gospoda neće nikad dignuti ruku za normalna pravila igre. Jer to njihovu poziciju ugrožava.
© 2016 NSZVO
Potreban je netko tko će biti u stanju, bilo to EU ili netko drugi, nametnuti normalna pravila igre. Ako očekujete pravila igre od nekompetentnih ljudi, nećete ih dočekati. I sad samo još jednu anegdotu za pitanja financiranja. Raspravljali smo Saša Ceci, Ivan Đikić i ja o principima financiranja. Đikić je rekao, i ja se s njim slažem, „u redu, povećajte novce, ali dajte meni pola toga da ja to raspodijelim“. Problem je raspodijeliti sredstva, a ne povećati sredstva. A to se opet vezuje na to tko raspodjeljuje sredstva. Vraćamo se na to kako promjene izvesti. Ove promjene, slušam to 50 godina. Kako ih izvesti? Samo nametanjem pravila. Drukčije ne ide?
Mrša (1:35:38 – 1:42:00): Čestitke na prezentaciji. Htio bih se osvrnuti na dva elementa iz nje. Jedan je, otpori promjenama. Imamo vrlo kruta pravila igre, koja su opterećenje i prepreka promjenama. Spomenuli ste da se kreće u promjene oko novog kolektivnog ugovora. Ovaj način određivanja radnog vremena nastavnika, strukture, a što se svodi na onih 300 norma sati, to u akademskoj zajednici sigurno izaziva jedan strah od promjena, i taj je strah prepreka nekim promjenama koje bi inače bile vrlo suvisle i možda izvedive, kad se ne bi nastavnici bojali da neće netko uzeti njegovih sto norma sati i sad on neće imati 300 i to će postati problem. Zašto se ne bi bolje povezivala sveučilišta sa institutima? Doći će netko s instituta i reći da će držati malo nastave, i onda se to pretvori u neke norma-sate. Tu se nekakva fleksibilizacija mora provesti. I više se snage i težine onda može dati čelnicima institucija. Svi koji su bili na čelnim mjestima imaju isti problem – manevarski prostor nam je izuzetno mali. Onda ne možete očekivati ni neke prave mehanizme evaluacije rada tih čelnika.
© 2016 NSZVO
Druga stvar. Spomenuti su bili lanci napredovanja. To je stvarno relikt kojeg nigdje drugdje nema. Teško se odričemo formalnih kriterija napredovanja. Često sam razmišljao kako napraviti formalne kriterije koje nitko ne bi mogao smuljati (volim ovu riječ muljati, muljaža). Hrvatsko društvo je društvo muljatora ne zato što su ljudi takvi nego su kriteriji postavljeni tako da se muljanje vrednuje. Svi formalni kriteriji mogu se smuljati. To je valjda zakon koji je sličan prirodnim zakonima. Kad Nacionalno vijeće zaključi da su uspjeli smuljati sve njihove kriterije, onda donosi nove, još kompliciranije. To sve skupa vodi jednoj šumi, a ionako nam je zakonodavstvo u Hrvatskoj jedan veliki problem. Veliki broj zakona je kontradiktoran, ako se držite jednog, kršite drugi, veći broj zakona je neprovediv. Tako imamo još goru situaciju, jer donosimo pravila igre kojih se sami ne držimo. Tu uopće ne vidim kako riješiti taj problem, ali pravni se sustav mora zahvatiti drastično.
Radeka (intervencija): Što se tiče kolektivnog ugovora, devedeset posto je već ispregovarano sa pretprošlom vlasti, odnosno za vrijeme ministra Mornara. Sam sam bio u potkomisiji koja je radila normative sveučilišnih nastavnika. U strategiji su osim nastave unesena još druga dva elementa, administrativno-upravno opterećenje koje je bitno naraslo posljednjih godina i treća misija sveučilišta. Paradoksalno, to nije baš sindikalni posao, mi smo inicirali tu fleksibilizaciju. Ovaj kolektivni ugovor koji bi istekao i da nije bio raskinut je već to predviđao kao mogućnost ali to uprave nisu koristile. Dakle, ako je netko dobio neki veliki projekt, prirodno je da on ne može raditi druge poslove. Dakle, uprave to nisu koristile.
© 2016 NSZVO
Petar Pervan (1:42:00 – 1:45:00): Pridružio bih se ovima koji su spominjali riječ rigidnost, nefleksibilnost. Mislim da je to jedan od velikih problema općenito hrvatske države a onda i sustava znanosti i visokog obrazovanja. Paradoksalno, kao vrlo mala zemlja koja bi trebala biti među najfleksibilnijima, mi smo na nekoj skali sigurno nekoliko puta manje fleksibilni nego najveća ekonomija na svijetu. Ne sjećam se kad se u ovoj zemlji stvorilo nešto novo, osobito ne brzo. A ne sjećam se ni kad je nešto loše ukinuto. Ono što se radi kao sustavno ukidanje to je lagano umiranje, na skali od 20 do 30 godina. Sad ću reći nešto iz svog iskustva četverogodišnjeg upravljanja Institutom za fiziku Sveučilišta. Velika većina ljudi koji su na upravnim, liderskim funkcijama, zapravo ne upravlja ničim. Financijskim sredstvima jer ih nema. Ljudskim resursima ne upravlja jer su potpuno zarobljeni svim mogućim pravilima. Mogućnost ljudi da se profiliraju kao lideri je praktički minimalna. Zagovaram što je moguće veće autonomije institucijama. Ali svake četiri godine institucije moraju proći žestoku procjenu kvalitete, koja – naravno – može završiti i ukidanjem. Jedan od apsurda da u institutima imate upravno vijeće koje postavlja ministarstvo, ali kad neku odluku treba donijeti onda je upravno vijeće mora slati ministru na potpis. To je totalni apsurd. A što se tiče gospodarstva, svaka koruptivna veza s politikom daje puno veće profite nego financiranje znanstvenih projekata.
Toni Prug (1:45:00 – 1:48:00): Bavim se društvenim znanostima i ovo je malo za mene šok. Kad čitam u Jutarnjem ili na Indeks.hr članke koji su auto-rasizam onda je to meni savršeno jasno. Ali količinu koju ovdje čujem, mentalitet, Hrvatska ne valja, svijet valja, u svijetu je izvrsno… U svijetu sam živio dvadeset godina, tamo doktorirao na osrednjem engleskom fakultetu koji je dovoljno dobar da mogu kompetentno o ovome govoriti. Čemu znanosti iz STEM područja?
© 2016 NSZVO
Uspješne zemlje na Zapadu su to riješile u 18. i 19. stoljeću. Zaključili su da im treba znanost da bi proizvodili stvari koje će netko drugi htjeti, i zbog vojske i zbog medicine i vlastite populacije i zbog proizvoda koje drugi žele. Radilo se o državnoj strategiji o tržištima i razvoju industrije. Zatim, radilo se o želji i aktivnom imperijalističkom izlazu u svijet. A mi se sad tu pravimo naivne ovce kao da će Hrvatska ulaskom u Europu i otvaranjem tržišta pomoći sebi. Isto kao što ja koji igram košarku amaterski ne mogu igrati u NBA, prema trenutačnim pravilima u EU Hrvatska ne može igrati na gotovo nijednom polju. Za vrijeme Jugoslavije je imala interno tržište od 22 milijuna stanovnika plus je imala Nesvrstane kojima je Tito dok je bio na Galebu prodavao projekte. Pa je onda to proizvodilo potrebu za znanošću.
O prirodnim se znanostima ne može govoriti bez društvenog okvira, jer je sva proizvodnja i konzumacija – društvena. I meni je stvarno nedostatak društvenog aspekta ovdje totalni šok tako da nisam u stanju ovdje o tome detaljnije govoriti. Ali, u Hrvatskoj prvo treba prestati auto-rasizam. Proguglajte, ima o tome dobrih eseja. Nakon dvadeset godina života u inozemstvu prvo što vidim su jako sposobni ljudi. Problemi su jasni. Institucionalni problemi su tu jer su oni posljedica rascjepa socijalne države u nedostatku ekonomije, u nedostatku mogućnosti da ono što Hrvatska proizvede proda sama sebi. Moramo se štititi kompetitivnošću. Administracija je tu da bude socijalna služba. Svi administratori koji ne mogu nešto raditi su tu sa razlogom da to ne rade. Na žalost, moje vlastite društvene znanosti o tome ne pišu dovoljno, o ulozi Hrvatske. A to je periferna zemlja u trenutku kad se stvara novi svjetski igrač, a to je Europska Unija, koja je sad u svojoj specifičnoj fazi krize. Dakle, stvari treba gledati na makro razini, treba ih gledati globalno i treba ih gledati kako je i Tvrtko rekao… da privatni sektor financira znanost ali ne u primarnoj fazi. Tako je u Americi. Privatni je sektor u sekundarnoj fazi a primarna je faza uvijek država. Ali ako taj privatni sektor ide prema turizmu i uvozu, kao što znamo da ide, onda nema racionalnosti da neka privatna firma ulaže ni u toj sekundarnoj fazi. A za ovu primarnu, država ima svoju strategiju, koju će onda – u potpunosti se slažem – uvesti s vrha. To je stvar makro razine i strategije, a bez da se čita povijest naprednih zemalja nema šanse da se da odgovore na ova pitanja koja se ovdje postavljaju.
Pavel Gregorić (1:48:00 – 1:50:00): Opaska uz ovo što je kolega Mrša rekao. Svakako da je veliki problem upravljanja nefleksibilnost i prenormiranost. Ali ne treba zaboraviti zašto je tome tako. To je zato što se nema povjerenja u ljude. A ima i razloga zašto se nema povjerenja u ljude. Zamislite koji bi tek pomor bio da ovima, neću reći kome, date šire instrumente. Hoću nas sve vratiti na ovo što je rekao profesor Silobrčić. Na kraju sve ovisi o ljudima. Ako imate prave ljude onda im hoćete dati instrumente. Ako nemate prave ljude ni načina da pravi ljudi dođu na ta mjesta, onda im bolje dajte što manje.
© 2016 NSZVO
Ivanković: Kad je riječ o formalnim pravilima, spomenuto je u uvodnom izlaganju da nekim profesorima treba omogućiti da imaju i više asistenata, onda treba reći da ima u Hrvatskoj takvih primjera, na primjer prorektor Zagrebačkog sveučilišta Ante Čović ih – koliko se zna – ima više.
(Radeka: On ima i centar izvrsnosti)
Hrvoje Kraljević (1:50:00 – 1:57:00): U vezi s ovim da daš čovjeku i imaš povjerenje, što se dogodilo na Zagrebačkom sveučilištu kad je prvi put dodijeljen onaj lump sum za projekte. Prelazi se na Zakladu, ali da ne bi u tom razdoblju neki projekti bili zakinuti, onda se dalo Sveučilištu da dodijeli sredstva, i što se dogodilo. Skupi projekti iz eksperimentalne fizike su dobili najviše trideset tisuća godišnje. Najviše je dobio jedan projekt iz integrativne bioetike, 119 000 kuna. I to ne za vrijeme ove uprave, nego one prije uprave. A što se tiče fleksibilizacije, kad sam postao ministar nisam mogao otpustiti one koji ništa nisu radili. Morao sam dvije godine za redom dati negativnu ocjenu na prijedlog neposrednog rukovoditelja.
A što se tiče sustava novaka koji je postojao kad sam bio ministar, koji je jako bio kritiziran i od ovog sindikata, imao sam u prvo vrijeme izrazitu potporu u vladi. Pa sam odobravao svakome novaka, i tko je bio izvrstan student a hoće biti doktorand i netko mu želi biti mentor. Za malo manje od 2,5 godina odobrio sam 1300, ne provjeravajući previše tko može biti mentor. Trebalo nam je zbog odlaska u mirovinu nekoliko stotina docenata. Poslije je to obustavljeno potpuno, jer je to kao previše, a i htio sam da bude previše – da bude kompeticija. Pa i oni koji ne uspiju će isto nešto napraviti, pa će onda razvijati ovu zemlju. Sustav nije neuspješan ako nisu svi doktorirali. Dat ću vam primjer Nenada Bakića, koji je bio kod nas na matematici, nije doktorirao nego je nakon magisterija otišao u privatni sektor, puno ljudi zaposlio i u svojoj karijeri napravio raznorazne stvari. A on je jedan od onih za koje se reklo taj sustav nije dobar jer oni nisu uspjeli doktorirati.
A što se tiče rigidnosti administracije, nostrifikacije diploma su bile prepreka kolegici koja je doktorirala na MIT-u da se ovdje upiše na postdoktorski studij.
Krunoslav Pisk: Izlaganje je tipična frustracija čovjeka koji vodi najuspješniju hrvatsku znanstvenu instituciju, pet posto zaposlenih, 15-16 posto sredstava, oko 40 posto znanstvenog output-a razumno mjerljivog. Ima i drugih uspješnih institucija, ali su bitno manje. Na primjer Institut za fiziku Sveučilišta, a vjerojatno i u društvenim znanostima toga ima. Ali Bošković je 700 zaposlenih, 400 s doktoratom. On je naravno s pravom kritičan i prema onome izvan kuće i u kući. Tu treba uzeti u obzir društvene okolnosti, rat, privatizaciju, stotine tisuća penzionera koji su se pojavili, od kojih ni 20 posto nema puni staž. Kad to pogledaste vidite da Hrvatska nema rješenja, ni za novce ni za ideje jer se uvijek utope u ovom društvenom segmentu. Kad sve to uzmem u obzir, uz iskustvo iz Ruđera i iz sindikata, ponavljam što je već rečeno, trebalo bi staviti težište na institucije. Moja preporuka Antitčiću je da imate skoro partizanski rat. Institucija koja može nešto u nekom trenutku napraviti neka to radi i neka proba kršiti neka pravila i da proba plivati, preživjeti i hvatati ovu okolicu, hvatati neke priključke. Kakav će biti utjecaj u društvu, tehnologiji, privredi, nije loše pogledati od osnutka Boškovića, od pedesetih, otkad je utjecaj na znanost bio puno veći ali je puno iscurilo i van, u društvo. Uza sve ovo, kao što je povezivanje s jakim sveučilištima, dizanje razine, ja ne vjerujem u velika strateška rješenja. Vjerujem da će netko negdje uspjeti nešto zapiknuti.
© 2016 NSZVO
Antičić: Slažem se s ovim što Pisk kaže. Ono što je strategija Ruđera je koliko je god to moguće maknuti se iz Hrvatske, na primjer preko međunarodnih projekata i ove suradnje s ETH…
Radeka (reakcija na Kraljevića): Da, Sindikat je spominjao da je prolaznost doktoranada 50 posto, ali nikad nije bilo prigovora da je ušlo previše ljudi u sustav, nego je to nama i danas mjerna jedinica kako je sustav mogao funkcionirati. Posljednjih godina ono što ulazi u sustav je ispod razina koje su potrebne za obnavljanje sustava, bez širenja. Tek u narednim godinama osjetit ćemo kolika je praznina već nastala. Uvijek kad smo govorili uzimali smo za primjer kako je sustav neuređen, i na primjeru doktorskih škola, kojih samo 50 posto ne uspijeva završiti. Slažem se s Kraljevićem da i oni koji ne završe mogu biti korisni.
Ivanković: Već sam spomenuo da jedna hiperprodukcija može biti korisna.
Marija Brajdić-Vuković: Ja se upravo ne slažem u tome. To je primjer kako se jedna dobra ideja može izjaloviti kada se ne prati. Naime, mi smo stavili mlade ljude u sustav u kojem se ne prate. Stavili smo ih mentorima za koje ne znamo kako će ih mentorirati, na doktorske studije koji su zapravo vrlo loši, mnogi su protratili vrijeme u sustavu, i nisu uspjeli doktorirati ne zbog svoje nesposobnosti, nego zbog nesposobnosti sustava da iznjedri doktore znanosti. A kompeticija koja postoji je zapravo kompeticija između moćnijih mentora i manje moćnih mentora u tome da ostanu u sustavu znači ne najbolji, nego oni koji iza sebe imaju najmoćnije. To je izrazito dramatično i loše.
© 2016 NSZVO
Jasminka Lažnjak: Ima nas dosta iz društvenih znanosti ovdje. Čula sam nešto što se obično zaziva, nekakav dobri despot, koji će lupiti šakom o stol i promijeniti ovaj primitivni i loš sustav. Mislim da to nije izgledno. I doktor Antičić se pozivao na loši vrijednosni sustav, što bismo mi rekli, svjetonazorske probleme. Te lijeni smo, nesposobni, zavidni, postavljamo različite barijere. Vrijednosni sustav jest nešto što u sebi ima neku inerciju i ne može se mijenjati dekretom, ali ono što znamo, to je da mijenjanjem institucija u širem smislu riječi mi mijenjamo i vrijednosti. I obratno. Zato mislim da ne treba odustati od pokušaja institucionalne promjene. S obzirom na situaciju na Sveučilištu, na ono što sad imamo, što nas sve jako tišti, spomenut ću izraz koji je rekla kolegica koja sjedi tu pokraj mene, Jadranka Švarc, da ako živimo u sustavu „crony“ kapitalizma, koji zovemo ortačkim, ili kako Bosanci kažu jaranski kapitalizam, na neki način imamo i u akademskoj zajednici ortački akademizam. To čak i nije klasičan klijentelizam ili klasičan primjer korupcije. I ne može se riješiti dobrim vođom.
© 2016 NSZVO
Ivanković: Očito je da postoje dvije strategije rješenja problema o kojima se svi slažu. Jedna je gerilska koju je spomenuo Pisk, a koju – čini se – iz STEM-a podržavaju, a druga je ova koju je spomenuo Toni Prug, a koja se svodi na promjenu politike, pri čemu ta promjena politike može ići i iz institucija, a ne samo iz političke sfere. To je jedna naprečac sinteza.
Poljanec-Borić: Čini mi se da nedostaje još i status quo analiza, koja pokazuje da hrvatski sveučilišni sustav nije homologiran, da je sedam sveučilišta integrirano a Zagrebačko nije, a nema se što više čekati. To je operativna mjera, prepreka koju se mora preskočiti. Zagrebačko sveučilište koliko znam ima 34 sastavnice i negdje između 65 i 70 tisuća studenata. Jednom kad se homologira s nacionalnom mrežom ne može se više komparirati na nacionalnoj razini i ono mora izaći van u svojim komparativnim kriterijima, a njegov prvi komparativni krug su po mom mišljenju Trst, Ljubljana i Graz. I onda se u vremenskom horizontu postavljaju institucionalni kriteriji.
Radeka: Četiri sveučilišta su neintegrirana. Ista je situacija u Osijeku i Splitu, a Riječko sveučilište u drugom mandatu rektora radi neke pomake. Kad se dobije mandat na programu status quo onda je to jasno i na kraju krajeva korektno. Dobila se većina i tako se i ponaša. Preostali, jesu mali, ali u pogledu studija funkcioniraju integrirano.
Orešković: Primjer doktorskog studija koji je spomenuo Kraljević, a koji je sustav bio loš ali je donio neke koristi, je upravo onaj primjer koji sam spomenuo – da je novac koji se ulije u znanost najbolja investicija.
Antičić: Da doktorandi nisu dobili tu poziciju u Hrvatskoj, otišli bi van. Treba ih što više.
Ivanković je diskusiju zaključio zapažanjem da se razgovaralo dva sata, a nitko nije izišao iz dvorane, da je ovo jedan od početaka prestanka „samobičevanja“ koje je spomenuo Prug (auto-rasizam) te da ako se već govori o doktorandima koje je bolje zadržati da ne odu van, doznake iz inozemstva, kao stogodišnji način financiranja u Hrvatskoj, rastu.
5,00
(1)
Loading...
25. listopada 2024. / Aktualno
16. rujna 2024. / Aktualno
21. studenoga 2024. / Članci
13. studenoga 2024. / Članci
9. studenoga 2024. / Članci
8. studenoga 2024. / Članci
Ideje.hr
