I dobronamjerni političari mogu potkopati demokraciju. Bankarska kriza s kojom se Hitler popeo na vlast. Ima li sličnosti

Zastrašujuće je čitati kolumne koje je Hitler pisao u britanskom Sunday Expressu u rujnu 1931. i to ne zbog nerazumnosti koja iz njih izbija već zbog jasno artikuliranog nezadovoljstva svih slojeva njemačkog društva, piše Pooka Zecov u prikazu knjige koja detaljno opisuje financijske i političke okolnosti u Njemačkoj u dvije godine koje su Hitlera dovele na vlast

• Pariška mirovna konferencija 1919. Britanski premijer David Lloyd George, talijanski premijer Vittorio Orlando, francuski premijer Georges Clemenceau, američki predsjednik Woodrow Wilson

• Autor je poštar iz Dubrovnika

Knjiga 1931 – Debt, Crisis, and the Rise of Hitler detaljna je kronologija razdoblja od početka 1930. godine do kolovoza 1931. godine. Na dvjestotinjak stranica autor Tobias Straumann, švicarski povjesničar specijaliziran za financijsku i ekonomsku povijest Europe u 20. stoljeću, prikazuje skoro pa tjedne promjene okolnosti tog iznimno kompleksnog dijela povijesti Weimarske Republike. Iako bi se iz naslova moglo zaključiti da je veći dio knjige posvećen događajima iz 1931. godine o toj godini je riječ u četiri zadnja od deset poglavlja. Zadnje poglavlje nosi naslov ‘The Rise of Hitler’, a kulminacija knjige je bankarska kriza koja je u Njemačkoj započela 13. srpnja 1931. godine, dakle pred sam kraj razdoblja kojim se knjiga bavi.

1931, godina koja se ponavlja?

Straumann u prvim poglavljima ukratko opisuje događaje koji su prethodili, od Versajskog ugovora iz 1919. godine preko Londonskog ultimatuma iz 1921. godine do Dawsovog plana iz 1924. godine pa konačno i do Youngovog plana koji je u njemačkom Reichstagu ratificiran 12. ožujka 1930. godine. Svaki od tih događaja od enormnog je značenja za razdoblje kojim se knjiga bavi i bez poznavanja detalja tih ugovora to se razdoblje teško može shvatiti. Svaki je od tih međunarodnih dogovora bio uzrokom bezbrojnih političkih i ekonomskih reakcija i unutar Njemačke i na širem europskom pa i transatlanskom prostoru.

Londonskim ultimatumom su definirane ratne reparacije koje je pobijeđena Njemačka trebala isplatiti europskim zemljama pobjednicama u Prvom svjetskom ratu. Reparacije su utvrđene u iznosu od 132 milijarde zlatnih Reichsmaraka (RM) što je bilo u visini od 250 posto predratnog njemačkog BDP-a. Iznos je bio podijeljen u tri tranše; tranša A vrijedna 12 milijardi RM pokrivala je izravne ratne štete nanešene zemljama pobjednicama, tranša B vrijedna 38 milijardi RM trebala je pokriti iznos koji su Francuska i Britanija dugovale Americi za ratno zaduživanje, a tranša C od 82 milijarde RM imala je mutno opravdanje i svima je bilo jasno da joj je svrha  zadovoljiti izborna tijela zemalja pobjednica te da nikad neće biti isplaćena.

Dawsov plan je 1923. godine doveo do blage rekonstrukcije ratnih reparacija kroz smanjivanje godišnjeg obroka otplate duga i pružanje kredita Njemačkoj koji je trebao olakšati tranziciju sa starog na novi režim otplate. Dawsov plan je omogućio Njemačkoj i odgodu godišnje isplate duga ako je ona prijetila stabilnosti valute. Ta odluka je brzo interpretirana kao inverzija senioriteta duga pa su privatni kreditori bili daleko spremniji posuđivati Weimarskoj Republici novac jer su znali da će on biti vraćen bez obzira na probleme koje bi teret ratnih reparacija mogao izazvati. Zbog te odluke je kratkoročki njemački dug denominiran u stranim valutama rastao enormno brzo i do 1929. godine je dosegnuo 89 milijardi RM, što je otprilike odgovaralo veličini od 75 posto tadašnjeg njemačkog BDP-a.

Youngov plan iz 1930. godine pokušao je dokinuti nedostatke prethodnih ugovora i to kroz smanjenje godišnje otplate sa iznosa od 2,5 na iznos od 2 milijarde RM, što je odgovaralo veličini od 3 posto tadašnje njemačke ekonomije, a od čega je 612 milijuna RM bilo smatrano bezuvjetnim dijelom obroka, dok se ostatak mogao odgoditi do dvije godine. Otplatu je trebao nadgledati i provoditi novoosnovani BIS (Bank of International Settlements) iz Bazela, a planom je bilo predviđeno da će Njemačka dug isplaćivati sljedećih 58 godina, sve do 1988. godine. Taj dugi rok otplate koji bi se protezao kroz tri generacije Nijemaca bio je politički neprihvatljiv svim tadašnjim strankama, a ponovna inverzija senioriteta duga dovela je do naglog usporavanja kratkoročnog stranog kreditiranja i to u okolnostima recesije koja je u Weimarskoj Republici počela desetak mjeseci prije Velikog kraha Wall Streeta 24. listopada 1929.

Osnovna je teza Straumannove knjige da međunarodni ugovori koji ne vode računa o demokratskoj volji zemalja potpisnica mogu dovesti do toga da se i dobronamjerni političari počnu nalaziti u situacijama u kojima i ne znajući potkopavaju demokratski ustroj vlastite zemlje. O motivima radikalnih političara ne treba puno govoriti, najglasniji i najbezobzirniji kritičar Youngovog plana je bio Führer NSDAP-a, Adolf Hitler i dugoročno će on i njegova stranka najviše profitirati zbog raspada takvog ustroja međunarodnih odnosa. Znajući što će se događati nakon Kristalne noći i nakon nacističkog napada na Poljsku 1939. godine zastrašujuće je čitati kolumne koje je Hitler pisao u britanskom Sunday Expressu u rujnu 1931. godine i to ne zbog nerazumnosti koja iz njih izbija već zbog jasno artikuliranog i opravdanog nezadovoljstva svih slojeva njemačkog društva koje je najveći zločinac svih vremena iznosio u tada najpopularnijim britanskim novinama.

Iako je Hitler i slikom i imenom na koricama Straumannove knjige, političar koji je glavni junak ove tragične kronologije je tadašnji njemački kancelar Heinrich Brüning. Taj politički štićenik i osobni izbor predsjednika Hindenburga stupa na scenu nakon raspada Velike koalicije zbog čega je dotadašnji kancelar, socijal-demokrat Hermann Müller, dao ostavku 27. ožujka 1930. godine, dakle 20 dana nakon što je gore spomenuti Youngov plan ratificiran u Reichstagu. Do raspada koalicije je došlo jer je sve veći broj nezaposlenih zahtijevao da se povećaju izdavanja za pomoć nezaposlenima kojih je tada, zbog recesije, bilo oko 3 milijuna, što je odgovaralo stopi nezaposlenosti od 15 posto. Socijal-demokrati su tražili to povećanje, stranke centra su tražile smanjivanje javne potrošnje. Iako je na razini kabineta došlo do sporazuma, socijal-demokrati nisu podržali taj prijedlog vlastitog kancelara i Müller je izgubio parlamentarnu podršku. Hindenburgov izbor, čelnik Katoličke Centrističke Stranke, Heinrich Brüning prihvatio je ponudu i postao njemački kancelar 31. ožujka 1930. godine.

Heinrich Brüning, tehnički premijer

Ustavno-pravni značaj prelaska sa Velike koalicije i kancelara Müllera koji je imao parlamentarnu podršku na tehničku vladu kancelara Brüninga ne može se dovoljno naglasiti jer je Brüning, kao Hindenburgov osobni izbor, imao namjeru konzumirati prava koja su proizlazila iz Članka 48 Weimarskog ustava. Članak 48 je davao predsjedniku pravo da u okolnostima ugroženog javnog reda i mira predsjedničkim dekretima donosi zakone, a ako ih parlament ne odobri, predsjednik je imao pravo raspustiti parlament. Parlamentarni sustav sa zakonima koje je izglasavala većina zamijenjen je predsjedničkim sustavom sa zakonima koje je većina morala podržati ako nije željela riskirati raspuštanje parlamenta. Može se reći da su parlamentarnu demokraciju u Weimarskoj Republici međunarodni vjerovnici ranili dovoljno jako da ona skoro nepokretna dočeka plamen paljevine Reichstaga iz 1933. godine.

Brüning svoju politiku štednje ozakonio predsjedničkim dekretom. Dok je Bruning čitao proglas predsjednika Hindenburga o raspuštanju parlamenta Nacisti su vikali ‘Bravo!’, a komunisti su vikali ‘Dolje s vladom gladnih!’

Već u svibnju 1930. godine stanje njemačkih javnih financija je bilo takvo da je Brüningova vlada počela planirati svoj prvi paket mjera politike štednje. U lipnju je paket već bio osmišljen i sastojao se od povećanja izdataka iz plaća u fond osiguranja, izvanredni porez u visini od 4 posto na plaće svih zaposlenih sa stalnim primanjima, rezanje troškova zdravstvenog osiguranja i rezanje izdataka za savezne države i općine. Većina u Reichstagu je odbila podržati takav plan pa je Brüning svoju politiku štednje ozakonio predsjedničkim dekretom. Socijal-demokrati su odmah predložili zakon kojim se dekret ukida zbog čega je 18. lipnja Reichstag glasao protiv Brüningovog paketa. Dok je Bruning čitao proglas predsjednika Hindenburga o raspuštanju parlamenta Nacisti su vikali ‘Bravo!’, a komunisti su vikali ‘Dolje s vladom gladnih!’. Nekoliko minuta nakon raspuštanja parlamenta Brüningov kabinet je odlučio da se izbori raspišu dana 14. rujna 1930, a Hindenburg je novim dekretom ponovno ozakonio Brüningov paket mjera politike štednje. Fiskalna kriza je bila izbjegnuta, ali na račun potpune političke krize. Na izborima 14. rujna će Hitlerov NSDAP dobiti 107 mjesta i 18,3 posto glasova i tako postati druga stranka u Reichstagu, odmah iza socijal-demokrata koji će dobiti 24,5 posto glasova. To će biti prva velika pobjeda nacista na parlamentarnim izborima nakon koje ih nitko više nije mogao ignorirati.

Iako će socijal-demokrati, zbog straha od nacista i komunista, sklopiti neformalnu koaliciju s Brüningom te podržati njegov zahtjev za dodatnim zaduživanjem, Brüning će svoje sljedeće pakete politike štednje, onaj iz listopada 1930. godine i onaj iz lipnja 1931. godine, donositi uz pomoć Hindenburgovih predsjedničkih dekreta. Teret ratnih reparacija u okolnostima recesije i pod pravilima zlatnog standarda koja su nalagala da 40 posto novčanica u optjecaju bude osigurano zlatnim rezervama neće mu ostaviti drugu opciju. Bilo kakvo spominjanje revizije Youngovog plana izazvalo bi financijsku paniku, baš kao što bi takvu paniku izazvala i percepcija nesposobnosti Njemačke da vraća svoje dugove pa je jedino što je preostalo Bruningu bilo daljnje rezanje javnih troškova što je, opet, dodatno deprimiralo ekonomiju. Bilo je samo pitanje vremena kad će bankarski sektor, opterećen stranim dugovima nastalim nakon Dawsovog plana i kratkotrajnih ludih dvadesetih u Njemačkoj, konačno doći na naplatu i gurnuti neku od banaka u insolventnost.

Treći krug Brüningovih mjera politike štednje, onaj iz lipnja 1931. godine, bio je tako evidentno neprihvatljiv za domaću političku scenu da je Brüning sastavio memorandum koji bi pustio u njemačkoj javnosti zajedno sa predsjedničkim dekretom o politici štednje. U memorandumu se javno pozivalo na reviziju Youngovog plana i ukazivalo da Njemačka više nema snage za dodatne žrtve. Brüningova strategija je bila da memorandumom smiri domaće strasti, a programom dodatne politike štednje smiri strahove stranih kreditora. Ali dok je bio u posjeti britanskom premijeru Ramseyu MacDonaldu engleske novine su objavile tekst Brüningovog memoranduma namijenjenog domaćoj publici. Zbog curenja memoranduma u inozemstvo posjet se pretvorio u totalni fijasko, a Brüninga je na povratku dočekalo financijsko rasulo koje čak ni zakašnjelo uvođenje moratorija na otplaćivanje njemačkih ratnih reparacija koji je pokrenuo američki predsjednik Hoover nije mogao smiriti. Kapital je bježao iz Njemačke i za sobom ostavljao insolventan bankarski sustav.

Bankovna kriza 1931. Bundesarchiv (Wikimeda Commons)

Darmstädter und Nationalbank (Danat bank) je ponedjeljak 13. srpnja 1931. godine dočekao zatvorenih vrata, a vlada je izdala proglas da garantira sve depozite građana. Ironično, i proglas se pozivao na snagu predsjedničkog dekreta baš kao i zadnji krug mjera politike štednje koji je dobrim dijelom bio odgovoran za bijeg kapitala iz Njemačke. Istog dana su i druge njemačke banke počele zatvarati vrata, a Brüningova vlada je proglasila bankovni praznik (bank holiday) u trajanju od još dva dana i zatvorila sve banke. Dan nakon Danat Banke i Dresdener Banka je proglasila bankrot, a 15. srpnja je Njemačka odustala od zlatnog standarda. Kriza se širila Europom pa je 19. rujna i Velika Britanija odustala od zlatnog standarda, a Kanada, Japan i skandinavske zemlje su slijedile. Američki FED je morao povećati nominalnu kamatnu stopu sa 1,5 na 3,5 posto što je u deflacijskom okruženju bilo realno daleko više pa se bankarska kriza preselila i u Ameriku, produbila postojeću recesiju i podigla nezaposlenost u Americi na 20%. Ono što je na Wall Streetu u listopadu 1929. započelo kao recesija zbog njemačke bankarske krize se proširilo svijetom i pretvorilo u Veliku depresiju. Tijekom zime 1931/1932 broj nezaposlenih u Njemačkoj skočio je na 6 milijuna što bi odgovaralo nezaposlenosti od 25 posto, a nezaposlenost industrijskih radnika skočila je na 40 posto. Istovremeno, na izborima u njemačkoj saveznoj državi Hesse održanim 15. studenog 1931. godine, Hitler je dobio 37 posto glasova, a pet mjeseci kasnije, na izborima u Prusiji, njemačkoj saveznoj državi u kojoj su živjele dvije trećine građana Njemačke, Hitler i NSDAP su dobili istih 37 posto. Kraj 1931. godine Hitler je dočekao kao dominantna politička figura u Njemačkoj.

Tobias Straumann na više mjesta ukazuje na opasnost brzopletog zaključivanja o uzročno-posljedičnim vezama povijesnih događaja. Njegova knjiga je vrlo, vrlo detaljna kronologija dijela Brüningovog kancelarskog mandata (Brüning će biti kancelar sve do svibnja 1932. godine). Na jednom mjestu Straumann spominje Hansa Schäffera, ‘srce i mozak Brüningovog kabineta’, koji je opsesivno stenografski bilježio svaki sastanak, svaki telefonski razgovor i svaki osobni razgovor pa zbog njega znamo za skoro svaki detalj u Straumannovoj knjizi opisane njemačke krize. Straumann se ne usuđuje izvoditi grandiozne zaključke, ali temeljitost njegovog istraživanja navodi svakog čitatelja da izvede vlastite zaključke. Sila međunarodnih ugovora kojom se regulira zaduženost jedne liberalne demokracije čija ekonomska politika mora poštovati principe čistog zlatnog standarda, čak i u okolnostima duboke recesije, bila je dovoljno jaka da na političku scenu Europe izgura ono što je sam Brüning opisao kao ‘nešto što će biti toliko drugačije od kapitalizma da nitko neće biti u većem strahu od toga nego Francuzi.’

Dugovi su tu, euro kao blagi oblik zlatnog standarda je tu, fiskalna ograničenja i politika štednje usred recesije su tu, politička polarizacija je tu … tadašnja Njemačka je mogla imati nacionalni suverenitet i slobodni protok kapitala, ali ne i demokraciju

Okolnosti su se promijenile od 30-tih godina prošlog stoljeća; danas imamo i aktivnu monetarnu i aktivnu fiskalnu politiku na raspolaganju. Ali ipak je nemoguće ne primijetiti paralele između ekonomske i političke krize Weimarske Republike i grčke dužničke krize. Ili možda buduće talijanske dužničke krize koja bi bila daleko opasnija od grčke. Dugovi su tu, euro kao blagi oblik zlatnog standarda je tu, fiskalna ograničenja i politika štednje usred recesije su tu, politička polarizacija je tu… jedino što fali je Sovjetski Savez jer današnji kineski komunisti štuju privatno vlasništvo više od Marxa i Lenjina. A slučaj Weimarske Republike se odlično uklapa i u nemoguću trilemu Rodrikove hiperglobalizacije: tadašnja Njemačka je mogla imati nacionalni suverenitet i slobodni protok kapitala, ali ne i demokraciju. Zbog čega se i ispunilo Brüningovo upozorenje Francuzima… deset godina kasnije taj glavni njemački vjerovnik nije imao ni nacionalni suverenitet ni demokraciju, a slobodan protok kapitala odnosio se samo na prisilni rad u nacističkim tvornicama.