Ideologija ortačkog kapitalizma: Izvanredne okolnosti, prijeteći kolaps, izostanak alternative, prioritet struke pred participacijom javnosti

U prethodnim su člancima o slučaju Agrokor prikazani obrasci ortačkog kapitalizma koji su omogućili Ivici Todoriću da razvije svoj koncern, služeći se privilegiranim položajem, a koji se, na žalost, prepoznaju i u vladinoj intervenciji. U ovom se članku analizira retorika kojom vlada legitimira svoju akciju i putem koje nastoji steći povjerenje javnosti a da istodobno sebi prisvaja izvanredne prerogative. Izostanak participacije javnosti jedan je od jačih razloga hrvatskog zaostajanja

I. Kolaps

Sve svoje argumente, argumente za sve svoje postupke, Hrvatska vlada temelji na zaključku, ili procjeni, da je u trenutku kad se uključila u slučaj Agrokor bila riječ o izvanrednoj situaciji – da je spriječen kolaps gospodarstva. Vlada je, prema tom zaključku, onemogućila lančanu reakciju desetaka i stotina stečajeva, nelikvidnost i gubitak stotine tisuća radnih mjesta. Ponavljaju to premijer Andrej Plenković i šef Kluba zastupnika HDZ-a Branko Bačić, tvrdili su to dojučerašnja potpredsjednica Vlade Martina Dalić, svojedobni izvanredni povjerenik Ante Ramljak, to je argument i mnogih novinara. Unutar prepiske članova skupine koja je izradila zakon, a koju je objavio Index.hr, navedene su i upute za odnose s javnošću. Prema početnoj uputi ponajprije treba isticati da je spriječena katastrofa. To je bio glavni argument s kojim je Zakon o izvanrednoj upravi u poduzećima od posebnog interesa izglasan u Saboru (kurziv Ž.I.), a i Ustavni je sud u obrazloženju ustavnosti zakona istaknuo da je njime spriječen kolaps gospodarstva.

Povijest se ponavlja. Godinu dana nakon aktivacija Zakona, ideju da nagodbu izglasa Privremeno vjerovničko vijeće, ponovo se opravdava izvanrednim okolnostima – nedostatkom vremena (?!) da se formira stalno vijeće vjerovnika i prijetećim kolapsom ako nagodbe ne bude. Dovoljno da da misliti, da potakne političku analizu prijetnje kolapsom i pozivanja na izvanredne okolnosti.

Toj se polaznoj tvrdnji, o izvanrednoj situaciji i izbjegnutoj katastrofi generalno može pristupiti na dva načina. Prvo, može je se opovrgavati. Dosad su raspravom dominirali upravo opovrgavanje i dokazivanje da je izbjegnut kolaps. To je dijelom, iako ne sasvim, pogrešan pristup, jer istinu u tom pitanju nitko pouzdano ne može ustanoviti. No ta diskusija nije beznačajna (o čemu, malo poslije.)

Ozbiljne institucije u “izvanrednim okolnostima” i pred “prijetećim kolapsom” stvari ne prepuštaju slučaju: poštuju se sva pravila, oprez je maksimalan,  poduzimaju se sve mjere osiguranja. Izvanredne okolnosti i prijetnja kolapsom, zahtijevaju od ozbiljnih ljudi ono najbolje. Ono najgore je problem i izazvalo. Inače ništa od Plenkovićeva prekida s tranzicijskom prošlosti

Važnije je drugo pitanje – može li se procjenom (zaključkom) da je riječ o izvarednoj situaciji opravdati postupke Hrvatske vlade? Opravdavaju li izvanredne okolnosti zanemarivanje sukoba interesa, zanemarivanje slabih pravnih mjesta u nacrtu zakona, izbjegavanje da se godinu dana odgovori na pitanje tko je radio zakon i sl. Može li pretpostavka da bi “nastupila katastrofa” opravdati to što skupina koja je izradila zakon nije službeno oformljena a njezini članovi nisu obvezani na tajnost podataka? Zar nije improvizacija i dovela do izvanrednih okolnosti? Zar to nije bila metoda i Ivice Todorića? Ozbiljne institucije u izvanrednim okolnostima i pred prijetećim kolapsom (uzmemo li da je pretpostavka imala temelja) stvari ne prepuštaju slučaju: poštuju se sva pravila, oprez je maksimalan,  poduzimaju sve mjere osiguranja. Izvanredne okolnosti i prijetnja kolapsom, zahtijevaju od ozbiljnih ljudi ono najbolje. Ono najgore je problem i izazvalo. Inače ništa od prekida s tranzicijskom prošlosti, a što je Plenković u slučaju Agrokor obećavao.

U nastavku ću članka prvo ipak prikazati diskusiju o tome kakav je kolaps prijetio propašću Agrokora. Zatim ću pokušati pokazati da nije sasvim slučajno što se Hrvatska vlada odlučila zanemariti formu. Iako se iza te improvizacije razumljivo pomaljaju interesi, a koji privlače pažnju javnosti (tko se okoristio?), to nije sve, to je čak manji dio. Vjerujem, naime, da motiv za postupanje potpredsjednice Dalić nije bila neposredna materijalna korist.

Ovdje je pažnja usredotočena na apstraktne teme, na ideologiju kojom se improvizacija legitimirala u javnosti i opravdavala svoje postupke te na doktrinu koja sasvim dobro paše crony (ortačkom) kapitalizmu. Hrvatski ortački kapitalizam, koji traje već desetljećima, tema je svih prethodnih članaka o političkoj ekonomiji slučaja Agrokor. Njegova je trajnost omogućena specifičnom političkom praksom i podupirućom ideologijom.

Opovrgavanje

Glavni (javni) protivnik pretpostavke da bi bez vladine intervencije nasupio gospodarski kolaps je – Ivica Todorić. On tvrdi da je prije aktiviranja zakona koncern stajao bolje nego godinu dana prije, imao planove restrukturiranja itd. A onda ga je – po njegovim riječima – “vlada napala”. To je, naravno, sumnjivo. Prema izvorima s druge strane upravo je Todorić na sastancima u Vladi prijetio katastrofom, kolapsom, ako mu ne pomognu. To je uvjerljivije.

Ali, nije Todorić jedini protivnik teze o kolapsu. Ostali osporavatelji ponovo se mogu podijeliti u dvije grupe, na one koji prvenstveno opovrgavaju tezu o kolapsu institucija i druge koji relativiziraju ekonomski kolaps. Prema prvima, ako je zaista trebalo spriječiti zagušenje institucija moglo se to dopunama stečajnog zakonodavstva, nije trebalo pisati potpuno novi zakon. Nije to svejedno – dopune ili sasvim novi zakon. Pitanje je kako bi se u slučaju dopune stečajnog zakonodavstva selektirao upravitelj i angažirali konzultanti, odnosno kako bi se regulirali sukob interesa i uloga Vlade, bi li odnos među vjerovnicima bio drukčiji, kako bi stajale stvari s (privremenim) vjerovničkim vijećem, kako bi dakle prošla sva pitanja koja su se pokazala spornima.

Kad je riječ o ekonomskom kolapsu, mišljenja se razilaze o važnosti Agrokora za funkcioniranje hrvatskog gospodarstva. Nasuprot prijetnjama kolapsom istaknute su tvrdnje da Agrokor i sve što se na njega veže sa svojih dva posto doprinosa domaćem bruto proizvodu nemaju presudno značenje za hrvatsku ekonomiju. Također se dodaje da je trebalo dopustiti proces izlaska s tržišta onih koji su poklekli a preuzimanje i restrukturiranje onih u kojima netko vidi potencijal. Uostalom, nastavljaju kritičari, ne živi li Hrvatska u permanentnoj katastrofi i neizvjesnosti: još jedno “čišćenje” ne mijenja stvar, možda bi čak pomoglo. Postavlja se i pitanje koliko je efekt nelikvidnosti u Agrokoru uopće izbjegnut. Centralna banka izračunava da je efekata bilo, Hrvatska i dalje zaostaje, a i zaduženje kojim je problem privremeno ublažen doći će na naplatu.

Alternative

Zašto su ova pravna i ekonomska razmišljanja ipak važna. Prije svega zato da se potisnu dogmatske tvrdnje o neizbježnosti, jedinoj mogućnosti i sl., da se onemogući razmišljanje kako nije bilo alternative, a koje se smišljeno nastoji nametnuti. Očito je da su i unutar same Vlade i grupe koja je na kraju pripremila zakon postojala drukčija razmišljanja. Prema prepisci koju je objavio Index.hr čini se da je jedna ideja bio angažman države u sanaciji problema likvidnosti u Agrokoru. To je naravno nešto drugo od nacionalizacije, ali i ona je bila na stolu. Nije zaboravljeno kako je Martina Dalić, tada potpredsjednica Vlade, s visine ironizirala in and out ideju Bože Petrova, tada predsjednika Sabora, o tome da država financijskom intervencijom preuzme Agrokor a zatim ga – nakon sanacije – proda. Nije opovrgnuta nego je vrlo uvjerljiva informacija potekla od Ivice Todorića prema kojoj mu je potpredsjednic Dalić predlagala da vlasništvo prenese na posebno osnovano poduzeće kojem će upravu postaviti Vlada. Napokon, i sam je Todorić tražio rješenja (iako tvrdi da je stanje bilo bolje nego ikad!) pa je upravljanje kratkotrajno prenio na Antonia Alvareza, kojeg su mu nametnuli (ruski) vjerovnici.

Odgovornost

Različite mogućnosti su dakle postojale, ovo rješenje nije bilo jedino moguće. Diktum da je prijetila katastrofa a da je predloženo rješenje bilo – jedino moguće nije samo pogrešan nego i opasan. Njime se ustvari otklanja svaka odgovornost, a što smo uostalom i vidjeli iz izjava Plenkovića i Dalić kod objave njezine ostavke. Tome otklanjanju od odgovornosti i dalje neprestano svjedočimo.

Prijetnja kolapsom opravdanje je za sve i odricanje od odgovornosti. Ramljak je rekao – prijetio je kolaps, morao sam – pozvati prijatelje?! Prijetio je kolaps (sezone), nije bilo alternative – podigao sam kredit (i to baš roll up, i baš milijardu). Mogao je reći i slijedio je kolaps, nije bilo druge nego – dići ruke od svega!

Pretpostavka o kolapsu i tvrdnja da nije bilo drugih mogućnosti intuitivno se povezuju iako među njima nema logičke veze. Tom pogreškom u razmišljanju, odnosno pogreškom u argumetiranju opravdava se sve. Ramljak je saborskom povjerenstvu rekao – prijetio je kolaps, nije bilo alternative nego – pozvati prijatelje?! Prijetio je kolaps (sezone), nije bilo alternative – podigao sam kredit (i to baš roll up, i baš milijardu). Mogao je reći i slijedio je kolaps, nije bilo druge nego – dići ruke od svega! Što god da je učinio mogao je reći – prijetio je kolaps, nije bilo alternative. Dakle, prijetio je kolaps, što god da sam učinio – nisam pogriješio, što god da sam učinio – nisam kriv, nisam odgovoran. Točno, inicijalno odgovoran je Ivica Todorić, kako ponavlja Emil Tedeschi, ali to ne znači da se država ne mora ponašati kao država. Iako taj tip argumentacije nije smislen ipak dominira. Radi mentalnog zdravlja važno je da se u javnosti ipak raspravlja o drugim mogućnostima.

Usporedba

Ipak, rasprava o drugim mogućnostima je, kao što sam rekao, samo ograničeno važna, prije svega zato što ustvari nitko ne može pouzdano znati što bi bilo. Bi li institucije i ekonomija kolabirali ili ne bi kolabirali (i što to u ovoj nefunkcionalnoj Hrvatskoj uopće znači)? Nitko ne zna. Bi li u slučaju propasti Konzuma bila ugrožena opskrba, ili bi se drugi lanci ubacili na njegovo mjesto? Ako bi tome bilo tako, kako bi se u nekom drugom scenariju postavili vjerovnici pojedinih poduzeća, Adris, Franck? Bi li se organizirali? A Sberbank?

Upravo zbog toga što svoje rješenje ustvari nema s čime uspoređivati, Vlada baš zato može tvrditi da je to bilo jedino moguće, odnosno najbolje rješenje

To međutim znači da Vlada ustvari i nema benchmark, nema s čime uspoređivati svoje rješenje. Vlada ga uspoređuje s “kolapsom”, ali kako bi se u okolnostima “kolapsa” postavili vjerovnici i drugi – to Vlada ne može znati, jer ne može opisati kolaps.

Paradoksalno, upravo zbog toga što svoje rješenje ustvari nema s čime uspoređivati,  Vlada baš zato može tvrditi da je to bilo jedino moguće, odnosno najbolje rješenje. Kako je moglo istodobno biti jedino moguće i najbolje? Ako se pretpostavi da je jedino moguće, ne može se tvrditi da je najbolje, jer drugih nema, ali se baš zato tvrdi da je najbolje, opet jer – drugih nema. Uobičajena manipulacija, svojstvena ne samo Hrvatskoj vladi.

Sve dakle proistječe iz početne pretpostavke da je alternativa, ako je to alternativa, bio – kolaps. Tim pristupom Vlada postiže cijeli niz ciljeva odjednom: skida odgovornost sa sebe za bilo što da učini ili se dogodi, uvlači javnost u proturječne rasprave bez utemeljenja u provjerljivim činjenicama iz čega i proistječe toliko muke u dokazivanju očiglednog, onog što se najčešće zna od samog početka ali se neprestano mora donositi nove potvrde (mejlove)!

II. Legitimacija

Teza je članka da taj katastrofički pristup, bez alternative, nije slučajno izabran. U politološkoj je literaturi poznat i temeljito diskutiran. Tome su sukladni i ekonomska ideologija Vlade, ne samo ove, a i dobrog dijela utjecajne javnosti, čemu smo svjedočili. I crony (ortački) kapitalizam predstavlja se kao jedino (uregntno, priručno) rješenje za prijeteći problem. U nastavku ću prvo prikazati karakter političkog sustava koji proistječe iz izvanredne situacije s kojom treba izići nakraj (prijeteći kolaps), a zatim i ekonomsku ideologiju koja se u taj sustav uklapa.

Vlada isključivi tumač stvarnosti

Načelno govoreći, zakoni, institucije, reguliraju zbivanja i aktivnosti. Kad se nešto dogodi institucije procesuiraju slučaj. Kad se nešto dogodi nužno je procijeniti može li se na slučaj primijeniti zakonsko rješenje ili slučaj iskače iz zakonodavnog okruženja. U drugoj varijanti riječ je o izvanrednoj situaciji. Hrvatska je vlada sebi uzela pravo isključivog tumača stvarnosti, odnosno procjene uklapa li se slučaj Agrokor u postojeće zakone. U liberalno-demokratskim sustavima to ne prosuđuje jedino vlada, dapače, vlada je izvršno tijelo. U prosudbi sudjeluju i druga tijela, a informira se, odnosno pita i javnost. Ustavni je sud prosudio da su okolnosti bile izvanredne kad su već postale normalne, a javnost i nije imala pravo glasa. (Ovdje se dakle ne negira da je u slučaju Agrokor možda bila riječ o izvanrednoj situaciji, nego se pita tko je to i kako procijenio.)

Pluralizam (alternative) važni su ne samo radi približavanja istini nego i zbog toga da javnost interiorizira moguće scenarije, postavi se prema njima, da se uspostavi participacija, povjerenje i potpora. Takozvani stakeholderi, vjerovnici, zaposlenici, partneri, cjelokupna javnost, zamišljaju i sebe u različitim scenarijima i postavljaju se prema ishodima. Preko svega se tog demokratskog “natezanja” u Hrvatskoj već desetljećima prelazi.

Politološka tumačenja da vlade uvijek nastoje imati izvanredne okolnosti su uvjerljiva. Tako se vlada. Nema normalnih situacija, uvijek je problem, uvijek je panika. Izvanredne okolnosti legitimiraju izvanredne prerogative. Teoretičari bi rekli da vlada tako preuzima funkciju suverena, ono kako su zvali Tuđmana. Njegova se vlast općenito karakterizirala kao autoritarna. Nakon Tuđmana u hrvatskom političkom životu vlade dominiraju nad drugim institucijama, parlamentom, Uredom predsjednice, pravosuđem, javnošću. Specifična pozicija Sabora, osobito u odnosu na stranke i vladu, zastupnike ne opravdava za odluke koje donose, ali toj realnosti i jeste riječ,  o pitanju kako Vlada sebi priskrbi ekskluzivno pravo tumačenja zbivanja, proglašavanja zbivanja izvanrednim čime si osigurava izvanredna prava. Elementarno tumačenje je – silom. I metoda svršenog čina je – sila.

Struka

Predsjednik Vlade Plenković sugerirao je da su zbivanja oko Agrokora dio hibridnog rata, no ta mu teza nije dovoljno uvjerljiva da opravda izvanredne prerogative. (Naravno, zasad.) Svoj je izbor da se uhvati ukoštac s problemom Agrokor Martina Dalić pred saborskim Odborom za gospodarstvo objasnila svojim stručnim prednostima: “Posjedujem jedinstveno iskustvo i u privatnom i u javnom sektoru, znanja i akademske titule koje su me kvalificirale kao najprikladniju osobu koju ova Vlada ima za bavljenje ovim problemom”, rekla je tadašnja potpredsjednica Vlade. Dalić na taj način sugerira da zna više, da zna što drugi ne znaju, da je se – pusti na miru. Pravo procjene radi li se u slučaju Agrokor o izvanrednim okolnostima i prijetećem kolapsu, te pravo na izvanredne prerogative u rješavanju tog slučaja, dakle sva prava, legitimiraju se ideološkom pretpostavkom o prioritetu struke, koja je u Hrvatskoj vrlo funkcionalna, uvjerljiva i općeprihvaćena.

Zaista, tko bi u Hrvatskoj “prioritet struke”doveo u pitanje, tko bi to čak i relativizirao. Prioritet struke je neupitan. To je vrlo moćan argument. Usko je vezan uz shvaćanje da ekonomija, poput nekog mehanizma, (najbolje) funkcionira odvojena od politike, neovisno o tome je li riječ o demokratskoj ili autoritarnoj politici. U tom razumijevanju, ekonomiji i biznisu samo smeta petljanje “nestručnjka”, kao da u zbivanjima oni nemaju nikakav interes, kao da se ne tiču i njih.

Analiza ovog slučaja sugerira da je izostanak demokratizacije (u smislu proširenja participacije) jedan od jačih razloga hrvatskog zaostajanja. Tko je motiviran za razvoj bez prava na participaciju. Ako je proglašen nestručnjakom

Iako je lobirala za dizajn i provedbu zakona koji će favorizirati dobavljače, Marica Vidaković zahtijeva da se politika makne od Agrokora. U intervjuu Jutarnjem listu od 11. svibnja 2018., u kojem prije ostavke brani svoje postupke Dalić tvrdi da je ona više stručnjakinja nego političarka. Argument o prioritetu struke i odvojenosti ekonomije od politike intenzivno je, čak i uz cijenu dubokog profesionalnog pada, rabila i medijska obrana Martine Dalić, njezine stručne skupine i izvanrednog povjerenika Ramljaka. U jednom se primjeru, u ime obrane struke, ali ekonomske, odnosno biznisa, novinar pompozno odrekao demokracije, čime je medijima (javnosti), koji u demokratskom poretku nadziru vlast (i opačine), odredio neku drugu funkciju. Koju?

Ekonomija i biznis, makoliko stručni bili, ne funkcioniraju bez javnosti, dakle ni bez politike. Bilo bi to kao da neki genijalni trener zamisli taktiku a da uopće ne vodi računa o tome mogu li i žele li uopće njegovi igrači igrati na pozicijama i na način koji je predvidio, jesu li za to trenirani. Kao što gore piše, javnost omogućava da vjerovnici, zaposlenici, partneri, cijelo društvo, zamisle sebe u različitim scenarijima i postave se prema ishodima. Javnost im omogućava interioriziraciju mogućih scenarija, da se uspostave povjerenje, participacija i potpora. Bez toga nema ni razvoja. Analiza ovog slučaja sugerira da je izostanak demokratizacije (u smislu proširenja participacije) jedan od jačih razloga hrvatskog zaostajanja. Tko je motiviran za razvoj bez prava na participaciju. (Iako, participacija je vrijednost i ako ne rezultira razvojem i teško se može odbaciti zbog rasta.)

Zaključno

Ortački (crony) kapitalizam se uglavnom legitimira rješavanjem gospodarskih zadataka u čemu zna čak biti uspješan. Privilegiji, zanemarivanje institucija, privatni odnosi, opravdavaju se investicijama, gospodarskim rastom, zapošljavanjem. Tako je svoje privilegije objašnjavao i Ivica Todorić, dok nije postao problem. Intervencija Vlade također je ciljala očuvanju radnih mjesta i dobavljača, u čemu je ponovo pronađeno opravdanje za kronističke obrasce, opisane u prethodnim člancima.

U ovom je članku prikaz proširen. Opisana je ideologija stalne krize, izvanrednih okolnosti, prijetnje kolapsom kao načinom stjecanja izvanrednih prerogativa. Usporedo ide suzbijanje alternativnog mišljenja (čuvena TINA, there is no alternative), dogma, odnosno izdvajanje struke iznad društva i političke sfere.

Da to nije slučajnost nego politika potvrđuje činjenica da i godinu dana nakon aktiviranja Zakona opstaje tvrdnja o izvanrednim okolnostima (koje su onemogućile sastavljanje stalnog vjerovničkog vijeća) i prijetnja kolapsom ako se ne postigne nagodba, jer, naravno, restrukturiranje Agrokora, nije ni započelo. Ironično govoreći, krivi su drugi, javnost, jer nije struku pustila da na miru radi. Izvanredne okolnosti i prijenja kolapsom dobro su opravdanje za svaki ishod.