Ima nade za istinu.

Zvonimir Šikić vjeruje da će čak i novi mediji s vremenom početi odbacivati iracionalnu sliku stvarnog svijeta

• Naslovna ilustracija: Post-truth (Lombard Odier)

Poricanja Covid-a, sferičnosti Zemlje, slijetanja na Mjesec, prihvaćanje lažnih vijesti, teorija zavjere i sl. simptomi su onoga što neki nazivaju ‘erom post-istine’. Tu su i rasprostranjena vjerovanja u duhove, crnu magiju i mnoga druga praznovjerja. Prema Gallupu i PEW-u Amerikanci vjeruju u opsjednutost vragom 42%, u ekstrasenzornu percepciju 41%, duhove 32%, komuniciranje s mrtvima 29%, duhovnu energiju u kristalima 26%, astrologiju 25%, reinkarnaciju 24%, vještice 21%, uroke 16%, vidovnjake 15% itd. Još veći postotci vjeruju u čuda velikih, široko prihvaćenih religija. Kako objasniti ovu pandemiju besmisla?

Mnogi misle da se radi o nedostatku kritičkog mišljenja. Istina, mnoga praznovjerja potječu od nerazumijevanja slučajnosti, generaliziranja anegdota i brkanja korelacije s uzročnošću (dobar primjer je zabluda da cjepiva uzrokuju autizam, jer se simptomi autizma pojavljuju oko dobi u kojoj se djeca prvi put cijepe). Ipak, nikakve greške u kritičkom mišljenju, koje otkriva kognitivna psihologija, ne mogu objasniti QAnon, niti je vjerojatno da će njegovi sljedbenici biti razuvjereni podukom iz logike i vjerojatnosti. Ne treba za sve kriviti ni društvene medije. Oni su ključni za širenje besmisla, ali ne i za njegovo stvaranje. Stvaraju ga ljudi, a ne algoritmi.

Objašnjenje da ljudi prihvaćaju lažna uvjerenja jer im pružaju utjehu i daju smisao samo otvara novo pitanje – zašto ljudi misle da im besmisao pruža utjehu i daje smisao? Jesu li ljudi zaista beznadno iracionalni? Teoretičari zavjere i vjernici u čuda, mada promotori besmisla, svakodnevno prolaze zahtjevne testove racionalnosti: zadržavaju poslove, odgajaju djecu, imaju krov nad glavom i hranu u hladnjaku. Da bismo razumjeli masovni besmisao, moramo razumjeti zašto kognitivne sposobnosti dobro funkcioniraju u nekim okruženjima i za neke svrhe, a podbacuju u drugim okolnostima i u službi drugih ciljeva.

Očigledan razlog zašto ljudi izbjegavaju racionalno rasuđivanje je taj što im se ne sviđa kamo ih ono vodi. Često može završiti zaključkom koji nije u njihovom interesu, npr. alokacijom novca, moći ili prestiža nekom drugom, a ne njima. Kao što je kazao Upton Sinclair: „It is difficult to get a man to understand something, when his salary depends upon his not understanding it.“ Čini se da je veliki dio našeg rasuđivanja usmjeren prema našim interesima, a ne prema istini.

Neki kognitivni znanstvenici, poput Huga Merciera čak vjeruju da je to adaptivna funkcija rasuđivanja. Nismo evoluirali kao intuitivni znanstvenici već kao intuitivni odvjetnici. Koristimo se lošim argumentima za vlastite stavove, ali ih odmah napadamo u drugih ljudi. Razmislite, na primjer, o sljedeća dva argumenta.

1) Ako su upisi na fakultete pošteni, onda zakon o afirmativnoj akciji nije potreban.

Upisi na fakultete nisu pošteni.

Dakle, zakon o afirmativnoj akciji je potreban.

2) Ako blaže kazne odvraćaju ljude od zločina, onda se smrtna kazna ne smije koristiti.

Blaže kazne ne odvraćaju ljude od zločina.

Dakle, treba primjenjivati smrtnu kaznu.

Kada se od ljudi traži da provjere logiku ovih argumenata liberali logičku grešku nalaze u drugom argumentu, ali je ne vide u prvom, dok je konzervativci vide u prvom, ali ne i u drugom argumentu. Naravno, forma oba argumenta je ista i logički pogrešna:

Ako A onda B. Nije A. Dakle, nije B.

Psiholog Keith Stanovich ovu vrstu greške naziva ‘pristranost mojoj strani’ i nalazi u svakoj rasi, spolu, kognitivnom stilu, razini obrazovanja i kvantilu kvocijenta inteligencije, čak i među ljudima koji su dovoljno pametni da ne upadaju u druge kognitivne zamke. Stanovich misli da ne živimo u ‘eri post-istine’ nego u ‘eri pristranosti mojoj strani’.

Na prvi pogled ‘pristranosti mojoj strani’ nije racionalna, no mogla bi to biti ako nam cilj nije razumijevanje svijeta nego izražavanje lojalnosti nekoj skupini. Nažalost, uvjerenja koja najbolje signaliziraju identitet često su ona najekstremnija. Bilo tko može reći da pred zakonom svi trebaju biti jednaki, ali samo će pravi bijeli supremist hrabro reći da crnci ne trebaju, prezirući pritom podsmijeh liberalnih autsajdera.

S druge strane, bez obzira na to koliko se uspješno odanost plemenu promovira lažnim uvjerenjima, neće li ih na kraju kazniti svijet hladnih činjenica? Stvarnost ipak ne nestaje kada u nju prestanete vjerovati. Zašto ona ljude ne odvraća od vjerovanja u apsurde? To ovisi o tome što znači ‘vjerovati’.

Mercier upozorava da ljudi s čudnim uvjerenjima najčešće ne djeluju u skladu s njima. Iako su milijuni ljudi podržavali i širili glasine o Hillary Clinton kao voditeljici lanca trgovine djecom, s centralom u podrumu jedne vašingtonske picerije (ta je teorija zavjere prethodila QAnonu), praktički nitko nije poduzeo korake da spriječi taj zločin. Na primjer, barem tako da ga prijavi policiji. Samo je Edgar Welch ozbiljno shvatio svoja uvjerenja i naoružan upao u piceriju u herojskom pokušaju spašavanja djece. Milijuni drugih očito su glasinama vjerovali u nekom drugom smislu ‘vjerovanja’.

Radi se o dva smisla koji se tiču dviju sfera na koje ljudi dijele svoj svijet. Jedna se sfera sastoji od materijalne stvarnosti neposrednog iskustva, koja uključuje druge ljude i norme koje reguliraju njihove odnose. To je sfera stvarnog svijeta i ljudi smatraju da su njihova uvjerenja o toj sferi istinita ili lažna. Zapravo nemaju izbora, to je jedini način da nahrane svoju djecu. O toj se sferi razmišlja realno.

Ljudi s čudnim uvjerenjima najčešće ne djeluju u skladu s njima. Hugo Mercier

Drugu sferu čini svijet koji je izvan neposrednog iskustva; zaboravljena prošlost, nepoznata budućnost, mikro i makro kozmos, daleka mjesta, još dalji hodnici moći itd.Ljudi mogu imati neke ideje o tome što se događa u tim područjima, ali većina nema načina da to sazna, niti bi ta spoznaja činila neku razliku u njihovim životima. Uvjerenja o toj sferi su narativna, nadahnjujuća, moralno poučna, često i zabavna. Ona nisu doslovno istinita ili lažna, nego konstruiraju društvenu stvarnost koja homogenizira pleme ili sektu. O toj se sferi razmišlja mitski.

Danas smatramo normalnim da vjerujemo samo ono za što imamo valjane razloge. Zaboravljamo koliko je taj stav nov i revolucionaran. Veći dio ljudske povijesti nije bilo valjanih razloga da vjerujemo u široko prihvaćene tvrdnje o svijetu izvan neposrednog iskustva. U te se tvrdnje vjerovalo zato što su nadahnjivale, moralno poučavale ili naprosto zabavljale, a ne zato što su bile istinite. Tek je prosvjetiteljstvo kriterij istine učinilo univerzalnim kriterijem vjerovanja, proširivši ga i na drugu sferu. Od tada želimo da naše priče o stvaranju, naše legende o počecima, naše teorije o nevidljivim klicama i silama, naše razumijevanje izvora moći, razotkrijemo kao istinite ili lažne i uporno gradimo alate za otkrivanje tih istina.

No, koliko god bio poželjan, taj način vjerovanja nije ljudski normalan. Realno razmišljanje o mitskoj sferi i dalje je čudno i neobično; normalno je za čudake (weird: western, educated, industrialized, rich, democratic). Ljudski um prilagođen je razumijevanju druge sfere postojanja kroz mitski način razmišljanja pa većina ljudi još ne može prihvatiti prosvjetiteljski ideal univerzalnog realizma. Podvrgavanje svih svojih uvjerenja testu istine neprirodna je i teška vještina, poput obične ili matematičke pismenosti. Ona se mora dugo učiti i brižno njegovati.

Zato mitski način razmišljanja još vlada većim dijelom teritorija druge sfere. Očigledni primjer su religije. Više od dvije milijarde ljudi vjeruje da nas neprihvaćanje Isusa kao uskrsloga spasitelja osuđuje na vječne muke. Srećom, više ne čine sljedeći korak da ognjem i mačem preobraćuju druge ljude, za njihovo dobro. Zapadnjačka religijska uvjerenja sigurno su smještena u mitskoj zoni (gdje njenu suverenost ne štite samo doslovni čitači Biblije nego i mainstream intelektualci koji drže da postojanje Boga nije pitanje istine ili laži nego je ideja koja je izvan provjerljive stvarnosti). Nažalost, neki dijelovi velikih svjetskih religija nisu učinili čak ni taj mali korak prema realnom razmišljanju.

Još jedna mitska tema su nacije. Većina njeguje neki mit kao temelj nacionalne svijesti – nekada su to bili epovi o junacima i bogovima Ilijade i vagnerijanskih opera, u novije su vrijeme to sveti ratovi za nezavisnost. Uobičajene teme uključuju dugi san kojem slijedi veličanstveno buđenje, godine ugnjetavanja i konačno oslobađanje pod vodstvom oca nacije. Čuvari mitske baštine ne osjećaju potrebu da saznaju što se zapravo dogodilo i čak napadaju povjesničare koji stvaranje nacije pokušavaju smjestiti u realnu sferu.

Naravno, granica između realne i mitske sfere nije fiksna i uvijek je mjesto okršaja. Na primjer, prosvjetiteljstvo modernog zapada granicu realne sfere uporno pomiče na uštrb mitske. Taj povijesni pomak Max Weber naziva “odčaravanjem svijeta”  (entzauberung der welt). Slično, laži i zavjere karakteristične za današnju ‘eru post-istine’ pokušaj su otimanja političkog diskursa realnoj sferi i njegovo smještanje u mitsku sferu. Kao i za zaplet nekog romana, nije bitno je li politički diskurs istinit ili lažan nego je bitno koliko motivira, nadahnjuje ili čak zabavlja. Nažalost, teoretičari zavjere, širitelji lažnih vijesti i potrošači pseudo-znanosti često prelaze granicu mitske sfere i svoje mitove vide kao realne. Ponekad s tragičnim rezultatima, kao u slučaju Edgara Welcha, antivaksera ili članova kulta Heaven’s Gate, koji su počinili masovno samoubojstvo 1997.

Kad shvatimo da ljudi mogu vjerovati u nešto što ne drže činjenično istinitim, počinjemo shvaćati i kako racionalno stvorenje može prihvaćati toliko besmisla. Znanstveno obrazovanje trebalo bi spriječiti ovakve ekscese, ali je i njegov doseg ograničen. Sveta uvjerenja dominantnih religija, poput kreacionizma, duše ili božanske svrhe, ne predaju se lako, i dobro zaštićena u mitskoj sferi uvijek su spremna za proboj u realnu sferu.

Čak i među visoko obrazovanom populacijom znanstveno razumijevanje je površno. Malo ljudi može suvislo objasniti mjesečeve mijene, godišnja doba ili efekt staklenika, a kamoli složenije mehanizme genetike ili imunologije. Umjesto toga, obrazovani ljudi vjeruju znanstvenom establišmentu. Nažalost, za mnoge je granica između znanstvenog establišmenta i pseudo-znanstvene alternative prilično nejasna. Dijelom i zato što se znanost u školi predstavlja kao skup neobrazloženih dogmi. Temeljna načela, da svim fizičkim interakcijama upravlja nekoliko temeljnih sila, da svemir nema ciljeve povezane s ljudskim težnjama, da su živa tijela složeni molekularni strojevi, da je um aktivnost mozga itd. nikada se jasno ne artikuliraju kako ne bi vrijeđala vjerske osjećaje. Ne treba čuditi što ljudi od prirodoslovnog obrazovanja pokupe neku mješavinu gravitacije, elektromagnetizama, krebsovog ciklusa, pozitivne energije i iscjeljivanja kristalima.

Ne živimo u ‘eri post-istine’ nego u ‘eri pristranosti mojoj strani’. Keith Stanovich

Naravno, razumjeti ne znači odobravati. Možemo razumjeti zašto ljudi usmjeravaju svoje razmišljanje prema zaključcima koji su im korisni i zašto mitsku sferu u kojoj su ideje nadahnjujuće ili zabavne vide kao realnu sferu u kojoj su one istinite ili lažne, ali to ne moramo prihvatiti kao nešto dobro. Lažna uvjerenja o cjepivima i mjerama javnog zdravlja ugrožavaju dobrobit milijarda ljudi, teorije zavjere potiču terorizam, ratove i genocide; tu stvarno nema ničeg dobrog.

Ohrabruje da se realna sfera ipak ustrajno širi nauštrb mitske. Prosvjetiteljstvo i dalje prosvjećuje. Sve manje ljudi u razvijenim zemljama vjeruje u žrtvovanje životinja, vještice, puštanje krvi, božansko pravo vladara itd. Oko nekih znanstvenih pitanja još se vode ‘granični sukobi’ , ali oko mnogih se više ne vode. Antivakseri su osnaženi pandemijom covida, ali baš i nema anti-antibiotičara niti nadriliječnici potiskuju liječnike. Kredo da se uvjerenja trebaju temeljiti na razlozima i dalje doživljavamo samorazumljivim i na strani smo Johna Maynarda Keynesa kada kaže: “When the facts change, I change my mind – what do you do, sir?”

Nije sve crno ni s medijima. Novi mediji svake ere otvarali su prostor besmislu sve dok istina nije i njima uspješno ovladala. To je ono što se dogodilo s knjigama pa zatim s novinama i to je ono što se danas događa s digitalnim medijima. Danas kada živimo s trolovima, lažnim vijestima i online uznemiravanjem, san o internetskom dobu koje će poroditi novo prosvjetiteljstvo mnogima izgleda naivno. No, možda to nije tek puki san. Wikipedija, iako nije nepogrešiva, postala je zapanjujuće točan izvor, unatoč tome što je početno vrvjela besmislom. Pronašla je mehanizme za korekciju grešaka, kontrolu kvalitete i marginalizaciju ‘pristranosti mojoj strani’. Zato ne treba gubiti nadu, čak i ako jesmo, kako tvrdi Mercier, intuitivni odvjetnici a ne intuitivni znanstvenici, jer on i Sperber su uspješno dokazali i to da u grupama kooperativnih, ali intelektualno različitih, aktera na kraju ipak pobjeđuje istina.