In memoriam Zvonimir Baletić. Nevjerojatna produktivnost, kakve u struci više nema. Kreator ekonomske kulture

Sjećanje Zdravka Petaka na djelo nedavno preminulog ekonomista Zvonimira Baletića pokazuje koliko su i što sve nekoć radili sveučilišni nastavnici i znanstvenici, a na kakav se primjer danas više uopće ne može naići. Uz autorska djela i društveni angažman fascinantan je Baletićev prevoditeljski opus od dvadesetak temeljnih ekonomskih knjiga, kojem praktički nema premca u domaćim društvenim znanostima

• Naslovna ilustracija: Zvonimir Baletić (HAZU)

• dr. sc. Zdravko Petak hrvatski je politolog, redoviti profesor Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu

U ponedjeljak 3. listopada 2022. u Zagrebu je u 87. godini života preminuo akademik Zvonimir Baletić, umirovljeni profesor Fakulteta političkih znanosti, istaknuti hrvatski ekonomist, redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), nekadašnji ravnatelj Ekonomskog instituta u Zagrebu i ministar u Vladi demokratskog jedinstva.

Zvonimir Baletić rođen je 26. siječnja 1936. u mjestu Kljenak, Grad Vrgorac. Osnovnu školu započeo je u izbjegličkom logoru u El-Shattu, Egipat, a završio u Dubrovniku. Gimnaziju je završio u Splitu, a na Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu upisao se 1954. godine, diplomiravši u siječnju 1959. U međuvremenu, jednu studijsku godinu proveo je na Sveučilištu u Strasbourgu kao stipendist francuske vlade. Nakon toga  zapošljava se kao asistent na Pravnom fakultetu u Zagrebu na katedri za političku ekonomiju. Sljedeće godine prelazi na mjesto suradnika u Agrarni institut u Zagrebu, te uskoro odlazi na studijski boravak u London, gdje priprema doktorsku disertaciju na London School of Economics and Political Science. Doktorat znanosti iz ekonomije stječe u ožujku 1964. na Pravnom fakultetu u Zagrebu, obranivši rad koji već sljedeće godine izlazi kao knjiga pod naslovom Marksistička teorija ekonomskih kriza (Zagreb: Naprijed, 1965).  Odmah po stjecanju doktorata izabran je za docenta na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu u honorarnom odnosu, kao i za direktora Agrarnog instituta. Godine 1965. dobiva stipendiju Fordove fondacije i odlazi na  postdoktorski studij na Sveučilište u Chicagu, gdje je pod mentorstvom nobelovca Theodorea W. Schultza obradio temu  „Poljoprivreda u ekonomskom razvoju“. U Chicagu sreće i druge vodeće svjetske ekonomiste.

Po povratku iz Sjedinjenih Država  izabran je za docenta političke ekonomije na Fakultetu političkih nauka Sveučilišta u Zagrebu, a 1968. za izvanrednog profesora. Krajem 1960-ih postaje i prodekanom. Zbog angažmana u sklopu Hrvatskog proljeća, nakon 1971. zabranjen mu je rad na Fakultetu i predavanja na Sveučilištu, kao i nastupi u javnim glasilima. U studenom 1974. godine zapošljava se na Ekonomskom institutu  u Zagrebu u zvanju višeg znanstvenog suradnika, a od 1976. u zvanju znanstvenog savjetnika, gdje vodi više znanstvenih projekata, te sudjeluje na brojnim domamh i međunarodnim  znanstvenim skupovima. Godine 1982. imenovan je za člana Komisije za regionalni razvoj u okviru Programa dugoročne stabilizacije Izvršnog vijeća Jugoslavije. Potkraj osamdesetih godina uz rad na institutu, angažira se na međunarodnom planu, osobito na formiranju Europskog pokreta Hrvatska i uspostavi višestranačkog sustava.

U knjizi Ekonomski proces i ekonomska teorija snažno je izražena Baletićeva posvećenost tradiciji francuske političke ekonomije.

Godine 1990. prihvatio je poziv da se vrati na Fakultet političkih znanosti, na mjesto redovitog profesora, ali je zadržao i mjesto znanstvenog savjetnika na Ekonomskom institutu. Predaje uvodne predmete vezane uz političku ekonomiju, odnosno, teoriju ekonomske politike. Istodobno predaje i na poslijediplomskim studijima Fakulteta političkih znanosti i Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te je na oba fakulteta mentor i član brojnih povjerenstava za doktorate i magisterije. Po izbijanju Domovinskog rata početkom kolovoza 1991. ulazi  u Vladu demokratskog jedinstva, kao ministar bez portfelja zadužen za pojedine misije i odnose s UNPROFOR-om. U Vladi RH ostaje do veljače 1993. godine, kada  je izabran na dužnost  ravnatelja Ekonomskog instituta u Zagrebu. Uz tekuće poslove Instituta i vođenje  projekata, pokušava pokrenuti i javne rasprave o ključnim pitanjima dugoročne razvojne politike Hrvatske (privatizacije, dugoročnog gospodarskog razvoja Hrvatske, reindustrijalizacije, monetarne politike, tečajne politike i izvozne orijentacije).  S dužnosti  ravnatelja Ekonomskog instituta odlazi u listopadu 1999. godine, nastavljajući istraživački i nastavni rad na Fakultetu političkih znanosti, Institutu i Sveučilištu u Zagrebu do odlaska u mirovinu 2006. godine. Punopravnim članom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti postao je 2004. godine.

Istodobno je bio urednik u Leksikografskom zavodu »Miroslav Krleža» za područje ekonomije. Bio je glavni urednik Ekonomskog leksikona objavljenog 1995., u kojem je osim uređivanja tog kapitalnog djela domaće ekonomske znanosti napisao veliki broj odrednica. Objavio je ukupno 18 knjiga, od kojih 5 samostalnih i 13 knjiga u suautorstvu i uredničkih knjiga. Osim toga, objavio je preko 20 monografija i studija, te preko 140 znanstvenih članaka i izlaganja na znanstvenim skupovima. Posebno valja istaći njegove prijevode knjiga, budući da je preveo više dvadeset ekonomskih knjiga na hrvatski jezik, što je postignuće kojim se može pohvaliti rijetko koji profesor društvenih znanosti uopće.

Objavio je 5 samostalnih i 13 knjiga u suautorstvu i uredničkih knjiga, više od 20 monografija i studija, te preko 140 znanstvenih članaka i izlaganja na znanstvenim skupovima. Preveo je više dvadeset ekonomskih knjiga , što je postignuće kojim se može pohvaliti rijetko koji profesor društvenih znanosti uopće

Zvonimir Baletić počinje se snažno vezati za političku ekonomiju već kao student Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu sredinom 1950-tih. Na katedri političke ekonomije u to doba nastavnici su, među ostalim, istaknuti hrvatski ekonomisti, Rikard Lang, Rudolf Bićanić, Slobodan Štampar i Adolf Dragičević. Suradnja sa spomenutim nastavnicima za Baletića stvara poticajan okvir unutar kojeg se on razvija kao mladi znanstvenik. Nakon diplomiranja na Pravnom fakultetu odlazi kao stipendist francuske vlade u Strasbourg, gdje ne samo usavršava francuski jezik, nego se upoznaje i s plodnom tradicijom francuske političke ekonomije. Njegova posvećenost tradiciji francuske političke ekonomije doći će kasnije snažno do izražaja u njegovoj knjizi Ekonomski proces i ekonomska teorija (Zagreb: Informator, 1972.), gdje jedno poglavlje posvećuje detaljnom prikazu Françoisa Quesnaya i drugih autora fiziokratske škole. Po povratku iz Francuske zapošljava se kao asistent na katedri za političku ekonomiju na Pravnom fakultetu u Zagrebu i započinje rad na doktorskoj disertaciji posvećenoj marksističkoj teoriji ekonomskih kriza. Slijedeći visoke standarde intelektualnog kruga vlastite katedre ubrzo po dobivanju mjesta asistenta odlazi na LSE, Londonsku školu ekonomije i političke znanosti, jednu od najprestižnijih institucija u području društvenih znanosti, na kojoj priprema doktorsku disertaciju. Disertaciju brani 1964. godine,  u dobi od samo 28 godina, pred povjerenstvom u kojem su profesori Rikard Lang, Rudolf Bićanić i Slobodan Štampar. Doktorski rad je naredne godine objavljen kao knjiga pod naslovom Marksistička teorija ekonomskih kriza (Zagreb: Naprijed, 1965). U knjizi se već vrlo jasno može vidjeti sva širina njegova ekonomskog obrazovanja. Temu svog doktorskog rada razmotrio je vrlo slojevito, prikazavši prije Marxove teorije kriza stavove klasične političke ekonomije o krizama.

Doktorsku disertaciju pod naslovom Marksistička teorija ekonomskih kriza pripremio je na London School of Economics a obranio pred povjerenstvom u kojem su profesori Rikard Lang, Rudolf Bićanić i Slobodan Štampar

Osim temeljitog prikaza stavova Adama Smitha, Davida Ricarda i Johna Stuarta Milla o ekonomskim krizama, podastire i važan doprinos koji je teoriji ekonomskih kriza dao  francuski ekonomist Jean J.L. de Sismondi. U tom elementu se već jasno može vidjeti da Baletić poznaje ne samo anglosaksonsku intelektualnu tradiciju u ekonomskoj znanosti, već i vrlo važnu francusku tradiciju, što će posebno doći do izražaja u njegovu kasnijem prevođenju niza kapitalnih ekonomskih knjiga s tog jezika. U drugom dijelu knjige, naslovljenom „Marxova teorija ekonomskih kriza“ Baletić daje jedan od najboljih prikaza Marxove teorije kriza, temeljene na kritičkom čitanju njegovih radova, ali i s nizom sustavnih referenci na najvažnije ekonomiste tog doba, poput Josepha A. Schumpetera ili francuskog ekonomista i političara Raymonda Barrea. U trećem dijelu, naslovljenom „Evolucija shvaćanja marksističke teorije poslije Marxa“, u nekoliko poglavlja prikazuje različita shvaćanja ekonomskih kriza marksističkih teoretičara. Posebno je zanimljivo 7. poglavlje, u kojem prikazuje teorije ekonomskih kriza na Zapadu, u kojem razmatra doprinose autora kao što su Maurice Dobb, Oskar Lange ili Joan Robinson.

Kao mladi, talentirani politički ekonomist, Baletić odmah pod obranjenom doktoratu dobiva prestižnu stipendiju Fordove zaklade i odlazi na postdoktorski studij u Sjedinjene Države, na Sveučilište Chicago. Sredinom 1960-tih tamošnji Odjel za ekonomiju jedan je od najvažnijih i najpoznatijih u cijelom svijetu. Na njemu predaju profesori koji će u godinama što slijede redom postati nobelovcima – Milton Friedman, Theodore Schultz, George Stigler, Ronald Coase, Robert Fogel. Mentor mu postaje Theodore W. Schultz, koji je 1979. dobio Nobelovu nagradu zajedno s Arthurom Lewisom za njihova pionirska istraživanja ekonomskog razvoja s posebnim osvrtom na probleme zemalja u razvoju. Schultz je, osim toga, poznat i kao autor koji je, uz Garry Beckera (nobelovca iz 1992., koji se 1970-ih također pridružuje Sveučilištu u Chicagu) i Jacoba Mincera, nemjerljivo doprinio  i razvoju teorije ljudskog kapitala. Schultz snažno utječe na Baletića, koji se nakon toga sve više okreće političkoj ekonomiji razvoja, za što su mu njegova istraživanja važnosti razvoja agrarnog sektora iz ranih 1960-ih pružile odličnu osnovu (pred odlazak u SAD objavio je i važnu knjigu posvećenu tom sektoru: Uvod u teoriju cijena poljoprivrednih proizvoda. Zagreb: Agrarni institut, 1964., te prijevod s poljskog knjige Maksimiliana Pohorille, Uvod u teoriju tržišta i cijena poljoprivrednih proizvoda. Zagreb: Agrarni institut, 1964,  prvu knjigu koju je preveo s nekog od stranih jezika). Svom mentoru, profesoru Schultzu, odužuje se prijevodom njegove knjige na hrvatski jezik (Theodore Schultz, Ulaganje u ljude. Zagreb: CKD, 1985).

Svojem mentoru sa Sveučilišta u Chicagu, Theodoreu Schultzu, Baletić se zahvalio 1985. hrvatskim prijevodom njegove knjige Human capital, u hrvatskoj verziji Ulaganje u ljude.

Nakon povratka iz SAD-a postaje docentom političke ekonomije na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Premda razmjerno mlad do tada je već upoznao neke od najznačajnijih svjetskih ekonomista, a s mnogima i ozbiljno surađivao. Uz nastavnički rad objavljuje niz članaka u znanstvenoj periodici, vrlo zanimljiv udžbenik iz političke ekonomije za gimnazije 1971., te priprema izdavanje svoje najznačajnije knjige iz ekonomske teorije, Ekonomski proces i ekonomska teorija (Zagreb: Informator, 1972). Knjiga je podijeljena na tri dijela, kojima prethodi koncizno napisani uvod o povijesnoj uvjetovanosti ekonomske znanosti. U prvom dijelu knjige („Ekonomska organizacija društva“) Baletić tematizira osnovne kategorije ekonomske analize, nastojeći u četiri pregnantna poglavlja prikazati osnovne značajke društvene podjele i koordinacije rada, zatim potražnje, ponude i tržišta, potom tematizira odnos plana i tržišta, te proizvodni i neproizvodni rad. Slijedi vjerojatno i najbolji dio knjige, koncizno napisani pregled razvoja ekonomske teorije, podijeljen na pet savršeno izbalansiranih poglavlja.

Najprije piše o fiziokratima i njihovu shvaćanju prirodnog  poretka, slijedi prikaz klasične škole (od Smitha i Ricarda do Saya), da bi nakon toga dao pregnantnu analizu Marxove kritike političke ekonomije, u poglavlju pod naslovom „Marx: Od vrijednosti do cijene“). Nastavlja prikazom neoklasične škole ekonomske misli („Neoklasična škola: Opća ravnoteža“), da bi taj dio knjige završio poglavljem o Keynesovu doprinosu ekonomskoj teoriji („Keynes: Ka teoriji ekonomske politike“). Posljednji dio knjige nosi naslov „Ekonomski razvoj“, u kojem u četiri poglavlja razmatra najprije Marxove postavke o tendenciji razvoja kapitalizma, da bi potom dao izvanredno pregledan i sažeti pregled suvremenih teorija ekonomskog razvoja (uključujući i refleksije o Harrod-Domarovu modelu ekonomskog rasta). Potom slijedi poglavlje o poljoprivredi i ekonomskom razvoju, što je tema kojom se počeo baviti dok je početkom 1960-ih radio u Agrarnom institutu, da bi knjigu završio poglavljem  o zaposlenosti u ekonomskom razvoju. Knjiga, premda nije bila napisana u udžbeničkoj formi imala je i izrazitu propedeutičku vrijednost, a usto je bila napisana izrazito kvalitetnim akademskim stilom. Ukratko, bila je riječ o djelu koje je početkom 1970-tih snažno korespondiralo s recentnom svjetskom ekonomskom znanošću. Objavljivanjem te knjige Zvonimir Baletić postao je jednim od najznačajnijih političkih ekonomista svoje generacije u Hrvatskoj. Ulazio je u najplodnije godine znanstvenog stvaralaštva i od njega su se u desetljeću koje je slijedilo mogli očekivati sve snažniji doprinosi razvoju ekonomske teorije i općenito političke ekonomije.

Zajedno s profesorom Marijanom Hanžekovićem Baletić je preveo kapitalnu Schumpeterovu Povijest ekonomske analize.

No, nakon 1971., zbog  političkog angažmana u pokretu Hrvatskog proljeća udaljen je iz nastave na Fakultetu političkih znanosti i prisiljen otići na Ekonomski institut, gdje se 1974. zapošljava kao viši znanstveni suradnik, a 1976. kao znanstveni savjetnik. Sukladno projektnim obavezama u institutu bavi se različitim aspektima primijenjenih razvojnih istraživanja. Najprije, kao urednik i suautor, s drugim istraživačima s Instituta objavljuje tri knjige: Strukturne karakteristike, dinamika rasta i akumulativnost privrede SR Hrvatske (1975), Nedovoljno razvijena područja SR Hrvatske (1982) i Osnove dugoročnog razvoja grada Zagreba (1982). Iste godine suautor je u knjizi koju su uredili Rikard Lang, George Macesich i Dragomir Vojnić, Essays of the Political Economy of Yugoslavia (Tallahassee: Center for Yugoslav-American Studies, Research, and Exchanges at the Florida State University, 1982). Sredinom 1980-tih vraća se temi razvojnih politika, te 1984. kao urednik i suautor objavljuje knjigu Osnove dugoročnog razvoja SR Hrvatske (Zagreb: Ekonomski institut, 1984), nakon toga, kao urednik i autor  objavio je Razvoj privredno nedovoljno razvijenih krajeva SR Hrvatske (Zagreb: Ekonomski institut, 1985). Potkraj 1980-ih i tijekom 1990. godine sudjeluje ispred Ekonomskog instituta u Zagrebu istraživanjima vezanim za koncepciju ekonomskog razvoja tadašnje Jugoslavije, te se kao suautor pojavljuje u dvjema knjigama objavljenima neposredno pred početak Domovinskog rata: Naučne osnove za izradu dugoročnog društvenog plana Jugoslavije (Zagreb: Ekonomski institut, 1990) i Jugoslavija u ekonomskom prostoru Evrope (Zagreb, 1990).

Budući da je početkom 1970-tih bio prisiljen napustiti nastavu političke ekonomije na Fakultetu političkih znanosti njegov interes za ekonomsku teoriju i povijest ekonomske misli morao se ograničiti na prevoditeljstvo. Istodobno s radom na primijenjenim istraživačkim projektima Ekonomskog instituta uspijeva, zahvaljujući svom sustavnom obrazovanju i poznavanju političke ekonomije, prevesti niz knjiga. Najprije, zajedno s profesorom Marijanom Hanžekovićem,  prevodi s engleskog jezika kapitalno djelo Josepha A. Schumpetera Povijest ekonomske analize (Zagreb: Informator, 1975). Knjiga u dva sveska, na preko 1.000 stranica teksta daje jedan od najsustavnijih pregleda razvoja ekonomske teorije i postala je nezaobilaznim štivom za sve istraživače koji su se u domaćim znanostima željeli ozbiljno baviti ekonomskom teorijom i političkom ekonomijom. Nakon toga, zajedno sa Slobodanom Štamparom, prevodi s engleskog jezika knjigu Paula Barana i Paula Sweezyja Monopolni kapital (Zagreb: stvarnost, 1978), jedno od najvažnijih djela tog doba inspiriranog Marxovom političkom ekonomijom. Početkom 1980-ih objavljen je i njegov prijevod s francuskog,  kapitalnog djela Opća rasprava o prirodi trgovine (Zagreb: CKD, 1982) irsko-francuskog ekonomskog mislioca iz prve polovine 18. stoljeća Richarda Cantillona.  Riječ je o knjizi koju je, primjerice, Stanley Jevons, jedan od rodonačelnika neoklasične škole, smatrao „kolijevkom političke ekonomije“. Iste godine izlazi mu i prijevod knjige američkog ekonomista  Jamesa Tobina, Akumulacija imovine i ekonomska djelatnost (Zagreb: CKD, 1982), koji je godinu dana ranije (1981.) dobio Nobelovu nagradu  za analizu financijskih tržišta i njihovih odnosa s odlukama o izdacima, zapošljavanju, proizvodnji i cijenama. Dakako i za njegov nemjerljiv doprinos modernim teorijama ekonomskog rasta. Naposljetku, 1985., kao što je prethodno već navedeno, objavljuje prijevod knjige nobelovca Schultza Ulaganje u ljude. Tome valja dodati da je krajem 1980-tih i tijekom 1990. pripremio i rukopis prijevoda jednog od kapitalnih djela Friedricha von Hayeka Pravila i poredak, čiji su dijelovi objavljeni u domaćim časopisa, poput Kulturnog radnika.

U rujnu 1990. Zvonimir Baletić se vraća na mjesto profesora političke ekonomije na Fakultetu političkih znanosti. U kolovozu 1991. postaje članom Vlade demokratskog jedinstva, kao ministar bez portfelja,  zadužen za pojedine misije i za odnose s UNPROFOR-om, no i dalje drži predavanja na fakultetu. Ostaje profesorom Fakulteta političkih znanosti i nakon što je u veljači 1993. prestao biti članom Vlade i postao ravnateljem Ekonomskog instituta u Zagrebu. Nastavlja s objavljivanjem radova, tako da je već naredne godine jedan od autora u knjizi Makroekonomska reforma i politika privatizacije u Srednjoj i Istočnoj Europi (Zagreb: IRMO, 1994), koju je uredila Nevenka Čučković. Nakon toga izlazi Ekonomski leksikon (Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža i Masmedia), kapitalno djelo domaće enciklopedistike na 1024 stranice, u kojem je Baletić ne samo urednik, već i autor niza odrednica.  Za taj urednički i izdavački pothvat dobiva nagradu Mate Ujević, koja se dodjeljuje najvrjednijim enciklopedičkim ili leksikografskim djelima objavljenim u Hrvatskoj.

U kolovozu 1991. Baletić se pridružio Trećoj vladi Republike Hrvatske, poznatijoj kao Vlada nacionalnog (demokratskog) jedinstva, u kojoj je kao ministar bez portfelja bio zadužen za pojedine misije i odnose s UNPROFOR-om. (Foto: Vlada demokratskog jedinstva Hrvatske)

Postupno se sve više vraća radovima vezanih vezanim za povijest ekonomske teorije, korpusu tema koji je bio prisiljen napustiti nakon objavljivanja svoje ključne teorijske knjige Ekonomski proces i ekonomska teorija iz 1972.  U nizu monografija u kojima objavljuje svoje radove piše upravo o takvim temama. U knjizi Globalizacija i demokracija (Zagreb: Fakultet političkih znanosti, 2004.) koju je uredio jedan od najistaknutijih hrvatskih politologa Ivan Prpić, piše o „Mitu nevidljive ruke“, apostrofirajući niz dilema koje se obično vezuju uz ekonomski liberalizam. Iste godine postaje punopravnim članom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i odmah objavljuje kratku (45 stranica), ali iznimno važnu studiju Ekonomski liberalizam i ekonomska znanost (Zagreb: HAZU, rad 492, 2005.). Naredne, 2006. godine, odlazi u mirovinu, no nastavlja svoj istraživački rad u HAZU-u, gdje objavljuje studiju John Maynard Keynes: teoretičar društvene krize (Zagreb: HAZU, rad 498, 2007), nakon koje slijedi studija Jevonsova revolucija u ekonomskoj teoriji (Zagreb: HAZU, rad 500, 2008.). Vrhunac njegovog teorijskog istraživačkog rada u tom razdoblju je urednička knjiga s profesorom Đurom Medićem John M. Keynes i hrvatska ekonomska misao (Zagreb: Ekonomski fakultet, 2010). Riječ je knjizi u koju je Baletić uvrstio uvodnu studiju o Keynesu koji je prethodno objavio u HAZU-ovoj ediciji, ali i nekoliko novih, dodatnih priloga. Naročito je zanimljivo poglavlje o „Recepciji Keynesa u Hrvatskoj“, u kojem je pokazao minuciozno poznavanje razvoja domaće ekonomske misli koja se bavila usvajanjem Keynesova djela. U knjizi je svoje priloge, osim dvoje urednika, napisao i respektabilan broj hrvatskih i slovenskih ekonomista.

Nakon izlaska iz Vlade, Baletić nastavlja s objavom radova, pa je već 1994. jedan od autora knjige Makroekonomska reforma i politika privatizacije u zemljama Srednje i Istočne Europe, a nakon toga uređuje kapitalno djelo domaće ekonomske enciklopedistike, Ekonomski leksikon.

Povratak na Sveučilište u Zagrebu 1990. nije smanjio Baletićev interes za prevođenje kapitalnih ekonomskih knjiga. Premda je već i tada njegov prevoditeljski opus bio iznad svakog hrvatskog akademskog prosjeka, on je nastavio s prevođenjem vrijednih djela s engleskog i francuskog jezika. Tijekom 1990-ih, uz ravnateljski posao u Ekonomskom institutu i mjesto profesora političke ekonomije na Fakultetu političkih znanosti stiže prevesti knjigu poznatog američkog ekonomista Lestera Thurrowa Budućnost kapitalizma: kako današnje gospodarske snage oblikuju sutrašnji svijet (Zagreb: Mate, 1997). Kao vrstan poznavatelj ne samo ekonomske teorije, već u znatnoj mjeri i političke teorije i političke misli, Baletić objavljuje i prijevod knjige Osloboditi prava čovjeka (Zagreb: Politička kultura, 2001).

Riječ je o studiji koju je u francuskom izvorniku napisao Pierre Bercis, iznoseći svoja  promišljanja o ljudskim pravima i nužnost da se ona dopune i promijene u skladu s promjenama do kojih je različitim sferama koje se tiču prava čovjeka došlo u razdoblju od 18. do 20. stoljeća. Nakon toga prevodi jednu od najznačajnijih kritika globalnog kapitalizma, djelo Lažna zora: iluzije globalnog kapitalizma (Zagreb: Masmedia, 2002), koje je napisao engleski filozof John Gray. Iduće godine objavljuje prijevod važne studije jednog od najznačajnijih svjetskih ekonomskih povjesničara, Erica Jonesa, Ekonomski rast u svjetskoj povijesti (Zagreb: Politička kultura, 2003), u kojoj autor minuciozno podastire rezultate komparativnog  istraživanja prirode i uzroka ekonomskog rasta u svjetskoj povijesti. Iste godine pojavljuje se novi prijevod s francuskog jezika, iznimno važna knjiga  Novac i suverenitet (Zagreb: Golden marketing, 2003), koju su napisali francuski ekonomisti Michel Aglietta i André Orléan, istaknuti monetarni teoretičari.

Odmah potom izlazi još jedan prijevod s francuskog izvornika, knjiga Emmanuela Todda Kraj imperija: raspad američkog sustava (Zagreb: Masmedia, 2004). Iste godine dobivamo, nakon prijevoda Cantillona, još jedan prijevod klasičnog djela, objavljenog krajem 18. stoljeća. U njegovu prijevodu objavljene su Ekonomske rasprave Davida Humea (Zagreb: Politička kultura, 2004), kapitalno djelo istaknutog engleskog filozofa, posvećeno ekonomskoj problematici. Slijedi još jedan prijevod s francuskog jezika, knjiga Novac između sile i povjerenja (Zagreb: Mate, 2007), koju su napisali Michel Aglietta i  André Orléana. Godinu dana nakon toga, pojavljuje se i prijevod knjige Roberta Higgsa Depresija, rat i strah (Zagreb: Politička kultura, 2008), važno djelo iz ekonomske povijesti u kojem autor razmatra utjecaj Drugog svjetskog rata na kraj gospodarske depresije i poticanje oporavka nakon 1945.

Zvonimir Baletić bio je erudit, vrhunski poznavatelj povijesti ekonomske misli i ekonomske teorije, ali i europske i nacionalne ekonomske i političke povijesti. Govorio je engleski, francuski i ruski jezik, a služio se poljskim i talijanskim

Nakon toga Baletić objavljuje prijevod još dvaju iznimno važnih djela s engleskog jezika. 2011. pojavljuje se prijevod knjige poznatog europskog historičara Tony Judta Zlo putuje svijetom: rasprava o našim sadašnjim nelagodama (Zagreb: Algoritam, 2011) , u kojoj autor kritički  propituje ekonomske i socijalne procese koji su se počeli razvijati 1980-tih,  a koji su na pijedestal temeljnih političkih ciljeva podigli svojevrsni  kult privatizacije i svakovrsno uzdizanje prednosti privatnog sektora, te sve veći raskol između bogatih i siromašnih. Nakon što je 2010. godine sudjelovao u uređivanju prethodno spomenute monografije o Keynesu, slijedi prijevod važne knjige Roberta Skidelskog Keynes: povratak velikana (Zagreb: Algoritam, 2011).

Zvonimir Baletić bio je erudit, vrhunski poznavatelj povijesti ekonomske misli i ekonomske teorije, ali i europske i nacionalne ekonomske i političke povijesti. Govorio je engleski, francuski i ruski jezik, a služio se poljskim i talijanskim. Fascinantan je njegov prevoditeljski opus od dvadesetak knjiga, kojem praktički nema premca u domaćim društvenim znanostima. U kojem se osim klasičnih djela iz ekonomske teorije, nalazi i niz kapitalnih radova iz ekonomske i političke povijesti, političke filozofije i međunarodnih odnosa.  Kao izrazito tolerantan i smiren profesor i intelektualac ostavio je neizbrisiv trag u hrvatskim društvenim znanostima, Sveučilištu u Zagrebu, posebice na Ekonomskom institutu i Fakultetu političkih znanosti, te u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Kada bismo pokušali sve te njegove intelektualne doprinose koje nam je ostavio  sažeti u najkraću moguću odrednicu njegova akademskog života možda bismo mogli reći da je akademik Zvonimir Baletić bio profesor koji je širio kulturu ekonomije. Po tome ćemo ga pamtiti svi mi koji smo imali priliku i čast s njime blisko surađivati.