Intelektualac je uvijek samosvjesni odmetnik. Osvrt na dvije knjige Nenada Popovića

U svojem osvrtu na knjige "Život s njima" i "Ukrajinski dnevnik" Nenada Popovića, Jadranka Pintarić se pita tko danas sluša intelektualce. Popoviću je, nalazi, dužnost govoriti za onoga koji nema ili mu se ne daje glas, ali i da neprestano sumnja, propituje i traži odgovore.

• Naslovna fotografija: Nenad Popović (Sasa Miljevic / PIXSELL)

• Autorica je objavila knjigu književnih kritika U smjeru meridijana (HFD, 2003.), zbirku proza Kamate na ljubavne uzdahe; ogledi o tankoćutnosti (Profil, 2008.) i knjigu priča Dobro sam i ostale laži (VBZ, 2020.). Radila je kao novinarka u rubrikama kulture na radiju, televiziji i pisanim medijima, a kao urednica u nekoliko nakladničkih kuća potpisala je više od šesto izdanja.

„Tko sluša intelektualce?“ zapitao se J. P. Sartre 1965. na predavanjima održanima u Japanu, što je poslije objavljeno pod naslovom Pledoaje za intelektualce, i u duhu paradigme pravog intelektualca udario žestoku kritiku po vlastitom sloju, kad već izašao je iz „vlastite kule bjelokosne“ kako je to bio nazvao i „umiješao se u stvari koje ga se ne tiču“. Prorekao je tada smrt intelektualaca – onih koje odlikuje radikalno zastupanje određenih stavova, angažiranje oko važnih društvenih pitanja vremena i zauzimanje za ugnjetavane – jer zamijenit će ih specijalizirani istraživači te tako mislioci više neće biti čuvari i prenosioci kulture.

Proglašena je tada kriza intelektualizma na koju je odgovorio Bernard-Henri Lévy malom, ali moćnom knjigom Pohvala intelektualca. Taj esej, a prijevod supotpisuje Danilo Kiš (uz Nadu Bojić; Radionica SIC, Beograd, 1988.), važna mi je knjiga koju sam nekoliko puta iščitavala i sada ponovno, nakon dva sveska Nenada Popovića: zato što me njegov intelektualni angažman podsjetio na pledoaje Lévyja da, usprkos krizi i preprekama, ne treba odustati: usprkos tome što kultura „gubi svoj skelet, reljef, granice“, što „cela scena podseća na jednu od hegelijanskih noći u kojima su sve krave uvek sive, koncepti uvek tamni“, usprkos tome što je dostignuta besmislenost ideologije prava čovjeka i što je „Prosvećenost potpuno nemoćna kad se nađe lice u licem sa Zlom“. (Riječ je o tome da je francuski intelektualac zanijemio pred užasima gulaga.) U toj knjizi Danilo Kiš kaže da su kartezijansku misao zamijenili „junaci novih medija, pop-pevači i glumci, koji deluju po nalogu dana, konkretno i efikasno… bolest levičarenja dovela je zapadnog intelektualca do potpunog gubljenja kritičkih sposobnosti, kao što ga je neizdržljiva lakoća angažovanja dovela do današnje krize“.

E pa: „Tko danas sluša/čita intelektualce?“ I što bi Danilo Kiš rekao na „junake novih medija“? O tome se ne rade istraživanja, što bi bilo jedino uvjerljivo pozivanje na stanje. I sama povijest statusa intelektualaca ostala je u uskom okviru humanističke akademske zajednice, eventualno će se neki sjetiti slavnoga Zolinog „J’accuse“, ali rijetki srednjovjekovne povijesti Jacquesa Le Goffa. A Le Goff citira rektora Pariškog sveučilišta iz 15. st. o kojem „junaci novih medija“ ništa ne znaju, ali drže se njegova nauka: „Mnogi ulažu veliki trud i muče se ne bi li stekli znanje, a ja sam vidio, reče Mudrac, da je i to puka taština, jad i nevolja duha. Čemu vam služi što znate stvari od ovoga svijeta kad će i sam ovaj svijet propasti? Kad kucne posljednji dan, nitko vas neće pitati što ste znali, nego što ste uradili, u paklu, kamo vam se jako žuri, neće biti znanja. Okanite se uzaludna posla.“ (Jacques Le Goff, Intelektualci u srednjem vijeku, prevela Mihaela Vekarić, Zagreb, 2009.)

Dobrodošli u pakao! Nenade Popoviću, dobrodošli u pakao! Za koga vi pišete? Čemu ste se trudili steći tolika znanja o svijetu koji će ionako propasti? Ministarstvo kulture ove Republike ne otkupljuje vaša djela za narodne (?) knjižnice, niti ih preporučuje da ih nabave. Vaša publika nisu „junaci novih medija“ – eventualno da je neki influencer izradio meme od neke vaše misli, npr. „Nasilništvo hoće postići obeshrabrenost, spuštanje ruku“, pa da vam knjige postignu nakladu veću od prosječne hrvatske: 300 komada, s remitendom. Zdušno se ipak nadam da vam se ne žuri u pakao i da ćete nas pogostiti još nekim svescima za koje je Kafka napisao da su „plaća za služenje vragu“. Jednako zdušno plaćam taj harač.

Nenada Popovića može se čitati i shvatiti (i) u duhu zapadnoeuropske intelektualne povijesti – jer zašto bi inače izdavač, urednik, publicist, prevoditelj i ostalo, iz mirovine pisao sveske koji opovrgavaju Lévyjevo proročanstvo iz 1987. za godinu 2000.: „Intelektualac, imenica muškog roda, društvena i kulturna kategorija rođena u Parizu u vreme Drajfusove afere, umrla u Parizu krajem XX veka; očigledno nije preživela propast Univerzalnog.“ (Nije li to pomalo francuska taština?) Neki su preživjeli, hvala izvornom memu Richarda Dawkinsa (uzgred: i svemu ostalom za intelektualno zdravlje).

Ukrajinski dnevnik počinje 6. 4. 2022., rat traje 42 dana, autor ga osjeća kao trenutak „Velike Povijesti“, kao što je bio npr. Černobil ili pad Berlinskog zida, i završava ga 20. 3. 2023. dok „masovno ubijanje teče“. „Potpuno uronjen u ratnu dramu“, neprestano prati vijesti, bilježi žrtve, stanje na frontu i svoje noćne more, burne psiho-fizičke reakcije. Njega i obitelji mu taj se rat tiče i osobno: smjestili su u svoju kuću dvije izbjegličke familije. Nježno će opisati pripreme za Uskrsne objede: trinaest gostiju, osmero Ukrajinaca. Ti „njihovi“ Ukrajinci zapravo su Rusi iz Harkova, govore ruski jer ukrajinski je za školu, fakultet, službu, ali „sve je to naš mali harkovski svijet koji nam je ušao u familiju“. Pomoć izbjeglicama stiže i od prijatelja sa svih strana. Solidarnost se širi u krugovima. Vijesti koje nisu s ratišta katkad budu razočaravajuće, kao što je ona da je Juli Zeh potpisala „odvratno otvoreno pismo grupe njemačkih kao intelektualaca svojem kancelaru imena Olaf Scholz da neka vojno ne pomaže Ukrajinu.“ Tim je činom spisateljica uništila „biografsku fascinaciju“ i brisana je iz autorova adresara.

­­

Homo sapiens je agresivna beštija, glazura tzv. civiliziranosti začas se raspe pod grmljavinom oružja.

Opsesija praćenja vijesti širi se na sve relevantne svjetske medije (Lévy: „Čitanje novina, jutarnja molitva filozofa“). I kako to bude sa svim globalno relevantnim temama, u nas vlada autarkija: „Za razliku od velikog svijeta, u Hrvatskoj se na intelektualnoj sceni ne vodi neka vidljiva debata o agresiji Rusije na Ukrajinu… Čovjek ima dojam kao da granice mišljenja, kritike, argumentacije ali prije svega zanimanja, završavaju s hrvatskim granicama.“ Motiv za dnevnik s jedne strane je „da kasnije mogu provjeriti da je istinito čega se sjećam“, ali rekla bih i važnije: „zbog vlastite psihičke stabilnosti“ i onoga što ostaje za druge: „dokument mojeg invalidnog europejstva“. Koja je uopće danas dijagnoza intelektualnog europejstva? Hoće li ga zatrti nacionalistički, desničarski politički val? Ili će mu glave doći digitalni populizam i fake intelektualci kao junaci novih medija?

Negdje na polovini dnevnika podnaslovi će mu postati opća mjesta ne samo europejstva nego i globalna: Bataclan, Top gun, Apocalypse now, Lexicon quarti imperii, Lingua quarti imperii. O stradanjima detaljno čita na stranim jezicima i počinje mu nestajati hrvatski. U medijima u svakom dugom ratu nastupi zamor – fatigue ukrainienne. Zaboga, pogledajte na kojem su mjestu i koliko prostora dobivaju stradanja u Gazi! Vodi li neki Europejac dnevnik o tome? Homo sapiens je agresivna beštija, glazura tzv. civiliziranosti začas se raspe pod grmljavinom oružja.

Popović bilježi i lektiru koju čita, od Crne knjige komunizma do The Penguin Dictionary of Psychology, kojeg čita mahnito u komadu, kao da je roman. I zamjera si to. Pa zašto? Mnogi to radimo a bez javnog priznanja: eto, ja sam prvo izdanje Rječnika simbola čitala od korica do korica, a često mi se dogodi da tražeći neku riječ u rječniku, nastavim čitati kao da je „običan“ tekst. Tako sam npr. pročitala i neke dijalektalne rječnike – jako uzbudljivo štivo, napetije od većine današnjih razvikanih napetnica. Dakle, Popoviću, sve je u redu, čak i ako je „smisao ovih bilješki da naknadno mogu provjeriti da nisam lud.“

Osobno je neminovno upleteno u bilježenje ukrajinskog rata i to je začin autentičnosti – nema dnevnika bez iskrenosti o privatnosti, od drobljenja Xanaxa da bi brže djelovao do mačka kojeg su Ukrajinci darovali Nenadu i supruzi Slađani, od prisjećanja na proživljeno do razočaranja domaćim izborima i odlukama političara i političarki (kao npr. zgražanje što je Katarina Pejović u Saboru glasala protiv vojne obuke Ukrajinaca u Hrvatskoj: „Ostaje mi samo frustracija da sam pogrešno glasao i da se obistinio populistički zazor od intelektualaca, obrazovanih i mislećih ljudi u politici. Gdje ‘im nije mjesto’. Neka lijepo sjede po bibliotekama i institutima, pišu i diskutiraju o čemu hoće.“). Porazno je to za našu tzv. intelektualnu elitu, osim što je utješno „da je Hrvatska jedna politički i ekonomski posve nevažna zemlja na koju se nitko ne obazire“. Kako stvari stoje na našem političkom nebu u kojem neuki laprdanjem postaju „junaci novih medija“: i bolje da je nevažna. Sramota nas je od nas samih, nekmoli od svijeta.

Lévy: „Intelektualac protiv diktature javnog mnjenja. Intelektualac protiv religije većine. Intelektualac, u stvari, nije čovek. To je društvena dimenzija.“ Eto, to je nama Nenad Popović – onaj koji ima svijest da odgovoran je za Drugoga, da je njegov dužnik, da mu je dužnost govoriti za onoga koji nema ili mu se ne daje glas. Ideja humanosti će preživjeti samo dok ima takvih ljudi – onih koji nisu sebično zaokupljeni jedino sobom jer oni mogu i demokraciju spasiti od samovolje.

­­

Popović se u Ukrajinskom dnevniku referira na to koliko je izlaženje Života s njima bila prekretnica za njegovo odvajanje od hrv. intelektualnih debata.

Pa kad smo kod samovolje: pogubna je bila i previše u nas u proteklih tridesetak godina. Svjedoči tome raniji svezak Nenada Popovića, Život s njima. S kim? Najlakše bi bilo reći „s neistomišljenicima“, ali situacija je bila i jest znatno složenija. Naime, u Ukrajinskom dnevniku referirat će se koliko je izlaženje Života s njima bila prekretnica za njegovo odvajanje od hrv. intelektualnih debata: „Javno rezoniranje inteligencija je prepustila novinarima koji se nužno bave tekućim lokalnim dogodovštinama, a umnici umuju o umnim stvarima, referiraju knjigu koju su pročitali, a politički sasvim u gardu borbe ‘protiv ovdašnje gluposti’, što je razvodnjeno, dosadno krležijanstvo koje je već za njegovog života bilo većim dijelom enervantno i šupljikavo.“

Svakom tko se u nas bavi politikom i/ili tzv. društvenim radom, Život s njima mogao bi biti svezak trajno na nahtkaslu, ne da skuplja prašinu, nego da se ponavlja gradivo. Preuzetno je to i pomisliti, a i šala je neslana, u duhu knjige: ugrožava političarsku žudnju za biračkim tijelom – jer: što neukiji, to uspješniji. Tri su poglavlja knjige: „Desni intelektualac“, „Svrha od slobode“ i „My own private Idaho“. Najintrigantnije je svakako prvo poglavlje (čak i ako odbacim vlastitu prvu ciničnu pomisao: zar u nas ima desnih intelektualaca? nije li to contradictio in adiecto?). U osamnaest tekstova Popović je lucidno i znalački opisao weberovske tipove ljudi koje je sretao od 1990-ih u znakovitim godinama kada neki „procvatu u doba strahota“ ili opišu puni krug ili trguju itd. Začas postane jasno: nisu to intelektualci u smislu već navedene Sartreove ili Lévyjeve definicije, ne, oni su „umnici“ iz našeg sokaka: stekli su neke diplome, eventualno akademske pozicije, možda oknjižili ponešto od svojih pregnuća, stekli kakvo ime u uskom krugu zbog objava za širu javnost koja ih, avaj, nije prepoznala kao „junake novih medija“, imali su kakvu nestašnu/buntovničku prošlost koju nisu unovčili ili je pozlata s kipeka u novom dobu izblijedjela. (Nadam se da je ipak jasno kako se u europejstvu takvi ne bi mogli uvrstiti na popis intelektualaca i da autor govori iz lokalnog konteksta.)

Već i sami naslovi tekstova daju mnogo naslutiti: Desni intelektualac koji cvate In Flanders Fields; Desni intelektualac – fundamentalist; Desni intelektualac – rasprodavač svega; Desni intelektualac – veliki hrvatski intelektualac, Man of all seasons; Desni intelektualac – stariji plivač, konformizam kao revolucija; Desni popratni personal: karizmatik; Desni popratni personal: veliki hrvatski ljevičar itd. Možda niste imali (ne)sreću sve ih susresti, ali jamačno neke jeste, a neki i dalje šeću političkom scenom, katkad u gro-planu, mjestimice u epizodnim ulogama, ponajviše u mizanscenu. Možda i zato što je postalo normalno što ipak bilo nije: diplomu kupiti na sezonskom sniženju. (Kad bi danas autor nakanio opisati tipove desnih „intelektualaca“ bojim se da bi mu trebale neke nove empirijske istraživačke i iskustvene metode. Pitanje je bi li to bilo uopće moguće.)

Eto primjerice onaj koji je nazvan „Bljedoliki“, koji se pojavio 1990. ili 91. i „preglumljavao da nije karijerist“, ali bio je „maneken rata“ i imao je „emotivnu direktnost pravih desničara“ danas bi zglajzao zbog defetizma: „Naciju se u biti ne da spasiti i odvesti u Elizij…“ Zato je „prva generacija ‘pozvanih’ desnih intelektualaca trajala kratko i izgubila se s pozornice“. A tek oni naslovljeni kao fundamentalisti koji bi uzimali u usta riječ postmoderna! Etnički pospremači bili su gadljiviji od karijerista: udbaši „slikarstva, književnosti, filozofije, istražitelj i na koncu egzekutor“. (Osobito gnusna skupina zbog koje su mnogi ostali bez posla, stana, egzistencije, uništene su bile cijele porodice i nikad nitko nije odgovarao.)

Jedino uz kategoriju “gubitnik” Popović navodi ime, dok za sve ostale valja promisliti je li imao na umu konkretnu osobu. (HRT)

I dalje je moguće susresti onoga koji „opisao je puni krug“: „Nakon što je isprobao razne okuse: kako je to biti ljevičar, kako građanski liberal, kako konzervativac, kako antikomunist, on je umoran od dosade i odlazi u mentalnu penziju šovinizma.“ Oh, postoji i onaj senzibilni, ljepoduh, ispeglan, odan visokoj kulturi, umilno je prikrivao „goli gangsterizam“. A tek onaj nazvan „Srednjak“, zalaže se za svakog i sve po potrebi dana, ali ni za koga i ni za što strastveno tj. neutrživo jer: „Malograđanina, čovjeka polu-stava, umjerenjaka na Zapadu smatraju humusom na kojem je izrastao fašizam.“ To su oni koji okreću glavu od Zla kad im je oportuno. Onog „adrenalinskog“ moguće je jeftino kupiti sitnim gestama navodne počasti i začas će počiniti „herezu šutnje“. „Karizmatik“ je našijenac iz kulture, siromašnog porijekla i velike slave kojom vješto žonglira: „on je neka vrsta tajkuna simboličnog kapitala“. Zanimljivo, premda se u nekim drugim vrstama pojavljuje i ženski rod, za karizmatika autor tvrdi da je južno od Karavanki izričito muškarac. I „veliki hrvatski ljevičar“ kreće se poljem kulture, a preferira likovnost „jer ljevica ne voli likovnu umjetnost“. Kvaka je u tome da je on „veliki hrvatski ljevičar“ samo zato što sam to kaže, a inače je posve prosječan (malo)građanin. Na kraju je „gubitnik“: onaj koji ima povijest disidentstva, za kojeg se u socijalizmu govorilo da je nacionalist, a onda je dobio dekorativnu ulogu u kulturi. Jedino uz tu kategoriju autor navodi ime – Dražen Budiša, dok za sve ostale, ako i jesu u ključu, valja promisliti je li imao na umu konkretnu osobu ili su tipovi likova nastajali indukcijom.

Lako je biti „istaknuti stručnjak“ ili najveći nešto – u zemlji veličine kutije šibica

U opširnom zaključku tog poglavlja bitno je istaknuti: nacionalizam je provincijalizam – komocija je to mišljenja jer „sva hrvatska pitanja imaju samo hrvatske odgovore“; lako je biti „istaknuti stručnjak“ ili najveći nešto – u zemlji veličine kutije šibica; državotvorni i etnički sadržaj postao je svetinja i ideja bilo kakvog otpora smatra se izdajništvom; sav je žar i aktivizam usmjeren na bitke koje su se vodile prije stoljeće ili stoljeće i pol – jer je to komotno („Antijugoslavenstvo je upadljiviji primjer komocije desnog intelektualca. Ono je slika ispraznosti vođenja fantomskih bitaka i modusa komocije žestokog mlaćenja mrtvog magarca.“); potrebu za pozivanjem na plač nadoknađuje „inzistiranjem na predaji i masakru ustaša i domobrana“; komemoracija Slobodanu Praljku bila je „poglavlje iz povijesti malograđanske kulturne laži“; desni uglavnom obolijevaju od „mikrofonske bolesti“ jer „kad sporedni pisac postaje vodećim akademikom čin je simboličnog zabijanja glogovog kolca Strossmayeru i Krleži, slatko ocoubojstvo“. Svatko će naći gdje ga svrbi.

U „Svrsi od slobode“ Popović je opisao susrete s konkretnim ljudima, bilo zato što su ga fascinirali, bilo zato što mu ih je, kao humanistu, bilo žao kako su propustili živjeti, a mogli su. Na putovanjima u inozemstvu onomad je susretao političke emigrante koji su ostali zarobljeni u prošlom vremenu, koliko god bili obrazovani. Odat će počast don Branku Sbutegi, Tilli Durieux, Stanku Lasiću, Oliveru Frljiću, Vladi Gotovcu, Simi Mraoviću, Alfredu Palu i drugima. Starijima bi mogao biti zanimljiv esej o autorovu političkom jugoslavenstvu – rastavljen na proste faktore. U trećem poglavlju sabrane su crtice o raznim temama, uvijek s osobnom notom i svjedoče o tankoćutnosti autora u promatranju promjena u okruženju i ljudima.

Znakovit je cinizam u epilogu, nakon jednih naših izbora: „Po ne znam koji put opet ću biti Srbin, Židov, jugosmrad, mason, bijeli Crnac, crni Bijelac, građanin, stanovnik Rom.“ Da, takva je pozicija neovisnog intelektualca kako ju je davno odredio i Karl Mannheim (Ideologija i utopija, Beograd, 1968.). Naime, napisao je da postoje dvije vrste: oni koji preuzimaju ulogu yes-sayersa (potvrđivača), koji preuzimaju vrijednosti vlastite kulture i prenose je, interpretiraju insajderski, bez protivljenja i ulaženja u sukobe; ali važnijima je smatrao nay-sayerse (negatore), kritičare kulturnih ortodoksija koji ne prihvaćaju počasti, povlastice i pozicije moći. Nenad Popović je kao nay-sayer pisao o yes-sayersima. Njegov cjelovit Weltanschauung svjedoči da neprestano sumnja, propituje i traži odgovore, namjesto da kima – jer intelektualac je uvijek samosvjesni otpadnik.