Intimna gramatika Davida Grossmana, “možda najboljeg suvremenog pisca”.

U povodu recentne objave njegove Knjige intimne gramatike Marija Ott Franolić prikazuje književnost Davida Grossmana i pri kraju članka zaključuje da je riječ o možda najboljem suvremenom piscu, čija je nekolicina knjiga prevedena u Hrvatskoj

• Naslovna ilustracija: David Grossman (Wikimedia Commons)

• Autorica je doktorica komparativne književnosti i promotorica čitanja

U zbirci eseja Writing in the Dark: Essays on Literature and Politics (2008) izraelski pisac David Grossman upozorava da je svijet zgusnut i zapetljan, pa je teško u njemu uočiti nijanse. Osobito to vrijedi za područja sa stalnim ratovima i krizama. Ako nas konstantno bombardiraju loše vijesti, osobne i nacionalne traume, ako stalno očekujemo nove katastrofe, piše Grossman, uljuljkujemo se u ulogu žrtve i postajemo „talentirani za pasivnost“ te se ovijamo zaštitnim slojevima koji nas čine apatičnima i na kraju uguše. Zato je opasno stalno slušati samo službene narative jer oni jezik pretvaraju u kliše, osim toga postoji mogućnost da službeni politički jezik i jezik medija preuzmemo kao svoj osobni, da nas on posve kontaminira. Sužavanje jezika sužava nam svijet i zato ne bismo smjeli dopustiti da nas odrede kolektivni narativi na kojima su izgrađene naše nacije, na kojima smo odrasli – jer oni se sastoje od mnoštva neizrečenoga i dopisanoga i nedostaju im nijanse. Umjesto da se jednostavno predamo onome što nam se servira kao jedina mogućnost, trebamo se izvući iz apatije i početi razmišljati. A da bismo to mogli, navodi Grossman, moramo se izboriti za vlastiti jezik koji će biti bliži kompleksnoj realnosti i našem intimnom svijetu – pokušati naći riječi za ono što nam je nejasno ili nas plaši, kako bi nam to postalo manje zastrašujuće. Vlastitim ćemo jezikom početi mijenjati sebe i svoje okolnosti, te postati moralnija ljudska bića.

• Aron u paklenom tunelu odrastanja

David Grossman je na čudesan način oprimjerio tu fleksibilnost jezika, puno prije nego što je objavio te eseje, u romanu napisanom još 1991. ali tek sada prevedenom na hrvatski – Knjiga intimne gramatike (prev. Andrea Weiss Sadeh, Fraktura, 2022.).

Glavni lik romana je Aron Klajnfeld koji 1960-ih odrasta u predgrađu Jeruzalema. Ovaj nas roman, baš poput Priče o ljubavi i tmini Amosa Oza (prev. Andrea Weiss Sadeh, Fraktura, 2009.), nizom suptilnih odnosa, tankih, gotovo nevidljivih niti povučenih između raznolikih pojedinaca i detalja u kojima ćete prepoznati svoje susjede ili baku i djeda, za vrijeme čitanja potpuno transportira u živopisno susjedstvo u kojem sve vrvi od nepisanih normi i ogovaranja. Majka, otac, Aron, njegova sestra Johi i senilna baka (baka-djevojčica, nedovoljno ispečen komadić tijesta, 104) unutar tog susjedstva čine mikro-zajednicu. Hiperosjetljivi Aron i njegova sestra moraju se u toj obitelji dovijati kako preživjeti i sačuvati svoju intimu jer žive s dominantnom, počesto okrutnom i psihički nestabilnom majkom koja ne trpi suprotstavljanje. Majčina je osobnost dovedena gotovo do karikature u vrlo uspjeloj ekranizaciji ovog romana iz 2010. koju potpisuje Nir Bergmann.

Knjiga intimne gramatike je neka vrsta izvrnutog bildungsromana jer Aron negdje s jedanaest godina prestaje rasti (nije slučajno Kleinfeld!), do četrnaeste ostaje jednako visok, i samo promatra prijatelje iz razreda i susjedstva kako rastu i razvijaju se. Grossman uvjerljivo opisuje razdoblje u kojem djeca prestaju biti vesela i poletna i postaju mrgodna, kad nestaju oni klinci koji su se kesili na fotografijama, pričali blesave viceve i smišljali gluparije – umjesto njih pojavljuju se pomalo nezgrapni mladi ljudi koji se počinju sramiti svoje senzibilnosti i emotivnosti. Ne žele pokazati da uživaju u dječjim stvarima i čini im se da su svi njihovi vršnjaci odrasliji i vještiji i da imaju više samopouzdanja. To i nije lijepo razdoblje, mnoge se stvari čine nepremostivima, djeca jedna prema drugima mogu biti okrutna, puno je fizičkih i mentalnih povreda koje se tko zna zašto smatraju normalnima.

Odrastanje je, kako piše sam David Grossman, razdoblje kad smo neko vrijeme u tunelu, anksiozni jer ne znamo kakvi ćemo izaći s druge strane. Kod Arona je anksioznost pojačana jer shvaća da s njime nije sve kako treba, nikako da barem malo naraste, a intelektualno postaje sve zreliji. Zavidi prijateljima, htio bi biti poput njih, narasti i dobiti dlake ispod pazuha, ali s druge strane želi ostati svoj, ne zaprljati se stvarnošću, pa bježi u maštu i igru (možda i zato da se ne bi pretvorio u svoje roditelje – rezigniranog oca ili psihički nestabilnu majku?). Njegov se otpor konvencijama očituje u unutarnjoj dobroti i čistoći, daje sve od sebe da ostane neokaljan svijetom odraslih, premda ga sve više ližu njegovi plamenovi. Shvaća neiskrenost odraslih, uočava koliko stvari prešućuju, primjećuje komplimente s dvostrukim dnom (154) i ne želi u tom licemjerju sudjelovati – osobito će ga pogoditi kad mu majka za proslavu bar micve naručuje povišene cipele da gosti ne bi primijetili koliko je nizak!

Vrijeme je to kad se od dječaka očekuje da postanu muškarci – osobito u militariziranom izraelskom društvu. Snaga Aronova oca pomalo je karikaturalno suprotstavljena njegovoj kržljavosti, a prijatelji na pragu muškosti prepričavaju mu detalje koje su čuli o ženama kako bi ispali većim muškarcima (žene koje u svoj šešir zataknu pero, e to je znak da su baš jako napaljene… 82). Sve mu je to odbojno: Aron je stajao među njima kao cjepanica, i osjećao da ga žele srediti, kao da je neki stari čiča, ili turist koji ne razumije jezik (82).

• Proširiti stvarnost jezikom

Upravo je jezik velika tema Knjige intimne gramatike. Književni tekstovi nastaju unutar postojećeg jezika, ali dobra književnost proširuje jezične mogućnosti i time nam omogućuje zamišljanje drugačijih realnosti. U prijevodu Andreje Weiss Sadeh lijepo se vidi diferencirani jezik likova – Aron i njegova sestra govore učenijim jezikom od svojih relativno neobrazovanih roditelja, čak dolazi i do incidenta kad se mali „pravi pametan“ za kuhinjskim stolom. No Arona to ne zanima – on odbija konvencionalni jezik i neminovnost predodređene stvarnosti koja dolazi s njime, koja je drugima normalna. Svakodnevni jezik kojim se hrani ta banalna, licemjerna i okrutna stvarnost Aron želi očistiti od njegova uobičajena značenja, kao da uspostavlja bolnicu za bolesne riječi. Zamišlja da ima još jedan mozak ispod srca – i da njime dokučuje taj novi jezik kojim čuva svoju individualnost. Za bazu svog unutarnjeg, intimnog jezika, Aron bira formulacije iz engleskog present continuousa, sviđa mu se sloboda koju on nudi:

… u mislima mu se razvukao jedan duuugi skok, gotovo beskonačan, u kojem od samog početka utoneš u potpunu usredotočenost i predanost, i u njemu si potpuno sam: jump-ing, kao da si se odvojio u hermetički zatvoren stakleni mjehur, i oni vani pogreškom mogu pomisliti: hej, on is samo jumping; ali unutra, u tom potpuno zatvorenom mjehuru, događa se svašta, mnoštvo stvari, svaka sekunda traje čitav sat, i jedino ti spoznaješ tajne koje se razotkrivaju onima koji vrijeme osjećaju isto kao i ti, izbliza, i sve što se ondje događa potpuno je osobno, izvana ljudi gledaju, kucaju o stakleni mjehur, pitaju se, što li se to događa unutra s njim; no oni su samo vani, oni i njihova lica, i vonj njihova znoja, i njihove prljavštine… (49)

Novi jezik se osamostaljuje od neposredne stvarnosti i postaje Aronov štit, kad god je u lošoj atmosferi on začepi uši iznutra i uroning (245). Kasnije će tu svoju unutarnju slobodu nazvati Aroning. No pojavit će se problem, jer jezik služi komunikaciji i oni koji se previše zatvaraju u vlastiti jezik nužno se odalečuju od drugih. Grossmanov se roman može čitati i kao priča o odnosu pojedinca i zajednice. Kad smo isti kao drugi jer smo potpuno prihvatili sve konvencije, s ljudima nam možda smrdi ali nam je toplo, kako je napisao Krleža, dok osebujnost ima svoju cijenu. Zato je pitanje koliki dio naše osobnosti određuju drugi, tj. koliko smijemo biti individualni a da bismo se i dalje s drugima razumjeli.

Poznati poljski pisac židovskog podrijetla Bruno Schulz (ako niste čitali njegove Dućane cimetne boje – trk po knjigu!) napisao je da je jezik poput primordijalne zmije rasječene na odvojene dijelove koji jedni za drugima tragaju u mraku. Komunikacija i mišljenje nam uspijevaju kada se ti odvojeni dijelovi konačno sretnu i donesu nam mrvicu više značenja i smisla. Schulzova metafora rasječene zmije idealna je za razumijevanje Grossmanove književnosti jer ovaj nas izraelski pisac svojim knjigama nuka na razmišljanje o mogućim formama i jeziku koji će nas odvesti najdalje u razumijevanju svijeta. Kad pišemo, osjećamo kako se svijet kreće – fleksibilan je i prepun mogućnosti, zapisao je Grossman u esejima. Smatra da nas dobre knjige izdvajaju iz mase i humaniziraju – upućuju na nijanse u kompleksnim međuljudskim odnosima i u jeziku. Omogućuju nam fleksibilnost misli zbog koje ćemo barem ponekad promijeniti svoj zamrznuti pogled na svijet i sagledati ljudske situacije s raznih gledišta, kako bismo prestali biti Marcuseov „čovjek jedne dimenzije“. Po Grossmanu je to osobito važno u trenutku rata ili militarizacije: vidjeti neprijatelja kao čovjeka, kao osobu kao što smo i mi, jer nečovjeka je puno lakše mrziti (nisu li nacisti Židove nazvali ljudima nevrijednima življenja?).

Dobra nas književnost upoznaje s Drugim, drugačijim od nas – čitajući njega ili nju upoznajemo iznutra, oni postaju dio nas i više ih ne promatramo izvana. Polazeći od tog uvjerenja, Grossman je 1988. napisao knjigu The Yellow Wind sastavljenu od razgovora s Palestincima u izbjegličkom logoru 1980-ih – ne bi li kao Izraelac zadojen službenim narativima bolje shvatio njihovu stranu priče. Na tom principu promjene očišta temelji se i njegova slikovnica Zagrljaj (prev. Laila Šprajc, ArTresor, 2020.). Riječ je o dijalogu majke i sina koji na dva različita načina razmatraju pitanje što znači biti jedinstven. Usput, Grossman je i vrlo dobar dječji pisac, nedavno mu je objavljena zbirka toplih, pomalo starinskih priča Žirafa prije spavanja  (prev. Andrea Weiss Sadeh, Planet Zoe, 2021.).

• Dobre priče uznemiruju

Dobre priče nas ne štite nego nas izlažu, dovode nas u kontakt sa samima sobom i zato nas mogu i promijeniti – takva je baš književnost Davida Grossmana. On nije sveznajući autor koji nas u nešto uvjerava– njegovi likovi pričaju individualne priče u kojima se zrcale društvene i političke okolnosti koje su na njih utjecale. I sam je potomak prve generacije Židova koji su preživjeli Holokaust, a u njegovom je djetinjstvu o tome vladala tišina, tj. mogao je samo nagađati o onome o čemu su stariji nerado govorili. U esejima Writing in the Dark opisuje da je kao dijete čitao Šaloma Alejhema koji je opisivao život u štetlu prije Drugog svjetskog rata, i da je već kao vrlo mlad shvatio da je čitav svijet opisan u toj knjizi nestao u Holokaustu. To mu je saznanje bilo šokantno i posve ga je promijenilo, učinilo ga je pomalo i opsjednutim tom temom.

U Grossmanovim uspomenama na čitanje Šaloma Alejhema zanimljive su primjedbe o jeziku – njegove je knjige čitao 1960-ih, a one su na hebrejski prevedene 1920-ih i 30-ih i nisu bile namijenjene djeci, pa su mu mnoge riječi bile teške i nerazumljive, ali volio ih je čitati jer je u tekstu osjetio egzotičnost i misterij koji donosi nepoznati jezik i dešifriranje značenja iz drugih riječi. I ja se iz djetinjstva sjećam tekstova koje nisam mogla posve pojmiti ali sam ih voljela baš zato što su mi pružali zaumni užitak u nerazumljivome. (To otvara veliko pitanje koje nadilazi okvire ovoga teksta: danas djeci dajemo knjige „primjerene dobi“, a time ih možda podcjenjujemo i oduzimamo im čaroliju jezika koja je Grossmanu već u mladosti omogućila da jezik promatra kao nešto samostalno, nešto što ima vlastite puteve, ne nužno povezane sa značenjem?)

Transgeneracijska trauma proviruje iz mnogih Grossmanovih tekstova, moglo bi se reći da su njegovi tekstovi dali glas drugoj generaciji stradalih koji je mnogima trebao, popunio rupe u obiteljskim povijestima i povijestima čitavih zajednica. I Aronovi roditelji iz Knjige intimne gramatike preživjeli su Holokaust, a njegovo se stagniranje u rastu može shvatiti kao posljedica te traume koja se na drugoj generaciji očituje u nizu psihičkih, mentalnih i fizičkih posljedica, a da i ne znaju zbog čega, i to zbog prve generacije koja je sve tako duboko potisnula. To je potiskivanje središnje pitanje u prvom dijelu Grossmanova romana iz 1984. Vidi pod: ljubav (prev. Marko Gregorić & Alma Milat, Profil 2012.), koji donosi priču o dječaku koji želi znati kako je bilo u Ondjezemlju, ali nitko o tome ne govori, pa iz fragmenata koje čuje slučajno pabirči moguća značenja te zemlje. Primijetite da je zemlja prostorni pojam, a ne vremenski, dakle Grossman tretira Holokaust kao nešto što se u svakom trenutku može ponoviti, a ne nešto zakopano u prošlosti. Taj roman postavlja pitanje kako je moguće živjeti u svijetu u kojem su se dogodile takve strahote i kako u tom svijetu zadržati svoju ljudskost? Da smo bili u Ondjezemlju – bismo li se ponijeli moralno ili bismo se poveli za drugima?

I Grossmanov roman Kad je Nina znala (prev. Andrea Weiss Sadeh, Fraktura, 2020.), govori o obiteljskoj traumi. Utemeljen na stvarnoj sudbini Eve Panić Nahir, opisuje sudbinu Vere koja je u mladosti bila suočena s izborom – prokazati mrtvog supruga kao narodnog neprijatelja ili završiti na Golom otoku. Iz ljubavi prema suprugu izabrala je Goli otok, i time malenu kći osudila na težak i okrutan život bez majke. Kroz čitavu se radnju razmatraju traumatične posljedice te njezine odluke, i to na nekoliko generacija. Roman je dinamičan i jezično nijansiran – glavna junakinja Vera govori individualnim i specifičnim jezikom koji snažno doprinosi njezinoj karakterizaciji.

O traumi na ponešto drugačiji način progovara i netipični antiratni roman Do kraja zemlje (prev. Tatjana Jambrišak, Fraktura, 2016.) – možda Grossmanov najčitaniji. Slojevita je to priča o Ori čiji sin odlazi u rat, a ona ima predosjećaj da bi mogao poginuti. Kako bi izbjegla vladine službenike koji će joj zakucati na vrata i javiti da joj je sin mrtav, kreće na putovanje jer nije mi važno gdje sam nego gdje nisam (162). Tematizira sjećanje i gubitak (kako doći do dna tuge i početi se opet primicati životu?), velike ljubavi i odnos s djecom, politiku i ratove koji mijenjaju život pojedinaca. Igra sudbine se pobrinula da Do kraja zemlje bude najtraumatičnije od svih Grossmanovih djela, kao neko jezovito pretkazanje koje se prelilo iz teksta i odjeknulo u stvarnosti: kad je roman bio skoro gotov, Grossmanov sin Uri poginuo je u Drugom libanonskom ratu.

• Pokušati iskazati neizrecivo

Grossman nije prvi pisac koji je razmišlja o tome kako govoriti o strahoti poput Holokausta, pitajući se postoji li jezik koji nam može približiti nešto što se čini nepojmljivim. To su se već pitali Paul Celan, Ingeborg Bachmann, Primo Levi i mnogi drugi. Osim diferenciranog jezika likova i priča ispričanih iz različitih očišta, Grossman je tome odlučio doskočiti i iskušavanjem raznolikih književnih formi. Dokumentarnim dijelovima pribjegavaju njegovi romani Kad je Nina znala i Vidi pod: ljubav koji se sastoje od bajkovitih, izmaštanih priča, i enciklopedijskih natuknica. Roman Ušao konj u bar (prev. Andrea Weiss Sadeh, Fraktura, 2018.) napisan je kao stand-up monolog koji izgovara problematični i istraumatizirani komičar. Od stand-upa očekujemo humor, a ovo je žestoki i povremeno neugodni psihološki roller coaster koji čitatelje vrti oko vlastite osi, tjerajući ih da povremeno ostanu bez daha. Nelagoda je povezana i s činjenicom da su svi u publici suučesnici nečeg strašnog što baš i ne razumiju najbolje. Pred očima im se čovjek slama pod svojom traumom, hoće li netko reagirati? Publika postaje poput onih koji snimaju selfije pored žrtava masakra: Ne sumnjam da bi već odavno ustali i otišli, ili njega otjerali s pozornice zviždanjem i bukanjem, da nema tog iskušenja kojem je tako teško odoljeti – iskušenja da zavire u pakao drugog čovjeka (77). Stvari se otimaju kontroli: komičar im pokazuje ožiljke, spominje „mamin Holokaust“, samoozljeđuje se – prema kraju sve jače, a govor mu je sve nerazumljiviji, kao da pripovijeda unutra, unutar sebe samog (165), slično kao što se Aron pri kraju romana sve više gubi u vlastitom svijetu i jeziku.

Imre Kertesz – još jedan veliki pisac zaokupljen pitanjem kako živjeti i stvarati nakon Auschwitza – u romanu Likvidacija (prev. Xenia Detoni, Fraktura, 2004.) piše:

Ali ja zato vjerujem u pisanje. Ni u što drugo, jedino u pisanje. Čovjek živi poput kukca, ali piše kao bogovi. Nekoć su znali tu tajnu, no ona je danas zaboravljena: svijet se sastoji od krhotina, nesuvisao je, mračan kaos koji na okupu drži još jedino pisanje (95).

Grossman bi se sigurno složio. Svojim nas opusom vodi na mračna mjesta koja ne posjećujemo rado. Suočava nas s našim frustracijama, strahovima, teškim emocijama, istražujući svojim tekstovima našu ranjivost i proširujući njezine granice, ali ipak, čitamo ih do kraja kao u groznici, jer sve su to klasici – kako bi rekao George Steiner – knjige koje čitaju nas – a nakon što smo pročitani, nismo baš posve isti.

Čitajte Grossmana, on je možda najveći suvremeni pisac. Aronov problem s rastom može se shvatiti kao metafora za zakržljalost, zaostalost svijeta koji ne može naprijed nego iz generacije u generaciju stagnira, šalje nove mladiće u ratove, oduzimajući im ljudskost i pravo na individualnost. To je nepojmljivo koliko god bilo svakodnevno, i mi nemamo drugi svijet nego samo ovaj u kojem smo ranjeni stvarnošću, u kojem se pravimo odraslima, ali volimo bježati od odgovornosti. Možda Aron ne može narasti niti se iskobeljati iz teškoća koje sa sobom nosi svakodnevica odraslih ljudi, i zapravo ga je lako razumjeti – no mi sa svakim Grossmanovim retkom rastemo, i osjećamo da smo u tom konfuznom svijetu konačno došli do riječi.