Istospolni parovi jednakopravni su u udomiteljstvu. Zašto ne i u umjetnoj oplodnji?

Zakonski je medicinska oplodnja određena kao liječenje, čime se, a da ih se ne diskriminira, pokušava zaobići tri skupne: žene koje nemaju partnere, lezbijske parove i transrodne osobe, identitetske muškarce sa ženskim reproduktivnim organima. Duje Kovačević kritizira taj pristup kao nedosljedan i predlaže rješenje

• Autor je stekao magisterij filozofije na Central European University (CEU) u Budimpešti

Početkom godine Ustavni je sud donio je odluku da državna tijela svima pod jednakim uvjetima moraju osigurati pristup „javnoj usluzi udomiteljstva“.

• Narativ usluge

Narativ javne usluge nije nimalo slučajan. Naime, Zakon o suzbijanju diskriminacije zabranjuje diskriminaciju po vjerskoj, spolnoj, rasnoj i drugoj osnovi, između ostalog, i u pružanju te primanju usluga. Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola nepovoljno postupanje prema (neformalnim) životnim partnerima u smislu pristupa uslugama u javnoj i tržisnoj sferi tretira kao diskriminaciju.

Rezon devet ustavnih sudaca koji su de facto omogućili gej parovima da postanu udomitelji posve je, baš kao i princip koji iz njega proizlazi, evidentan. Gej parovima ne smije se u startu zabraniti da budu udomitelji jer udomiteljstvo je javna usluga, a uskraćivanje pristupa uslugama je diskriminatorno. Ergo, da ne bude diskriminacije, svima treba omogućiti pristup.

• Što je medicinski potpomognuta oplodnja?

Medicinski potpomognuta oplodnja u Hrvatskoj zakonom je određena kao postupak koji se „provodi tek kada je dotadašnje liječenje neplodnosti bezuspješno ili bezizgledno, te radi izbjegavanja prijenosa teške nasljedne bolesti na dijete kod prirodnog začeća“. Zakon eksplicitno kaže da pravo na pristup postupcima medicinske oplodnje imaju neplodni supružnici i izvanbračni parovi te žene čije je liječenje neplodnosti bezuspješno ili bezizgledno. Jednostavnim riječima, možemo reći da su postupci medicinske oplodnje implicitno određeni kao postupci liječenja, odnosno izbjegavanja ili zaobilaženja urođenih ili stečenih nedostataka.

Određivanjem postupaka medicinske oplodnje na takav način lukavo se, no kao što ćemo vidjeti, neuspješno pokušava izbjeći direktna diskriminacija prema trima skupinama kojima pristup takvim postupcima zakonom nije eksplicitno omogućen. U prvom redu prema ženama koje nemaju partnere. U drugom redu prema lezbijkama, bilo da se radi o formalnim ili neformalnim životnim partnericama. U trećem redu prema transrodnim osobama koje su, pravno i identitetski muškarci, no zadržali su ženske reproduktivne organe i mogu iznijeti trudnoću. Rezon zakonodavca se ovdje, kao i princip koji iz njega proizlazi, čini evidentnim. Ako neki medicinski postupak pripada domeni liječenja, odnosno izbjegavanja ili zaobilaženja nedostataka, onda pristup treba omogućiti samo onima koji pate od tog nedostatka. Ergo, ako netko ne pati od nedostatka, ne treba mu omogućiti pristup medicinskom postupku.

No, za razliku od principa sadržanog u argumentima devetero ustavnih sudaca apropos udomiteljskih prava, ovdje se nameće dodatno pitanje – moramo li nužno medicinsku oplodnju odrediti na taj način?

Netko bi rekao da je takvo određene sasvim logično. Baš kao što na umjetni kuk nemaju pravo oni čiji su kukovi zdravi i funkcionalni, a ne u bezizglednom stanju; baš kao što na amputaciju noge nemaju pravo oni čija je noga zdrava i funkcionalna, a ne u bezizglednom stanju; baš kao što na presađivanje srca nemaju pravo oni čije je srce zdravo i funkcionalno, a nije u bezizglednom stanju – baš tako ni fertilne, u reproduktivnom smislu zdrave žene, čija mogućnost za začeće nije bezizgledna, nemaju pravo na pristup postupcima medicinski potpomognute oplodnje; odnosno, u genetskom smislu zdrave žene i (izvan)bračne zajednice, čijim prirodnim miješanjem gena ne bi došlo do nasljeđivanja teških genetskih bolesti ili nedostataka, nemaju pravo na pristup postupcima medicinski potpomognute oplodnje.

• Koga točno liječimo?

No, s ovakvom kvalifikacijom, koliko se god naizgled činila besprijekornom postoji jedan problem.

Naime, kod svih medicinskih postupaka kojih se možemo sjetiti, a koji za svrhu imaju liječenje, odnosno izbjegavanje ili zaobilaženje urođenih ili stečenih nedostataka, liječimo specifičnu osobu koja od tog nedostatka pati. Kod ugradnje umjetnih kukova, amputacije udova ili presađivanja organa, postoji točno jedna specifična osoba koja u pojedinom slučaju pati od neke bolesti ili nedostatka. Na točno tu specifičnu osobu primjenjujemo neki od spomenutih postupaka kako bismo njezinu bolest ili nedostatak izliječili, izbjegli ili zaobišli.

Kako izgleda proces umjetne oplodnje embrija

Kod medicinski potpomognute oplodnje to, jednostavno, nije slučaj. Postoji određeni nemalen broj slučajeva u kojima je reproduktivno zdravlje žene netaknuto, a neplodan je supružnik ili izvanbračni partner; ili se radi o teškoj nasljednoj bolesti koju prenosi samo potencijalni otac. No, neovisno o tome, postupci medicinski potpomognute oplodnje naposljetku se provode upravo na ženama i/ili završavaju u njihovim reproduktivnim organima. Ako je muškarac neplodan, neovisno o tome što je žena fertilna jedan od postupaka jest umjetna oplodnja žene muškim spolnim stanicama donora. Bilo da se radi o intrauterinoj (unutarmateričnoj) inseminaciji ili vanjskoj oplodnji (IVF), žena je ta u kojoj se odvija postupak i/ili završava u njenom tijelu.

Ako bismo se striktno držali principa da pristup liječenju nedostataka imaju samo oni koji pate od tog nedostatka, onda bismo fertilnim ženama koje imaju neplodnog partnera onemogućili pristup medicinskoj oplodnji. U nekom surovom i sirovom svijetu savjetovali bismo im da nađu fertilnog partnera

Da sumiramo – dok se u ostalim, maltene svim postupcima koji za svrhu imaju liječenje, odnosno izbjegavanje ili zaobilaženje nedostataka, tretira upravo osoba koja pati od tog nedostatka, kod medicinske oplodnje to nije tako. Ako bismo se striktno držali principa koji kaže da pristup postupcima liječenja nedostataka imaju samo oni koji pate od tog nedostatka, onda bismo svim fertilnim ženama onemogućili pristup medicinskoj oplodnji. U nekom alternativnom, doduše surovom i sirovom svijetu, savjetovali bismo im da nađu fertilnog partnera. Otprilike baš onako surovo i sirovo kao što važeći Zakon implicitno čini ženama bez partnera, lezbijkama i transrodnim osobama. O razmjerima apsurda dovoljno govori činjenica da postojeći propisi isto to čine i lezbijkama ako su i obje neplodne.

Netko bi sad mogao reći da postupcima medicinski potpomognute oplodnje ne liječimo (preciznije, zaobilazimo) neplodnost jedne osobe, žene ili muškarca, već neplodnost njihove (izvan)bračne zajednice. No, u tom, pak, slučaju, zašto ne bismo tako liječili i neplodnost lezbijskih zajednica? Tehnički, dvije žene ne mogu prirodno začeti pa se, ako ih gledamo kao zajednicu, njihova zajednica opravdano može smatrati neplodnom. Neki od lezbijskih parova, kao što smo spomenuli, nisu ni, kako neki to vole reći ‘socijalno’ neplodni, već i biološki. Isto je i s transrodnim osobama – muškarcima koji su zadržali ženske reproduktivne organe. I oni mogu biti u neplodnim zajednicama. Na kraju dana, i biološki fertilna žena bez partnera je, koliko god to paradoksalno zvučalo, infertilna – jer sama prirodnim putem ne može začeti.

Izuzimanje lezbijskih zajednica, žena bez partnera i transrodnih osoba, ako bismo na tome ustrajali, u ovom bi kontekstu bilo arbitrarno i neopravdano, barem do onoga trenutka dok zakonodavac ne ponudi objašnjenje zašto se određene grupe ljudi automatski isključuju iz prava na pristup postupcima medicinske oplodnje. Takvo objašnjenje u Hrvatskoj još nije ponuđeno.

• Vratimo se na usluge

Vidimo, dakle, da trenutno postojeći propisi kao i principi na kojima su (prešutno) utemeljeni – dovode do apsurda. Njemu se možemo potpuno predati pa uvesti raznorazne kvalifikacije i barijere te još većem broju ljudi onemogućiti pristup postupcima medicinski potpomognute oplodnje – ili – možemo krenuti alternativnim putem.

Alternativni put je upravo put usluge. Zašto ne bismo postupke medicinski potpomognute oplodnje jednostavno odredili i tretirali (no pun intended) kao tržišne ili javne medicinske usluge? Na taj način riješili bismo, pod jedan, očito postojeći problem diskriminacije žena bez partnera, transrodnih osoba (bilo bez partnera ili u neplodnim zajednicama) te biološki plodnih i neplodnih lezbijskih parova na koji udruge za ljudska prava aktualno upozoravaju; a pod dva, izbjegli bismo apsurd u kojem konstantno moramo preispitivati opravdanost o(ne)mogućavanja pristupa postupcima medicinske oplodnje određenim ljudima ili skupinama ljudi.

Spremnici u kojima se čuvaju smrznuti zameci za umjetnu oplodnju

Kada bi se, ustavnopravno, medicinski potpomognuta oplodnja tretirala kao usluga, pristup bi trebao biti omogućen svima pod jednakim uvjetima. Izuzeci bi bili ljudi i skupine ljudi na kojima se, zbog opravdanih razloga, takvi postupci ne mogu provesti – primjerice, žene bez reproduktivnih organa, trans muškarci ili žene s disfunkcionalnim i nedovoljno funkcionalnim reproduktivnim organima. Osim spomenutih, pristup bi se takvim postupcima iz moralno-pravnih razloga onemogućio, kao i u inim drugim pitanjima, maloljetnim osobama i osobama koje nemaju poslovnu sposobnost.

• Može li biti oboje?

Prirodno se nameće još jedno pitanje – zašto postupke medicinske oplodnje ne možemo tretirati i kao metode liječenja, odnosno zaobilaženja nedostataka i kao uslugu, ovisno o razlozima zbog kojih se ljudi odlučuju na takve postupke? Već postoji barem jedna grana unutar medicine – plastična kirurgija – koja se praktično tretira na takav način. Osobe koje, recimo, uslijed nesreće ili nezgode trebaju neki vid plastične rekonstrukcije, za njih je estetski kirurg kao i postupci koje provodi svojevrsna metoda liječenja. Isto vrijedi i za ljude s urođenim nedostatcima kojima treba neki oblik rekonstrukcije.

Postoje, pak, i ljudi koji nisu zadovoljni izgledom svog nosa, grudi, čeljusti, usana, očiju pa se iz razloga puke estetske prirode odlučuju otići ‘pod nož’. Takve ljude nećemo nazvati pacijentima, već klijentima ili korisnicima usluga estetske kirurgije. Razlika je, barem u državama regije, uglavnom u tome tko snosi troškove postupaka. Tako za prvu skupinu ljudi, pacijente, kojima je potrebna estetska intervencija troškove uglavnom pokriva zdravstveno osiguranje; a oni koji tu uslugu potražuju iz vlastitog nahođenja uglavnom moraju platiti i po više desetaka tisuća kuna, ovisno o složenosti postupka.

Da se vratimo na pitanje – zašto se na sličan način ne bi tretirali i postupci medicinski potpomognute oplodnje? Za one koji prirodno, pa ni uz višestruku terapiju, ne mogu začeti, neka to bude intervencija liječenja, odnosno zaobilaženja nedostataka. A za one koji tek žele imati svoje dijete, a nemaju inherentni biološki problem s reproduktivnim zdravljem i neplodnosti, neka to bude medicinska usluga. Shodno tomu, može se odrediti i kojoj grupi osoba zdravstveno osiguranje pokriva sve ili većinu troškova postupaka. Ovdje bi se, jasno, dalo diskutirati o tome tko pripada kojoj skupini i tko sve ‘zaslužuje’ da im postupci budu pokriveni osiguranjem, no to je sasvim zasebna tema kojom se ovdje dalje neću dubinski baviti.

Na kraju dana dolazimo do zaključka da je, barem na konceptualnoj razini, Ustavni sud rezonom o udomiteljstvu kao „javnoj usluzi“ zapravo rekao i učinio puno više od omogućavanja gej parovima da postanu udomitelji (što je, po sebi, već dovoljno hvalevrijedan potez). Sad to samo netko bitan mora i primijetiti.