Ivo Banac (1947-2020). Sudbina povratnika

Prelazak istaknutoga i svjetski poznatoga povjesničara s jednoga od najuglednijih svjetskih sveučilišta na naše zagrebačko nije bio jednostavan. Morao je proći proceduru izbora u znanstveno zvanje (čega u Americi, naravno, nema) – i sve se to odužilo na skoro godinu dana, piše profesor Damir Agičić u povodu nedavne smrti Ive Banca, istaknutog povjesničara i političara

U petak, 3. srpnja 2020. sa zagrebačkog je Mirogoja put rodnoga Dubrovnika ispraćen Ivo Banac, američki i hrvatski povjesničar, političar i borac za ljudska prava. Na ispraćaju je nadahnuto i lijepo govorio Ivan Zvonimir Čičak, stihove jedne svoje pjesme pročitao je Drago Štambuk, a u ime zagrebačkih studenata i doktoranada od profesora se oprostio Martin Previšić. Crkveni obred predvodio je rektor zagrebačkoga Hrvatskog katoličkog sveučilišta Željko Tanjić, koji je također govorio o samome pokojniku i suradnji s njime na uspostavi doktorskih studija povijesti na tom sveučilištu.

Ivo Banac rodio se u Dubrovniku dvije godine nakon završetka Drugoga svjetskog rata, 1. ožujka 1947. Nije dugo živio u poslijeratnoj Hrvatskoj – već kao dvanaestogodišnjak s majkom je preselio u Sjedinjene Američke Države, gdje mu je živio otac. Školovao se u njujorškoj isusovačkoj gimnaziji Loyola te na tamošnjem sveučilištu Fordham, koje je u devetnaestom stoljeću osnovala katolička biskupija New Yorka i ubrzo ga predala na upravljanje isusovcima. Studirao je povijest, a među profesorima mu je bio i Oskar Halecki, poljsko-američki povjesničar čija je majka bila kći devetnaestostoljetnoga virovitičkog župana Leopolda Delimanića. Magistarske i doktorske studije Banac je nastavio na Stanfordu u Kaliforniji, studirajući kod Waynea Vuchinica. Desetak godina kasnije nagradom koja nosi Vuschinicevo ime nagrađena je Bančeva izvrsna knjiga The National Question in Yugoslavia: Origins, History, Politics objavljena kod Cornell University Pressa 1984, a u hrvatskome prijevodu Josipa Šentije kao Nacionalno pitanje u Jugoslaviji: porijeklo, povijest, politika četiri godine kasnije u izdanju nakladničke kuće Globus. Vrlo je brzo nakon prve Banac objavio i drugu knjigu, With Stalin Against Tito: Cominformist Splits in Yugoslav Communism, koja je također doživjela svoje hrvatsko izdanje u Šentijinu prijevodu (Sa Staljinom protiv Tita: informbiroovski rascjepi u jugoslavenskom komunističkom pokretu, Globus, 1990). Te su dvije knjige imale većega odjeka vani nego u Jugoslaviji i Hrvatskoj, ali to više govori o nama samima. No zato je njegova posljednja knjiga Hrvati i Crkva. Kratka povijest hrvatskog katoličanstva u modernosti iz 2013. godine doživjela niz pohvalnih prikaza u hrvatskim i bosansko-hercegovačkim časopisima.

Obojice se svojih profesora sa studija povijesti, i Haleckoga i Vuchinica, Banac kasnije rado prisjećao, jednako kao i svoga prethodnika na Sveučilištu Yale Piotra S. Wandycza. Inače, na tom je uglednom američkom sveučilištu Banac postigao sve profesorske stupnjeve, a u dva je mandata vodio Pierson College. Predavao je istočnoeuropsku povijest, a kod njega su kao stipendisti boravili i neki istaknuti hrvatski povjesničari poput Josipa Vrandečića i Andree Feldman, koja mu je kasnije postala i supruga.

U Hrvatsku je Banac redovito dolazio još prije rata i osamostaljenja, a od devedesetih te su se posjete u potpunosti ustalile, zapravo je već od polovice devedesetih kao profesor Srednjoeuropskoga sveučilišta u Budimpešti jednom nogom bio u Dubrovniku i Hrvatskoj. Vodio je Institut Otvoreno društvo Hrvatska. U to je doba snažno promovirao liberalne ideje, sudjelovao sa Slavkom Goldsteinom, Vesnom Pusić i drugima okupljenima oko časopisa Erasmus u kritici Tuđmanova režima koji je bio uspostavljen u ratnoj i poratnoj Hrvatskoj. Osobito se protivio idejama o podjeli Bosne i Hercegovine, koje su se povremeno pojavljivale u (tajnim) pregovorima među političkim faktorima. Aktivno je djelovao u Hrvatskom helsinškom odboru, uvijek se zalažući za prava običnih građana, za uspostavu demokratskih uzusa i političkih sloboda. Bio je i predsjednik toga odbora. U tom se smislu Banac angažirao i na političkoj sceni, u Liberalnoj stranci, koju je kratko vrijeme i vodio kao predsjednik, te sudjelujući u Račanovoj koalicijskoj vladi kao ministar zaštite okoliša i prostornoga uređenja. Potom je u jednome mandatu bio saborski zastupnik. Bio je i na čelu savjeta Instituta Vlado Gotovac.

Nekako sam ga u to vrijeme, na početku novoga milenija, i osobno upoznao. Imponirao je svojom rječitošću i znanjem, britkim analizama povijesnih pitanja i aktualnoga političkog trenutka. Negdje tamo 2006. ili 2007. na mojem se Odsjeku za povijest počelo razgovarati o tom kako bi bilo dobro da se pita profesora Banca bi li bio voljan doći na Filozofski fakultet te na Sveučilištu u Zagrebu nastaviti svoju profesorsku i znanstvenu karijeru. I sam sklon takvoj opciji, obećao sam kolegama da ću ga prvo pitati je li uistinu zainteresiran prijeći na naš fakultet – nismo smjeli niti pomisliti da raspišemo natječaj za najviše zvanje, na koji se ne može (ili ne želi) javiti nitko – takvo bi radno mjesto u tom slučaju bilo zauvijek izgubljeno. Njegov je odgovor bio pozitivan, reakcija uprave fakulteta i nadležnoga ministarstva također, te se Bančev dolazak mogao realizirati. U ime Katedre za svjetsku povijest novoga vijeka napisao sam obrazloženje i postavio ga pred svoje kolegice i kolege. Ipak, na sjednici odsjeka prevladala je želja Ive Goldsteina da Banac bude angažiran na Katedri za hrvatsku povijest, na predmetima dvadesetostoljetne hrvatske povijesti.

Prelazak istaknutoga i svjetski poznatoga povjesničara s jednoga od najuglednijih svjetskih sveučilišta na naše zagrebačko sveučilište ipak nije bio tako jednostavan jer procedure takav slučaj ne predviđaju. Formirana je natječajna komisija te raspisan natječaj, Banac se prijavio, ali su se onda stvari zakomplicirale – morao je proći proceduru izbora u znanstveno zvanje (čega u Americi, naravno, nema), a to je proces koji traje nekoliko mjeseci… pa onda proceduru na samome sveučilištu (nakon što je na fakultetu već bila provedena) – i sve se to odužilo na skoro godinu dana. Sjećam se kako je jednom zgodom profesor ustvrdio da je ta naša suvremena birokratska zapetljanost umnožak austrougarske i komunističke, a potom me u jednom času pitao mogu li mu kazati makar samo to koliko se kandidata na natječaj javilo, i je li možda poveći broj kandidata utjecao na usporenje procesa izbora. Nije mogao povjerovati da se na natječaj nije javio nitko osim njega, „pa kako to, da se na najprestižnije mjesto za povjesničara u zemlji nitko nije javio?“ No cijeli je proces njegova dolaska na mjesto profesora išao po posebnoj proceduri znanstvenika-povratnika koju je tih godina uspostavio ministar Dragan Primorac, i nitko drugi nije niti mogao konkurirati… Tada mi je ispričao i o tom kako se kod njega na Yaleu biraju redoviti profesori – ali to je jedna druga priča.

U svakom slučaju, nakon dugih mjeseci čekanja, Ivo Banac izabran je 2008. za redovitoga profesora hrvatske povijesti dvadesetoga stoljeća na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Doduše, prvo je morao završiti zadnji semestar na Yaleu, što smo mu i omogućili. Predavao je sa žarom, uveo nekoliko izbornih predmeta koje su studenti rado pohađali, a najvažniji mu je – kako je sam znao isticati – bio rad s doktorandima. Želio je na taj način utjecati na promjenu nekih paradigmi u hrvatskoj historiografiji. Koliko je u tom uspio, pokazat će neke buduće analize. Ja o tom ne mogu suditi jer je bio mentor i mojoj supruzi koja je pisala o poslijeratnoj povijesti hrvatske historiografije. Tijekom desetogodišnjeg rada na Filozofskom fakultetu u Zagrebu više je bila vidljiva i prepoznatljiva Bančeva javna i publicističko-politička djelatnost nego rezultati njegovih novih znanstvenih istraživanja.

Ivo Banac bio je neobična pojava u hrvatskoj historiografiji. Njegov dolazak na fakultet dio članova Odsjeka za povijest nije prihvaćao, djelomice jer su u njemu vidjeli barda liberalne Hrvatske. Pet godina kasnije, kada se glasalo o produljenju njegova radnog odnosa na pet godina, više od trećine članova izjasnilo se protiv. U tom slučaju bili su vjerojatno pomiješani razlozi protivljenja jer je tada, 2012. godine, već uvelike nedostajalo radnih mjesta za mlađe. Sjećam se da smo tu sjednicu imali točno na Bančev šezdesetpeti rođendan i da sam mu javio rezultate glasanja – ležao je bolestan u dubrovačkoj bolnici, i bilo mu je drago što mu je nastavnički rad produžen (jer, istraživao je i pisao sve do prije mjesec, dva, dok ga bolest nije posve skrhala). No u glasu mu se mogla osjetiti i tuga, zapravo čak ljutnja što je bilo toliko glasova protiv. Ostao je raditi idućih pet godina, mentorirao još nekoliko doktoranada i doveo asistenta.

U to vrijeme, u zadnjih pet godina svoga rada na Filozofskom fakultetu, Ivo Banac sve se više odvajao od kruga onih koji su se izrazito zalagali za njegov dolazak na fakultet, a sve više povezivao s onima koji su se 2008. njegovu dolasku protivili. Mislim da neću pogriješiti kada kažem da se u nekih sedam, osam godina krug posve preokrenuo – nekadašnji pobornici i prijatelji postali su mu oštri kritičari i protivnici, a nekadašnji protivnici prometnuli su mu se u poštovatelje i pobornike. Tomu je i on sam doprinosio svojim kolumnama u Jutarnjem listu, kao i javnim nastupima na televiziji i drugim vidovima javne djelatnosti. Kolege u njemu nisu više vidjeli povjesničara Ivu Banca već publicista i političara s desne strane političkoga spektra. Sam sam ga dugo branio, ističući njegov „američki“ liberalni pristup – nesklonost komunističkoj hrvatskoj/jugoslavenskoj prošlosti ali i protivljenje agresivnom etničkom nacionalizmu te kritiku zločinačkoga ustaškog režima. Tim mi je manje bilo jasno kako se može družiti, pa čak i prijateljevati s onima koji otvoreno promoviraju agresivni hrvatski nacionalizam. U posljednjih pet, šest godina nismo se više intenzivno družili kao nekoć, čak smo rijetko popili kavu, pa nisam bio u prilici o tom s njime razgovarati. A volio bih znati koji su ga razlozi nagnali na takvu promjenu.

U svakom slučaju, Ivo Banac bio je velik, bio je „gromada i u fizičkom i u intelektualnom smislu“, kako je to na ispraćaju istaknuo njegov prijatelj i suradnik Čičak. Njegov znanstveni i publicistički rad, kao niti njegova aktivistička i politička djelatnost, nisu dosad bili tema temeljitijih analiza, njegove prve dvije knjige imale su i imaju utjecaj u historiografiji. Ivo Banac ostavio je trag u hrvatskoj povijesti i u historijskoj znanosti, doduše više u američkoj i svjetskoj nego u hrvatskoj historiografiji. Naći će se valjda i neki tragalac koji će te tragove usustaviti te dati ocjenu njega i njegova djela. Neće to biti lak posao.