Ivo Bićanić o programu zeleno-lijeve koalicije! Sada smo stvarno na korak do Europe

Želimo li živjeti u zemlji koju nude lijevo-zeleni? Kakvi god budu rezultati oni neće biti moćni, neće krojiti zemlju po svojemu ni određivati dnevni red promjena. Ali će utjecati na ishod nekih važnih pitanja. Hrvatsku bi mogli približiti zemlji u kakvoj bi bilo bolje živjeti. S njima u Saboru svakako će biti zanimljivije, a vjerujem i bolje. MOŽEMO im (a s njima i Radi Borić ) dati priliku

• Naslovna ilustracija: zeleno-lijeva koalicija ispred Sabora u Zagrebu gdje je predstavila žene na njihovim izbornim listama (youtube)

U utorak 14. lipnja 2020. lijevo-zelena koalicija predstavila je svoj izborni program. Sada smo stvarno na korak do Evrope, a kada uđu u Sabor, bit ćemo dio Evrope. Svaka evropska zemlja koja drži do sebe ima takve u svojem parlamentu, u nekima ih je više, u nekima manje, ali uvijek su prisutni, a ponekad i u vladajućoj koaliciji.

Izgradnja lijevo-zelene koalicije nije laka i često je to više problem “njih” stranaka nego “nas” birača, jer jake ličnosti nije lako složiti u koaliciju kao ni rogove u vreću. No naši su se nekako posložili i ponudili koalicijski okvir programa. Već na prvi pogled jasno je da ne igraju po pravilima.

Pravila izbora koja slijede sve stranke ekonomisti najbolje opisuju kao kejnzijanski izbor ljepote. Keynesova je priča predobra da se ovdje ne bi još jednom ponovila. Novine objave 100 slika ljepotica (govorimo o 1936. godini) i ponude bogatu nagradu onome tko pogodi najljepšu po mišljenju većine. “Pojedini takmičar ne izabire lica koja on smatra najljepšima već ona koja smatra da će se najviše dopasti ostalim takmičarima. Svi takmičari pristupaju rješenju s istog stanovišta. Ne radi se o tome da se izaberu oni koji se prema najboljoj osobnoj ocjeni takmičara stvarno najljepši, niti oni koji se prema mišljenju prosječnih iskreno smatraju najljepšima. Došli smo do trećeg koraka u kojemu posvećujemo naš razum predviđanju što prosječni takmičari očekuju da će biti prosječno mišljenje” (strana 101 hrvatskog prijevoda iz 1987. i 156 prvog izdanja Keynesove Opće teorije iz 1936.).

Dakle, stranke lijevo-zelene koalicije ne igraju po pravilima drugih stranaka i ne nude ono što misle da njihov očekivani prosječni glasač želi čuti. Lijevo-zeleni idu obrnutim putem, odnosno ne podilaze i ne pogađaju što misle drugi. Oni kažu što misle da je pogrešno i što žele ostvariti, a vi ako se s njima slažete i volite ih, možete za njih glasati. Glasati za njih možete i ako volite raznolikost – vive la difference! – ili ne volite favorite pa glasate za underdogs.

Ne znam što lijevo-zeleni govore na skupovima i u medijima, što “tvitaju” po društvenim mrežama ili rade kako bi prikupili glasove. Mene zanima isključivo jedan dio njihovog programa, onaj ekonomski. Zanima me što su o tome napisali. Ključno je pitanje, naime, hoćete li se morati sramiti ako o tom programu govorite ili po njemu glasate.

Tekst je kratak, što je jako dobro (kraći je od tri stranice). Fokusiran je na ono što koalicijske stranke zanima, gdje im je srce, i na ono o čemu nešto znaju, što je također dobro jer nema pretvaranja (odnosno ne igraju kejnzijansku igru). Dobro je napisan, no s ponekim čudnim izrazom (komodifikacija? kooperativno gospodarstvo?). Međutim, ambalaža bi mu mogla biti bolja. Začudilo me što se nisu više potrudili oko izgleda programa (osobito grafičkog), od mladih ljudi vičnih modernim tehnologijama očekivala bi se maštovitija rješenja. Iako tekst jest kratak, ipak sadrži određeni broj truizama. U njemu ima nejasnoća i vidljivo je da je to program koalicije pa je svaka njezina stranka imala svoju najdražu ideju koju je u njega htjela ubaciti, što je donekle konfuzno. Ovaj problem se djelomično može riješiti ako se pogledaju programi pojedinih stranaka, recimo “Možemo” i “Zagreb jer naš” imaju svoj detaljni program.

No ono što je važno jest sadržaj programa. Kako je rečeno, lijevo-zeleni ne igraju kejnzijansku igru. Izabrali su pet područja o kojima im je stalo da nešto kažu i kojima se kane baviti. Prema programu, zanima ih sljedeće: zeleno gospodarstvo, tržište rada, raspodjela, demokratizacija i korupcija (zašto su ovo klasificirali kao tri područja nije jasno ali je zbunjujuće).

Nakon kratkog uvoda koji je mješavina općih mjesta slijede smjernice. Ni tu se nisu othrvali truizmima, ima ih općih (tko bi se, na primjer, usprotivio tome da se “olakša poslovanje gospodarskih subjekata u svim sektorim a regulativom koja vodi računa o njihovoj veličini, vrsti djelatnosti i kapacitetima“?) i njihovih vlastitih (recimo: “Klimatske su promjene također povezane s migracijama, kao i s pojavom novih bolesti i infekcija“).

Za svako od poglavlja nude desetak smjernica, za koje možemo pretpostaviti da predstavljaju ono što koalicija želi ostvariti, i na to se valja usredotočiti. Nažalost, to je popis bez reda. Neke važne stvari su pri dnu, a neke manje važne blizu vrha popisa, pa prioriteti koalicije nisu jasni, kao ni to što je minimum ispod kojeg ne žele ići. Vjerojatno je to zato što se predstavljaju kao koalicija, ali su u stvarnosti platforma koja mora čuvati raznolikost svojih članica. Zato, strogo uzevši, ovo i nije program – uostalom, oni ga sami nazivaju koalicijskim okvirom.

Unatoč takvoj raznolikosti članica (koja je meni osobno draga, no treba je uvijek imati na umu) vrlo je važno napomenuti da u programu nema posve otkačenih, ridikuloznih, radikalnih ili ekstremnih smjernica. One jesu lijeve (recimo oko poreza ili nejednakosti) i zelene (energetske zadruge), no tu nema nikakvih zapjenjenih krajnosti. Čovjek se može s njima neslagati, no kako u programu nema ničega sramotnog, moguća je svaka  rasprava.

Riječ je zapravo o prilično benignom lijevo-zelenom programu. Ovo je važno napomenuti jer oni koji o ovom programu govore neće steći reputaciju političkog ridikula i marginalca, a protivnici program neće moći napadati kao ekstreman i neznalački. Naravno, uvijek će moći izvući pojedince iz platforme koji guraju svoje vlastite ideje, a koje nisu u programu i koji nisu mainstream lijevo-zeleni, no to je već lažno predstavljanje cjeline. Lijevo-zelena koalicija na politički dnevni red stavlja važne nove ideje vrijedne rasprave. Nažalost, program ne nudi rješenja za njihovu realizaciju, no ideje su već same po sebi korak u pravom smjeru.

Tri primjera za ovakve novine (iz svakog poglavlja po jedan): ekonomski uspjeh ne bi se mjerio BDP-om ili zaposlenošću, povećala bi se razina porezne pravde i proširio opseg za direktno odlučivanje. I tri primjera za standardne teme (ponovno, iz svakog poglavlja po jedan): učinkovit i pravičan pravosudni sustav, ojačanje neovisnosti medija i zaštita prirodnih javnih dobara.

• Gotovčev gambit

Ono što, međutim, mene u programu najviše brine jest da se ne nudi rješenje za Gotovčev gambit (davno, čega se neki još sjećaju, Gotovca su upitali zašto je rijetko u Saboru, a on je odgovorio da je tamo kada se raspravlja o nečemu što ga zanima, što je bezobrazni odgovor jer ja kao glasač hoću da je on tamo kada se raspravlja i odlučuje o onome što mene zanima, a svoje privatne interese neka izabrani zastupnik ganja u svoje slobodno vrijeme).

Kada se sagleda cijeli program, vidljivo je da raspon zanimanja koalicije nije sveobuhvatan. Od malih stranaka takvo se što i ne očekuje (od velikih svakako da), pa ima puno stvari o kojima program šuti. Postavlja se pitanje što će lijevo-zeleni raditi kada se budu donosile odluke o stvarima koje ih previše ne zanimaju ili o kojima nemaju znanja. Donekle s pravom bije ih glas urbanih, obrazovanih i mladih (ovo posljednjeu određenoj je mjeri perspektiva umirovljenika), sa sklonošću aktivizmu. Kada su izvan zone udobnosti hoće li glasati s krdom? Trgovati kako bi se realizirao neki njihov interes (i kao na kraju Orwellove Životinjske farme početi hodati na dvije noge)? Hoće li učiti o pitanjima koja ih usko ne zanimaju pa onda upućeno glasati? Kako će učiti? O tome program šuti, a ne bi trebao jer to su važna pitanja za male stranke i stvari o kojima će morati donositi odluke. Da su nešto o tome unijeli u program svakako bi proširili prihvatljivost.

Želimo li živjeti u zemlji koju nude lijevo-zeleni? Možda će u nekoj budućnost to biti važno pitanje, ali nakon ovih izbora ostat će tek hipotetičke naravi. Kakvi god budu rezultati, lijevo-zeleni neće biti moćni u novoj vlasti. Neće krojiti zemlju po svojemu niti određivati dnevni red rasprava i promjena. Ali će svakako, ako je vjerovati njihovom programu, snažno utjecati na raspravu o nekim važnim pitanjima i na njihov ishod. Svojim bi radom (dar-marom?) Hrvatsku mogli približiti onakvoj zemlji u kakvoj bi bilo bolje živjeti. Mogli bi druge prisiliti da trče brže.

S njima u Saboru svakako će biti zanimljivije, a vjerujem i bolje. MOŽEMO im (a s njima i Radi Borić, na primjer) dati priliku da dobiju saborsku govornicu.