Iza svakog oblika vlasti, monarhije ili demokracije, pomalja se oligarhija

Popisom stanovništva u Kini u 5. godini prije nove ere registrirano je 57,7 milijuna stanovnika. Otprilike u isto vrijeme, u 14. godini nove ere., u Rimskom je carstvu zabilježeno 4 milijuna 937 tisuća građana, no procjene su da je ukupni broj stanovnika bio istog reda veličina kao u Kini. U sličnostima i razlikama u pristupu istom administrativnom poslu očituju se politički karakteri dvaju carstava. Zbornik koji prikazuje Željko Ivanković uspoređuje političke pojmove, političke sustave i procese u iskonu dviju kultura koje dominiraju današnjim svijetom

U nedavno objavljenom zborniku Rulers and Ruled in Ancient Greece, Rome and China (ur. Hans Beck,  Griet Vankeerberghen, Cambridge University Press, 2021; 454 str.)  najambicioznije poglavlje je deseto (od ukupno 13). Njegova su tema tranzicija vlasti od dobro poznatog rimskog diktatora Gaja Julija Cezara prema Oktavijanu Augustu u pola stoljeća prije nove ere, te otprilike stoljeće i pol starija tranzicija vlasti koju obilježava prvi kineski car Qin Shi Huangdi i prvi car dinastije Han Guangzo. Usporedo teče proces unifikacije carstava. Autor David Engels nastoji naći argumente da se tu ne radi o biografskom singularitetu nego o historijskoj nužnosti: prema njegovu shvaćanju, dovoljno uvjerljive sličnosti omogućavaju da se identificira povijesni i politički mehanizam koji je odredio razvoj događaja. Pretpostavka je naravno, i ona je ustvari neupitna, da Kina i europska Antika nisu ni izravno ni neizravno (prijenosom informacija) utjecali jedna na drugu. Dok su se političko-povijesna iskustva između Grčke i Rima međusobno, a i s drugima, npr. s Perzijskim carstvom, prenosila u izravnom kontaktu, u ratovima, u slučaju europske Antike i Kine radi se o dva potpuno odvojena ‘društvena eksperimenta’. Ako se stvari ipak odvijaju slično, onda je uvjerljiva pretpostavka da se radi o nekoj unutrašnjoj logici političkog i društvenog razvitka, smatra Engels.

Cijeli je zbornik usmjeren tome da se iza usporedne kronologije zbivanja, koja je i sama vrijedna, pronađu dodatne poveznice između europske Antike (Grčke i Rima) i Kine. Engelsovo je poglavlje najambicioznije jer pokušava prodrijeti do samih zakonitosti političke povijesti. Usporedba dva svijeta omogućuje i ispitivanje stvarnog sadržaja političkih sustava – diktature, tiranije, monarhije, oligarhije, republike. Upravo u prijelomnom prvom stoljeću p.n.e. u Rimu i dva stoljeća p.n.e. u Kini, na koje je razdoblje zbornik fokusiran, na stolu su bile sve opcije, svi sustavi. U središtu razumijevanja političkih odnosa u Grčkoj i Rimu su pojmovi demosa i populusa, te u njihovom sklopu pojam građanina, nešto potpuno drukčije od dvadesetak oficijelnih slojeva u Kini koji su se formirali tijekom političkog razvitka. Podrobnijom se usporedbom postavlja pitanje kakva su prava tih građana u usporedbi s pravima pripadnika pojedinih slojeva, kako se stječu, kako se postaje (punopravni) građanin, a kako pripadnik pojedinog sloja? Za politički su život važni način i prava okupljanja, udruživanja i javnog izražavanja. U svemu se tome dvije civilizacije daju uspoređivati, kao i u ciljevima i načinima vođenja unutrašnje politike (prema siromašnima) i vanjske politike (prema okolnim državama i narodima).

Sličnosti je više nego što se očekuje, najvjerojatnije i zato što im je prije posvećivano manje pažnje. Osim eventualne identifikacije mehanizama političkog razvitka (‘povijesne nužnosti’), koja je napokon uvijek podložna opovrgavanju, zbornik je koristan i iz drugih ozbiljnih razloga. Prvi je upoznavanje s Kinom na jedan ‘ravnopravniji’ način, koji se, kako se stvari u svijetu razvijaju, ionako ne može izbjeći. Drugi je ispitivanje temeljnih pojmova zapadne političke tradicije prikazom i analizom njihova ideološko-mitološkog porijekla i stvarne realizacije. Što je ‘sloboda’, taj temelj Zapadne civilizacije, kome pripada i kako se prakticira? Kina također ima svoju ‘antiku’, svoju povijesnu mitologiju, svoje pojmove i racionalizacije koji su danas u njenom svijetu jednako živi kao Antika na Zapadu.

II

U ovom prikazu koriste se pojmovi ‘sloboda/pravo udruživanja i okupljanja’; ‘sloboda izražavanja mišljenja’, politička prava i sl. U zborniku su formulirani tako ili slično. Očekivani je prigovor da se time kroz današnje političke koncepte promatra svijet u kojem nisu postojali ni bili tako artikulirani i formulirani. Sudeći prema sadržaju zbornika taj je prigovor promašen. Upravo obratno, ispitivanjem tih tema analizira se stvarno funkcioniranje antičkog svijeta, koji je dosad češće bio prikazivan u obliku drugih artikulacija – kroz kronologiju vojnih pohoda, ili kronologiju i (romantizirane) biografije vladara. Bez razumijevanja političkog sustava i njegovih osnovnih sastavnica kao što su politička prava, ne mogu se razumjeti ni stvarne teme kao što su funkcioniranje administracije, opskrba hranom u velikim gradovima, pobune i smjene vladara kao ishod stvarnih političkih okolnosti a ne jedino  dvorskih intriga.

Prigovor da se uspoređuju dva neusporediva svijeta slične je vrste i jednako pogrešan. Oba svijeta, zapadna i kineska antika, stvarni su svjetovi u kojima se kreću stvarni ljudi sa svojim stvarnim idejama. Postupci jednih drugima izgledaju nerazumljivo, neuklopivo u njihove argumente i shvaćanje svijeta. Usporedbe su početak međusobnog razumijevanja. Uostalom, u obje tradicije postoje pojam ‘barbara’, onih drugih, način kako ih se identificira i rutine, postupci kojima im se pristupa. Vrijedi i njih usporediti.

Napokon, postoji i opravdan prigovor. Unatoč tematskoj selekciji i pokušaju fokusiranja razdoblja, zapadna i kineska antika pokrivaju vremenski i prostorno ogromna i neujednačena područja, čije je svođenje na zajednički nazivnik neizbježno udaljavanje od istine. Prikaz i analiza (političkih) pojmova možda je najbezbolniji način da se doskoči tom problemu. U tome je vrijednost filozofije (politike). Eksplicitna odluka autora zbornika da u analizi krenu od odnosa ‘vladara’ (rulers) i ‘onih kojima se vlada’ (ruled), izraz je nastojanja da svedu stvar na bitno i izbjegnu konotacije koje u sklopu različitih političkih ideologija i teorija imaju narod, puk, nacija, zatim građani, pripadnici pojedinog etnosa, stanovnici.

U nastavku ću prvo predstaviti teme poglavlja a zatim iz zbornika izdvojiti neke manje poznate podatke i zaključke bez sustavnosti prikaza. Radi se o tome da ovo nije monografija, da nije neki temeljiti  pregled nego zbornik parcijalnih studija s jednom razmjerno neodređenom zajedničkom idejom da se usporede procesi u dva carstva u stoljećima prije nove ere kad su prolazila kroz njihove najznačajnije političke transformacije. Kina će donekle biti više istaknuta jer je manje poznata.

III

Knjiga je na samom početku opremljena mapama i političkim kronologijama u Kini (od 1500 godine p.n.e. – Shang dinastija do 220 godine n.e. – Istočna Han dinastija) te na Mediteranu (od Minojske civilizacije 2700 godine p.n.e do pada Zapadnog Rimskog Carstva 476 n.e.) Spomenutih 13 poglavlja grupirano je u tri dijela. U prvih se tri poglavlja ispituju sličnosti i razlike antičke i kineske aristokracije. Nakon Uvoda, tema je drugog poglavlja socijalna memorija. U njemu se uspoređuju zapisi na kineskim nadgrobnim spomenicima sa spomenicima velikanima kojima su obilovali grčki antički gradovi. U trećem se poglavlju raspravlja o razlikama i sličnostima privatnih udruga (trgovinskih, zanatskih …) u dva carstva. Riječ je dakle o ‘slobodi udruživanja’, ali i svrsi – što su udruge mogle postići. U sljedeća četiri poglavlja drugog dijela teme su redom: ‘sloboda izražavanja’; zatim prava ‘obične’ žene (uglavnom u Kini); ‘popisi stanovništva’, te distribucija hrane siromašnima, koja je bila intenzivna u obje civilizacije.

Rimski su politički govori više bili namijenjeni ljudima i potencijalnim saveznicima, tražeći potporu, nego što su diskutirali s političkim protivnicima (preslik iz knjige)

Četiri poglavlja trećeg dijela bave se odnosom careva, i posebno tirana, s onima kojima oni vladaju. U osmom poglavlju puno je pažnje posvećeno prvom rimskom caru Oktavijanu Augustu, kako je zavodio rimski narod/puk, kako se, u uspostavi institucije carstva, vješto koristio i izbjegavao koristiti institucijama Rimske republike: diktaturom, koja je tradicionalno imala ograničeni rok, i neograničenog principata. Njegova se politička taktika uspoređuje s unečemu sličnom unečemu različitom političkom taktikom kojom se koristio prvi vladar Han dinastije Liu Bang. Deveto poglavlje govori o pokušajima ‘oslobođenja’ ubojstvima tirana, posebno kako je to ironizirano u literaturi toga doba. Deseto je već spomenuto, a u jedanaestom poglavlju raspravlja se i danas aktualna, očito vječna tema – odnos vlasti i stručnjaka (institucija struke), a na primjeru reforme kalendara. Napokon, posljednja dva poglavlja bave se pitanjem identiteta koji se najbolje očituje u određivanju tko su, što su i kakvi su oni drugi – barbari.

IV

Hans Beck, jedan od urednika i autor šestog poglavlja na njegovu samom početku piše da je u 5. godini p.n.e. u Kini (Han Empire) registrirano 57,7 milijuna „pojedinaca“. U 14. godini n.e. u doba Oktavijana Augusta, u Rimskom je carstvu zabilježeno 4 milijuna 937 tisuća građana. Iako neke procjene idu do ukupno 100 milijuna stanovnika, većina je smještena između 40 milijuna i 60 milijuna. U Ateni je broj građana je također bio između 10 posto i 20 posto od ukupnog broja stanovnika. Beck ističe da su dva carstva bila bliska kako po broju stanovnika tako i po broju teritorijalnih jedinica putem kojih se u carstvima upravljalo (Rim je tada imao 36 provincija, a Kina jednako toliko svojih sastavnica). U oči upada da je Rim popisao samo građane a Kina – sve. U knjzi iz 3. stoljeća p.n.e. u kojoj su skupljene ideje reformatora i utemeljitelja ‘kineskog legalizma’ Lorda Shanga (4. st. p.n.e.), opisane su pretpostavke dobrog upravljanja (vladanja):

Popiši cijelu populaciju. Registriraj rođenje (običnih ljudi – commoners), izbriši umrle… Jaka država treba znati trinaest brojeva: broj skladišta žita unutar svojih granica; broj zdravih muškaraca i žena; broj starih i slabih ljudi; broj službenika i njima nadređenih (officials and officers); broj onih koji zarađuju za život govorom, broj ljudi koje se može koristiti; broj konja i volova; količinu hrane za stoku i slame.

Za takvo što, podsjeća Beck, potrebni su razvijeni administrativni kapaciteti koji su u Kini dosezali do najsitnije teritorijalne razine i uključivali službenike iz najnižih (i najbrojnijih) slojeva (commoners). U dinastičkim borbama u Kini jedna od glavnih bitaka vodila se za popis stanovništva i pripadne mape, čije se osvajanje smatralo i najvažnijom vojnom prednošću iako to očito nije bila njihova jedina svrha, nego su služili i prikupljanju poreza, te – očito je iz citata – kao popis radne snage za javne radove.

Izvadak iz kineskog popisa. Tako je bilo popisano šezdesetak milijuna ljudi, a popis je predstavljao vojni cilj

Prvi rimski popis potječe iz doba legendarnog (mitskog?) kralja Servija Tulija, koji je, prema povjesničarima, mogao biti etrušćanski ratni vođa (warlord) čije su ‘trupe’ operirale Srednjom Italijom. Polovicom 5. st. p.n.e. u doba Republike osnovano je i ‘ministarstvo’ za popis, čija je aktivnost tijekom povijesti Rima jačala i slabila, a ni u provincijama nije bila ravnomjerno prisutna. Popis je dakako imao teritorijalnu dimenziju, a na određenim područjima brojali su se ‘glasači’, vojni i porezni obveznici, svi kao pripadnici različitih ‘klasa’, koji su tu prakticirali i glasačka prava.

Posebne promjene izazvao je višestoljetni sukob plebejaca i patricija, nasljedne aristokracije, koja se pozivala na porijeklo od ‘prvih 100 senatora’ iz doba kraljeva i koja je i u Republici polagala pravo da jedina bude birana na izvršne funkcije. Ishod sukoba je ‘demokratizacija’, širenje političkih prava (ali ne jako široko, iz današnje perspektive).

V

Beck više pažnje poklanja ritualnom karakteru popisa građana Rima. Uz prisutnost svećenstva, pomazanje mirtom i uljem, te prizivanje bogova što je sve procesu davalo nebeski legitimitet (divine approval) a građanima predodžbu o njihovu božanskom utjelovljenju, ritual – koji je naravno bio ispunjen i vojnim obilježjima – završavao je prinošenjem žrtve i lustracijom, činom koji je simbolizirao ‘pročišćenje’ građana Rima. Beck citira Terencija Varra prema kojem je uključivanje u popis smatrano – privilegijom. To se čini posebno važnom političkom karakteristikom rimskog popisa. Svaki je građanin „samostalno ili prema želji nekog drugog da ga se uvrsti“ bio pozivan a ne prisiljavan da pristupi popisu. Nakon pristupa građanin je predstavio sebe, porodicu, obitelj i svu imovinu, sve pod zakletvom. Zatim je odgovarao na pitanja o bračnom statusu, imenima i dobi supruge i djece, zemljištu u posjedu, robovima i životinjama. Cenzori su ga tad uvrštavali u klasu i određivali prava i obaveze, porezne i vojne.

Reljef popisa građana čiji sadržaj Beck u knjizi detaljno opisuje.

I kineski je popis, uz praktičnu imao i svoju izraženu ceremonijalnu stranu. Predavan je centralnoj administraciji prigodom raskošne mega-svečanosti uz kinesku Novu godinu, kojoj su u središtu bili car i „10.000 pripadnika njegove porodice“ i hijerarhije, a sadržavala je uz naklon prijestolju u ukrašenoj odjeći još i glazbu, ples, glumu, žonglere i akrobate, sve elemente današnjeg Kineskog cirkusa. Stanovnici Kine razvrstani su u ukupno dvadesetak slojeva podijeljenih u tri glavne skupine. Najviše rangirana skupina je bilo plemstvo, pripadnici carske familije kao i pripadnici porodica lokalnih kraljeva i plemstva. Sljedeća skupina od posebnog i orgomnog utjecaja bili su pripadnici centralne, carske regionalnih i lokalnih administracija. Nesumnjivo su postojali robovi, neslobodni, bilo kao ratni zarobljenici ili osuđenici i prisilni radnici. Daleko najbrojnija skupina je osam slojeva ‘običnih’ (commoners) stanovnika, koji su mogli služiti i administrativni aparat.

VI

Očito je položaj/uloga/utjecaj administracije u Kini bio (i ostao) snažniji. No postoji i dodatna, rekao bih dublja, i donekle spekulativna razlika. Pripadnici slojeva u Kini u njih su razvrstani prema meritokratskom principu, prema zaslugama (npr. koliko je tko postigao u borbi), a od njih se primarno očekivalo ispunjavanje dužnosti. To im je određivalo i smjer „napredovanja po socijalnoj ljestvici“.

Gledajući iz etičkog kuta, od građanina su se u Rimu očekivale vrline, dakle hrabrost, razboritost, odanost, pouzdanst, možda čak i suosjećanje. Vir je latinska riječ za muškarca, glavu obitelji, koja je pristupala popisu, a vrlina se na latinskom kaže virtue. Oni izvan popisa, odnosno oni koji su u popis ulazili samo preko nositelja, glave, građanina, očito nisu smatrani nositeljima vrlina. Sasvim općenito govoreći, karakteristike žena, robova, stranaca nisu koje god bile, nisu smatrane vrlinama. Etika dužnosti i etika vrlina se preklapaju (i odgovornost je vrlina), no u opisu dviju političkih kultura ovi se naglasci čine značajnima. Na neki su način povezani s ritualno/ceremonijalnim razlikama. Vrline rimskog građanina su nebeskog porijekla, odnosno genetskog, prirodnog, familijarnog. U Kini, nebeskog porijekla je car, a dužnost i zasluge ostalih su prizemni i u neku ruku – izračunljivi. Dakako, ovo je sasvim pojednostavljen opis koji bi tek u konkretnoj analizi mogao biti uvjerljiviji.

U Kini su u popis ulazili svi, samim prisustvom na određenom teritoriju, čak su se bilježili i bjegunci. U Rimu su u popis uvrštavani samo slobodni čuvao se u zdanju nazvanom Atrium Libertatis, posvećenom boginji slobode Libertas. Bogovi su Antici predstavljali principe, čija je veza sa stvanošžu vrlo složena. Onaj tko ne pristupi popisu smatran je neslobodnim, mogao je biti prodan u roblje, navodi Beck. Današnjim rječnikom, tko bi se isključio s popisa uskraćivana su ne samo politička nego i ljudska prava. Sadržaj pojma sloboda očito je bio drukčiji nego u današnjoj formalnoj analizi – nije uključivao mogućnost izbora nekome da se isključi s popisa. Sloboda je smatrana privilegijem, sadržavala je konkretna prava (mogućnosti) a očekivanja od građana isprepletena su s pripadnom etikom.

Popis stanovništva, ustvari građana, u Ateni još i manje jasan nego u Rimu. I tamo je imao svoj ritualni dio, kod uvrštavanja na popis onih koji, ponajprije godinama, kandidiraju za stjecanje statusa, a na temelju rođenja, porijekla. Građani su bili vezani za kompleksan sustav teritorijalnih jedinica, i pripadnosti pojedinim plemenima/klanovima, no politički su bili podijeljeni i po imovini. Uz njih, koji su činili između deset i dvadeset posto stanovništva tu su još bili stranci (recimo trgovci), oslobođeni robovi i robovi, koji nijedni nisu imali nikakva politička prava. No ni prava svih slobodnih građana nisu bila jednaka – četvrti sloj (thetes, teti), oni koji nisu imali ništa (osim možda robova), imali su pravo glasa, ali nisu mogli biti birani na političke funkcije. Prema tumačenjima, ne bi ih efikasno ispunjavali. No, bitno je da je Zapadni svijet od početka barem rudimentarno razlikovao ljudska, imovinska i politička prava.

Beck usporedbu popisa stanovništva u Kini i Zapadnoj Antici završava nalazom o postojanju nečeg što se može nazvati osobnim kartama, identifikacijskim dokumentima i u Grčkoj i u Kini, za koje nije jasno jesu li imali opresivni ili oslobodilački karakter. No, to je dilema i inače, i danas. Upravo zato, zbog ambivalentnosti značenja statusa i prava, Beck u popisima u Rimu i Kini Han dinastije pronalazi zajedničke crte, unatoč razlikama političkih kultura. Njihov mitološki, religijski i ritualni karakter ide s tom ambivalentnošću. Nije to osobina nekog doba nezrelosti, djetinjstva čovječanstva. Slično je i danas, samo su drukčije ‘etike’, mitovi i rituali. Pažljivo čitan, zbornik to osvještava.

VII

Posljednja dva poglavlja zbornika bave se onima drugima, strancima, barbarima. Pisali su ih Yang Huang, profesor antičke povijesti iz Shanghaija i Hyun Jin Kim, sa Sveučilišta Melbourne, po imenu očito koreanskog porijekla. Na žalost, nijedno od ta dva poglavlja ne bavi se Rimom, svjetskim carstvom, nego Zapad ‘reprezentira’ Grčka, i to do Perzijskih ratova. Kinez Yang Huang svoje poglavlje, u kojem pokušava opisati transformaciju odnosa prema strancu od odbijanja do uključivanja, završava zaključkom da se u Kini razvio „univerzalistički pogled na svijet s ekumenskim pretenzijama koji se snažno oslanjao na sustav moralnih i etičkih pravila, dok u ranoj Grčkoj nalazimo svijet samozatvorenih zajednica u kojima građani slave svoju autonomiju i slobodu“.

Dva se poglavlja pristupom znatno razlikuju. Dok Huangovo poglavlje, promatra jedan psihologijski odnos prema strancima koji se u kineskoj popularnoj mitologiji i najranijim spisima transformiraju od „nezasitnih zvijeri“, do onih s „drukčijim običajima“ (ne vežu kosu, jedu sirovu hranu, tetoviraju se) i koje, prema konfučijanskoj tradiciji, samo treba priviknuti na obrasce ‘centralnog carstva’ i tako ga proširiti pod ‘cijelu nebesku kapu’, Hyunovo poglavlje na ‘barbare’ gleda više politekonomski.

Ni u jednoj mitologiji ne radi se o individualnom odnosu prema strancu nego o zajednici vs stranci.  U Kini je svojevrsna obaveza prema zajednici („filial piety“) obrazac svih drugih odnosa: pravednosti između gospodara i sluge; pažljivosti između muža i žene; hijerarhije između starijih i mlađih; vjernosti između prijatelja. Prihvaćanje tih obrazaca (i drugih običaja) preduvjet je članstva u zajednici u koju se tako uklapaju i okolni narodi.

U ovoj interpretaciji, Ilijada i Odiseja su opis upoznavanja drugih i grčke ekspanzije. Odisej Kiklope opisuje kao one koji „nemaju skupove na kojima kreiraju zakone, nemaju ustaljenih običaja, žive u praznim spiljama na planinskim vrhuncima gdje je svaki od njih zakonodavac svojoj djeci i supruzi i nitko ni najmanje ne brine za susjede“. Iz aristotelijanskog kuta Kiklop nije zoon politicon, nije čovjek, a pitanje je – je li bog ili zvjer.

Hyun Jin Kim u svojem poglavlju nastoji prije svega dokazati da je pojam barbarin manje lingvistički, manje označava onog koji je nerazumljiv (koji brblja) a više je riječ o onom koji Grke nastoji opljačkati, pokoriti, pretvoriti u prisilnu radnu snagu. To su Perzijanci. Egzemplarni barbari za Grke su ipak Skiti, čija je glavna karakteristika da su nomadi. Ni kineski ‘stranci’ nisu sjedilački, ne bave se poljoprivredom. U svakom slučaju, poglavlja nastoje pokazati transformaciju pojma drugog od onog koji je neprijatelj i nezasitna zvijer u onog koji je samo drukčiji, s drukčijim obrascima ponašanja, u konačnici uključiv.

IX

Deseto poglavlje, kao što je na početku rečeno, nastoji identificirati mehanizme političkog razvitka na primjerima procesa unifikacije i transformacije Rimske republike u diktaturu i carstvo, te uspostave Kineskog carstva.  Prvo što upada u oči je da u Kini nijedna druga opcija osim monarhije nikad nije bila na stolu, dok su se u Rimu jedni držali tradicije Republike, drugi zagovarali aristokraciju a treća su opcija bile razne autoritarne varijante – diktature (koja je u Rimu imala vremensko ograničenje), permanentni principat i monarhija. Razmatra li se politički razvitak valja uzeti u obzir političke običaje.

Na početku su spomenuti prava udruživanja i izražavanja. Obje su institucije postojale u obje sredine ali na svoj način. ‘Pravo udruživanja’, misli li se na ‘cehovsko’, interesno udruživanje, bila je slična – interesi pojedinih slojeva (trgovaca, seljaka) u Kini su respektirani teritorijalno i po vertikali. I u Rimu je to imalo klasnu dimenziju, ali udruživanje nije bilo na istinačin institucionalizirano nego su se pripadnici pojedinih zanimanja neformalno ‘inkorporirali’.

Kineski trgovinski centar (gore) i ‘forum korporacija’ u rimskoj luci Ostia

Puno je zanimljivije pravo izražavanja o političkim pitanjima u najširem smislu riječi. Iako je u Kini podređeni imao pravo izražavanja, ono je ostajalo unutar hijerarhije, podređeni je imao pravo govoriti i neslagati se samo s nadređenim, a ne obraćati se trećim osobama za eventualnu podršku. Njih je mogao za mišljenje pitati tek nadređeni (ovo je pojednostavljeni opis). U Rimu sasvim obratno – Cezar, Katon, Ciceron, August, i kad su naizgled govorili svojim političkim polemičkim protivnicima, ustvari su se obrađali puku, plebsu, drugim članovima tijela u kojem se raspravlja, skupljali su podršku.

Ta različito domenzionirana prava izražavanja zaslužuju daljnju političku analizu čija je jedna od sastavnica i poglavlje o promjeni kalendara. U Rimu je to imalo vrlo neposrednu političku dimenziju, pazilo se na javne političke festivale, a mjeseci su s vremenom dobijali imena po vladarima (juli, august). U Kini je neslaganje oko kalendara reflektiralo sukob u stručnoj hijerarhiji, što je za taj sustav genuino političko pitanje, ali je imalo posljedice i na poljoprivredu i druge poslove.

Nisam uvjeren da je Engels razotkrio mehanizme političkog razvitka, napokon, nije ih jednoznačno formulirao, ali neke sličnosti ujedinjenja rimskog i kineskog carstva te uspona vladara vrlo su zavodljive. Na samom početku zbornika u poglavlju koje je i formalno Uvod, urednici i autori Beck i Vankeerberghen citiraju Ronalda Symea, „velikog povjesničara Rimskog Carstva“ prema kojem „u svim razdobljima, kojigod da je oblik i naziv vlasti, bila to monarhija, republika ili demokracija, iza fasade se pomalja (virka.op) oligarhija“. To nastojanje da se pogledom prodre iza fasade, tvrde Beck i Vankeerberghen, predstavlja „konceptualni pomak u pristupu povijesti i društvu“, od specifičnih oblika vlasti prema općenitijem sustavu promatranja populacija.

Cezar i Quin Shi Huangdi (prvi car) vlast nesumnjivo temelje na vojnim pobjedama, dakle sili, no August i Han Guangzo ne mogu bez koncesija oligarhijama, čak u formalnom obliku raznih ‘skupština’. Već je spomenuto da je u kineskom slučaju okruženje monarhističko i da je to jedini sustav koji je na stolu, drugi i ne padaju na pamet, no republika i demokracija bile su i u Zapadnoj Antici rijetke biljke. Grčki su gradovi bili kraljevstva a Rimska Republika imala je ograničeni vijek (što ne znači da ta iskustva nisu ugrađena u druge forme). Jedno od tih iskustava je proces ‘zavođenja’ pri uspostavi i učvršćivanju vlasti. August se ‘nećka’ pri spomenu diktature, permanentnog principata, podsjeća na republikansku tradiciju. U Kini i bez demokratske tradicije ali s iskustvom neujedinjene vlasti, proces ‘nećkanja’ ritualiziran je u formalne krugove u kojima budući car odbija preuzimanje dužnosti, i očito predstavlja oblik pregovaranja, okupljanja saveznika i stjecanja potpore.

X

Napokon, Engels je pronašao paralelizam i u filozofiji uspona na vlast. Monarhističko ujedinjenje vlasti preferira konzervativnu ideologiju. U slučaju prvog vladara dinastije Han to znači prezir prema svim filozofijama. Oktavijan August, iako obrazovan u tradiciji stoičke filozofije umjesto helenističkih individualističkih vrlina afirmira tradicionalne vrline kao što su hrabrost, oprost i suosjećanje. Sličnom ‘filozofijom’ oba vladara osvajaju vlast, ali i stvaraju obaveze.

Oktavijan je u političkim previranjima isticao da je 22. godine p.n.e. u samo dva dana riješio problem gladi u Rimu. Povjesničari danas dovode u pitanje njegove zasluge u tom slučaju, no činjenica je da je grad Rim, centar političkog života  imao razrađen sustav redovite podjele hrane siromašnima (do 200.000 stanovnika, od oko milijun) a posebno još i podjelu hrane prilikom političkih festivala. Jedan od glavnih zadataka kineske administracije bila je distribucija hrane, u čemu je ulogu također igrao socijalni status, ali stari i nemoćni su imali poseban tretman.

Priprema hrane u Kini pripadala je nižim slojevima stanovništva.

Nakon stabilizacije vlasti, naravno, u Kini su se filozofija i mudraci iz konfučijanske tradicije vratili u administrativnu hjerarhiju a i Rim je, što svjedoči primjer Marka Aurelija, otvorio prostor raznovrsnim filozofskim pogledima. Pitanje koje bi možda izazvalo najviše pažnje, prava žene u Kini neovisno o njezinu mužu ili ocu, koja su obrađena u posebnom poglavlju, ne bi ovdje mogla biti obrađena s dovoljno nijansi da čitatelja ne navedu na krive zaključke. Zato na ovom mjestu završavam prikaz a zbornik preporučujem čitateljima, posebno zainteresiranima za daljnju studiju u njemu obrađenih tema.