HRVATSKA POVIJEST
Izbrisani. Dva impressuma Hrvatske enciklopedije 1941. godine. Sudbina uključenih Židova i HSS-ovaca
Enis Zebić / 24. travnja 2024. / Članci / čita se 40 minuta
Enis Zebić / 24. travnja 2024. / Članci / čita se 40 minuta
Postoje dva impressuma Ujevićeve Hrvatske enciklopedije, čije se prvo izdanje pojavilo netom pred uspostavu ustaške vlasti u NDH. Enis Zebić otkriva kako su nakon objave u kratkom roku nestala imena Židova i HSS-ovaca koji su sudjelovali u njezinom stvaranju. Prateći njihove biografije otkriva kako neki izbrisani nisu živi dočekali kraj rata, dok su neki od preživjelih imali problema i s narednim režimom. Istraživanje je pokazalo kako su impressum mijenjale ustaške vlasti, dok za alternativnu teoriju – da je izmijenjen još ranije pod pritiskom Beograda - nema temelja u prikupljenoj građi.
Ustaške vlasti cenzurirale su impressum Hrvatske enciklopedije urednika Mate Ujevića tiskan u prvoj knjizi Enciklopedije objavljenoj u veljači 1941. godine, izbacujući u kasnije doštampanim primjercima iz njega Židove i viđene dužnosnike i aktiviste Hrvatske seljačke stranke. Prema dostupnim činjenicama može se zaključiti da su prvi primjerci prve knjige Enciklopedije s cenzuriranim impressumom poslani pretplatnicima već nekoliko tjedana nakon okupacije Jugoslavije i uspostave ustaškog režima u travnju 1941.
„Izbrisan“ je naziv izdavača – Konzorcija Hrvatske enciklopedije, „izbrisana“ su iz impressuma dvojica predstavnika Konzorcija – Židov Dragutin Stjepan Schulhof i istaknuti član Hrvatske seljačke stranke (HSS) i predsjednik njene prosvjetne organizacije – Seljačke sloge – Rudolf Herceg, koji su uz Matu Ujevića i inicijatori pokretanja projekta Hrvatske enciklopedije.
„Izbrisano“ je potom 11 članova Izdavačkog odbora Hrvatske enciklopedije, u kojem su – uz trojicu navedenih – osmorica što najviših dužnosnika Hrvatske seljačke stranke, što hrvatskih znanstvenih i prosvjetnih radnika angažiranih u kulturnim politikama i projektima što ih je pokrenuo HSS – Nikola Andrić, Sigismund Čajkovac, Mihovil Katanec, August Košutić, Juraj Krnjević, Ante Martinović, Ante Pecikozić i Izidor Škorjač.
„Izbrisan“ je i Stjepko Vrtar, koji je u Konzorciju obavljao računski nadzor.
Autor je do ove spoznaje došao tako da je u prvoj knjizi Hrvatske enciklopedije u jednoj zagrebačkoj javnoj knjižnici tražio je li jedan autor, kojim se aktualno bavi, u njoj surađivao. Naime, nakon impressuma i predgovora slijedi popis suradnika po inicijalima, kojima su potpisani ispod tekstova. Kasnije kod kuće ustanovio je da je „nulti arak“ prve knjige s impressumom, predgovorom i popisom suradnika, kao i „nulti arci“ ostale četiri knjige Ujevićeve Hrvatske enciklopedije dignut na mrežne stranice Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. Međutim, impressum Enciklopedije u nultom arku prve knjige s mrežnih stranica nije bio onaj isti kao u tiskanom izdanju prve knjige iz knjižnice, već su iz njega „izbrisana“ sva navedena imena.
Naknadnom provjerom u nekoliko javnih i privatnih knjižnica ustanovio je da su u njima prisutne obje inačice, onih sa cjelovitim impressumom nešto više nego onih sa cenzuriranim impressumom. Autor je o tome izvijestio ravnatelja LZMK Filipa Hameršaka, koji mu je pojasnio „da su svojedobno digitalizirani najbolje očuvani svesci, te da tada nije primijećeno kako postoje različiti impresumi. U skladu s mogućnostima informatičke tehnologije, objavit će se uskoro i ovaj, po svem sudeći izvorni impresum, uz odgovarajuću napomenu“, precizirao je Hameršak.
Među urednicima struka na sljedećoj stranici impressuma „izbrisan“ je urednik Judaice, Židov dr. Lavoslav Šik, kao i sam naziv te struke, a umjesto imena sociologa i istaknutog HSS-ovca dr. Dinka Tomašića kao urednika struke Sociologija i statistika u cenzuriranom impressumu stavljeno je „Urednički odbor“.[1]
Također, među osam Židova navedenih u „Popisu suradnika u I. svesku po inicijalima“ „izbrisano“ je ime zagrebačkog nadrabina Gavre Schwartza, dok su ostala imena ostavljena.[2]
Osim Šika, nije se u impressumu diralo u druge izravne operativce na izradi Enciklopedije – od glavnog urednika dr. Mate Ujevića, Uredničkog vijeća i Središnjeg uredništva do urednika i pomoćnih urednika struka, autore crteža i savjetnika, odnosno urednika „za umjetničke priloge“ Ivana Meštrovića i Joze Kljakovića.
Kako je svih 9.000 primjeraka prve knjige Hrvatske encikolopedije odjednom otisnuto, a impressum, popis urednika struka i popis suradnika se nalaze u „nultom arku“, taj je „nulti arak“ nakon „brisanja“ nepodobnih očito tiskan iznova, dok se ostatak tiskanog materijala nije mijenjalo. Zato je i u primjercima prve knjige s originalnim impressumom, kao i u primjercima prve knjige sa cenzuriranim impressumom na kraju knjige kao datum završetka tiskanja naveden isti datum – 10. veljače 1941. godine.
Ustaški režim „preuzeo“ je Konzorcij Hrvatske enciklopedije 18. travnja 1941. godine, niti deset dana nakon što su njemački tenkovi ušli u Zagreb, a Slavko Kvaternik – među ostalim „i voljom naših saveznika“ – proglasio NDH. U ostavštini obitelji Ujević postoji kratki „zapisnik o primopredaji Konzorcija Hrvatske Enciklopedije, sačinjen dne 18.IV.1941, u dva primjerka“.[3]
Kako se navodi, „u ime Konzorcija Hrvatske Enciklopedije prisutan član konzorcija g. Rudolf HERCEG i g. Manko BEHRMANN[4], zamjenik drugoga člana konzorcija g. Dragutina SCHULHOFA. G. Herceg predaje agende konzorcija povjereniku Ministarstva unutrašnjih poslova za Hrvatsku Enciklopediju g. Josipu MILKOVIĆU. Primopredaja je učinjena u 11 sati prije podne pred potpisanim svjedocima. Ovom zapisniku se prilaže popis inventara i izvještaj o poslovanju do 31.III.1941.“
Zapisnik su svojim potpisima ovjerili Herceg, Behrmann i Milković, a kao svjedoci potpisani su dr. Mate Ujević i još jedna osoba čiji je potpis nečitak.
Zašto je to napravljeno?
Motiv je objasnio Mate Ujević, opisujući odmah po završetku rata u svibnju 1945. godine u izvještaju novim vlastima rad Hrvatske enciklopedije do rata i tijekom okupacije. Tamo je među ostalim, komentirajući motive zašto je početkom kolovoza 1941. donesen zakon kojim je – pretvaranjem Konzorcija Hrvatske eniciklopedije u državni Hrvatski izdavalački bibliografski zavod (HIBZ) – dovršen proces podržavljenja započet uvođenjem komesarijata, kazao: „Što se dogodilo, kako su onda govorili, radi toga, jer je u poduzeću bio jedan Židov (Schulhof) i jedan politički protivnik (R. Herceg)“.[5]
Novi režim, nove vrijednosti. A pored micanja njih dvojice, istim potezom maknuti su i ostali Židovi i politički protivnici – HSS-ovci.
Zašto je ustaškom režimu bilo važno da ova imena nestanu? Što se tiče trojice Židova – Schulhofa, Šika i Schwartza, objašnjenje je jednostavno i drastično – rasni zakoni protiv Židova i Roma. Njih je ustaški režim donio vrlo brzo nakon okupacije Jugoslavije po uzoru na rasne zakone nacističke Njemačke, i oni su te dvije kategorije brahijalno ekskomunicirali iz društva i bili najava i fizičkog uništenja tih dviju zajednica. Učinak im je bio da se Židove i Rome isključilo iz javnosti, označilo znakovima, ograničilo kretanje, izbacilo ih iz škola i iz službe, otelo im imovinu, i na kraju oduzelo im živote.
Na sreću, prvi od „izbrisanih“ Židova nije doživio takvu sudbinu. Dragutin Stjepan Schulhof između dva rata s obitelji bio je većinski vlasnik (85 posto) tada najjače tiskare u Hrvatskoj – „Tipografije d.d.“ i nakladnik dnevnih listova Obzor, Jutarnji list i Večer. Kada je Mate Ujević 1938. godine pokrenuo projekt Hrvatske enciklopedije, suočio se s nedostatkom novca. Za to je saznao predsjednik Seljačke sloge Rudolf Herceg i povezao ga sa Schulhofom, koji je i sam došao na ideju da se pokrene takav projekt. Schulhof daje početni kapital za pokretanje rada na Enciklopediji.[6]
Nakon okupacije Jugoslavije i obitelj Schulhof pada pod udar rasnih zakona. Ustaške vlasti Schulhofa prisiljavaju da 12. siječnja 1942. godine daruje Matici hrvatskoj dionice „Tipografije“ u njegovom vlasništvu i u vlasništvu obitelji, a zauzvrat će on i obitelj dobiti arijska prava i time biti spašeni od progona. „Ili da inače znadem što me čeka“, kazao je o tom „darovanju“ Schulhof na saslušanju pred komunističkim vlastima kolovoza 1945. godine[7].
Po završetku rata, u lipnju 1945. godine pritvoren je zajedno sa sinom. Nakon postupka osuđen je na Sudu za zaštitu nacionalne časti Hrvata i Srba na dvije godine zatvora, 10 godina gubitka građanskih prava i konfiskaciju cjelokupne imovine, među ostalim i zbog navodne suradnje s ustašama između dva rata, ali je amnestiran koncem te godine. Kasnije je bio voditelj tiskare Brodarskoga instituta u Zagrebu.[8] Imovinu koju su oduzeli ustaše komunisti mu nisu vratili.
Drugi „izbrisani“ Židov, Lavoslav Šik, nije preživio njemačku okupaciju i ustaški režim. Po struci odvjetnik, suosnivač Hrvatskog novinarskog društva, autor niza tekstova po hrvatskim i jugoslavenskim medijima o židovskoj kulturi i povijesti, kao i pravnih tekstova,[9] kod pokretanja Hrvatske enciklopedije izabran je za urednika struke Judaica, i kao takav naveden je u izvornom, necenzuriranom impressumu iz veljače 1941. godine. Uoči izlaska prve knjige, on u Jevrejskom narodnom kalendaru za godinu 5701 /1940-41 ne krije zadovoljstvo poslom koji je pred završetkom.
Nazivajući skori izlazak prve knjige Hrvatske enciklopedije „velikim narodnim događajem“[10], Šik ocjenjuje da se „time što se izdaje ovakovo zamašno djelo, hrvatski narod ponovno afirmira kao veliki kulturni faktor u zajednici naroda“, i nastavlja:
„Zapala me je čast i zadovoljstvo time, što mi je povjereno uredništvo otsjeka ‘Judaica’.(…) U ‘Hrvatskoj enciklopediji’ bit će prvi puta slučaj, da baš Židovi prikazuju za veliku opću čitalačku publiku sve što je za istu važno i interesantno da znaju o židovskim pitanjima a napose sve što su dobra, lijepa i važna stvorili Židovi u Hrvatskoj i cijeloj Jugoslaviji.“[11]
Nakon okupacije Jugoslavije Šiku oduzimaju zgradu u središtu Zagreba u kojoj ima advokatsku kancelariju. Iako je oslobođen nošenja židovskog znaka, u rujnu 1941. godine ustaške vlasti deportiraju ga u Jasenovac, otkuda je pušten na intervenciju zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Međutim, bez obzira na to, ustaše ga sljedeće godine iznova odvode u Jasenovac, gdje je ubrzo ubijen.[12]
Treći „izbrisani“ Židov, zagrebački nadrabin Gavro Schwarz, bio je odmah po okupaciji Jugoslavije uhapšen zajedno sa suprugom, ali je nakon ispitivanja pušten. Smrt od bolesti početkom veljače 1942. godine spasila ga je vjerojatno od daljih maltretiranja, progona i smrti u nekom od logora.[13]
Iako je ime Lavoslava Šika bilo izbrisano s popisa urednika struka, ostalo je na popisu suradnika. Opisali smo kakva je bila njegova kasnija sudbina. Srodnu sudbinu doživjela su i trojica od šest suradnika u prvoj knjizi Enciklopedije – Židova. Poštedio ih je cenzor u impressumu Enciklopedije, ali ih nije poštedio ustaški režim. Rudolf Buchwald stradao je već 1941. godine u logoru Jadovno, Miroslav Šalom Freiberger je s roditeljima i suprugom odveden 1943. godine u Auschwitz, a Samuel Romano uhapšen je odmah po okupaciji Jugoslavije i zajedno sa suprugom 1941. godine ubijen – po jednim izvorima u Jadovnu, a po drugima u Mauthausenu.
Rat su preživjela trojica suradnika prvog sveska Ujevićeve Hrvatske enciklopedije – Židovi. Preživio je Hinko Gottlieb, koji je bio interniran u Kraljevici i u logoru Kampor na Rabu. Nakon kapitulacije Italije 1943. godine pridružio se partizanima, a po završetku rata iselio se u Palestinu. Lavoslav Glesinger preživio je Drugi svjetski rat u njemačkim zarobljeničkim bolnicama i logorima, kao zarobljeni vojni liječnik kraljevske jugoslavenske vojske. Moric Levi uspio je pobjeći u Italiju, a potom i u Švicarsku.
Što se tiče „brisanja“ HSS-ovaca iz impressuma prve knjige Hrvatske enciklopedije, ustaški je režim mogao pronaći niz razloga za to, bilo za sve njih kao grupu, bilo za svakoga od njih ponaosob. Hrvatska seljačka stranka se – za razliku od ustaškog pokreta koji je inzistirao na hrvatskoj nezavisnosti – zalagala za rješenje hrvatskog pitanja u okviru jedne demokratizirane Jugoslavije, i bili su duboko uvjereni da su sporazumom Cvetković-Maček od 26. kolovoza 1939. godine, ulaskom HSS-a u beogradsku vladu i uspostavom Banovine Hrvatske na pravom putu da to i postignu. Ustaše su ih zbog toga optužili za izdaju.
HSS je uzor i oslonac vidio u zapadnim demokracijama, ustaše u njemačkom nacizmu i talijanskom fašizmu. HSS je od 1927. godine pa do rata bio u čvrstoj Seljačko-demokratskoj koaliciji sa Samostalnom demokratskom strankom, koja je okupljala većinu hrvatskih Srba, dok su ustaše bile za nacionalni ekskluzivizam. HSS je na izborima 11. prosinca 1938. godine dobio plebiscitarnu potporu hrvatskog stanovništva. Prema podacima samog HSS-a, u banskoj Hrvatskoj je za listu koju je predvodio Vladko Maček, a na kojoj su bili i Samostalna demokratska stranka i srbijanski oporbenjaci glasalo 569.908 birača, od toga za HSS 533.948, dok je za vladinu listu glasalo 153.085 birača.[14] U dalmatinskoj Hrvatskoj je za Mačekovu listu glasao 123.751 birač, od toga za HSS 116.305, dok je za vladinu listu glasao 30.101 birač.[15]
Prema službenim podacima, odnosno prema izvještaju Glavnog biračkog odbora, od 4.080.286 upisanih birača glasalo je 3.039.041 ili 74,48%. Od toga je vladina lista dobila 1.643.783 ili 54,09%, a Mačekova lista 1.364.524 ili 44,90%.[16] Međutim zbog izbornog zakona koji je favorizirao relativnu većinu na razini cijele zemlje, kao i zbog terora i manipulacija na biračkim mjestima, vladina lista dobila je 306 mandata, a opoziciona svega 67. Ustašama pak nikada u 4 godine vlasti nije palo na pamet raspisati izbore. Nakon okupacije zemlje HSS-u je već 11. lipnja 1941. zabranjen rad, a predsjednik stranke Vladko Maček je od listopada 1941. do ožujka 1942. interniran u Jasenovcu.
A i sama Ujevićeva Hrvatska enciklopedija u velikoj je mjeri „dijete“ HSS-a i Banovine Hrvatske – kadrovski, financijski i propagandno.
Ne samo da je jedan od trojice njenih pokretača bio Herceg kao ravnatelj Seljačke sloge i „osoba potpunog povjerenja“[17] predsjednika HSS-a Vladka Mačeka, nego nakon uspostave Banovine Hrvatske po nalogu bana Ivana Šubašića – prema dogovoru s Vladkom Mačekom, a na poticaj Rudolfa Hercega – banske vlasti „dodjeljuju“ Enciklopediji prve dragocjene kadrove – Matu Ujevića i nekoliko profesora srednjih i viših škola, od kojih je najvažniji Gustav Šamšalović, koji je imao dragocjeno leksikografsko iskustvo kao glavni urednik Minervinog leksikona iz 1936. godine.[18]
Također, kako odmah po završetku rata u svibnju 1945. godine navodi Mate Ujević u izvještaju novim vlastima o radu do rata i za vrijeme okupacije, ban Šubašić je „omogućio, da Hrvatska Enciklopedija preuzme zajam od Banovinske Štedionice u visini od 4 000 000 Din kojom svotom je nabavljen materijal za nekoliko svezaka i vraćena svota, (inicijalni kapital, op. EZ) koju je bio u H. E. uložio Dragutin Schulhof i dr. Mate Ujević. (…) Povratkom uložene svote novca Dragutinu Schulhofii i Mati Ujeviću H. E. je postala narodno vlasništvo, jer nitko u njoj nije imao vlastitih novaca.“[19]
Osim povrata inicijalnog kapitala, za taj novac što ga je osigurala Banovina Hrvatska kupljena je velika količina papira za tiskanje, dovoljna za prvotno planiranih 12 knjiga Hrvatske enciklopedije u nakladi od 5-6.000 primjeraka.[20]
U proljeće 1940. objelodanjen je ogledni arak Hrvatske enciklopedije, kao najava i ogledni primjer kako će buduća enciklopedija izgledati. U njemu su objavljena i pisma predsjednika HSS-a Vladka Mačeka, zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca i hrvatskog bana Ivana Šubašića koji pozivaju na pretplatu na Enciklopediju.
Odmah početkom sljedeće godine, neposredno pred izlazak prvog sveska, Herceg u Maloj knjižnici Seljačke sloge objavljuje brošuru Velika i mala Hrvatska Enciklopedija, u kojoj on i Mate Ujević još jednom najširim slojevima predstavljaju projekt i pozivaju na pretplatu. Brošura je u sljedećim mjesecima u dogovoru sa banskim vlastima poslana i na adrese svih osnovnih i srednjih škola u Banovini Hrvatskoj, i to čak 241.000 primjeraka![21] Dio poštarine snosio je i Konzorcij HE.[22]
Uz ocjenu da je „posjedovati potpunu enciklopediju svoga naroda – kulturni standard“, Herceg u govoru na zagrebačkoj Radiostanici 14. veljače u kojem obavještava da je prva knjiga gotova i da dan kasnije 9.000 tiskanih primjeraka kreću u distribuciju, kaže kako „iz toga slijedi da bi svaki ured morao imati svoju knjižnicu, pogotovo stručnu, i u njoj Hrvatsku Enciklopediju koja obrađuje sve struke. S tim je računala Banska Vlast, pa je svim uredima u svojoj nadležnosti dopustila da se iz banovinskih dotacija pretplate na Hrvatsku Enciklopediju, a općinama je to preporučila.“[23]
A osim kadrovske, financijske i propagandne – javnim pozivima Mačeka i Šubašića – potpore i posvećenosti HSS-a i banskih vlasti Banovine Hrvatske projektu Enciklopedije, Banovina dodatno pomaže i uvrštavanjem Enciklopedije u „službeni kalendar“. U proljeće 1940. godine odlukom pročelnika Odjela za prosvjetu banske vlasti Izidora Škorjača 5. svibanj je proglašen Danom Hrvatske Enciklopedije. „Prigodom Dana Hrvatske Enciklopedije 5. svibnja 1940. održana su širom Banovine predavanja koja su popularizirala ovaj veliki poduhvat, a upoznavanje s njim bilo je obvezno za sve škole“, kažu u svojoj studiji Znanost i svjetonazor Suzana Leček i Tihana Petrović Leš[24].
Također, za propagiranje i populariziranje Hrvatske enciklopedije bio je iskorišten i jedan još odmah nakon uspostave Kraljevine SHS uvedeni učenički praznik – Spomendan Josipa Jurja Strossmayera. „Enciklopedija je lakonski predstavljena kao ‘logična posljedica njegovog djelovanja’, pa je i ‘logična posljedica’ bilo posvećivanje Strossmayerovog dana njenoj promidžbi“[25], kažu Suzana Leček i Tihana Petrović Leš.
Tolika povezanost HSS-a i Banovine Hrvatske s Hrvatskom enciklopedijom morala je itekako iritirati ustaški režim kao ideološke neprijatelje HSS-a, pa „brisanje“ svakog spomena HSS-ovaca iz te vizure djeluje kao njihov logičan potez. Pogotovo kada su nastavkom izdavanja sljedećih svezaka Hrvatske enciklopedije de facto priznali da se radi o izuzetno važnom i vrijednom projektu i projektu koji je doista od nacionalnog značaja.
Svu trojicu prvih ljudi Hrvatske enciklopedije – Matu Ujevića, Dragutina Schulhofa i Rudolfa Hercega – obilježava iznimna energija i iznimna posvećenost svakom poslu kojim su se bavili. Herceg je svoj žar i beskompromisnost u političkom radu platio i životom.
Još prije Prvog svjetskog rata radi na suzbijanju nepismenosti, nakon rata aktivan u vrhu Hrvatske pučke, pa republikanske seljačke stranke, od početka se uključuje u organiziranje i rad Seljačke sloge – HSS-ove organizacije za prosvjetni i kulturni rad među seljacima. Između dva rata njegove Abecedarka za poučavanje odraslih nepismenjaka i Nova abecedarka doživljavaju ukupno 6 izdanja. Jedan je od inicijatora „velike“ Hrvatske enciklopedije, ali paralelno želi u tisuću sveščića napraviti i „malu“ enciklopediju za hrvatskog seljaka.
Nakon okupacije istjeran je iz Enciklopedije, njegova stranka je zabranjena, a on prihvaća činovnički posao u Uredu za hrvatski jezik ustaškog Ministarstva narodne prosvjete, kojeg – nakon što mu je jedno vrijeme na čelu bio Blaž Jurišić – vodi Hercegov dugogodišnji suradnik Izidor Škorjač.[26] Njegov prijeratni poznanik i politički sličnomišljenik Dragoljub Jovanović navodi pak da je Herceg „za vreme NDH – gladovao“.[27]
Nakon rata on ne pristaje uz prokomunističku Hrvatsku republikansku seljačku stranku, već radi na obnovi aktivnosti prijeratnog HSS-a. Među ostalim, zajedno sa Tomom Jančikovićem i drugima radi sa studentima[28], moguće je i da je radio na povezivanju s demokratskom opozicijom u drugim dijelovima Jugoslavije, a njegove aktivnosti su prekinute kada je 1949. uhapšen i poslan na prisilni rad. Umro je 1951. godine, najvjerojatnije u radnom logoru Fužine, gdje su zatvorenici obavljali izuzetno teške radove na izgradnji hidroelektrane i formiranju akumulacijskog Omladinskog jezera.[29]
Glavni tajnik HSS-a Juraj Krnjević, šesti na popisu članova Upravljačkog odbora Hrvatske enciklopedije, više nije bio u Hrvatskoj i Jugoslaviji kada je „brisanje“ nakon okupacije izvršeno. On je još za vrijeme kratkotrajnog „aprilskog“ rata 1941. godine u kraljevskoj jugoslavenskoj vladi generala Dušana Simovića zamijenio predsjednika HSS-a Vladka Mačeka na mjestu potpredsjednika, i zajedno s tom vladom otišao u izbjeglištvo, prvo u Kairo, a potom u London. Otuda je osuđivao ustaške zločine.
Tek manji dio zastupnika i lokalnih dužnosnika HSS-a priklanja se nakon okupacije ustaškom režimu, dok većina u stranačkom vrhu i većina članstva stranke ostaju vjerni Mačekovoj politici čekanja. Tek nešto malo više od 20 parlamentarnih zastupnika HSS-a pristupa u kolovozu1941. Ustaškom pokretu, a od lokalnih organizacija stranke, kojih je „po ne baš pouzdanom podacima“ bilo oko 7.000, Ustaškom pokretu pristupa svega njih – 70.[30]
Potpredsjednik HSS-a August Košutić, peti na popisu članova Upravljačkog odbora, prvi je u užem vodstvu HSS-a koji zagovara Mačekovu liniju čekanja i podjednake distance od ustaša i od partizana. Pod prismotrom je ustaške policije, a u više navrata je bio i uhapšen, prvi puta niti mjesec dana nakon okupacije. Početkom rujna 1944. godine, nakon otkrivanja urote Vokić – Lorković, Košutić prelazi na partizanski teritorij. Krajem mjeseca partizani ga hapse i u zatvoru je do 5. rujna 1946. godine. „Saslušavan je, sastavljena je optužnica, ali nije suđen. Bio je i kasnije zatvaran,“[31] navodi Branka Boban u svojoj studiji o poratnim progonima čelnika Hrvatske seljačke stranke.
Profesor Izidor Škorjač od 1925. godine aktivan je u prosvjetnom pokretu HSS-a i Seljačkoj slozi. Uređivao je glasila Seljačka prosvjeta i Seljačka sloga, a uspostavom Banovine Hrvatske ujesen 1939.godine postaje predstojnik Odjela za prosvjetu banske vlasti. Prosvjeta je jedan od resora u kojima je Banovina prema Sporazumu Cvetković-Maček dobila široku autonomiju, i Škorjač je sa suradnicima krenuo u realizaciju ambicioznog projekta da od banovinskog „ministarstva prosvjete“ napravi samostalno i kompetentno tijelo. On je bio Hercegov najbliži suradnik.[32] Iako pod okupacijom od Blaža Jurišića preuzima vođenje Ureda za hrvatski jezik, jednog od 7 odjela ustaškog Ministarstva narodne prosvjete,[33] gotovo dvije decenije intenzivnog angažmana u HSS-u i Seljačkoj slozi bile su dovoljan razlog za „brisanje“ iz impresuma HE.
Sarajevski srednjoškolski profesor Ante Martinović bio je od uključivanja sarajevskog Hrvatskog kulturnog društva Napredak 1937. godine u kampanju opismenjavanja „glavni organizator prosvjetnog rada u Bosni i Hercegovini“[34]. Ujesen 1937. godine izabran je za voditelja Odsjeka za pobijanje nepismenosti u sklopu Napretkove prosvjetne sekcije, i tamo je aktivan sve do prelaska u Zagreb 1940. godine i uključivanja u rad Kluba ABC.[35] Uređivao je i istoimeni časopis Društva.
Na 9. redovitoj godišnjoj skupštini Seljačke sloge 11. lipnja 1939. godine izabran je – zajedno s Imbrom Štivićem i slikarem Ljubom Babićem – za „prosvjetnog radnika Seljačke sloge“, čime je kao „neseljak“ izjednačen u pravima sa seljacima, koji su jedini mogli biti članovi Seljačke sloge, a potom je izabran i u Upravni odbor Seljačke Sloge[36].
Pred ustaškim režimom pouzdano mu nije pomoglo što su banske vlasti Banovine Hrvatske upravo njega, tada na funkciji prosvjetnog savjetnika, odlukom banovinskog Odjela za unutarnje poslove imenovale 11. siječnja 1941. godine za povjerenika (komesara) u Matici Hrvatskoj. Istom je odlukom s mjesta predsjednika Matice smijenjen Filip Lukas, a gospodarski tajnik Matice Mile Starčević zatvoren je u Lepoglavu.[37] Motiv za ovaj potez bio je vrlo glasno desničarenje Matice i kritika HSS-ove i banovinske suradnje sa vlastima u Beogradu, što je od strane HSS-a ocijenjeno kao ugrožavanje svega onog što je postignuto sporazumom Cvetković-Maček. Što se desničarenja tiče, upravo je primjerice gore spomenuti Juraj Krnjević govorio o Matičinoj „službi stranim ideologijama“.[38]
Povratak ranije uprave u Maticu Hrvatsku bio je jedan od prvih poteza ustaša nakon dolaska u Zagreb
Ukidanje komesarijata i povratak ranije uprave u Maticu Hrvatsku bio je jedan od prvih poteza ustaša nakon dolaska u Zagreb i preuzimanja vlasti – već 11. travnja 1941. Predstojništvo javnog reda i sigurnosti Države Hrvatske u odluci s njegovim potpisom stavlja van snage odluku banskih vlasti i u Matici hrvatskoj uspostavlja raniju upravu.[39]
Martinović će koncem rata pristupiti propartizanskoj Hrvatskoj republikanskoj seljačkoj stranci i u prvoj poslijeratnoj Narodnoj vladi Bosne i Hercegovine (od 26. travnja 1945 do 14. veljače 1946. godine) predsjednik vlade Rodoljub Čolaković) biti ministar šuma i rudarstva.[40] Nakon toga je bio i tajnik – sada bitno drugačije – obnovljene Seljačke sloge.[41]
Sigismund Čajkovac je bio HSS-ov narodni zastupnik kotara Vinkovci biran na parlamentarnim izborima 1927., 1935. i 1938. godine. Dok je predsjednik HSS-a Stjepan Radić bio ministar prosvjete u beogradskoj vladi 1925-1926, Čajkovac obavlja dužnost načelnika za osnovnu nastavu i narodno prosvjećivanje u Ministarstvu prosvjete i radi na novom zakonu o pučkim školama, „što je imalo velik utjecaj na njegovanje narodnosti u tadašnjoj državi, ali i na rad Seljačke sloge i kasnije Gospodarske sloge“.[42] Kao predstavnik Hrvatskog književno-pedagoškog zbora (HPKZ) aktivan je u prosvjetnim i etnološkim akcijama Seljačke sloge. Urednik je struke Pedagogija i školstvo u Hrvatskoj enciklopediji (nije izbrisan iz impressuma). Iznova 1938. godine biran za predsjednika HPKZ, koji je snažno svojim djelovanjem i kroz časopis Društva Napredak podupirao prosvjetnu politiku i prosvjetnu reformu banovine Hrvatske.[43] Za vrijeme okupacije se pasivizirao i nije surađivao sa ustaškim režimom.[44]
Nikola Andrić jedan je od najaktivnijih i najsvestranijih hrvatskih intelektualaca potkraj 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća. „Profesor hrvatskoga i francuskoga jezika, doktor filologije, poliglot i erudit, bio je svestrani Andrić pripovjedač, feljtonist, putopisac, književni povjesničar, pedagog, publicist, polemičar, redaktor, komentator i stručnjak za hrvatske narodne pjesme, dramaturg i intendant Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu i, uz Miletića, pokretač Glumačke škole, jedan od utemeljitelja i prvi dramaturg Hrvatskog kazališta u Osijeku, predsjednik Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske i Društva prijatelja Poljske te starješina Matice hrvatskih kazališnih dobrovoljaca,“[45] nabraja u preglednom radu o njemu Katica Čorkalo Jemrić.
Od 1913. do smrti 1942. godine uređivao je Zabavnu biblioteku u kojoj je u 28 godina izlaženja objavio 603 naslova u 425 svezaka beletrističkoga štiva, uglavnom svjetskih autora, od čega je preko 60 naslova sam preveo.[46]
Ono što je najvjerojatnije presudilo da i on padne žrtvom „brisanja“ bilo je što je i on bio HSS-ovac, i što je i on u kratkotrajnom Radićevom ministarskom mandatu 1925 – 1926 bio njegov pomoćnik.
Mihovil Katanec je od 1926. godine do rata jedan od najistaknutijih predstavnika politike Hrvatske seljačke stranke u Vojvodini. Bio je povjerenik Seljačke sloge za Bačku i Baranju, posebno posvećen osnivanju njezinih ogranaka na terenu. Nakon okupacije postaje pročelnik Odjela za narodno prosvjećivanje u ustaškom Ministarstvu narodne prosvjete. [47] Međutim, zbog neslaganja s državnim vodstvom potkraj 1943. napustio je položaj i 1945. otišao u Suboticu, gdje je 1946–48. nekoliko puta zatvaran“[48], navodi se u natuknici o njemu Hrvatskog biografskog leksikona.
Ante Pecikozić bio je sudac, a u vrijeme kada je bio član Upravljačkog odbora Konzorcija HE bio je i predsjednik Kluba ABC, „društva prosvjetnih radnika za rješavanje kulturnih problema“, koje je bilo „gradski suradnik“ Seljačke sloge u akcijama opismenjavanja i kulturnog rada među seljacima.[49] Po završetku Drugog svjetskog rata bio je član prve Anketne komisije koja je već 18. svibnja 1945. godine otišla na lokaciju ustaškog konclogora Jasenovac.
Stjepko Vrtar koji je u Konzorciju Hrvatske enciklopedije obavljao računski nadzor također je „izbrisan“. On je do okupacije predsjednik Računskog suda Banovine Hrvatske (državne revizije). Kao financijski stručnjak tridesetih i početkom četrdesetih godina objavio je niz stručnih tekstova o financijskim problemima i novim zakonima, ali još od dvadesetih godina javlja se prozom u raznim časopisima, većinom bliskim HSS-u. Amaterske kazališne družine Seljačke sloge na repertoaru su imale i njegov komad Majka zemlja, a kao aktivist Seljačke sloge sudjelovao je u promociji kampanja opismenjavanja[50]. Iako se stručnim radovima i prozom javlja i pod okupacijom, motiv za „brisanje“ vjerojatno je njegov angažman u strukturama vlasti Banovine i akcijama Seljačke sloge.
„Izbrisani“ urednik struke Sociologija i statistika Dinko Tomašić[51] još je 1940. godine otišao u Sjedinjene države, pa nije bio dostupan ustaškim vlastima za represalije. On je od druge polovice tridesetih godina nadalje pripadnik lijevog krila HSS-a, a od 1935. godine voditelj Katedre za sociologiju i statistiku Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Među ostalim, autor je niza socioloških tekstova objavljenih u periodici, u kojima je oštro kritizirao hrvatski nacionalizam i teoriju o gotskom porijeklu Hrvata kao „povijesni falsifikat“[52]. Već 1937. godine nacionalistički studenti pokušavaju ga zbog toga i fizički napasti (zbog straha za fizički integritet on kasnije i odlazi u Sjedinjene države!)[53] , a protiv njega se vodi i haranga u desnim glasilima, u kojima ga se proglašava „prerušenim komunistom“ i „zakletim neprijateljem hrvatske državne misli“.[54] Suradnik je Kluba ABC koji mu 1940. godine tiska knjigu o seljačkom pokretu u Hrvatskoj i ideji svjetskog mira i sociološkoj misli Antuna Radića[55].
Tomašić je u Sjedinjenim državama tijekom rata i nakon njega. Tijekom rata kraće je vrijeme savjetnik izbjeglom hrvatskom banu Ivanu Šubašiću, iza rata savjetnik američkog State Departmenta za južnoslavenski prostor, a 1957-1958 kraće vrijeme voditelj istraživačkog odjela Radio Free Europe[56]. Jugoslavenski marksistički kritičari tada ga diskvalificiraju kao pseudoznanstvenika „u službi hrvatske buržoazije“[57].
Postoji i verzija po kojoj su Schulhof i Herceg otišli iz Konzorcija još prije okupacije. Nju je 1993. godine u Danici, kulturnom prilogu zagrebačkog Vjesnika, iznio umirovljeni liječnik Ljudevit Klabučar, čiji su roditelji – kaže – bili Hercegovi prijatelji. Po toj verziji, „kada je već štampanje prvog sveska bilo pri kraju“, dakle prije 10. veljače 1941. godine, ban Šubašić je došao Mačeku sa ovakvom pričom: „da je njemu, Šubašiću, sam knez-namjesnik Pavle naredio, da zakoči izlaženje Hrvatske enciklopedije, dok on, knez-namjesnik ne ‘sredi stvari s Hitlerom’. Naime, knez-namjesnik Pavle upravo je trebao ići Hitleru na dogovor o tome što će biti s Kraljevinom Jugoslavijom, pa da bi Pavle bio u nemogućoj situaciji pred Hitlerom. ako bi se upravo tada kočilo židovsko prezime na drugom mjestu novoizašle Hrvatske enciklopedije (na prvom mjestu bilo je Hercegovo ime). Knez namjesnik Pavle htio je Hitleru prikazati, kako se u Kraljevini Jugoslaviji već progone Židovi, da je Kraljevina Jugoslavija na Hitlerovoj liniji u rasnom pogledu, da se na beogradskom univerzitetu uveo numerus clausus za Židove itd. Dakle, izlazak Hrvatske enciklopedije ‘neka pričeka’,“ piše Klabučar.[58]
Maček je Pavlovo traženje prenio Hercegu, a Herceg je – navodi Klabučar – to odbio s argumentacijom da je to u stvari „srpska makinacija“ kojom se želi spriječiti izlazak Hrvatske enciklopedije. Onda je Pavle kazao neka se bar Schulhofovo ime makne iz impressuma, pa se Schulhof na nagovor Šubašića i Mačeka povukao. „A što se tiče Hercega. Herceg sa svoje strane nije htio da njegovo ime i prezime bude bez Schulhofa. pa se povukao i on (sic!) tako da su izbačena prva dva retka. tj. „Predstavnici / Rudolf Herceg i Dragutin Stjepan Schulhof“[59], piše Klabučar.
Klabučareva verzija je zanimljiva i dramatična, međutim – nema temelja u činjenicama
Klabučareva verzija je zanimljiva i dramatična, međutim – nema temelja u činjenicama. Ovoga puta nisu za sve krivi Srbi! Ne postoji izdanje prve knjige Hrvatske enciklopedije u čijem impressumu manjkaju samo Hercegova i Schulhofova imena. Postoji izdanje s kompletnim impressumom, i postoji izdanje u kojem su „izbrisani“ svi Židovi i svi HSS-ovci, dakle i njih dvojica, i cijeli Izdavački odbor, i Vrtar kao računski nadzor, i Šik, i struka Judaica i Tomašić i Schwartz.
Dodatno, osim Zapisnika o primopredaji konzorcija HE od 18. travnja 1941., i izostanak bilo kakvog spomena o pritisku kneza Pavla i odlasku Schulhofa i Hercega iz Konzorcija HE u knjizi Nedjeljke Luetić-Tijan o životu njezinog supruga Pavla Tijana[60] dokazuje da je cenzuriranje impresuma izvršeno nakon okupacije Jugoslavije i ustaškog preuzimanja vlasti i iz očitih rasnih (točnije – rasističkih!) i političkih motiva. U knjizi je cijelo poglavlje posvećeno Enciklopediji, a Tijan je član njenog Središnjeg uredništva od samog početka.
Dodatno, postoji još jedan čvrst argument da je cenzuriranje izvršeno tada, a ne ranije. Naime, kako izvještava Hrvatski dnevnik, predstavnici Konzorcija ‘Hrvatske Enciklopedije’ – predsjednik Seljačke Sloge Rudolf Herceg, glavni urednik Enciklopedije dr. Mate Ujević i ravnatelj Tipografije Dragutin Šulhof – posjetili su prijepodne 18. veljače 1941. godine redom – predsjednika HSS-a Vladka Mačeka, hrvatskog bana Ivana Šubašića i zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca i predali im po jedan primjerak prvog sveska Hrvatske enciklopedije.
„Pošto je ovo veliki datum u hrvatskoj kulturnoj povijesti, predstavnici hrvatskih javnih i duhovnih vlasti s radošću su primili prvi svezak Hrvatske Enciklopedije i zanimali se za njezin daljnji rad,“[61] navodi se u vijesti Hrvatskog dnevnika.
Odmah potom predstavnici Konzorcija HE – kako je kod gradske općine bio dan posjeta – odlaze i kod zagrebačkog gradonačelnika Mate Vene Starčevića i predaju mu jedan primjerak prvog sveska Enciklopedije[62].
Dobrotom njegove obitelji dobili smo uvid upravo u taj primjerak. Impressum u njemu – nije cenzuriran.
Također, u medijskim napisima nakon izlaska prve knjige, pa sve do okupacije, dakle od veljače do prvih dana travnja 1941. godine, takav potez uopće se ne spominje. Čak naprotiv, mediji prenose kako se nastavljaju uobičajene aktivnosti.
Rudolf Herceg 14. veljače gostuje na zagrebačkoj radiostanici i objavljuje kako je prva knjiga – izišla, i da će se sa sutrašnjim danom početi slati pretplatnicima.[63]
Otprilike u isto vrijeme kada prvi ljudi Konzorcija pohode čelne ljude vlasti i poklanjaju im po primjerak prvog sveska, Herceg u Hrvatskom dnevniku poručuje kako su najvažnije – nazovimo to tako – ciljne grupe projekta Hrvatske enciklopedije: škole i selo.
„Organizator velike zajednice za izdavanje Hrvatske Enciklopedije Rudolf Herceg daje školama — nastavnicima i djacima — najveću važnost. Oni treba da budu glavni konsumenti Hrvatske Enciklopedije. Parola je izbačena: U pučkim školama neka ima Hrvatsku Enciklopediju svaka školska knjižnica, a u srednjim svaka razredna knjižica. (Ako u kojem razredu nema još razredne knjižnice, treba ju baš zbog Hrvatske Enciklopedije osnovati.) Na tom treba da rade u prvom redu svi učitelji i učiteljice. U njihovom je interesu najviše, da enciklopediju dobije baš svaka škola — i ona, u kojoj rade sad, i ona u koju će možda biti premješteni. Važno je da je svagdje bude,“[64] kaže Hrvatski dnevnik.
A što se seljaka i sela tiče, preporuka je da „cijelo selo, odnosno čitavo školsko područje, može — osobito udruženo sa svojim učiteljstvom – nabaviti jedan primjerak uz odplatu… Treba kod njih samo probuditi interes,“[65] sugerira list.
Hrvatski dnevnik objavljuje potom i prikaz prve knjige Enciklopedije[66], a u istom broju prenosi i razgovor s urednikom slovenskog dijela Hrvatske enciklopedije Jožetom Glonarom iz ljubljanskog dnevnika Jutro[67].
Taj dnevnik najavljuje da će glavni urednik Enciklopedije Mate Ujević 4. ožujka 1941. godine održati u Pučkom sveučilištu na zagrebačkom Marulićevom trgu predavanje o Hrvatskoj enciklopediji s projekcijama. „Ulaznina 3 dinara, za đake 2 dinara“, piše u najavi.[68]
Petog ožujka Hrvatski dnevnik objavljuje Iskaz br. 152 novih pretplatnika Enciklopedije „nakon što je izašla prva knjiga“ – troje s uplatom od 6.000 dinara, petero s polugodišnjim uplatama od 600 dinara i četrnaest s mjesečnim uplatama od po 100 dinara.[69]
Desetog ožujka slijedi Iskaz br. 153 – šestero novih pretplatnika Enciklopedije s polugodišnjim uplatama od 600 dinara i (opet!) četrnaest s mjesečnim uplatama od 100 dinara, s tim da se napominje kako „pretplatnici koji ne žele da im ime bude objavljeno, neka ovu svoju želju navedu u narudžbenici“.[70]
Glavni urednik Enciklopedije Mate Ujević nastavlja s predavanjima – 23. ožujka poslijepodne održao je predavanje o HE sa dijapozitivima u karlovačkom Pučkom sveučilištu, a na prikazanim slikama „mogle su se vidjeti pojedine faze tog golemog posla“.[71]
Hrvatski dnevnik 29. ožujka donosi da je ljubljansko liberalno Jutro u svom kulturnom dodatku iznova vrlo pozitivno pisalo HE,[72] a 7. travnja, u istom broju novina u kojem se na prvim stranicama izvještava da je Jugoslavija napadnuta, objavljuje se Iskaz br. 157 – četvero novih pretplatnika Enciklopedije s polugodišnjim uplatama od 600 dinara i osam s mjesečnim uplatama od po 100 dinara.[73]
Zagrebački list, dnevne novine u vlasništvu zagrebačkog HSS-ovog zastupnika Žige Scholla, posvećuju Hrvatskoj enciklopediji svega jedan tekst[74], također bez ikakvih dramatičnih vijesti, a Obzor, koji je izdanje Schulhofove Tipografije, Enciklopedijom se bavi najstudioznije.
U broju od 15. veljače prenosi Hercegovo izlaganje na zagrebačkoj radiostanici,[75] a sljedećeg tjedna osvrt Ivana Esiha (koji je i sam suradnik HE) uz izlazak prve knjige HE. „Prvi svezak »Hrvatske enciklopedije«, koju izdaje Konzorcij na čelu s gg. Rudolfom Hercegom i Dragutinom Stj. Schulhofom u redakciji uredničkog vijeća s prof. drom. Matom Ujevićem kao glavnim urednikom, već je predan hrvatskom narodu i svima onima, koji se zanimaju za hrvatsku duhovnu i materijalnu kulturu. To je uistinu jedan od najznačajnijih dogadjaja u duševnom životu naroda i to će djelo napuniti svakoga Hrvata opravdanim ponosom,“[76] piše Esih u svom prikazu. Dakle, i Herceg i Schulhof su – tu.
Par dana kasnije Esih objavljuje poseban tekst u kojem ocjenjuje da je „hrvatskoj književnoj kulturi“ u prvoj knjizi Enciklopedije „posvećena primjerena pažnja“, [77] a potom i o tome kako je obrađena hrvatska povijest, također s vrlo pozitivnom ocjenom.[78] Obzor prenosi i pozitivni osvrt ljubljanskog Slovenca, glasila slovenskih pučana (Slovenska ljudska stranka)[79], a sociolog Zlatko Gašparović, također suradnik HE, piše osvrt o tretmanu sociologije u prvoj knjizi.[80]
Zagrebačke Novosti, koje nisu bile ni na koji način vezane uz projekt Hrvatske enciklopedije, a bile su bliskije poziciji vlasti u Beogradu nego što su to bili Hrvatski dnevnik ili Obzor, posvetile su izlasku prve knjige Enciklopedije svega jedan tekst, odnosno i one su prenijele Hercegovo obraćanje na zagrebačkoj Radiostanici 14. veljače[81], i ništa drugo.
Dakle, niti u jednom od navedenih glasila u razdoblju od izlaska prve knjige HE do okupacije Jugoslavije nema nikakvog spomena o demisijama, smjenama, cenzurama impressuma ili bilo što slično. O tome naravno nema riječi niti u glasilima koja su izlazila nakon okupacije, ali u kontroliranom medijskom prostoru jedne marionetske države to se ne može niti očekivati.
Hrvatska enciklopedija nastavila je s izlaženjem i nakon okupacije, sada kao izdanje državnog HIBZ-a. Zahvaljujući u prvom redu izuzetnom angažmanu ravnatelja Mate Ujevića uspjelo se napraviti minimum profesionalnih kompromisa u sadržaju četiri knjige HE tiskane u tom razdoblju, iako su pritisci ustaškog režima bili snažni i postojani.[82] Po završetku Drugog svjetskog rata HIBZ je pretvoren u Nakladni zavod Hrvatske, a Ujevićeva Hrvatska enciklopedija nezasluženo je politički proskribirana i ukinuta. Ipak, od enciklopedijskog odjela HIBZ-a, odnosno kasnije Nakladnog zavoda Hrvatske, osnovan je je 1950. Leksikografski zavod FNRJ, današnji Leksikografski zavod Miroslav Krleža.
[1] Autor zahvaljuje LZMK iz kojeg su ga u nastavku komunikacije izvijestili da se izvorni i izmijenjeni impressumi razlikuju i po (ne)spominjanju Lavoslava Šika, Dinka Tomašića, Gavre Shwartza i cijele struke Judaica.
[2] Vidi bilj. 1
[3] Kopija zapisnika u posjedu autora.
[4] „Mate Ujević je od početka progona Židova u NDH, pomogao mnogima da dobiju propusnice s kojima su iz njemačke okupacijske zone prešli u talijansku, i tako izbjegli deportaciju u koncentracijske logore i smrt. Svog poznanika i susjeda, poduzetnika Emanuela Manka Behrmanna, nakon što je ovaj temeljem protužidovskih zakona istjeran iz tvrtke, zapošljava kao knjigovođu i administratora kod sebe u Hrvatskom izdavalačkom bibliografskom zavodu (HIBZ). Behrmann je međutim 1942. godine ipak odveden u Jasenovac, ali ga je Ujević upornim moljenjem i inzistiranjem kod ustaških vlasti uspio izvući iz logora, s obrazloženjem da mu je neophodan za rad u HIBZ-u. Behrmann je zajedno sa suprugom i kćerkom preživio ostatak rata u Zagrebu, a 1948. odselili su se u Izrael. Yad Vashem, memorijalni muzej žrtava Holokausta u Jeruzalemu 31. siječnja 1994. posmrtno je zbog toga Matu Ujevića proglasio Pravednikom među narodima“. V. Enis Zebić, Jučerašnji svijet: Hrvatska, Durieux, Zagreb 2017, str. 95-96
[5] Mladen Švab: „Mate Ujević, utemeljitelj suvremene hrvatske enciklopedistike. Prilog I: Mate Ujević: Hrvatski izdavački bibliografski zavod.“ Radovi Leksikogradskog zavoda Miroslav Krleža, sv. 2, Zagreb 1992, str. 37
[6] M. Švab, „Mate Ujević, utemeljitelj suvremene hrvatske enciklopedistike“, str. 14
[7] Višeslav Aralica: „Matica hrvatska u političkom životu Hrvatske 1935-1945“, Časopis za suvremenu povijest, br. 2, Zagreb 2009, str. 466-470
[8] Židovski biografski leksikon, natuknica Schulhof, Dragutin Stjepan https://zbl.lzmk.hr/?paged=17&cat=20, pristupljeno 1. travnja 2024
[9] Židovski biografski leksikon, natuknica Šik, Lavoslav (Schick) https://zbl.lzmk.hr/?paged=2&cat=29, pristupljeno 1. travnja 2024
[10] Dr. Lavoslav Šik: „Judaica u ‘Hrvatskoj enciklopediji’“, Jevrejski narodni kalendar za godinu 5701 /1940-41, Beograd – Zagreb, s.a. str. 163
[11] Ibid., str. 164
[12] Židovski biografski leksikon, natuknica Šik, Lavoslav (Schick), https://zbl.lzmk.hr/?p=2497, pristupljeno 2. travnja 2024.
[13] Židovski biografski leksikon, natuknica Schwarz, Gavro https://zbl.lzmk.hr/?paged=20&cat=20, pristupljeno 4.4.2024
[14] Tomo Jančiković: Hrvati u izborima 11. prosinca 1938, Tiskara Merkantile (Jutriša i Sedmak) Zagreb 1939, str. 40
[15] Ibid., str. 44
[16] Ferdo Čulinović, Jugoslavija između dva rata, Historijski institut JAZU, Zagreb 1961, sv. II, str. 89, prema Ljubo Boban, Sporazum Cvetković-Maček, Institut društvenih nauka, Beograd 1965, str. 53
[17] Švab, str. 14
[18] Ibid.
[19] Ibid., Prilog I: Mate Ujević: Hrvatski izdavački bibliografski zavod, str. 37
[20] Ibid., Mladen Švab: Mate Ujević…, str. 15
[21] „Veliki interes za Malu knjižnicu Seljačke sloge“, Hrvatski dnevnik br. 1.732, 22.2.1941, str. 6
[22] „Narodni duh u školama…“, Hrvatski dnevnik br. 1.744, 6.3.1941, str. 7
[23] „Izišla prva knjiga Hrvatske Enciklopedije“, Obzor br. 39, 15.2.1941, str. 2;
[24] Suzana Leček i Tihana Petrović Leš: Znanost i svjetonazor. Etnologija i prosvjetna politika Banovine Hrvatske 1939-1941, Srednja Europa, Zagreb 2010, str. 89
[25] Ibid.
[26] Jere Jareb: „Svjedočanstvo hrvatskog književnika Gabrijela Cvitana iz jeseni 1944. Prilog 3 – Zapisnik saslušanja Gabrijela Cvitana od 28. studenoga 1944“, Časopis za suvremenu povijest, br. 3/2003, str. 982
[27] Dragoljub Jovanović, Medaljoni III, Službeni glasnik, Beograd 2008, str. 56. Jovanović je 1947. godine osuđen na 9 godina zatvora. Suđen je zajedno sa HSS-ovcem, agronomom Franjom Gažijem pod optužbom da su željeli organizirati oporbeni Seljački blok.
[28] Zdenko Radelić: Hrvatska seljačka stranka 1941-1950, HIP, Zagreb 1993, bilj. na str. 119
[29] Ibid., bilj na str. 120, prema Mira Kolar-Dimitrijević, Radićev sabor 1927-1928, Školska knjiga – Arhiv Hrvatske, Zagreb 1993, str. 369
[30] Ibid., str. 22
[31] Branka Boban, „Sudski progoni prvaka Hrvatske seljačke stranke (1945-1948)“ u , Dijalog povjesničara – istoričara 8, pri. Igor Graovac i Hans-Georg Fleck, Friedrich Naumann Stiftung, Zagreb 2004, str. 252
[32] Leček i Petrović Leš, ibid., str. 21
[33] Jareb, „Svjedočanstvo hrvatskog književnika Gabrijela Cvitana iz jeseni 1944.“, ibid.
[34] „Veliki interes za Malu knjižnicu Seljačke sloge“, Hrvatski dnevnik br. 1732, 22.2.1941, str. 6
[35] Suzana Leček, „Suradnja HKD «Napredak» i Seljačke sloge u kampanji opismenjivanja“, Časopis za suvremenu povijest br. 3/2004, str. 1111; podrobnije o njegovom radu na opismenjavanju str. 1111-1125.
[36] „Seljačka sloga – i dalje tako napred! Deveta redovita glavna skupština Seljačke sloge 11. lipnja 1939. Vriedi kao original zapisnika“, Seljačka sloga, br. 7, srpanj 1939, str. 187-188.
[37] O tome podrobnije Filip Hameršak: „Komesarijat u Matici hrvatskoj: od juridičkog spora do političkog pravorijeka“. Časopis za suvremenu povijest 3/2003, str. 835-858
[38] Hameršak, str. 841
[39] Ibid., str. 856
[40] Ibid., prema Fikreta Jelić-Butić:, Hrvatska seljačka stranka, Globus, Zagreb 1983, str. 407
[41] Zvonimir Bartolić: „O hrvatskom književnom ruralizmu“, Podravski zbornik 4/1978, str. 203
[42] Mira Kolar-Dimitrijević: „Sjećanje – što sam radila kao povjesničarka od osamdesete do devedesete godine života“, Podravina br. 44, prosinac 2023, str. 114
[43] Leček i Petrović Leš, ibid., str. 15, str. 78
[44] Čajkovac je bio sudionik konferencije HSS-ovaca održane početkom rujna 1945. u zagrebačkom hotelu Esplanade. Prethodni dogovor zastupnika HSS-a u Privremenom narodnom predstavništvu u Beogradu bio je „da se pozovu samo oni zastupnici i funkcionari koji se nisu kompromitirali u suradnji sa ustaškim režimom ili okupatorom.“ Radelić, str. 55
[45] Katica Čorkalo Jemrić, „Svestrani naš Vukovarac Nikola Andrić“, Kolo 4/2011 https://www.matica.hr/kolo/319/r/ogledi/, pristupljeno 11.4.2024
[46] Ibid.
[47] Mario Jareb, „Svjedočanstvo hrvatskog književnika Gabrijela Cvitana iz jeseni 1944. Prilog 3 – Zapisnik saslušanja Gabrijela Cvitana od 28. studenoga 1944“, str. 981
[48] Katanec, Mihovil. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 8.4.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/katanec-mihovil>.
[49] Suzana Leček: „Seljačka sloga i prva kampanja opismenjavanja u Hrvatskoj (1937-1941)“ u: Alexander Buczynski, Milan Kruhek, Stjepan Matković (prir.) HEREDITAS rervm Croaticarvm ad honorem Mirko Valentić, HIP Zagreb 2003, str. 297
[50] Suzana Leček, Seljačka sloga u Slavoniji, Srijemu i Baranji (1925-1941), HIP Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod 2005, str. Str. 57-58, 89
[51] O Tomašiću v. tekst Zlatka Gašparovića u Sociološkom leksikonu, Savremena administracija, Beograd 1982, str. 703-704
[52] V. Dinko Tomašić, „Formiranje vladajućih skupina /cirkulacija elita/ u ranijem društvenom razvitku Hrvata i Srba“, Mjesečnik pravničkog društva, br. 8-9/1935, str. 337-357; pretiskano u Dinko Tomašić: Društveni i politički razvitak Hrvata, Jesenski i Turk-Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb 2013, str. 101-129
[53] Možda se u slučaju Tomašića (ustaška) ideologija i faktografija poklapaju, što je inače iznimno rijedak slučaj. Naime, prikazujući koncem ožujka 1941. godine u zagrebačkom Obzoru kako je u prvoj knjizi HE predstavljena sociologija, jedan od suradnika Enciklopedije Zlatko Gašparović kaže kako je Tomašić bio urednik, „ali kako se on sada iz naučnih razloga nalazi u Sjevernoj Americi, prvi svezak ili sveske do njegovog povratka uređuje odbor sastavljen od ing. V. Horvata, dra M. Tkalčića, dra V. Vernića i dra Zl. Gašparovića.“ V. G. (Zlatko Gašparović): „Sociologija u Hrvatskoj enciklopediji“, Obzor br. 74, 28.3.1941, str. 3
[54] Aleksandar Štulhofer: „Prijetnje, zaborav i tragovi. O recepciji Tomašićeva djela“. Društvena istraživanja br 6/1993, str. 981-982. Tekst je dio bloka posvećenog Tomašiću u tom broju Društvenih istraživanja, u kojem je osim 4 Tomašićeva teksta objavljen i niz tekstova hrvatskih autora koji se bave njegovim djelom.
[55] Dinko Tomašić: Svjetski mir na novim socijalnim temeljima. Koncepcija – ne politika. Klub ABC, Zagreb 1940
[56] Štulhofer: „Dinko A. Tomašić, naš prvi moderni sociolog“, u Dinko Tomašić, Društveni i politički razvitak, str. 304
[57] Oleg Mandić: „Klasni karakter buržoaskih teorija o postanku zadruge“, Istorisko-pravni zbornik, Sarajevo, br. 3-4/1950, str. 150, prema Štulhofer, „Prijetnje…“, str. 983
[58] Dragutin Klabučar: „Rekao sam Mačku, to je srpska makinacija!“ Vjesnik br. 16410, 5.6.1993, str. 16
[59] Ibid. Vjerojatno je upravo Klabučarev tekst bio izvor za navod u Hercegovoj biografiji u Hrvatskom biografskom leksikonu kako se on „iz konzorcija povlači 1940. radi solidarnosti s njegovim članom, Dragutinom Stjepanom Schulhofom, koji ga je morao napustiti.“ https://hbl.lzmk.hr/clanak/7513, pristupljeno 12.4.2024
[60] Nedjeljka Luetić-Tijan: Život Pavla Tijana. Matica Hrvatska, Zagreb 2014. O Hrvatskoj enciklopediji vidi u poglavlju „Hrvatska enciklopedija, sporazum i rat“, str. 81-99
[61] „Prva knjiga Hrvatske Enciklopedije predana predsjedniku dru Mačku“, Hrvatski dnevnik br. 1729, 19.2.1941, str. 9
[62] „Gradonačelniku Starčeviću predana prva knjiga Hrvatske enciklopedije“, Hrvatski dnevnik br. 1729, 19.2.1941, str. 9
[63] V.bilj 23; također: „Izašla prva knjiga Hrvatske Enciklopedije“, Hrvatski dnevnik br. 1725, 15.2. 1941, str. 8
[64] „Škole i Hrvatska enciklopedija“, Hrvatski dnevnik br. 1729, 19.2.1941, str. 9
[65] Ibid.
[66] „Prva knjiga Hrvatske enciklopedije“, Hrvatski dnevnik, br. 1736, 26.2.1941, str. 14
[67] „Hrvatska Enciklopedija i Slovenci“, ibid.
[68] „Predavanja“, Hrvatski dnevnik br. 1740, 2.3.1941, str. 7
[69] „Novi pretplatnici Hrvatske enciklopedije“, Hrvatski dnevnik br. 1743, 5.3.1941, str. 7
[70] „Novi pretplatnici Hrvatske enciklopedije“, Hrvatski dnevnik br. 1748, 10.3.1941, str. 9
[71] „Predavanje o Hrvatskoj enciklopediji u Karlovcu“, Hrvatski dnevnik br. 1763, 25.3.1941, str. 15
[72] „Jutro o Hrvatskoj enciklopediji“, Hrvatski dnevnik br. 1767, 29.3.1941, str. 8
[73] „Novi pretplatnici Hrvatske enciklopedije“, Hrvatski dnevnik br. 1776, 7.4.1941, str. 8
[74] „Uz prvu knjigu Hrvatske enciklopedije“, Zagrebački list br. 671, 19.2.1941, str. 4
[75] V. bilj. 23
[76] Ivan Esih: „Hrvatska enciklopedija“, Obzor br. 45, 22.2.1941, str. 2
[77] Ivan Esih: „Hrvatska enciklopedija sv. I. Hrvatska književna kultura“, Obzor br. 49, 27.2.1941, str. 2
[78] Ivan Esih: „Hrvatska encikopedija. Hrvatska povijest“, Obzor br. 60, 12.3. 1941, str. 2
[79] Ivan Esih: „Slovenec o Hrvatskoj enciklopediji“, Obzor br. 63, 15.3. 1941, str. 3
[80] Zlatko Gašparović: „Sociologija u Hrvatskoj enciklopediji“, Obzor br. 74, 28.3.1941, str. 3
[81] „Rudolf Herceg je objavio, da je prva knjiga Hrvatske enciklopedije gotova“, Novosti br. 49, 16.2.1941, str. 16
[82] V. O tome citirani rad Mladena Švaba, zatim Filip Hameršak: „Pravna struka u Hrvatskoj enciklopediji Mate Ujevića (1941-1945)“ u Ivica Matičević (ur.) Zbornik radova Mate Ujević danas, DHK Zagreb 2013, str. 293-331 i citirani rad Enisa Zebića, str. 71-98
5,00
(1)
Loading...
25. listopada 2024. / Aktualno
16. rujna 2024. / Aktualno
13. studenoga 2024. / Članci
9. studenoga 2024. / Članci
8. studenoga 2024. / Članci
