Izgradnja infrastrukture moći. Laboratoriji europski, zarada američka i kineska

Nijedna država nije uspjela postići AI samodostatnost, a brojni primjeri pokazuju da je to i dugoročno upitan cilj, kao i da prednost u kapitalu ili postojećoj infrastrukturi ne mora biti presudna. Luka Ignac analizira kako se Europa može poziocionirati na gospodarskoj karti budućnosti.

• Naslovna fotografija: Poluvodiči, litografija, procesor. (CC0)

• Autor je Advanced AI Policy Officer u think-tanku Centre for Future Generations.

Kada se govori o umjetnoj inteligenciji (AI), rasprava se najčešće vrti oko tehnološkog optimizma ili etičke zabrinutosti oko smjera razvoja tehnologije. No obje perspektive propuštaju ono najvažnije: AI danas nije samo tehnologija, već infrastruktura moći. Kontrola razvoja, implementacije i lanca opskrbe umjetne inteligencije oblikovat će gospodarsku kartu sljedećih desetljeća.

Utrka za dosezanjem najsloženijih AI modela nije natjecanje s jednom ciljem i jednim pobjednikom. AI utrka je utrka koje se simultano odvija u više domena (razvoj modela, kontrolu računalne infrastrukture, utjecaj na standarde, integraciju u fizičke sustave),  a prednost u jednoj domeni ne garantira dominaciju u drugoj. Što se utrka više zahuktava, to postaje jasnije da je najvjerojatniji ishod nova bipolarna dinamika u kojoj će Washington i Peking dominirati u različitim segmentima. A Europa, koja značajno zaostaje u svim domenama, riskira da svoju tehnološku budućnost prepusti odlukama velikih sila.

• Čipovi – nova nafta

Globalna AI industrija počiva na naprednim čipovima čija većinska kontrola (preko 90%)  leži u Tajvanskom TSMC-u. Amerika je kroz CHIPS and Science Act uložila 52,7 milijardi dolara u domaću proizvodnju. Kina ulaže još više: prema OECD-ovoj analizi iz 2025., kineske tvrtke primaju veće državne subvencije od proizvođača bilo koje druge regije. Tri faze kineskog državnog fonda za čipove mobilizirale su oko 97 milijardi dolara, a s provincijskim fondovima i poreznim olakšicama ukupna potpora premašuje 140 milijardi dolara. No kao što argumentira Jeremy Jurgens u analizi za Foreign Policy, ni kapital ni tvornice ne jamče tehnološku prednost u tržišnom natjecanju.

To najbolje pokazuje primjer iz Arizone: SAD je uložio 12 milijardi dolara da TSMC sagradi tvornicu čipova na američkom tlu. No kad tvornica postane konačno potpuno operativna, proizvodit će čipove koji su već generaciju iza onoga što TSMC u tom trenutku proizvodi u Tajvanu. Drugim riječima, čak i kad kupite tvornicu, ne možete kupiti prednost jer se tehnologija razvija brže nego što se infrastruktura gradi.  Kina se suočava s istim problemom: unatoč ogromnim ulaganjima, kasni generacijama u litografiji, postupku kojim se mikroskopski uzorci urezuju na silicijske pločice i koji određuje koliko malen, brz i energetski učinkovit čip može biti. Europa je reagirala Europskim zakonom o čipovima s 43 milijarde eura. No većina tih kapaciteta odnosi se na starije generacije čipova, one koji pokreću automobile i kućanske uređaje, ne AI modele. Američke tvrtke kontroliraju oko 70% globalne AI računalne moći, kineske oko 10%. Europa praktički ne postoji kao samostalan akter.

No ovisnost Europe o vanjskim akterima nije jednosmjerna. Nizozemski ASML jedini je na svijetu proizvođač strojeva za EUV litografiju,  bez kojih nitko ne može proizvoditi napredne čipove. To je europska karika u samom srcu globalnog lanca opskrbe poluvodičima. Ali ni ta karika nije zajamčena. Kada je Trump krajem 2025. dopustio prodaju Nvidijinih H200 čipova Kini, iz Den Haaga je stiglo logično pitanje: zašto bi Nizozemska nastavila ograničavati izvoz opreme za proizvodnju čipova, ako Amerika slobodno prodaje gotove čipove napravljene upravo tom opremom? Europa, dakle, drži jednu od najvažnijih poluga u globalnoj tehnološkoj utrci. Odgovor nije u težnji punoj suverenosti, jer to ne uspijeva ni SAD-u ni Kini. Odgovor je u tome da Europa prepozna, zaštiti i strateški koristi alate koje već posjeduje,  umjesto da dopusti da ih geopolitičke odluke drugih učine irelevantnima.

• AI – gospodarski multiplikator, bez Europe

Prema Stanford HAI AI Indexu za 2025., američke institucije su 2024. proizvele 40 značajnih AI modela, kineske 15, a Europa tri. Privatna ulaganja u AI u SAD-u dosegla su 109,1 milijardu dolara, gotovo 12 puta više od Kine. U siječnju 2025. kineski startup DeepSeek objavio R1 model koji konkurira najboljim američkim sustavima a razvijen je uz značajno manju cijenu. Kina je uspjela razviti konkurentan AI model unatoč tome što joj je Washington aktivno ograničio pristup najnaprednijoj tehnologiji. Ako je moguće konkurirati pod sankcijama, postavlja se neizbježno pitanje zašto Europa, koja nema nikakva ograničenja, nije uspjela doseći slične skokove u razvoju tehnologije?

Naravno, utrka za AI nije samo utrka u razvijanju najnaprednijih modela. Jednako je važno koliko tko AI primjenjuje u tvornicama, skladištima, na cestama. Kineska dominacija je značajna. Prema Međunarodnoj federaciji za robotiku, kineske tvornice su u 2024. instalirale 295.000 novih industrijskih robota, više od svih ostalih zemalja zajedno. Neke kineske tvornice elektronike i električnih automobila već rade gotovo bez ljudske supervizije. Kina istovremeno širi svoj AI utjecaj i izvan vlastitih granica. Iako nema najnaprednije AI modele, Kina nudi pristupačnu i jeftinu  tehnologiju, besplatne AI modele koje svatko može prilagoditi, lokalne podatkovne centre i subvencioniranu infrastrukturu u Africi, Latinskoj Americi i jugoistočnoj Aziji. Za brojne zemlje u razvoju, kineski AI ekosustav postaje jednostavniji i jeftiniji izbor od američkog. Europa nema odgovarajuću protuponudu, čime Pekingu prepušta ne samo tržišta, nego i utjecaj nad digitalnim standardima koje će ti kontinenti koristiti desetljećima.

• Regulacija bez strategije

Europa se pozicionirala kao predvodnik u regulaciji AI-ja i AI Act je značajno postignuće i prvi sveobuhvatni pravni okvir za umjetnu inteligenciju na svijetu. No regulacija bez industrijske strategije proizvodi paradoks: Europa proizvodi gotovo četvrtinu svih svjetskih znanstvenih radova o umjetnoj inteligenciji, ali ima svega 14% globalnih AI „jednorogova”, odnosno startupova čija vrijednost prelazi milijardu dolara. Europski laboratoriji otkrivaju, američki i kineski poduzetnici komercijaliziraju. Najviše zabrinjava da je gotovo 30% europskih jednorogova od 2008. preselilo je sjedište u SAD.

Problem je i dublji od komercijalizacije. Većina europskih vlada još uvijek nema jasnu sliku vlastitih digitalnih kritičnih točaka, ne znaju točno gdje ovise o jednom pružatelju “clouda”, jednom izvoru komponenata ili jednom podmorskom kabelu. Bivši finski predsjednik Sauli Niinistö, kojega je Europska komisija zadužila za izradu izvješća o pripremljenosti EU-a,  pozvao je na sustavno mapiranje tih ovisnosti kako bi razumjeli svoje lance opskrbe i osvijestili gdje gdje je naša najveća izloženost vanjskim šokovima.

Pozitivni pomaci ipak postoje. Francuska je najavila ulaganje od 109 milijardi eura u AI, jedan od najvećih nacionalnih planova na svijetu. Na razini EU-a, zakonodavni paket poznat kao mini-Omnibus za obranu po prvi put otvara velike europske istraživačke i digitalne proračune, poput programa Horizon Europe i Digital Europe, za projekte s dvojnom namjenom, uključujući AI i kibernetičku sigurnost. Plan ReArm Europe predviđa do 800 milijardi eura dodatnih ulaganja do 2030. (upravo su obrambeni proračuni povijesno bili najjači pokretači tehnoloških skokova, omogućili su internet, GPS i glasovno prepoznavanje). Ako Europa pametno poveže ta sredstva s industrijskom i AI strategijom, obrambena ulaganja mogu postati motor komercijalizacije koji joj, prema Draghijevu izvješću, nedostaje. No ta izgradnja ne smije značiti udaljavanje od saveznika. Upravo suprotno, kao što pokazuje analiza Carnegie Endowmenta, saveznici koji imaju vlastite kapacitete korisniji su za alijansu od onih koji ovise o tuđoj opremi i tuđim odlukama.

Nijedna zemlja na svijetu, ni SAD ni Kina, nije uspjela ostvariti punu suverenost u AI-ju. No to ne znači da je strateška pozicija nevažna. U globalnom lancu opskrbe koji je iznimno specijaliziran, kontrola jedne ključne karike može vrijediti više od iluzije potpune neovisnosti. Europa ima ASML, regulatornu arhitekturu i istraživačku bazu. Nedostaje joj strateška spremnost da te alate koristi u geopolitičkom natjecanju. Ako je trenutno najvjerojatniji ishod globalne AI utrke asimetrična bipolarnost između Washingtona i Pekinga, Europa mora odlučiti: hoće li biti treći pol koji oblikuje pravila  ili tržište na kojem se ta igra igra.