Između neonacizma i pauza za ručak. Kakvi će biti njemački ratnici u 21. stoljeću?

Njemačka se mijenja, a Sönke Nitzel može se samo nadati kako će i nova vlada ozbiljno shvatiti zadaću obrane, piše Anđelko Šubić u drugom dijelu pregleda dviju knjiga njemačkog povjesničara. Ratovi u Afganistanu i na Balkanu nisu Bundeswehr približili društvu, a rasprave o vojnoj obavezi i neonacizmu otkrivaju koliko Njemačka još traži odgovor na pitanje što njezini vojnici trebaju biti u 21. stoljeću.

• Naslovna fotografija: Njemački vojnici na vježbi u Poljskoj, 2018. godine. (CC0)

• Autor je hrvatski novinar, suradnik Deutsche Welle u Kölnu.

• Prethodni nastavak: Njemački ratnici kroz dva svjetska rata. Sramota poraza i militarizacija društva

Nacionalnu narodnu armiju (Nationale Volksarmee, NVA) Istočne Njemačke Sönke Neitzel jedva smatra „njemačkom“ vojskom: doduše njene uniforme i oznake su bile mnogo sličnije poraženom Wehrmachtu, ali ona je u svakom drugom pogledu bila tek sovjetska Crvena armija u kojoj se govori njemački. Sve je preuzeto: zapovjedna struktura, vojna, ali i ideološka doktrina „obrane“ od fašista i imperijalista Zapada. „Političke obuke“ će se sjetiti i veterani JNA, a i u NVA se vjerovalo kako će služenje vojske biti i škola stvaranja socijalističkog građana. Baš kao što smo i u Jugoslaviji pokušavali neprimjetno prespavati tu obuku nedjeljom prije podne, tako je i Sönke Neiztel kategoričan: vojska nikad i nigdje nije uspješna politička škola. Časnici NVA su redom bili članovi partije SED, ali čak ni u Wehrmachtu nije bilo previše sluha za ideologiju nacista. I to ne samo među vojnicima koji su u najboljem slučaju držali jezik za zubima, nego i među visokim časnicima.

Adenauer je branio časnike s karijerom iz nacističke Njmeačke: “Ne mogu prodati NATO-u generale koji imaju 18 godina.” (Bundesarchiv / CC BY-SA 3.0 DE)

Za razliku od Istočne Njemačke, upravo su takvi časnici trebali biti osnova nove vojske Savezne Republike Njemačke. Na sve kritike javnosti o časnicima s karijerom iz nacističkog doba je tadašnji kancelar Adenauer odgovarao: „Ne mogu prodati NATO-u generale koji imaju 18 godina“. Washington je od Bonna očekivao u najkraćem roku postaviti vojsku od oko pola milijuna vojnika i naravno da je vladala kronična nestašica i časnika i dočasnika.

Oko 10% časnika Wehrmachta je tako našlo novu uniformu koju će obući, ali to je stvorilo niz problema. Zbog uspona u hijerarhiji zahvaljujući vojnim zaslugama, zabrinjavajući broj časnika nije imao čak ni maturu. Časnici možda nisu poznati kao vrsni poznavatelji latinskog, ali bi bilo korisno da barem znaju tko je bio Cezar.

Problem je bio i što je mnoštvo tih časnika svoje visoke činove dobilo u prvoj fazi rata, dakle u Blitzkriegu i nakon toga dospjelo u stožere – tako im je i biografija barem donekle ostala čista od stravičnih zločina, koji su ipak bili no-go za karijeru u demokraciji. Amerikanci su htjeli njemačku vojsku baš zbog njenog iskustva u borbi s Crvenom armijom, ali to su bili časnici iz potpuno drugačije faze ratovanja koji su redom mislili kako je i Bundeswehr mnogo bolji nego što je zapravo bio. Problem Bonna je bio i politički okvir nove vojske. Ona je svakako morala biti pod strogom uzdom civila, dakle politike, ali u konačnici je glavni zapovjednik Bundeswehra bio jedva u rangu državnog tajnika u ministarstvu obrane. Kako će se ubrzo vidjeti – i pogotovo kad je riječ o izdacima za obranu, niti to nije ispalo idealno rješenje.

Napokon, bila je tu i ideologija: „domoljublje“ i „domovina“ su bili termini zagađeni u doba nacizma, a pojam „Njemačka“ je povrh toga bio opterećen i pitanjem – koja Njemačka? Tu su se vodile žestoke polemike, a pitanje je bilo i kome će vojnici položiti zakletvu? Na koncu se to formuliralo kako će Bundeswehr biti „vojska njemačkog parlamenta“, a zaklinjat će se kako će „štititi Ustav SR Njemačke“. Ustav je naravno dobra stvar, ali jedva da za ikoga ima nekakv emocionalno značenje.

Taktička nuklearna granata M28 Davy Crockett iz 1961., zamišljena za pješadijsku uporabu na njemačkim ravnicama. (CC0)

Možda je najveći problem bila globalna strategija tadašnjeg NATO-a: u massive retaliation je Pentagon predviđao pravi pljusak atomskih bombi u slučaju napada vojske Varšavskog sporazuma. Moglo se očekivati da će i SSSR najprije poslati svoje rakete, a sa obje strane će dobar dio njih pasti na Njemačku. Koga i što da brane ti njemački vojnici? Svoje mrtve i radioaktivnu pustinju u koju bi se pretvorili Hannover, Köln, Frankfurt ili Hamburg?

Zato je Bundeswehr trebao uvjeriti Amerikance kako bi to mogao biti i Flexible Response, dakle najprije odgovor konvencionalnim oružjem dok ne stignu snage iz SAD. No problem je bio što je njemačka vojska doista bila Bedingt abwehrbereit, ograničeno sposobna za obranu kako je glasio naslov tjednika Der Spiegel početkom šezdesetih što je izazvalo golem skandal i uhićenje izdavača.

Ali to je bila istina: vremena su se promijenila, u vojsku su stizali mladići kojima je na pameti bilo baš sve osim „služenja domovini“, a ratni veterani koji su im bili dočasnici i časnici su pucali od srdžbe kad bi vojnici na vojnoj vježbi u simulaciji napada iz zraka veselo mahali pilotima. Ratovanje je zanat i upravo je Njemačka u proteklim ratovima pokazala kako se to radi, ali novi naraštaji za to nipošto nisu imali sluha.

Studentski pokret stvorio je krilaticu “svaki vojnik je ubojica”. (PHJ / CC BY-SA 3.0)

Studentski pokret je stvorio i krilaticu „svaki vojnik je ubojica“. To je do srži pogađalo profesionalce Bundeswehra i skupina visokih časnika je koncem šezdesetih i od vlade ultimativno tražila neka tu uvede reda. Taj dokument je procurio u javnost, ti časnici su bez buke poslani u mirovinu, ali problem je ostao: da, vojniku u odlučnim okolnostima neće biti zadatak peći pizzu ili uzgajati cvijeće. S druge je strane početkom sedamdesetih i skupina mlađih časnika objavila poziv za još više demokracije u njemačkoj vojsci koju se službeno tumačilo kao „građane u uniformi“. S obzirom na već jedva prisutnu disciplinu i poslušnost, tu je doista bilo pitanje – po čemu bi se vojska onda još razlikovala od strukture kluba prijatelja knjige, osim po opremi vrijednoj milijarde maraka. Dodajmo kako te, uglavnom poručnike, taj apel nije omeo u karijeri.

Neke jedinice su i dalje njegovale tribal culture koja jednostavno nije mogla doći niotkud drugdje nego iz Hitlerove vojske. Tradicija je važna u svakoj vojsci, ali u Bundeswehru je to bio golemi problem – a još veći je mogao ispasti kad bi se zapovjednici pravili da ne čuju koje se pjesme pjevaju i ne vide kakve slike se vješaju. To je osobito bilo vidljivo u elitnim postrojbama kao što su padobranci kojima je redom uzor bio desant na Kretu 1941. To je doista bio težak zadatak: od 15.000 njemačkih padobranaca je poginulo oko 6.000. Ali krvava zadaća je bila ispunjena.

A kad se tome i dodala u vojsci veoma rado čitana knjiga francuskog novinara i padobranca Jeana Lartéguya o iskustvima ratova u Indokini i Alžiru pa onda negdje i drill kakvog su vidjeli kod američkih kolega – to je onda mješavina koja je neprestano i najviša mjesta u Bonnu prisiljavala da hitno rješavaju takve ispade „pravih vojnika“.

Ali što da bude uzor vojnicima Bundeswehra? Već kod imenovanja vojarni se nije mogao izbjeći Wehrmacht – svojedobno su čak tri vojarne nazvane po Erwinu Rommelu i još uvijek je mnoštvo vojarni slavnih vojskovođa iz Prvog i Drugog svjetskog rata. Demokratska Njemačka vojnicima je kao uzor isticala sudionike zavjere protiv Hitlera 20. srpnja 1944. ali Neitzel i tu savjetuje oprez: ni svi ti časnici nisu bili baš uvijek nedužni kod počinjenih zločina. Praktično svi ti problemi su ostali u Bundeswehru i prilikom ujedinjenja Njemačke. Formalno, NVA i njena vojna oprema je postala dijelom Bundeswehra. Ali nije se znalo niti što će s tim oružjem, a niti s „moralno-politički podobnim“ časnicima Istočne Njemačke: jedva da je neki od njih uspio nastaviti karijeru u vojsci ujedinjene Njemačke.

Povrh toga, ne samo dojam kako više nema prijetnje sa istoka, nego je i Sporazum o ujedinjenju 4+2 nalagao Njemačkoj drastično smanjivanje broja vojnika: 1990. je Bundeswehr imao gotovo 500 tisuća pripadnika, NVA oko 170.000. Ujedinjena Njemačka bi trebala imati samo 300 tisuća vojnika i već zbog toga je počelo masovno zatvaranje vojarni i, naravno, otkazivanja narudžbi oružja i opreme.

Taj proces je bio u punom jeku kad je došao izazov za koji je Njemačka vjerovala kako se nikad više neće dogoditi: valjalo je krenuti u rat. Već prva vojna zadaća – sudjelovanje u zračnim napadima NATO-a protiv Miloševićeve Srbije je postavila nezamislivo pitanje: krše li se opet zakoni? Makar su zrakoplovi Luftwaffea bili samo na zadacima izviđanja, NATO doista nije imao mandat Vijeća sigurnosti UN-a.

­
Berlin je vjerovao kako će misiju u Afganistanu svesti tek na humanitarnu pomoć, gradnju škola i kopanje bunara.

Onda je došao i Afganistan, a makar se Njemačka tu trudila držati korak s drugim saveznicima – nakon SAD i Velike Britanije, njemački kontingent je bio na trećem mjestu po snazi – Berlin je vjerovao kako će tu misiju svesti tek na humanitarnu pomoć, gradnju škola i kopanje bunara. Naravno, ispalo je drugačije, makar su vojnici na misiji neprekidno morali objašnjavati političarima kako se tamo puca „za ozbiljno“ i cjenkali su se za baš svako oklopno vozilo i ozbiljniji komad naoružanja. Politika je, već i zbog njemačke javnost pod svaku cijenu htjela zadržati dojam kako vojnici Bundeswehra tamo tek pomažu staricama prijeći preko ceste.

Afganistan je na žalost bio prilika Bundeswehru stvoriti vlastitu tradiciju i tribal culture, ali u posljednjih tridesetak godina se sve to odvija sve dalje od društva. Već je u u devedesetima Bundeswehr i službeno morao priznati: ne, njemačka vojska više nije sposobna obraniti zemlju u slučaju napada i jedva će moći pomoći savezniku ako bude napadnut. Nema ni vojnika, ni opreme: za misije u inozemstvu se masovno „pljačkaju“ druge jedinice kako na Kosovo, Mali ili negdje drugdje baš ne bi došli „goli i bosi“.

A javnost i politiku izgleda da – nije briga. Sve do ruske okupacije Krima 2014. kad je istočno krilo NATO-a skočilo na noge, Berlin se nije previše osvrtao na Bundeswehr. Čak i na veterane Afganistana koji su sve svoje nevolje i iskustva morali zadržati za sebe. Neitzel navodi samo jedan primjer: tek u Afganistanu je opet uvedeno odličje za hrabrost u borbi i do sad je podijeljen ukupno 31 Počasni križ Bundeswehra za hrabrost. S izuzetkom posthumnog odlikovanja jednom naredniku palom u Afganistanu, ni jedan jedini njemački medij nije objavio imena tih odlikovanih vojnika, ni zašto su odlikovani, piše Neitzel. Od nacije ratnika Njemačka je postala zemlja gdje je rat tabu.

Ipak, Njemačka se mijenja: uveden je Dan veterana kojom prilikom i politika i javnost mogu izraziti zahvalnost ljudima koji su služili ne tek Ustavu, nego Njemačkoj i svim njenim građanima. Tek malobrojni političari, pretežito s kraja lijevog spektra, imali su nešto protiv. Odobreni su golemi novci za novo naoružanje, ali nije sve u novcu. Nietzel se može samo nadati kako će i nova njemačka vlada ozbiljno shvatiti zadaću obrane, jer ako doista ne počne „novo doba“ kako je rekao Scholz, „kancelar će morati stajati pred mnoštvom grobova“ kako je Die Welt naslovio intervju s tim profesorom vojne povijesti.

I opremom je rat u Ukrajini, možda slično kao Španjolski građanski rat pred nadolazeći svjetski sukob, pokazao i kako će izgledati budućnost ratovanja. Na nedavnoj proslavi Dana pobjede u Moskvi Putin je ponosno pokazao i jedan njemački Leopard II zarobljen u Ukrajini. To njemačke vojnike nije osobito zabrinulo: svaki tenk može biti uništen u borbi i glavni mu je posao zaštita posade koja se u njemu nalazi. A „Leo“ to čini prilično dobro, tako da izvježbana posada može nastaviti borbu u drugom tenku.

­
Samohodna haubica PzH 2000 je odlično oružje, ali veoma zahtjevno za održavanje.

Daleko više glavobolje je zatvorenom krugu časnika izazvalo nedavno predavanje njemačkog vojnog atašea u Ukrajini o iskustvima s njemačkim naoružanjem koje je bilo isporučeno. Samohodna haubica PzH 2000 je odlično oružje, ali veoma zahtjevno za održavanje. I Leopardi traže mnogo vremena za servis, što u okolnostima današnje bojišnice, uz neprekidnu prijetnju bespilotnih letjelica, jednostavno nije moguće.

A što god da se reklo o njemačkom oružju, još više vrijedi za njemačke novake. I Neitzel se zalaže za hitno uvođenje vojne obaveze već da bi se vojnike naučilo osnove umijeća ratovanja. Jer tu je stanje još gore od opreme: nema tome dugo kako se i marš od 25 kilometara nazivao „šetnja“, danas se novaci pozivaju na povelju o ljudskim pravima kad i dva kilometara moraju pješice. Staro vojničko pravilo glasi: više znoja na vježbi, manje krvi u borbi. Mladi Nijemci će možda znati na kojoj strani puške izlazi metak najprije iz video-igara, ali tehnološka revolucija zahvaća i bojišnicu. I dronovi su donedavno bili znanstvena fantastika, tko zna što nas čeka kad i AI stigne na frontu?

­
Je li posao vojnika nešto što se obavlja od 8 do 4, s pauzom za ručak?

UZ znanstveni pristup kojim se profesor Neitzel koristi u pisanju svojih knjiga o njemačkoj vojnoj prošlosti, u njoj su i svjedočanstva pojedinih vojnika iz svakog od tih razdoblja i kontekstualizacija u tadašnjem političkom i društvenom okruženju tako da ipak nije suhoparni rad. No osim što se knjiga Deutsche Krieger probila na listu uspješnica, bilo je i kritika: Eckart Conze na portalu Humanities – Sozial – und Kulturgeschichte iz Magdeburga Neiztela optužuje kako previše olako govori o zločinima, prije svega Wehrmachta, nego ih prije smatra nekakvim nužnim zlom u ratu. I recenzija Johannesa Klotza u Neues Deutschland optužuje povjesničara kako znanstvenik veliča nekakav mit ratnika i previđa važnost da to bude „građanin u uniformi“. Kritika se čula čak i od Wolframa Wettea iz Centra za vojnu povijest i društvene znanosti Bundeswehra kojem Neitzelovo djelo previše izgleda kao poziv za nekakav novi križarski pohod.

No ostaju pitanja koja Neitzel postavlja: treba li za vojsku „normalno“ biti stanje rata ili stanje mira, dakle humanitarne pomoći i misije UN-a? Je li posao vojnika nešto što se obavlja od 8 do 4, s pauzom za ručak? Bundeswehr također stenje pod teretom birokracije i karijerista. I je li previše neonacističkih incidenata među pripadnicima Bundeswehra? Ili politika i mediji pretjeruju u optužbama samo da bi se (opet) vojsku ostavilo na cjedilu? To su pitanja koje ne muče samo Njemačku. Ali se o njima opet počelo govoriti.