Izvanredno stanje. Između prava i politike. Temelji moderne države.

Posljednjih smo godina postali svjesni da prolazimo jedno za drugim izvanredna stanja koja kao da postaju 'novo normalno'. Sebastian Kukavica, slijedom Agambena i Schmitta, objašnjava kako je izvanredno stanje jedna od temeljnih 'normi' modernih država, sve od Westfalskog mira i njihova osnutka. Zaključuje prikazom izvanrednog stanja i kolonijalizma te postavlja pitanje o odnosu izvanrednog stanja i neoliberalizma čime će se baviti u sljedećem članku

• Autor je završio studij politologije na Sveučilištu u Zagrebu te studij društvenih znanosti na Sveučilištu u Siegenu. Trenutačno studira južnoeuropske studije na Sveučilištu u Glasgowu i Libera Università Internazionale degli Studi Sociali u Rimu. Paralelno pohađa i doktorski studij Znanosti o književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavio je tri nagrađivane knjige pjesama u prozi i “histerično realistički” roman “Uganda” (Jesenski i Turk, 2020).

Izvanredno stanje valja razumjeti u okvirima genealogije moderne države, jer je tek s pojavom moderne države i razvoja pojma suverenosti, izvanredno stanje afirmirano kao regularna metoda upravljanja u situaciji nužde ili ugroze poretka. Tumačenje izvanrednog stanja isključivo kao pravnog ili isključivo političkog problema otežava razumijevanje tog pojma. Prema Agambenu, izvanredno stanje na zadovoljavajući način nisu uspjeli razumjeti ni politička znanost ni pravo zato što se ono nalazi „na granici između politike i prava“, jer je izvanredno stanje istovremeno i dio pravnog poretka države koji se aktivira u izvanrednim okolnostima kada je ugrožen sam opstanak tog poretka, ali i specifično moderna „tehnika vladanja“ nad životom koja, zbog logike pojmova suverenosti i nužde, uzdiže suverenovu odluku iznad norme koja se suspendira, čime se ujedno izlazi i izvan okvira prava (Agamben, 2008: 9-11). Iako dio sustava prava, izvanredno stanje teži iznalaženju prostora izuzeća stavljenih izvan prava. Izvanredno je stanje, utoliko, i afirmacija pravnog poretka, jer ga čuva od ugroze, ali ujedno i suspendiranje tog poretka kako bi se otvorio prostor za donošenje odluka nevezanih unaprijed određenim normama. Zbog toga Agamben definira izvanredno stanje kao sivu zonu između norme i odluke, tvrdeći da „izvanredno stanje zapravo nije ni izvan ni unutar pravnog poretka i problem njegova definiranja tiče se upravo praga, ili zone indiferencije, u kojoj se unutra i vani ne isključuju, nego se indeterminiraju“ (Ibid: 35-36). Upravo su pojmovi „sivih zona“ i „pravnih lakuna“ pravi simbol izvanrednog stanja koje valja shvatiti kao Janusa s dva lica: onim pravnim i protupravnim.

Prema Agambenu, izvanredno stanje je sredstvo uspostave modernog totlitarizma

• Početak

Izvanredno je stanje karakteristično moderan koncept, što znači da ga se mora analizirati u uskoj vezi s modernom državom koja se, na razini političke filozofije, već zaokružila u klasično modernom 17. stoljeću u teorijama Hobbesa, Grotiusa i Pufendorfa. Prema Schmittu, 16. i 17. stoljeće predstavljaju početak epohe moderne, jer je upravo tada „iz krvavih pirova religijskih stranačkih ratova proizašla europska država […] kao umjetničko djelo ljudskog razuma“ (Schmitt, 2011: 163). Moderna se država pojavila kao nova prostorna organizacija koja je, prema Schmittu, bila u stanju prevladati vjerske građanske ratove, zato što je u doba Westfalskog poretka utemeljen režim ograničenog međunarodnog rata među suverenim državama koje priznaju jedna drugoj pravo na suvereni monopol na proglašenje neprijatelja kao drugosti koja obitava izvan granica države kao zajednice prijatelja (Ibid). Takva, suštinski moderna, ideja neprijatelja, ističe Schmitt, otvara mogućnost za homogenizaciju svih ‘prijatelja’ oko njihova suverena koji polaže isključivo pravo na proglašenje ‘neprijatelja’, a samim time i izvanrednog stanja kada se, u nuždi i ugrozi, država kao zajednica prijatelja konsolidira upravo iz opreke spram egzistencijalne drugosti neprijatelja:

Stalno se mora podsjećati na to da je povijesni smisao moderne države upravo u tome da učini kraj cijelom sporu oko justa causa, tj. oko materijalnog prava i materijalne pravednosti u ranijem feudalnom ili staleškopravnom ili konfesionalno-teološkom smislu. Time državni suveren postaje nositelj novog prostornog poretka, unutar svojeg zatvorenog, ograničenog teritorija, i u stanju je da suverenom odlukom prevlada građanski rat. Unutar države više nema neprijatelja… (Schmitt, 2011: 170)

Posljedica je toga da svaki suveren ima pravo proglasiti rat i neprijatelja, ali isto se tako pojaviti i kao utjelovljenje načela odluke u periodu neprijateljstva kada je u pitanju opstanak poretka. Ideja moderne države je, stoga, od samog početka povezana s idejom iznimke kao privremene suspenzije normativnog okvira u situaciji kada državni razlog (raison d’état) nadvladava nužnost pridržavanja implementacije normi. Prema Schmittovoj interpretaciji Hobbesa, ključni cilj moderne suverenosti bio je izlazak iz ‘stanja rata’ (tj. vjerskog građanskog rata) i stvaranje mehanizama koji će štititi živote svojih građana unutar definiranog teritorija, no da bi se ta zaštita uopće omogućila za državu je bilo potrebno da u sebe uključi logiku izvanrednosti (Schmitt, 2014: 16-17). Radi očuvanja ‘normalnosti’, kao stanja u kojem se definirane norme mogu provoditi u djelo, država treba iznimku, tj. izvanredno stanje, jer jedino kroz iznimku može potvrditi sebe kao državu i tako dokazati da nije kaotično, sebe-ništeće ‘stanje rata’.

Iznimka je nešto što se ne može povesti pod išta; ona prkosi generalnoj kodifikaciji, ali u isto vrijeme otkriva se jedan specifično pravni element – odluku u apsolutnoj čistoći. Iznimka se pojavljuje u svojoj apsolutnoj formi u situaciji kada pravni propisi prvo moraju biti doneseni da bi uopće biti važeći. Svaka opća norma potražuje normalni, svakodnevni okvir života u kojem se ona može činjenično primijeniti i koji je podređen njezinim regulacijama. […] Ne postoji norma koja se može primijeniti na kaos. Kako bi pravni poredak imao smisla, mora postojati normalna situacija, a suveren je onaj koji definitivno odlučuje postoji li uopće normalno stanje ili ne postoji. (Schmitt, 2005: 13)

Prema toj Schmittovoj formulaciji, čini se da je suština države afirmirana ne u ‘normalnoj situaciji’, već prvenstveno u izvanrednom stanju, zato što se jedino u tom specifičnom momentu konkretiziraju moderne ideje moći i upravljanja. U iznimnom stanju odluka je ta koja, nevezana normama, čuva poredak unutar određenog područja izuzeća u kojem se norma ne može „činjenično primijeniti“. U Schmittovoj pravnoj teoriji, utoliko, pojam suverenosti biva povezan sa stvaranjem uvjeta za konsolidaciju monopola na proglašenje odluke, primjerice odluke o proglašenju rata, ali i odluke o suspenziji ‘normalne situacije’. Na tom tragu najzad dolazimo do slavne Schmittove definicije suverena kao „onoga koji odlučuje o izvanrednom stanju“ (Schmitt, 2005: 5).

Suština države se  ne afirmira u ‘normalnoj situaciji’, već prvenstveno u izvanrednom stanju. Carl Schmitt

Zato je za modernu državu jedan od najvažnijih pojmova upravo pojam ‘nužde’ koji služi kao opravdanje za privremenu suspenziju prava i stvaranja novih (pravno ‘sivih’) prostora u kojima suveren, okupivši moć u svojim rukama, donosi odluke, čuva poredak (a samim time i živote ‘prijatelja’ to jest građana), kažnjava neprijatelje, zadržava u pritvoru potencijalno opasna bića, pri čemu se ti prostori mogu nazvati prostorima izuzeća. Nužda podrazumijeva, s jedne strane, afirmaciju arbitrarne odluke unutar prostora izuzeća, što vodi ka suspendiranju pravnog poretka u prostoru izuzeća, ali istovremeno taj prostor postaje i najjasniji izraz pravnog poretka (tj. logike suverenosti), jer se upravo na tom prostoru društvo brani od neprijatelja države i ugroza državnog razloga. S druge strane taj je prostor ujedno i prostor bezakonja, jer u njemu više ne vrijede nikakve unaprijed ustanovljene norme, a biće je prepušteno volji suverena i ‘malih suverena’. Stoga, kako Agamben tvrdi, u takvim prostorima norma nije posve dokinuta, nego samo nije primjenjiva u danom trenutku; drugim riječima: „nužda niti je izvor zakona niti baš suspendira zakon; ona se ograničava na to da pojedini slučaj oslobodi doslovne primjene norme“ (Agamben, 2008: 38). I zato razlog za trajno pojavljivanje izvanrednih stanja kroz europsku povijest ne treba tražiti u antinormativnim rupama u ustavima ili protuustavnim praksama suverena, već ga valja potražiti u temeljima moderne države. Prema Agambenu, zapadna je država od samoga početka bila obilježena htijenjem za uključenjem mehanizma izvanrednog stanja u svoj pravni okvir:

Moderno je izvanredno stanje, naprotiv, pokušaj uključivanja u pravni poredak samog izuzetka, čime se stvara neka mutna zona u kojoj se čin i pravo podudaraju. […] Tek u moderno doba javlja se sklonost uključivanju izvanrednog stanja u pravni poredak i njegovu prikazivanju kao istinskog zakonskog stanja […] [pritom nužda čini] krajnju osnovu i sam izvor zakona. (Agamben, 2008: 39)

Na taj način nešto što je inicijalno bilo ‘izvan prava’ s uspostavom moderne države postaje sastavni dio pravnog poretka. Stoga, za teoriju izvanrednog stanja najvažniji pojam postaje Agambenova „zona nerazlikovanja“ definirana kao „ambigvitetna i neodređena zona u kojoj konkretni postupci, sami po sebi izvanpravni ili protupravni, prelaze u pravo“ (Agamben, 2008: 42). Stvaranje takvih zona može se shvatiti kao stvaranje određenih enklava unutar države (koncentracijski logori, pritvorni centri…) pa čak i izvan linije ‘civilizacije’ (kolonije). No paradoksalno, ti su prostori izuzeća apoteoze pravnog poretka države, jer se na tim mjestima uništavaju neprijatelji kako bi društvo bilo očuvano, iako je zapravo riječ o sivim mjestima u kojima norme i prava ne vrijede, to jest nisu primjenjiva. Posljedično tome, kako pokazuje Agamben, u takvim prostorima biće postaje ‘goli život’, to jest biće lišeno političke egzistencije, zbog čega to biće nema pravo na priznanje svojih prava kao građanina (Agamben, 2006). U takvoj situaciji, tvrdi Agamben, osoba ima prava samo kao ljudsko biće, ali ta prava u konkretnoj situaciji izvanrednosti ne percipiraju se kao nešto s vrijednošću, jer ta osoba ne može biti uključena u zajednicu ‘prijatelja’ i na temelju toga tražiti da je suveren štiti, već može biti samo nepriznati goli život, a što je pretvara u objekt suverene moći u tom sivom prostoru. S druge strane, i sam se građanin vrlo lako može naći u situaciji ‘golog života’, jer se i on u izvanrednom stanju može proglasiti neprijateljem države i time biti isključen iz zajednice ‘prijatelja’ te se na kraju naći u prostoru izuzeća gdje njegova dojučerašnja prava više ne vrijede, zbog same prirode nužde. Stoga, u izvanrednom stanju dolazi do brisanja jasne granice između ‘prijatelja’ i ‘neprijatelja’, jer svatko može biti, temeljem odluke suverena, proglašen ‘neprijateljem’ države, poretka, sigurnosti ili nečeg četvrtog, a od čega se štiti društvo.

• Kolonijalizam

Sve nas to dovodi do pitanja je li uopće moguće pobjeći logici izvanrednog stanja, jer se iznimka, izvanredno upravljanje, sve više pojavljuje kao pravilo, to jest kao normalizirani model upravljanja u epohi moderne. Dajući odgovor na to pitanje i shvaćajući izvanredno stanje kao matricu moderne i permanentni način upravljanja u moderni, suvremena se teorija izvanrednog stanja, na temelju čitanja Schmitta i Agambena, povezala s postkolonijalnim studijima. Kao primjer takvih strujanja u suvremenoj teoriji izvanrednog stanja možemo uzeti studiju Biswas i Nair, a u kojoj se koncept ljudskih prava, baš iz perspektive ‘periferije’, prikazuje kao „oblik dobrotvornih depolitiziranih poklona darovanih golom životu bez prava“ kojima se otvara mogućnost humanitarne intervencije u slučaju kada ta prava, shvaćena kao pruženi darovi, nisu pravilno upotrijebljena (Biswas i Nair, 2010: 21). No upravo se u shvaćanju ljudskih prava kao „darova golom životu“, iz perspektive postkolonijalne teorije izvanrednog stanja, konsolidira logika izvanrednosti: ideja ljudskih prava, barem onakva kakva je razvijena na Zapadu, shvaća osobu kao ‘goli život’, što samo omogućava neprekidno potvrđivanje modernih izvanrednih mjera i izvanrednog upravljanja nad tijelom ‘bića kao bića’, a koje vrlo lako može, u izvanrednom stanju i prostoru izuzeća, biti proglašeno ‘neprijateljem’ i stavljeno van zakona. Postkolonijalna teorija izvanrednog stanja neće se nećkati da čak i u samom diskursu ljudskih prava pronađe logiku iznimnosti. Biswas i Nair uzimaju „rat protiv terorizma“ i humanitarni intervencionizam kao primjere povezivanja ljudskih prava i logike izvanrednog stanja, uviđajući da je riječ o mehanizmima izvanrednog upravljanja koji postaju trajni, ugrađeni u matricu moderne i povezani s imaginarijem neprijatelja:

Humanitarni ratovi lišavaju neprijatelja njegove humanosti, pretvarajući ga u utjelovljenje nečovjeka […] a samim time reaktiviraju „kolonijalnu prošlost u kolonijalnu sadašnjost“ […] Stoga, u ratu protiv terorizma koji kombinira vojno i humanitarno – „ultimativni simbol odnosa prema lokalnoj populaciji“ kao golom životu slika je američkog vojnog zrakoplova koji leti iznad Afganistana – jer ostaje nesigurno hoće li ispustiti bombe ili pakete hrane… (Biswas i Nair, 2010: 22)

Upravo na tom tragu Klose postavlja pitanje: „Kako je moguće da Velika Britanija i Francuska […] s jedne strane sudjeluju aktivno u diskursu međunarodnih ljudskih prava, dok u isto vrijeme vode ratove u svojim prekomorskim posjedima, a koji flagrantno krše ljudska prava…?“ (Klose, 2011: 238). To dvoznačno supostojanje univerzalizma ljudskih prava s jedne strane i nepriznavanja određenih bića kao političkih bića s druge strane, samo služi kao slika logike modernog izvanrednog stanja koje je bilo upisano u „samu prirodu kolonijalne dominacije“ (Ibid: 246). Naime, iz postkolonijalne perspektive, kolonija je istovremeno bila dio imperija, ali je bila i prostor koji se smatrao opasnim po državu, jer se nalazio izvan granice civiliziranog svijeta [prirodno stanje]. Podanici u koloniji su bili uključeni u imperij kao ‘bića kao bića’, ali u isto vrijeme se nisu percipirali kao politička bića s jasnim glasom koji bi mogao tražiti da se priznaju njihova prava i da u konačnici budu uključeni u zajednicu jednakih sa zajamčenim pravima. No u trenutku kada je ‘goli život’ protestirao protiv suverena, suverena moć je proglasila izvanredno stanje i klasificirala čitavu populaciju kao ‘neprijatelja’.

Svaki je Arap bio neprijatelj. Kolaž fotografija iz Alžirskog rata (Wikipedia)

Referirajući se na primjer Alžirskog rata, Klose tvrdi da je „u ratnom stanju [u Alžiru] svaki Arap bio shvaćen kao potencijalni neprijatelj što je otvorilo mogućnost francuskoj vojsci […] da koristi svoje oružje nasumično protiv čitave arapske populacije“ (Ibid: 254). Naravno, to je u konačnici dovelo do pretvaranje čitavog Alžira „u neku vrstu vojne provincije“ (Ibid: 255). Drugim riječima, čitava je kolonija postala prostor izuzeća na kojem su se poredak i stabilnost Francuske morali braniti uništavanjem neprijatelja države (a koji se pojavljuju u figuri ‘terorista’) – a taj neprijatelj je bila populacija u cjelini.

Ono što se može primijetiti kao crvena nit u teoriji izvanrednog stanja, u raspodnu od klasičnih teoretičara poput Schmitta preko Agambena pa sve do suvremenih (npr. postkolonijalnih), upravo je ideja da je moderna država suštinski povezana s izvanrednim stanjem kao mehanizmom vlastite obrane u trenucima nužde. Stvaranje neprijatelja, posebnih prostora izuzeća i spuštanje bića na nivo bića bez građanskih prava samo su neke od tehnika upravljanja na kojima počiva moderna država. No u neoliberalno doba, koje je u društvenim znanostima okarakterizirano kao doba depolitizacije i smanjenja moći i uloge suverene države, neki su autori tvrdili da je došlo do promjene prirode suverene moći i samog izvanrednog stanja, zato što je ograničena uloga koju je država igrala kao akter u novom transnacionalnom kontekstu. Iako su se razvili neki posve novi prostori izuzeća (tzv. ‘ne-mjesta’) i iako je na polju ekonomije neoliberalna država izgubila mnoge od svojih klasičnih moći, neoliberalna je država zapravo postala još više povezana s mehanizmima izvanrednog stanja, oslanjajući se na potonje kako bi očuvala politički poredak i ekonomski sistem.

• Literatura:

Agamben, Giorgio (2006) Homo sacer: suverena moć i goli život. Zagreb: Multimedijalni institut

Agamben, Giorgio (2008) Izvanredno stanje. Zagreb: Deltakont

Biswas, S. i Nair, S. (ur.) (2010) International Relations and States of Exception: Margins, Peripheries, and Excluded Bodies. London: Routledge

Klose, F. (2011) „Source of Embarrassment“: Human Rights, State of Emergency, and the Wars of Decolonization, u: Hoffmann, S. (ur.) Human Rights in the Twentieth Century. Cambridge: Cambridge University Press

Schmitt, Carl (2005) Political Theology: Four Chapters on the Concept of Sovereignty. Chicago: The University of Chicago Press

Schmitt, Carl (2011) Nomos zemlje u međunarodnom pravu Jus Publicum Europaeum. Beograd: Fedon

Schmitt, Carl (2014) Dictatorship: From the orgin of the modern concept of sovreignty to proletarian class struggle. Cambridge: Polity Press