Je li Europa više uopće kršćanska? Treba li biti zadovoljan razvojem događaja?

Postoji osjećaj da naša kultura ozbiljno shvaća humanitarne probleme i ideje o tome kako je svaki pojedinac u moralnom smislu važan, piše Jeremy Shearmur u osvrtu na nekolicinu knjiga i teza o statusu kršćanstva danas u Europi i najviše u Velikoj Britaniji. Stariji među nama koji nisu kršćani trebali bi se zamisliti nad time koliko smo oblikovani kršćanskim odgojem ili time što smo odrasli u kršćanskoj kulturi.

• Naslovna fotografija: Notre Dame u požaru (Wikipedia)

• Jeremy Shearmur emeritus je na Australian National University. Jedan je od najznačajnijih hayekijanaca i popperijanaca. Bio je osam godina asistent Karla Poppera na LSE, predavao na sveučilištima Edinburgh, Manchester i George Mason.  Sad živi u mjestu Dumfries u Škotskoj

1. Uvod

Poticaj za ovaj članak bila je knjiga francuskog znanstvenika Olivera Roya Je li Europa kršćanska?[i] objavljena 2019. godine. Roy je, između ostalog, poznat po tome što piše o Islamu. Čovjek bi pomislio da će ga zanimati noviji utjecaj muslimana na Europu no u knjizi je to od manjeg interesa. Umjesto toga, on postavlja pitanje o tome do koje su mjere vrijednosti u Europi još kršćanske. Njegov odgovor na to pitanje uglavnom je – ‘nisu’.

Pitanja kojima se bavi su zanimljiva. Osobito ga interesiraju pomaci u kulturnim vrijednostima i kako se Katolička crkva prilagođavala tim promjenama tijekom 20. i u 21. stoljeću. Stupanj promjene i brzina u nekim slučajevima (npr., u  Irskoj je utjecaj Katoličke crkve u posljednje vrijeme dramatično oslabio) bila je drastična. Ali posebno me se dojmila est tvrdnja da je općenito u Europi došlo do intelektualnog i socijalnog sloma Katoličke crkve. Dok su njezina moralna učenja ostala netaknuta, čini se da nije uspjela privući građane koji su sve više svjetovno orijentirani.  Točnije, prema Royevom mišljenju, izgleda da Crkva nije bila u stanju izaći na kraj sa situacijom u kojoj su bolje stojeći i mobilniji ljudi slobodniji formirati vlastite stavove. Crkva još pruža moralno vodstvo, ali gledano sociološki, čini se da se Crkva, prema onome što piše Roy, sve više zadovoljava s pomalo marginalnim iako posvećenim skupinama sljedbenika.

Kao što naslov njegove knjige najavljuje Roy raspravlja o kršćanstvu, ali zapravo misli na Katoličku crkvu. Zatim, iako predaje na Europskom Univerzitetu u Firenci, Roya osobito zaokupljaju problemi i polemike koje se vode u Francuskoj. Dok sam čitao knjigu postalo mi je jasno do kojeg stupnja katoličanstvo u Britaniji uopće nema utjecaja na suvremene rasprave (a također i do koje mjere Francuska i Britanija ne dijele zajednički ‘javni prostor’). Nije da u Britaniji nema katolika. Trenutno je nešto manje od 10% britanskog stanovništva katoličke vjere,  ali katolici nemaju važnu ulogu u britanskom  kulturnom životu, a posebne polemike kojima se Roy bavi nisu imale velikog odjeka na englesko govorno područje. Toplo preporučujem Royevu raspravu onima koje zanimaju takva pitanja u odnosu na Katoličku crkvu u Hrvatskoj. Royeva knjiga je sama po sebi iznimno zanimljiva, a uz to se i vrlo lako čita. Bilo bi zanimljivo vidjeti do koje se mjere ono što se događa u Francuskoj poklapa s događajima u Hrvatskoj.

2. Pad kršćanske Europe

Roy započinje svoju raspravu povijesnim razmatranjem širokog spektra o odnosu između Katoličke crkve – univerzalnosti njezinih temeljnih istina te donekle njezinih institucija – i ideja i postavki nacionalnih vlada. Opisuje do koje su mjere nacionalne države odnijele pobjedu, iako također dokumentira do kojeg stupnja Katolička crkva nastavlja koristiti forme ne-nacionalne organizacije. Nasuprot tome, začuđujuće je da su interesi crkava u Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama usmjereni prema slobodi stvaranja udruga unutar države i neovisno od države, u skladu s liberalnim stavom o vladavini prava. Unutar širokih ograničenja takve skupine – djelujući kao privatne udruge – smatraju da mogu činiti štogod im je volja, javno i privatno, ako je to u skladu sa zakonom. To je vjerojatno razlog zašto ‘multikulturalizam’ – primjerice, u odnosu na muslimanske imigrante – ima drugačiji oblik u Britaniji od onoga u Francuskoj i zašto u Britaniji nema doktrine laïcité[ii] (laičnost).

U Britaniji se događala – u doba Reformacije i šire – dramatična prisilna religijska konverzija, a potom situacija u kojoj se putem društvenog pritiska nametalo poštovanje vjerskih običaja.[iii] To je značilo da je u slučajevima gdje je postojala jaka geografska koncentracija vjernika s osobito strogim shvaćanjima vjerskih ideja takav društveni pritisak mogao poprimiti zastrašujuće oblike, nespojive sa širom društvenom zajednicom.[iv]  Istovremeno, može se pretpostaviti da je slabljenje formalnog društvenog nadzora, koje je uslijedilo, dovelo do toga da je vlada preuzela veći stupanj kontrole; na primjer, namećući svoje ideje o moralu svim oblicima obrazovanja.

U Britaniji je, ako se vratimo unatrag, u 18. i 19. stoljeću, veliki dio stanovništva pohađao ovaj ili onaj oblik bogoslužja svake nedjelje. Postojale su razlike među različitim društvenim klasama, geografskim područjima i zanimanjima. Može se reći i da pohađanje bogoslužja gotovo nikad nije bilo stvar osobnog izbora. Bili su jaki društveni pritisci sugrađana, poslodavaca i drugih na vodećim položajima, da se ide u crkvu. Tako su pitanja blagostanja, obrazovanja i zdrastvenih usluga često bila vezana uz religiju (osim toga, lokalni vlasnici zemlje ili industrijalci obično su davali novac za izgradnju i održavanje crkava te često i za plaće svećenstva što znači da su imali utjecaj na ono što se među njima zbivalo).

Od druge polovice devetnaestog stoljeća, intelektualne sumnje raznih vrsta potkopavale su pravovjerje,[v]  a ti  su se problemi najsnažnije odrazili među svećenstvom i onim članovima obrazovane srednje klase koji su duboko osjećali važnost takvih pitanja. Najopćenitije rečeno, mogli bismo kazati da su postojale četiri vrste intelektualnih problema koje su za neke bili presudni. Prvo, ponuditi sustavni pogled na svijet koji bi odgovarao tradicionalnom kršćanskom shvaćanju postalo je mnogo teže. I danas postoje oni koji pokušavaju pomiriti pravovjerno kršćanstvo sa suvremenim shvaćanjima fizikalnog i biološkog svijeta. [vi] William Whewell (1794-1866) bio je možda posljednji značajni filozof koji je sugerirao da bi kršćanske ideje  mogle odigrati pozitivnu ulogu u našem razumijevanju svijeta, nasuprot onima koji su pokušavali pomiriti kršćanske ideje sa razvitkom znanosti koji se osniva na potpuno drukčijoj osnovi.  Drugo, vodile su se rasprave o tumačenju Biblije  koje su se bavile ustanovljavanjem mogućeg autorstva i porijekla različitih knjiga u Bibliji (osobito ‘biblijski kriticizam’), a opći povijesni radovi su se bavili društvenom i sociološkom pozadinom perioda u kojima je Biblija pisana i razvojem rane Crkve.[vii] Treće, bilo je polemika o tome kako razumjeti darwinovske ideje o prirodnoj selekciji, koja je nudila alternativno objašnjenje za teoriju inteligentnog dizajna u biološkom svijetu te heuristika koje su se pokazale vrijednima u mnogim drugim područjima. Četvrto, čini se da je prihvaćena neka vrsta pojednostavljenog hegelijanizma koji je, u kombinaciji s religijskim vjerovanjem, izgleda sugerirao da se Bog obraća ljudima na način koji odgovara vremenu u kojem žive. Takvo je shvaćanje omogućilo da se objasne dijelovi Starog zavjeta koji su postali neugodni za moderni senzibilitet.  Između ostalog, izgleda da je to otvorilo put za ponovno tumačenje religijskih ideja koje se prilagođavaju  onome što se smatra senzibilitetom modernog čovjeka, štogod on bio.[viii]

Čini se, međutim, da većina vjernika nije stvarno imala intelektualnu znatiželju za razliku od ljudi koji su ‘liberalizirali’ svoje stavove tražeći rješenja za probleme s kojima su se suočili.  Kroz veći dio dvadesetog stoljeća bilo je uobičajeno da su sljedbenici onih crkava koji nisu nužno bili modernih pogleda, a k tome su u početku primili pravovjernu vjersku poduku, imali, u teološkom smislu, puno ortodoksnije poglede nego oni koji su ih trebali voditi. Također, ako pogledate današnja izdanja o sociologiji religije[ix] i o karakteru ‘spiritualnih’ pitanja općenito[x] teško je pretpostaviti zašto bi one koji su spremni progutati gomilu danas modernih  ‘new age’ gluposti, brinula pitanja pravovjernog kršćanstva i za njih imali imalo intelektualnog interesa.

Čini se da su se tradicionalni katolici radije priklanjali Papinom autoritetu nego što su pokušavali odgovoriti svojim kritičarima

Kad to kažem ne želim umanjiti intelektualne poteškoće pred kojima su se našla pravovjerna shvaćanja. Ali čini mi se da su se tradicionalni katolici radije priklanjali Papinom autoritetu (kao primjerice Ronald Knox koji se preobratio na katolicizam) nego što su pokušavali odgovoriti svojim kritičarima.[xi]  Dok su konzervativni protestanti nakon što su u početku ponudili zanimljiva, ali po mojem mišljenju vrlo pogrešna objašnjenja o tome kako bi se njihove ideje mogle obraniti,[xii] na kraju zapeli s tvrdnjama o nepogrešivosti Biblije koje su išle tako daleko da su nadmašile vodeće ljude iz doba reformacije pa je teško zamisliti kako bi se mogle obraniti.[xiii] Opća intelektualna klima konzervativnog evangelističkog kršćanstva dobro je opisana u radu Marka A. Nolla ‘Skandal evangelističkog uma’;[xiv] koji se može usporediti s intelektualnom analizom katolika o situaciji na katoličkim sveučilištima pedesetih godina 20. stoljeća u Sjedinjenim Američkim Državama.[xv]

Kršćane se o njihovoj vjeri uopće dobro ne podučava. Shed i Mohler

Vrijedno je istaknuti i sljedeći problem. Frank Sheed, uz to što je bio uspješni izdavač i autor, imao je dugačku karijeru u Udruženju Katoličke Istine. Također je radio kao volonter, raspravljajući o katolicizmu s ljudima na ulici, u Britaniji i Sjedinjenim Državama. U svojoj fascinantnoj knjizi Crkva i ja,[xvi] Sheed smatra, na osnovi vlastitog iskustva, da se obične katolike uopće dobro ne podučava o pojedinostima njihove vjere. Isto se mišljenje pojavilo na protestantskoj strani koje je  izrazio  R. Albert Mohler Jr.,  u knjizi Sprema se oluja.[xvii] Mohler je predsjednik Južno-baptističkog teološkog sjemeništa. On piše da obični članovi crkava nisu dobili odgovarajuće obrazovanje o kršćanskoj doktrini. To se vidi, prema Mohleru, u onome što je otkrio američki sociolog religije Christian Smith[xviii], rekavši da se izražavanje vjerskog opredjeljenja kod mladih ljudi često svodi na, kako je to Smith nazvao, ‘moralistički terapeutski deizam’, čiji se sadržaj temelji na ideji kako ‘Bog želi da ljudi budu dobri, ljubazni i pravedni jedni prema drugima’ (Mohler, str. 124). Iako se može reći da to nije loše, to je potpuno odmaknuto od onoga za što se kršćanstvo tradicionalno zauzima.  Iznenađujuće je, prema onome što Steve Bruce navodi u nedavno objavljenoj sociološkoj studiji Škotski bogovi[xix], da su upravo zbog takvog razmišljanja, tradicionalne protestante na zapadnim otocima Škotske proglasili ‘nekršćanima’ jer su pokušali zadržati protestantsku tradiciju poštivanja nedjelje kao dana Gospodnjeg.

Prikaz koji je ponudio Steve Bruce o razvoju kršćanstva u Britaniji u 20. stoljeću je zapanjujući. U svojoj knjizi Čvrst u vjeri[xx]  opisuje način na koji su ‘liberalni’ kršćani  u velikoj mjeri odbacili tradicionalnu doktrinu i ističe da su njihovi pogledi uvelike postali bliski svjetovnim idejama. Međutim, Bruce zaključuje da im na kraju nije preostalo ništa zbog čega bi imalo smisla nekoga, čiji su pogledi već bili svjetovni, pokušati preobratiti.[xxi] Čini se da su ljudi u prošlosti imali čvršću vjeru, no s godinama su se razvile ‘sumnje’. U knijzi Čvrst u vjeri, Bruce opisuje način na koji su se konzervativnije evangelističke ‘kršćanske zajednice’ mnogo bolje održale na sveučilištima – do osamdesetih godina 20. stoljeća –nego organizacije ‘liberalnih’ kršćana. Izgleda da je od tada došlo do općeg pada koji je djelovao na sve oblike kršćanske prakse.

Bilo bi zanimljivo znati koliko su obični ljudi u prošlosti doista duboko doživljavali tradicionalna kršćanska vjerovanja – poznavali su ih jer su morali a i javno je izražavanje religioznih ideja bilo dominantno pravovjerno

Bruce snažno brani ideju da je došlo do progresivne sekularizacije, osobito u smislu dramatičnog pada religijske participacije i dok iznosi argumente da bismo trebali biti skeptični prema tvrdnjama da su nejasne ideje o ‘duhovnosti’ i pokretima ‘new age’ preuzele ono što je bilo ionako na izdisaju.[xxii] Također navodi da je zapravo jačanje ‘karizmatičnog’ kršćanstva, a ne preporod konzervativnih kršćanskih ideja ustvari otvorilo mogućnost onima, koji su u početku bili konzervativni protestanti, da se odmaknu od strogih vjerskih zavjeta. On nudi, kako se meni (kao nekom bez vjerskih uvjerenja) čini, prilično depresivnu sliku vjernika koje često privlači neka vrsta ‘diverzificiranog’ pogleda na religiju. To je karakteristično za pokret ‘new age’ u kojem ljudi jednostavno lete od jedne do druge ideje i preuzimaju one aspekte koje im se sviđaju. No, Bruce tvrdi da to sve više postaje i obilježje  protestantizma.  Koliki je točno odmak od pravovjerne religioznosti  nije lako utvrditi – ne samo zato što su ljudi u prošlosti odlazili u crkvu jer su morali. Pritisak je dolazio od lokalnih stanodavaca, a kasnije industrijalaca, više nego od vlastitog uvjerenja. U prošlosti su ljudi osjećali jaki pritisak da se prilagode društvenim običajima. Djelomice je to bila potvrda njihova moralnog karaktera, a djelomice je religijska participacija predstavljala jednostavno slavljenje rituala vezanih za važne trenutke društvenog života (rođenje, vjenčanje, smrt kao i najvažnije promjene u ljudskom razvoju i godišnjim dobima).  Bilo bi zanimljivo znati koliko su duboko obični ljudi doista doživljavali tradicionalna kršćanska vjerovanja, s obzirom na to da su ih poznavali jer su morali i da je javno izražavanje religioznih ideja bilo dominantno pravovjerno.

 Sve veći dio stanovništva ne poznaje kršćanske ideje. Masaccio, Istjerivanje iz raja (Wikipedia)

Kao što je Bruceovo novije sociološko istraživanje Engleske i Škotske pokazalo, posljedice su značajne. [xxiii] Prihvaćanje vjerskih pogleda u pravilu dolazi iz dva izvora. Prvo, tu su djeca iz vjerskih obitelji, iako su danas vjerske obitelji sretne ako 50% njihove djece prihvati vjeru roditelja. Drugo, postoji evangelizam. Ali najviše 5% članova kršćanskih crkava dolazi od ljudi koji nisu pri rođenju već bili članovi crkve, a velika evangelistička okupljanja, kao ona iza kojih je stajala organizacija Billyja Grahama, u pravilu su  pohađali oni koji su dolazili iz crkvenog okruženja. Poteškoća s kojom se danas susreću kršćani jest da sve veći dio stanovništva ne poznaje kršćanske ideje (sjećam se kad sam predavao filozofiju na Edinburškom sveučilištu početkom osamdesetih godina 20. stoljeća, i radio s jednom mladom ženom iz Škotske koja nije imala pojma o čemu ja govorim kad sam se referirao na ‘pad čovjeka’).

Situacija u kojoj se našlo kršćanstvo je mračna. Broj onih koji se izjašnjavaju kao kršćani pada. Pravovjerni kršćani, bilo protestanti, bilo katolici, iako možda u svojim redovima imaju članove koji su posvećeniji vjeri i bolje je razumiju nego ljudi u prošlosti, suočeni su s nekim stvarnim teškoćama. Malo ljudi, izvan crkve, ima bilo kakvo razumijevanje kršćanskih poruka. Posljedica toga je da kad bi im se pokušali obratiti tradicionalni pravovjerni predstavnici crkve, trebali bi prvo uložiti mnogo vremena da im uopće objasne o čemu govore.[xxiv] Osim toga, postoje dvije dodatne poteškoće. Prvo, proširio se ‘raznorodni’ pogled na religiozna pitanja, tako da čak i neki od onih koji sebe smatraju kršćanima zapravo prihvaćaju osobni odabir ideja u kojima su elementi kršćanstva pomiješani s (nespojivim) dijelovima drugačijih shvaćanja. Drugo, problem je u tome što se pod ‘raznorodnim’ shvaćanjem krije ideja da su pitanja religije jednostavno ono što nas subjektivno zadovoljava. Takve ideje će sve više otežavati kršćanima da prenesu svojim sugrađanima kako određene religije naučavaju da je svijet sazdan na određeni način i da nam se takav način možda neće svidjeti te da ćemo se morati ponašati na način koji nam možda neće biti privlačan.

3. Je li išta od toga važno?

Kao što sam ranije naznačio, sam nisam religiozan. Moderne ‘raznorodne’ duhovne ideje su često prazne, iako, kao što pokazuje Burtonova knjiga Čudni rituali (Strange rites), ponekad mogu biti prilično uznemiravajuće. One jednostavno izgledaju kao neki vid subjektivizma koji je u današnje vrijeme zavladao i u intelektualnim i u moralnim pitanjima.  Mislim da bismo svi trebali ozbiljno shvatiti važnost pitanja o tome što je istinito a što lažno i da bismo trebali biti spremni izložiti svoje ideje kritičkom razmatranju. Također valja razumjeti razliku između onoga što teži istini ili neistini (što je sasvim različito od onoga što možemo pokazati da je istinito), i što se jasno može razumjeti kao konvencionalno. (Međutim, samo zato što je nešto konvencionalno ne znači da je jednako svim drugim mogućim konvencijama. Trebamo se pitati u odnosu na ono što je konvencionalno: koja je svrha toga što preferiramo našu konvenciju nad nekom drugom i je li to doista najbolja konvencija? Istovremeno, moramo imati na umu koliku bismo cijenu mogli platiti za prebacivanje iz jedne društveno ustaljene konvencije na drugu).

A što je s kršćanstvom? Trebaju li oni koji nisu kršćani biti zadovoljni ovakvim razvojem događaja?  Stariji među nama koji nisu kršćani trebali bi se zamisliti nad time koliko smo oblikovani kršćanskim odgojem ili time što smo odrasli u kršćanskoj kulturi. Frank Sheed, u svojoj knjizi Crkva i ja spominje razlike između kršćanskih i nacističkih ideja o čovječanstvu. Postavlja pitanje o kojemu je vrijedno razmišljati. Osim ako ne dođe do neke dramatične promjene, kršćanske ideje će vjerojatno izblijediti i neće se osjećati njihov utjecaj. Ali postoji osjećaj da naša kultura ozbiljno shvaća humanitarne probleme i ideje o tome kako je svaki pojedinac u moralnom smislu važan. Forma u kojoj se one pojavljuju u našoj kulturi nastala je pod utjecajem klasičnog svijeta, kršćanstva, a potom prosvjetiteljstva. Takve ideje ljudi koji su kritični prema toj dugoj tradiciji obično uzimaju zdravo za gotovo. A jednako tako, ljudi koji se barem izjašnjavaju kao pristalice potpunog subjektivizma u odnosu na vrijednosti,  humanističke ideje uzimaju zdravo za gotovo. Postavlja se važno pitanje –kako bismo zapravo trebali reagirati i što da kažemo ako ljudi počnu prihvaćati vrlo različite ideale.

Pretpostavimo da je naše gledište kako vrijednosti mogu biti ispravne ili pogrešne i da o njima možemo naučiti kroz diskusije s drugima. S jedne strane, zvuči privlačno da možemo učiti jedni od drugih i da smo postali humaniji danas nego što smo to bili u prošlosti. No, sasvim je drugo moći pronaći smisao u tome što mislimo da smo naučili. Koje mjesto zapravo zauzimaju vrijednosti u svijetu u kojem nam znanost, pogrešivo, otkriva da živimo?

Prijevod Nada Vučinić, s originala dostupnog pod naslovom Is Europe Christian 3

[i] 0livhretirier Roy, L’Europe est-elle chrétienne? (Paris: Seuil, 2019); Is Europe Christian? (London: Hurst, 2019).

[ii] Povijesno, ideja da na državne institucije, osobito škole, Katolička crkva ne bi trebala imati utjecaja, što znači da se zabranjuje korištenje vjerskih simbola na javnim mjestima. Vidi, John R. Bowen, Why the French Don’t Like Headscarves  (Princeton and London: Princeton University Press, 2007).

[iii] Drugi element toga odnosi se na prednosti koje u praktičnom životu ljudi donosi disciplinirano ‘puritansko’ ponašanje.

[iv] To je bilo ekstremno, na primjer kod strogih subotara na nekim otocima sjeverozapadno od Škotske i kod nekih Hasida židova u sjevernom Londonu.

[v] A.N.Wilsonov God’s Funeral (London: Murray, 1999) nudi čitak prikaz.

[vi] Rad filozofa Richarda Swinburnea (1934- )  u tom je smislu važan.

[vii] Vidi zanimljiv pregled, John Brton, A History of the Bible (Harmondsworth: Penguin, 2020)

[viii] Usporedi Ronald Knox, Some Loose Stones (London: Longmans, 1914), koji je opisujući gledišta nekih svojih suvremenika, napisao (str.9) u poglavlju naslovljenom ‘Koliko će Jones (tj. ‘obični čovjek’) progutati?’: oni pitaju za doktrinu, ne …“Je li to istina?“, ali  “Mogu li ja navesti Jonesa da vidi stvari na takav način?“

[ix] Vidi na primjer razmatranje Stevea Brucea o idejama ‘new agea’ u njegovoi knjizi British Gods: Religion in Modern Britain (Oxford: Oxford University Press, 2020)

[x] Vidi Tara Isabella Burton, Strange Rites: New Religions for a Godless World (New York: Public Affairs, 2020).

[xi] Vidi ‘Pascendi Domlinici Gregis’, Pope Pius X, 1907: https://www.papalencyclicals.net/pius10/p10pasce.htm.

Meni se osobno čini da problem nije bio u zamisli da bi Katolička crkva trebala htjeti osuditi takve ideje, nego u tome da osuda nije bila popraćena podrobnim objašnjenjem od strane katoličkih intelektualaca, koje bi pokazalo da su takve ideje zapravo neodržive.

[xii] Mislim ovdje na mješavinu filozofije škotskog ‘zdravog razuma’  i Baconove induktivne metode koju tradicionalno zagovara ‘Princeton’, a sljedbenici nisu čak ni pokušali pronaći zamjenu – o tome usporedi George M.Marsden, Reforming Fundamentalism (Grand Rapids, MI: Eerdmans, 1978).  Iznimno koristan pregled daje A.Harrs, Fundamentalism and Evangelicals (Oxford: Oxford University Press, 2008)

[xiii] Vidi James Barr, Escaping from Fundamentalism (London: SCM Press, 1984).

[xiv] Mark A. Noll, The Scandal of the Evangelical Mind (Grand Rapids, MI and Cambridge, UK: Eerdmans, 1994).

Važno je prisjetiti se kako je u razdoblju koje je prethodilo ovom našem, došlo do sustavnog pomaka na američkim sveučilištima, koja su od početka imala izrazito protestantske temelje, prema sekularnim stavovima. Vidi George M.Marsden, The Soul of the American University: From Protestant Establishment to Established Nonbelief (New York: Oxford University Press, 1994).

[xv] Vidi postupak, kod Patricka Allitta Cathilic Converts (Ithaca,NY: Cornell University Press, 1997) str.325, o diskusiji na temu John Tracy Ellis, American Catholics and the Intellectual Life’, Thought 30, Autumn Historian 13,  No.1, Winter 1995, str. 19-37.

[xvi] Frank Sheed, The Church and I (London: Sheed and Ward, 1975).

[xvii] R. Albert Mohler, Jr, The Gathering Storm (Nashville, TN: Nelson Books, 2000).

[xviii] Mohler upućuje na Smith et al Soul Searching New York: Oxford University Press, 2005) i na Souls in Transition (New York: Oxford University Press, 2009).

[xix] Steve Bruce, Scottish Gods: Religion in Modern Scotland 1900- 2012 (Edinburgh University Press. 2015).

[xx] Steve Bruce, Firm in the Faith (Aldershot: Gower, 1984)

[xxi] Impresivno je ono što Allitt komentira, str .309, da je u periodu nakon Drugog vatikanskog sabora, katolički interes za preobraćanjem ‘oslabio’. Također je zanimljivo da je Wilfrid Sheed, u svojim memoarima Frank and Maisie (New York: Simon and Schuster, 1985) o njegovim roditeljima, koji su vodili izdavačku kuću Sheed and Ward, rekao da su se nakon Drugog vatikanskog sabora malo tražili radovi novih ‘modernijih’ teologa, ali je zato bila konstantna potražnja za starijim teološkim djelima, kakva je pisao Frank Sheed.

[xxii] Bruce naglašava da oni koji su napisali (često zanimljiv) kvalitetan rad o takvim idejama, često nisu ispunjavali kvantitativni kriterij kako bi mogli pokazati da se njihovi zaključci mogu generalizirati. Međutim, pogledajte djelo koje se oslanja na ekstenzivan opsežan rad i koje sugerira da su akademski istraživači prenaglasili utjecaj konzervativnih evangelista na sveučilištima, vidi Mathew Guest et al, ‘Challenging “Belief“ and the Evangelical Bias: Student Christianity in English Universities’, Journal of Contemporary Religion 28:2, 2013, str. 207-223.

[xxiii] Vidi također materijal o tome koji citira Burton u bilješkama 1 i 2 u 3. poglavlju, str. 254.

[xxiv] Protestantski pisac Francis Schaeffer naglasio je potrebu za onim što je nazvao ‘pre-evangelizam’, prije upućivanja kršćanske poruke većini ljudi. Vidi njegovu knjigu The God Who is There (downers Grove, IL: Intervarsity Press, 1968).