Je li logika uzorka (mustre) omogućila da digitalna tehnologija stvarno preuzme sve, od toastera i elektrane do države?

Sintagma digitalno društvo često se pojavljuje kao  oznaka za nešto poželjno, ali i kao upozorenje da smo kontrolu nad svojim životima prepustili Googleu, Amazonu, Facebooku i Appleu, to jest GAFA hobotnici, započinje Nadežda Čačinović kritički osvrt na knjigu Muster njemačkog sociologa Armina Nassehija. Završava razmatranjem onoga što Nassehi, po njezinom mišljenju, previđa

Uvjerena sam da mnogi danas pokušavaju nekako srediti  svoje shvaćanje svega onoga što se  pojavljuje kao digitalno odnosno označava kao digitalno, srediti u smislu definicije, opsega, smislene upotrebe riječi, a naravno s nekom svrhom: da vidimo koliko nam pomaže da shvatimo što se događa sa svijetom i što se događa.

Uvjerena sam također da se pritom pojavljuju velike razlike što se tiče godina i naobrazbe. Netko mojih godina koji je po pozivu vezan uz pisanje i istraživanje  moći će ispričati svoju osobnu priču u kojoj  mehanički pisaći strojevi  i kartotečne kutije ustupaju mjesta drugačijim spravama koje sve manje shvaćamo, ali se njima sve lakše služimo. Trijumfi i tragedije na tom su putu tek ograničeno zanimljivi onima koje nemaju slična iskustva.  I ja bih ih posve zanemarila da ipak nisu u nekoj vezi s dijelom mojega profesionalnoga zanimanja za nešto što bih još uvijek nazvala mediologijom (disciplinom koja proučava kulturu u  njenom odnosu s tehničkim strukturama transmisije: ili jednostavnije, koja se bavi npr. učinkom tiska ili pisma ili audiovizualnih medija). No taj je aspekt sada sekundaran jer više nismo suočeni tek s problemima prenošenja informacija, pa ni promjenama od analognoga na digitalno u tome, već s digitalnim društvom.

Ta se sintagma  često pojavljuje kao  oznaka za nešto poželjno: ne izostaje u stranačkim programima i procjenama zaostalosti ili naprednosti neke države. Pojavljuje  se jednako često kao upozorenje na opasnost koja nam prijeti od digitalnoga kapitalizma, jer smo kontrolu nad svojim životima prepustili Googleu, Amazonu, Facebooku i Appleu, to jest GAFA hobotnici. Jer da smo izgubili kontrolu nad svojim životima i postali predmet kontrole.

O tome postoji dakako već čitava industrija knjiga (da, upravo knjiga, jer se s pravom pretpostavlja da su najviše zbunjeni oni kojima su knjige još uvijek glavno oruđe).  Većinom ne pokazuju neku naročitu strogoću  već  unaprijed  jasno zastupaju jednu od spomenutih strana.

Knjiga Muster, odnosno Obrazac,  odnosno Uzorak njemačkog sociologa Armina Nassehija, (C.H.Beck, München 2019), povod ovoga osvrta, također zastupa unaprijed jasnu poziciju, ali s primjerno strogim izvodima  i sa stanovitom izvornošću.

Njemački teoretičari ne određuju više naš kulturni krajolik – ponešto  možda Peter Sloterdijk i valjda još uvijek Jürgen Habermas, manje  sociolog Niklas Luhmann,  mada prevođen, a čijem je funkcionalizmu Nassehi blizak.  Taj šezdesetogodišnji profesor, s onim što se u Njemačkoj naziva emigrantskom pozadinom (iranskim ocem), svojom knjigom sigurno želi djelovati i izvan znanstvene zajednice,  a i jest neke vrste javni intelektualac (pa čak nedavno vidljiv i  kao dio  službene garniture savjetnika vlade u krizi  zbog  korona virusa).  Reference u njegovoj knjizi su najšire moguće vrste, od davne  knjige filozofa Cassirera o pojmu supstancije i pojmu funkcije do nekih suvremenih umjetničkih djela, tu su i Deleuze i Heidegger i  suvremeni teoretičari akceleracije, kiborzi Donne Haraway i još mnogo toga.

Nassehijevo početno pitanje glasi: na koji je to  problem digitalizacija odgovor? Ne polazi od toga što digitalizacija čini u društvu (nije tehnologijski determinist), niti od  načina stvaranja profita pomoću digitalne tehnologije. Njegova je teza da je digitalizaciji u smislu  novih tehničkih mogućnosti već prethodila digitaliziranost društva: namjera pa i praksa upravljanja kompleksnim procesima zahvaćanjem obrazaca. Digitalizacija je logika funkcioniranja modernog društva: u digitalnome se očituje struktura modernog društva.

Da bi to postalo razumljivo potrebna je rekonstrukcija povijesnih razdoblja. Tradicionalna društva mogu imati kompliciranu sazdanost ali ne i kompleksnost kasnije vrste: postoji stabilna hijerarhija, postoji gore i dolje. Novo doba narušava te odnose i razvija posebne zakonitosti za posebna područja i nastaje privid kaosa i nereda. Tu je i  pretpostavka jednakosti individua i svakome dane mogućnosti da odlučuju o sebi (a očita nejednakost u zbilji).  Postoji kontinuitet kritičkoga stava ali i  stalno previđanje razmjerne stabilnosti struktura. Mojim riječima: povijest je najprije povijest nejednakosti i neslobode, onda privida slobode koja je nemoguća jer pojedinci ne mogu ovladati složenim uvjetima svojega života, a sada se nameće način društvene samokontrole digitalizacijom: uz određenu cijenu.

Pojednostavljeno –  Nassehi kao da kaže  da  smo se dugo  zavaravali a sada možemo vidjeti da se problem samokontrole društvenih praksi  rješava umrežavanjem, prepoznavanjem struktura i obrazaca i to konačno  na mnogo višoj razini nego neovisnim birokratskim aparatom u Weberovom smislu ili pred-digitalnim statistikama.

Nassehijevo staloženo izlaganje da je sve to naprosto tako, izaziva naravno otpor. Ne samo zbog usputnih napomena kako  misli da se teorijom klasa i klasnih sukoba  ne dolazi do valjanih  uvida (što  i nije  nova tema), već zbog toga što kao da nema mjesta za kontingentnost, za prekide, za događaje da ne kažem revolucije.

Čitanje uz neslaganje je ionako odličan način čitanja, a ova je knjiga kao stvorena za to.

Ne-sociolozima,  pa i meni, neće biti blisko uvjerenje kako se  upravo događa ponovo rađanje te struke i da je zbog digitalizacije – vladavine obrasca – sociologija jedina način da shvatimo svijet i sebe same  (ovo je moj sažetak). Poznata izjava Margaret Thatcher da tako nečega kao što je društvo nema,  po  njezinoj je ideološkoj namjeri bila  pohvala pojedinca koji se uzda u  samoga sebe, preuzima odgovornost, ne traži pomoć od države i slično. Bilo je to nijekanje povezanosti, solidarnosti, zajedničkoga interesa skupina. Sa sasvim druge strane, isticanje političkoga spram društvenoga kod Hanne Arendt naglašava ljudsku mogućnost zajedničkoga djelovanja  koje nastaje unatoč našoj pluralnosti, pluralnosti naših interesa i svega ostaloga, i koje se razlikuje od društvenoga.

Autor ne nastoji uljepšati činjenicu da digitalna tehnika svojom uspješnošću potiskuje procese deliberacije u donošenju odluka  koji su se do sada razvili u kompleksnim demokratskim društvima  i da se težište pomiče od svjesnih odluka na nešto nalik pukom  praćenju rezultata

Nassehi  govori o trećem otkriću društva: nakon institucija društva uvedenih, skraćeno rečeno,  Francuskom revolucijom,  i  drugoga otkrića: politizacije to jest  nastupa novih, do tada nepriznatih društvenih skupina  u drugoj polovini dvadesetoga stoljeća.

Autor ne nastoji uljepšati činjenicu da digitalna tehnika svojom uspješnošću potiskuje procese deliberacije u donošenju odluka  koji su se do sada razvili u kompleksnim demokratskim društvima  i da se težište pomiče od svjesnih odluka na nešto nalik pukom  praćenju rezultata koje pruža digitalna tehnika.

No počnimo još jednom od početka. Što je digitalizacija? Prevođenje takozvanih analognih danosti u oblik primjeren za obradu – prepoznavanje obrazaca – i  naravno ponovno u oblik  koji nam je ovdje i sada prisutan.

Ne treba pozivanje na tisuće godina  uvida raznih autoriteta da se podsjetimo na to da ono takozvano analogno,  koje prenosi  neka svojstva predmeta koji se prikazuje, odražava ili nalikuje nije ništa samo po sebi razumljivo i pouzdano.  Naša je zbilja simbolički posredovana. Nema čak ni nevinoga oka: da ne govorimo o svemu ostalome što određuje što i kako nešto shvaćamo. Nassehi sam opetovano i s pravom ukazuje na učinak pisma i tiska o određivanju našeg pristupa svijetu kao  prekretnicu koja je prethodnica ove današnje.

Kontrafaktična točnost nekog silogizma proizlazi iz postupka apstrahiranja od analognoga, ispravni zaključak jest zaključak iz premisa bez obzira na njihovu empirijsku točnost. Veliki dio povijesti čovječanstva može se rekonstruirati slijedom takvih igara apstrahiranja (što je, dakako, sintagma Vilema Flussera). Tehnička otkrića su neviđeno povećala brzinu i opseg  podataka koji se prerađuju i mogućnosti povratnog učinka na nas. U svakodnevnome životu najviše  srećemo ono što je proizvod primjene algoritama u ponudama koji izravno slijede iz povijesti našeg «on line» kretanja. Drugo svakodnevno iskustvo je povjerenje u funkcioniranje nevjerojatno složenih strojeva pa i upravljačkih sustava bez neke zabrinutosti zbog toga što nemamo uvida i znanja kako su sazdani.

No kako bismo nešto shvatili najčešće moramo napustiti razinu svakodnevnoga iskustva pa i onu vrstu zabrinutosti koja se  pojavljuje u feljtonističkim pričama, u strahovima  da će netko ili nešto preuzeti naš svijet: osamostaljena umjetna inteligencija ili neki zao centar moći zbog profita. Kod Nassehija čitamo o digitalnome društvu  u kojemu, doduše, postoji moguća zloupotreba kontrole i  ugrožavanje privatnosti, ali koje je  našlo rješenje problema funkcioniranja više-manje svega, od toastera preko elektrane do države. Podsjeća nas na sve što smo i inače prihvaćali i što prihvaćamo u razvijenim, kompleksnim  društvima, koliko izbora i odgovornosti delegiramo, kako bez poteškoća razlikujemo logiku raznih sfera  i kako bismo se teško vratili na neku nultu točku preglednosti i novoga ustrojstva (iako su nam prvi tjedni krize s koronom dali mnoge spekulacije u tom smislu).

Nassehi čini se ne shvaća ozbiljno onu drugu politički posvuda prisutnu krilaticu:  o zelenoj, održivoj proizvodnji i brizi o ovoj našoj jedinoj planeti koja znači odustajanje od  inače efikasnih rješenja.  Nije da mu se može predbaciti dogmatski stav ili uskost ili previđanje tuđih stavova ali neprestano smo u iskušenju da podsjetimo na utjelovljenost i smrt i neobična svojstva stvari… No to je emocionalna reakcija a prava je korist knjige u onome s čime sam i počela, u tome da Nassehi  precizno izlaže univerzum digitalnoga, funkcije, procese učenja…