Je li se eksperimentalni film umorio od istraživanja? Zašto se naša autorica ne slaže sa žirijem festivala

U Studentskom centru u Zagrebu održan je u rujnu 14. Internacionalni festival eksperimentalnog filma i videa. Bio je vrlo dobro posjećen. Pokazalo se međutim da nije lako napraviti dobar eksperimentalni film. Gotovo svi su izrađeni u dobro poznatim tehnikama i već istrošenim metodama. Ne ulaze u istraživanja, piše Ljiljana Mikulčić

• Autorica članka Ljiljana Mikulčić, slobodna umjetnica iz Zagreba, magistrirala je film na San Francisco State University, a radi postdiplomskog istraživanja Pokreta u kineskom tradicionalnom teatru – Pekinškoj Operi, boravila je na Akademiji kineskog tradicionalnog kazališta u Beijingu

• Naslovna fotografija iz filma Aranžman za scenu

Ovaj se tekst oslanja na neke filmove prikazane u programu konkurencije 14. Internacionalnog festivala eksperimentalnog filma i videa – 25 FPS (Frames per Second) koji je održan u Studentskom centru u Zagrebu od 27.9. 2018 do 30.9.2018.

Festival nam je pokazao da nije lako napraviti dobar eksperimentalni film. Gotovo svi prikazani filmovi izrađeni su u dobro poznatim tehnikama i već istrošenim metodama i strukturama eksperimentalnih pristupa temi i formi. Ne ulaze u istraživanja koja su svojstvena eksperimentima već imitiraju postojeće. Možemo li zaključiti da je u tijeku preispitivanje dostignuća i povijesti žanra?

Jedna grupa prikazanih filmova u konkurenciji/natjecateljskom programu su snimljeni na 16mm vrpci i podsjećaju na 60-te (ali i na 20-te) prošlog stoljeća, što uključuje eksperimente s optičkim printerom, razvijanje filma rukom i tehniku stvaranja superimpozicija u kameri.

Druga su grupa filmovi sa snimkama prirode na koju se onda veže manje ili više izmišljena priča i određena zvučna podloga.

Treća su grupa filmovi koji zapravo i nisu eksperimentalni već čak tradicionalno narativni, što znači da kadrove spajaju principom narativne montaže i voice over (glas koji čujemo ali ne vidimo osobu koja priča) tehnikom.

U četvrtoj su grupi filmovi koji su fascinirani digitalnim tehnologijama i manje ili više uspješno razvijaju temu u manje ili više uspješno konstruiranu, gotovo isključivo vizualnu cjelinu bez ili tek s minimalnim narativnim objašnjenjima.

Jedan se film se izdvaja iz tih kategorija. To je Aranžman za scenu (Arrangement for a Scene) Jonna Kina (o čemu više pri kraju).

Uredan film, dobro strukturiran i vrijedan gledanja. Prazna prijetnja

Prazna prijetnja (An Empty Treat) autora Josha Lewisa je 16mm film eksperimentalne tehnike koja se uvelike rabila 60-tih godina ali je dobro poznata i prije. Vjerojatno je rađen putem optičkog printera u koji se stavlja neosvjetljen film na koji se projicira svjetlo. Razne apstraktne oblike koji se nižu brzim tempom tijekom čitavog filma autor je mogao stvoriti ograničenim pristupom svjetla filmskoj vrpci pomoću maski raznih oblika.  Ovaj crno bijeli film zanimljiv je od početka do kraja bez obzira na to je li originalan u ideji. Problem s filmom javlja se kad se gledatelj zasiti vizualnim materijalom, djelomice i zbog stroboskopskog efekta koji se uvijek pokazuje nasilnim za gledatelje. Tada u prvi plan izbije izvanredan koncert đembe (kako mi se čini) bubnja koji potpuno preuzme film tako da film postane i onda ostane na nivou glazbenog videa. Ali Prazna prijetnja je uredan film, dobro strukturiran i vrijedan gledanja.

Film pokazuje mladim digitano usmjerenim filmašima mogućnosti filmske kamere i filmske vrpce: Kina ne Kina

Drugi film majstora 16mm filmske vrpce je Kina ne Kina (China Not China) Richarda Tuohyija. Autor je bolex kamerom snimao gradove Hong Kong  i Taipei i to sistemom vraćanja filmske vrpce u kameri toliko puta koliko je autor želio imati superimpozicija. Uspješna korekcija boje superimponiranih snimaka čini ovaj film ugodnim za gledanje. Problem je montaža, odnosno izazov spajanja izrazito fluidnih, vizualno zanimljivih kadrova koji su svojim naslagama različitih ulica, trgova, ljudi itd. stvorili efekt akvarela. Mišljenja sam da autor filma nije našao dobra montažna rješenja. Naime, akvarelna se fludnost nespretno rezala. Gledajući film bila sam svjesna svakog reza koji se nije dobro uklopio u arhitekturu filma. Moguće je da bi umjesto montažnih rezova montažna pretapanja bolje funkcionirala u ovom svijetu superimpozicija. Ali ovaj film je zanimljiv i utoliko ukoliko podsjeća i pokazuje mladim digitano usmjerenim filmašima mogućnosti filmske kamere i same filmske vrpce.

Helios, time-lapse fotografija

Helios je 16mm film Erica Stewarta, sklopljen od imagea prirode i to cvjetova, u kojemu prevladavaju kaktusi i sukulenti snimljeni time-lapse fotografijom. Snimke su u filmu potcrtane dramom montažnih zatamnjenjenja ne bi li se ostvario dojam pojavljivanja i nestajanja sunca (kako piše u sinopsisu filma). Iako je film uredno odrađen i ugodan za gledanje, u nizu je bezbrojnih sličnih filmova koje cjenimo više po uloženom trudu i strpljenju koje zahtjeva time-lapse fotografija, a manje po umjetničkoj vrijednosti.

Je li Žiri festivala nagradu dodijelio opravdano: Comfort Station

Odmorišta (Comfort Station) je 16 mm film Anje Dornieden, Juan David González Monroya sastavljen od found footage (pronađeni filmski materijal) koji prikazuju snimke prirode uz kolaž vokalne glazbe. Pomaže li ovom filmu da se prije gledanja dijeli štosni tekst koji objašnjava nastanak filma, stavlja gledatelja u određeni kontekst spram filma i njegovu moguću upotrebu u procesu psihoanalize? U 26 minuta gledamo snimke prirode dok iz glazbe razabireno tekst pjesme Dream… that is a thing to do … Dream when you feel bleu … Pomaže li nam da se pri kraju filma u snimke prirode insertiraju close up kadrovi dijelova ljudskog tijela? Pomaže li da se glazba prema kraju filma promijeni u mračnije zvukove struganja? Pomaže li da vatrene iskrice polako prijete paležom? Pomaže li filmu uključivanje stroboskopskog svjetla ne bi li se pojačao dojam drame paleža malog ocvalog maslačka? Comfort Station ponavlja uvijek istu praksu filmova svrstanih u eksperimentalnu kategoriju a koji sklapaju raznorazne snimke prirode pojačavajući njihovu izražajnost glazbom. Ako se prepustimo analizi svakog kadra ili jednostavno iskustvu gledanja prihvaćanjem informacija koje nam film daje na bazi pronađenog materijala onda film funkcionira. Ali kao cjelovito filmsko djelo koje u sebi uključuje dramu odnosa prirode koja se ponudila kao metafora ljudske svijesti (kako piše u sinopsisu filma) onda je sav trud autora filma previše plošan, bez dubine i sa zavođenjem koje se gradi izvana omotavanjem filma u priču koja ima biti zanimljiva. Ipak, izbor autora filma da to bude baš ta priča baš s tim snimkama Žiri festivala opravdao je nagradom GRAND JURY GRAND PRIX.  Citiram obrazloženje:

A film that is brilliant in its structure of image and sound. It starts slowly and sweetly as a somewhat private study on nature’s little creatures and unfolds into a disturbing metaphor of human consciousness.

Film je briljantan u svojoj strukturi slike i zvuka. Počinje polako i slatko kao nečija privatna studija o malim kreaturama prirode i razvije se u uznemirujuću metaforu ljudske svijesti. 

Za spomenutu je nagadu Žiri izabrao tri  festivalska filma.

Neočekivana nagrada: The Remembered Film

Film iz sjećanja (The Remembered Film) Isabelle Tollenaere dobitnik je iste nagrade. To je digitalno snimljen film političkih konotacija i još jedan film plošne konstrukcije. Ideja se sastoji od prepričavanja prošlih ratnih događaja od strane onih koji te događaje nisu doživjeli. To su djeca koja tek stasaju u mladiće. Kostimirani su u vojne uniforme i s ponekim rekvizitom/oružjem u rukama. Snimljeni su u šumi uglavnom u srednjem kadru statičnom kamerom koja se gotovo nikada ne pomakne (osim na kraju paniranjem/horizontalno na desno kada se i zaustavi na snimkama šume). Film ostavlja dojam da protagonisti prepričavaju događaje koji im očito nisu važni ali to rade jer ih je netko zamolio da to prepričaju za film. Film se ne predstavlja kao igrano-dokumentarni koji istražuje koliko tragični ratni događaji dopiru do mlade generacije već više pokazuje koliko ta djeca ozbiljno prihvaćaju  zadatak koji im autorica filma daje. Očito je da su svjesni da se snima film i da ne osjećaju tekst koji govore. Budući da sam iznenađena da je ovo drugi film koji je dobio GRAND JURY GRAND PRIX citiram objašnjenje Žirija koje definitivno ne proizlazi iz ovog filma.

(…) creative storytelling and the impressive way in which the filmmaker develops intimacies between viewer, cameraperson and subjects. In an inventive but precise manner this film shows the instability of history, the collective memory of war and the naïve of its youthful participants.

(…) kreativni pristup pripovjedanju (naraciji) i impresivan  način razvijanja intime između gledatelja, snimatelja i subjekta. U inventivnom ali preciznom pristupu ovaj film pokazuje nestabilnost povijesti, kolektivnog sjećanja rata i naivnosti mladih participanata.

 

Silika, identitet i pozicija naracije

Silika (Silica) je film Pie Borg i treći koji je dobio GRAND JURY GRAND PRIX  nagradu. Prikazuje područje južne Australije i grada Coober Pedy. Počinje snimkama pejzaža i odmah nas podsjeća na dokumentarni film koji obrađuje istu temu – koji je čak nedavno prikazan i na HRT – a istražuje ljude iz naše regije koji se tamo bave iskopavanjem opala i žive u kućama iskopanim i sagrađenim u zemlji. Znamenitost tog grada je i srpska crkva iskopana u zemlji s interesantnim slikama na zidovima. U film nas uvodi voice over naratorica koja priča o skautici filmskih lokacija, osobi koja dolazi u taj dio svijeta tražeći lokaciju za film. Ako su gledatelji upoznati s dokumentarnim filmovima o tom gradu gledati ovaj film nije lako bez usporedbi. Problem filma je pitanje o identitetu i poziciji naratorice. Tko je ona zapravo? Otkuda zna to što priča? Odakle joj informacije? Priča li priču o nekoj skautici lokacija samo zato da bi nam pokazala zanimljiv i dobro snimljen pejzaž i održala predavanje o opalu? U filmu postoji problem kontrole naracije koja film raspršuje zbog nemogućnosti da sve elemente koji se uvlače u film opravda samom konstrukcijom filma. Film se služi i postupkom uvođenja animacije putem koje nam se objašnjava struktura opala i njegove imitacije. Upotreba animacije  kao da je posljedica fascinacije digitalnom tehnologijom i mogućnošću stvaranja vizualno atraktivnih grafičkih mreža. Citiram obrazloženje nagrade žirija:

To make home a place in nowhere; to make this world become another one: that is a process, a natural force we are used to call cinema. A region of wilderness where contingent, strange and unexpected encounters of narratives and materials do occur. We award a Grand Prix to Silica by Pia Borg for film that directs us to that originary and moving location, a proper multiverse with so many real and fakes names attributed. Kino, bioskop, cinema… 

Stvoriti dom na mjestu koje je nigdje; stvoriti da taj svijet postane drugi: to je proces, prirodna snaga koju smo zvali cinema. U toj regiji divljine dogode se možebitnosti, čudni i neočekivani susreti pripovjedanja i materijala. Dodjeljujemo Grand Prix Silici Pie Borg za film koji nas usmjerava toj originalnoj i inspirirajućoj lokaciji, pravom multiverzumu s toliko stvarnih i lažnih imena. Kino, bioskop, cinema…

Vizualne tehnike sve uspješnije manipuliraju gledateljem: Migracija slike

Film Migracija slike (The Migrating image) Stefana Krusea otvara se citatom V. Flussera iz 1984:

Human being forget they created images in order to orient themselves in the world. Since they are not able to decode them their lives become a function of their own images: Imagination has turned into hallucination.

Ljudska bića zaboravila su da kreiraju image za svoje orijentacije u svijetu. Budući da ih nisu u stanju dešifrirati njihovi životi postali su funkcija njihovih imagea: Imaginacija se pretvorila u halucinaciju.

I onda se u sljedećem kadru dodaje da se najveći priliv izbjeglica od Drugog svjetskog rata dogodio 2015. godine i da ovaj film ne istražuje taj događaj već istražuje tehničke uvjete pod kojima su snimke nastale. Naime, film se temelji na istraživanju koje je rezultiralo saznanjem da se određeni događaji očekuju i najavljuju vizualnim pretrpavanjem snimaka (koji čak pozivaju i utječu na pokretanje tih događaja) koji se distribuiraju koristeći se internetom i televizijama. Tako autor filma pronalazi snimke reklama koje pokazuju da su migranti došli do svojih odredišta sretno i veselo i suprostavlja ih kasnijim snimkama koje prikazuju nadolazeće migrante u neizglednim situacijama. Redatelj filma pita se zašto npr. Frontex, koji surađuje s Copernicus (koji je europski sistem praćenja događaja na zemlji), svojim satelitskim snimkama snima događaje i onda ih distribuira TV stanicama i stavlja na internet za besplatnu upotrebu. Je li na djelu urgentna kontrola mišljenja javnosti prije pojave samog događaja? EU audiovizualni odjel također nudi svoje snimke koje su slobodno upotrebljavane za emitiranje. Isti odjel također distribuira snimke njihovih zaposlenika uključujući snimke software programa koje koriste. Zvuk u tim snimkama utišan je do minimuma a montaža je izrezana do nivoa na kojemu je nemoguće dobiti bilo kakvu informaciju. Sve to voice overom priča autor filma.

Film svojim pristupom nastoji raspetljati što je to vizualna informacija koja dolazi do nas u obliku vijesti, kako je sastavljena i onda kako manipulira mišljenjem stanovništva. Uglavnom, rezultat koji film nalazi je da su naša mišljenja podložna manipulacijama državnih aparata. Film je strukturiran tehnikom split imagea koji posve odgovara temi koju analizira. Dakle, autor filma skuplja i prikazuje raznorazne snimke migracija koje nalazi na internetu i stavlja ih jedne uz druge na ekranu provocirajući pitanja vizualnih tehnika koje sve uspješnije manipuliraju gledateljima.

Nakon projekcije redatelj je ostvario zanimljiv razgovor s publikom koji se odužio i preko propisanog vremena. Stoga nije iznenađenje da je film pobrao nagradu publike.

Crno-bijele fotografije: Planine

Film Planine Hrvoslave Brkušić upotrebljava crno-bijele fotografije planina koje kamera hvata pogledom izvlačeći manje ili više detalja iz njih, stvarajući tako filmske kadrove. Pristup ne odgovara naslovu jer nam autorica nije pružila snimke planina već fotografije planina i tako nam nije prenijela njihovu dramu, divljinu, nepokolebivost postojanja i beskrajne skulpturalne oblike planinskih pejzaža u njihovoj kretnji ili jednostavnom pulsiranju života koji može uhvatiti filmska kamera. Nego, tipično se studentski izvačeći, autorica je spojila fotografije i sistemom zatamnjivanja i odtamnjivanja kadrova pokušala povećati snagu njihove vizualnosti, a dramatičnom zvučnom podlogom zaokružiti cjelinu. Film, iako čist i jednostavan, ostaje površan i to pogotovo nakon što smo se prije nekoliko godina upoznali s izvanrednim eksperimenalnim crno-bijelim filmom Babine suze  (2016) Marije Šćekić koji istražuje Velebit u njegovom zamahu života, koji s jedne strane pulsira divljinom, a s druge gubi prisutnosti ljudskih bića (film je za gledanje dostupan na internetu).

Kuće i ljudi: Prošle godine kad je prošao vlak

Zanimljiv je koncept crno-bijelog filma Prošle godine kad je prošao vlak (Last Year When the Train Passed By) Pang-Chuan Huanga. Vozeći se vlakom od Francuske do Tajvana autor je snimao s pozicije putnika vlaka super 8mm kamerom kuće pored kojih je vlak prolazio. Neke od njih je izabrao za film i sljedeće godine krenuo u potragu za onima koji stanuju u tim kućama. Kratki intervjui koje je dobio uklopio je u film, vrijedan gledanja. Nagrađen je CRITICS JURY SPECIAL MENTION s obrazloženjem s kojim se potpuno slažem:

Taking the passing of a small number of buildings on a train ride as a point of departure the film then interrupts the fleeting gaze with one that is more investigative, that does not want to move on, but stay, that does not only want to register but to understand. Thus, the film discusses central aspects of documentary film ethics without ever losing its subjects out of sight. Last Year when the Train Passed By is a cinematic reflexion on distance and proximity and its connections with movement and stasis. These abstract ideas are not thought through in the film but actually put into action in the process of encountering the world with a camera. 

Kao točku polazišta film uzima potez linije tračnica vlaka u pokretu s pogledom kamere na mali broj kuća. U filmu se taj prolazan pogled prekida sa onim izražajnijim koji ne želi daljnje kretanje, nego ostajanje, ne želi samo registrirati već razumjeti. Tako, film diskutira središnji aspekt dokumentarne filmske etike nikada ne gubeći subjekt iz svog vidokruga. Last Year when the Train Passed By je filmska refleksija na udaljenost i blizinu i njihove povezanosti sa pokretom i statičnošću. Abstraktne ideje nisu mišljene kroz film već su puštene u akciju u procesu susreta svijeta i kamere.

Izrazito dramatična glazba: Horizont

Horizont (At the Horizon) Manuela Knappa i Takashia Makinoa je zanimljiv crno-bijeli film u kojemu autori stvaraju digitalnu mrežu koja se gradi mogućnostima produživanja same horizontalne linije u razne oblike pravokutnika i kocke i to sve do njihovih kreativnih krajnosti kada se linija opet vraća – na kraju filma – u liniju horizonta. Rastezanja stranica pravokutnih i kockastih oblika ostvaruju se do neočekivanih geometrijskih oblika sa zavidnom tehničkom lakoćom. Film prati izrazito dramatična glazba.

Entiteti koji se uvlače u naše živote a da ih nismo ni svjesni: Dokument Parakozmik

Film Dokument Parakozmik Vladislava Kneževića (autor je bio jedan od pokretača festivala) vizualno je izuzetno zanimljiv. Skulpturalni oblici izgrađeni od metalnih linija predstavljaju entitete koji se uvlače u naše živote a da ih nismo ni svjesni. Tako npr. prazne garaže postaju scenografija za apokaliptična mjesta prijetnji u koje ti entiteti ulaze sa svih strana s namjerom obuhvaćanja prostranstva ljudskog prostornog i umnog okoliša. Film postavlja pitanje koliko smo zapravo u vlasti ili mreži onih koje ne konstatiramo postojećima. Svakako je to strogo kontroliran film koji ne bježi iz svoje konstrukcije ni u jednom segmentu i takav je posve uspješan s obzirom na namjeru autora i njegove ekipe, iako nas sva ta tehnički impresivno izvedena strana filma upotrebom digitalne tehnologije podsjeća na holivudske SF horor filmove. Vrijednosti je filma svakako pridonio narator ugodnog glasa Richard Edgeler i to izrazito vještom ritmičkom konstrukcijom svojeg voice over pripovjedanja koje nas je uvelo u film i na kraju ga i zaokružilo.

Najbolji film: Aranžman za scenu

Po autorici ovog teksta najbolji i najkompletniji film koji se izdvaja iz cjelokupne ponude ovogodišnjeg festivala je Aranžman za scenu (Arrangement for a Scene) Jonna Kina. Dvoje foley artist (umjetnici zvučnih efekata) gledaju direktno u kameru kao da je kamera filmsko platno na kojemu se vrti film za koji oni stvaraju zvučnu podlogu – znači gledaju ravno u publiku. Ispred njih je stol na kojemu su naredane raznorazne sprave i alati za stvaranje zvučnih efekata scene iz Hitchcockovog filma Psiho. Izvrsno odglumljen, dobro ritmički određen, zvučno izuzetno zanimljiv i jednostavan do srži film je uspješno snimljen u samo jednom kadru.

Hrvatski se film predstavio u posebnom programu REFLEKSI filmovima Ane Hušman i uglavnom filmovima njenih studentica. I film u konkurenciji Planine nosi zahvalu Ani Hušman. Je li Ana Hušman selektorica iz sjene 14. festivala 25 FPS? Ili je proizvodnja hrvatskog eksperimentalnog filma naprosto posustala?

Sve u svemu kada se pogleda izbor filmova prikazanih na ovogodišnjem festivalu primjećujem da se veliki broj filmova traži unutar manje ili više uspješnih narativnih struktura postavljajući tako pitanje što je to pripovjedanje u eksperimenalnom filmu danas.

Sam festival pokazao se kao jako dobro organiziran. Katalog festivala izuzetno je zanimljivo i smjelo dizajniran, voditelji pitanja i odgovora nakon projekcija pokazali su se simpatičnima i snalažljivima. Festival je privukao solidnu publiku. Kino dvorana Studentskog centra je svakako pravi izbor za ovakvu vrstu festivala.