Jednostavno idete naprijed. Odustajanje nije opcija.

"Nada nije uvjerenje da će nešto ispasti dobro već da nešto ima smisla, neovisno o tome kako će završiti", izjavio je Václav Havel 1985. godine. Maja Profaca predstavlja filozofkinju Maru van der Lugt čija knjiga "Hopeful Pessimism" razvija Havelovu tezu u koncept "nadajućeg pesimizma" kao vrline našeg doba. Nerealističan optimizam može dovesti do odustajanja, dok pesimizam — usmjeren na vrijednost djelovanja, a ne na ishod — može osnažiti angažman.

• Naslovna fotografija: George Frederic Watts, Nada – plava i zelena verzija (pictfy, CC0)

• Maja Profaca doktorica je znanosti iz područja filozofije, teoretičarka i dugogodišnja recenzentica teorijskih knjiga HR Trećeg programa. Autorica je pet filozofskih knjiga, sudjelovala je u nekoliko znanstveno-edukacijskih projekata na temu rodnih stereotipa u pravosuđu, a radi i kao prevoditeljica s engleskog jezika.

Može li pesimizam ponekad biti poticajniji za djelovanje od optimizma? Knjiga Mare van der Lugt Hopeful Pessimism (Princeton University Press, 2025.) analizira na koje je načine moguće biti duboko pesimističan glede budućnosti bez da se završi u rezigniranom fatalizmu i odustajanju od djelovanja. Fokusirajući se prvenstveno na klimatsku krizu, ona ukazuje na različite povijesne primjere tzv. loših vremena i zašto očekivanje povoljnog ishoda nije nužno presudno za angažman, odnosno zašto djelovanje valja promišljati s vrijednosnog aspekta i otvorenosti budućnosti ma koliko bile mračne aktualne prognoze.

Nadajući pesimizam, piše van der Lugt, s pravom se može nazvati vrlinom našeg doba. Dovodeći u pitanje stereotipe povezane uz uobičajenu dihotomiju optimizma i pesimizma, autorica ukazuje kako su se njihova značenja mijenjala kroz povijest. Tako riječ optimizam obično povezujemo s ljudima pozitivnih predodžbi o svijetu, a pesimizam uz ljude koji svijet vide kao nepopravljivo loše mjesto. No ovi termini nisu se uvijek vezivali uz očekivanja za budućnost već i uz život, njegove nedaće, smisao i vrijednosti. Ova shvaćanja ona naziva vrijednosno orijentiranim, često i filozofskim optimizmom i pesimizmom. Njihova tipična pitanja bila su: Kako bog dozvoljava postojanje zla i patnje u svijetu, hoće li nesreća u ovom svijetu biti kompenzirana u životu nakon smrti ili, primjerice, ako je život toliko loš, čemu prokreacija, odnosno zašto donositi nove ljude na svijet? Ako bi danas pitali nekog kako definira optimizam i pesimizam, odgovor bi vjerojatno uključivao očekivanja vezana uz budućnost, s onim što bismo željeli da se dogodi ili čega se bojimo da će se dogoditi. U tom smislu, ovi pojmovi nisu vrijednosno neutralni i uključuju budućnost za koju se nadamo da će se dogoditi ili onu koju bismo htjeli spriječiti.

S druge strane, nije rijetkost da pridjev optimističan koristimo u smislu karakterne vrline pa ga često koriste političari i poduzetnici ako ni zbog čega drugog, onda da bi sačuvali predodžbu o sebi kao dovoljno sposobnima da realiziraju naša nadanja. Isto tako, nazvati nekog pesimistom može zvučati gotovo kao ukor zbog nečijeg „gubitničkog“ stava. Tako smo optimizam skloni povezivati sa odlučnošću i snagom volje, a pesimizam sa slabošću i odustajanjem. Van der Lugt citira Winstona Churchilla koji je navodno rekao da „Pesimist vidi problem u svakoj prilici dok optimist vidi priliku u svakom problemu.“ Gotovo da možemo govoriti o suvremenoj kulturi „dužnosti optimizma,“ u smislu da bismo trebali pokušati, jer tako još uvijek možemo imati neku šansu. U tom slučaju, ovaj stav nije inkompatibilan s pesimizmom već samo s fatalizmom.

Fatalizam je uvjerenje da je budućnost determinirana i da ništa što činimo to ne može promijeniti. Za razliku od fatalizma, pesimizam budućnost ne vidi kao nepromjenjivu pa očekivanje lošeg može biti i poticaj za djelovanje. S druge strane, on ne mora niti očekivati loš ishod već nerijetko proizlazi iz odsustva bilo kakvih očekivanja od budućnosti. „Budućnost je otvorena,“ što može značiti i napredak i nazadovanje. Prema van der Lugt, ono što stoga treba izbjegavati nije pesimizam već fatalizam da je budućnost izvjesna. No nisu samo očekivanja ono što pokreće ljude na djelovanje. Povijest je pokazala da unatoč sigurno lošem ishodu, ljudi žele djelovati jer smatraju da je to ispravno. Štoviše, optimizam čak može imati negativne posljedice ukoliko su očekivanja previsoka i iznevjerena iz čega mogu slijediti očajanje i apatija. Insistiranje na pozitivnim, optimističnim narativima tako nosi vlastite rizike i opterećenja.

Mara van der Lugt u knjizi “Hopeful Pessimism” razmatra međuigru optimizma, pesimizma, fatalizma i nade kao motivacijskih sila koje pokreću ljudsko djelovanje. (nachtvandefilosofie, Fair Use)

Može li se onda govoriti o pesimističkom aktivizmu, pita van der Lugt, odnosno je li optimizam uvijek poticajniji za djelovanje od pesimizma? Očekivanja da će se stvari povoljno riješiti mogu doprinijeti pasiviziranju građana kao što pretpostavke o vjerojatnosti lošeg scenarija mogu biti poticaj za angažman. Konačno, primjeri otpora u beznadnim situacijama govore i o drugim motivima za djelovanje, a to su dostojanstvo, solidarnost, pravednost, odnosno činjenje stvari manje strašnima no što jesu iako ne postoji puno izgleda za uspjeh.

Autorica citira Camusovu Kugu kada Dr. Rieux kaže: „Kad vidiš patnju i bol koju nosi, trebao bi biti lud, slijep ili kukavica da se pomiriš sa kugom.“

Gledano s aspekta klimatskih promjena, mnogi su svjesni da su one neizbježne, no misle da od njihovog djelovanja nema koristi, da to nije njihov posao, čak i da će sami iz toga izvući neku korist. Prilagodba, rezignacija i inercija velike su opasnosti za djelovanje kada smo suočeni sa zlom i nepravdom, piše van der Lugt. U slučaju klimatskih promjena one potiču tzv. klimatski barbarizam shvaćen kao stav da bi svaka zemlja trebala odlučivati o tome što bi njoj išlo u prilog, neku vrstu „okrutne adaptacije klimatskim promjenama“, ne zato što se one poriču već zato što pojedine politike zajednici nose korist, bez obzira na druge. Ukratko, iako ljudske pobjede mogu biti samo privremene ili čak trenutne, i makar sve išlo u prilog lošem ishodu, pesimizam ponekad može više osnažiti pojedinca od nerealnog optimizma koji može stvoriti pritisak očekivanja, dovesti do burnouta, demoraliziranja i odustajanja, odnosno imati psihičke posljedice čiji je rezultat povlačenje iz bilo kakvog angažmana. S druge strane, unatoč predodžbama o budućnosti, negativne emocije ne moraju uvijek demotivirati, kao što ni pozitivne ne moraju biti poticajne. Konačno, u nuždi neposredne opasnosti, odustajanje jednostavno nije opcija, piše autorica, „jednostavno idete naprijed.“

Zašto su pretpostavke o budućnosti ipak važne? S gledišta klimatskih promjena, piše van der Lugt, “Previđa se činjenica da mlade proganja osjećaj gubitka budućnosti u smislu svih onih stvari za koje im se govorilo da čine život smislenim, a koje im postaju besmislene ili problematične. Stvari kao što su: uči, nađi dobar posao, osnuj obitelj – no koji su poslovi još uvijek sigurni? Gdje će biti sigurno zasnovati obitelj?“ Mladi, smatra autorica, budućnost sve više doživljavaju kao neizvjesnu na način da nam je onemogućena predodžba o tome kako će se ona odvijati. U takvim situacijama optimizam nije učinkovit jer su problemi koji ih očekuju sve manje predvidljivi. Kakvu ulogu u tome ima onda nada?

Vaclav Havel je govorio o dvije vrste nade; onoj koja proizlazi iz trenutnog stanja stvari i onoj koja je stanje duha, uvjerenje da nešto ima smisla, neovisno o ishodu.(Tomki Němec, Fair use)

Nada je u prošlosti razumijevana i kao pozitivan i kao negativan koncept kao kod, primjerice, stoika. Ona može biti shvaćena kao slijepa i prazna želja, ali i kao vrlina, ovisno o objektu svoje težnje kao u kršćanstvu. Iako važna za angažman i napredak, ako je nerazumna može dovesti do razočaranja i nesreće. Arthur Schopenhauer je napisao da „nadati se znači zamijeniti želju za nekim događajem i njegovu vjerojatnost“, odnosno stvarnu mogućnost da se on i dogodi.  Tzv. loša nada postaje tako pasivno priželjkivanje za razliku od „dobre“ nade koja uključuje i angažman. Dobra nada, piše van der Lugt, usko je povezana s vrijednošću onog što se želi i djelovanjem, i teži onome što je moguće makar nije izvjesno da će se to i ostvariti. Kada je usmjerena nekom budućem dobru, zasad teško shvatljivom i predvidljivom, van der Lugt to naziva radikalnom nadom.

Kako knjiga govori o klimatskoj budućnosti, ali je primjenjiva i na sve druge kolapse smisla i sustava vrijednosti, postavlja se pitanje na koji način voditi dobar i smislen život kada je naizgled sve ono što je našem dosadašnjem djelovanju davalo smisao ugroženo, konačno i na način normativne dezorijentacije, odnosno postaje sve manje predvidljivo? Van der Lugt stoga citira Václava Havela u intervjuu  iz 1985. koji je govorio o dvije vrste nade; onoj koja proizlazi iz trenutnog stanja stvari i onoj kao stanje duha, kao  uvjerenje da nešto ima smisla, neovisno o ishodu. Upravo ova druga je prava nada, shvaćena kao duhovno usmjerenje koje nadilazi aktualne okolnosti. U tom smislu, „nada nije isto što i optimizam. To nije uvjerenje da će nešto ispasti dobro već uvjerenje da nešto ima smisla, neovisno o tome kako će završiti.“

Shvaćena na ovaj način, nada nije nešto što ovisi o prognozama. Ona uviđa neizvjesnost budućnosti i prebacuje fokus pažnje s rezultata djelovanja na njegovu vrijednost i smisao. Ove dvije vrste nadanja van der Lugt još naziva „plavom“ i „zelenom“ nadom prema dvije slike G. H. Wattsa iz 1885., koje zbog njezinog netradicionalnog prikaza kao sviračice povezanih očiju koja svira na jedinoj preostaloj žici lire pa bi se, prema autorici, isto tako mogla nazvati „žalovanje“, „tuga“ ili „rezignacija“, ilustriraju svu ambivalentnost njezinog pojma. Za razliku od nade fokusirane na budućnost (koju naziva zelenom nadom), plava nada polazi od nesigurnosti i nestabilnosti. Ona obuhvaća mogućnost da će se stvari možda iznova promijeniti. Je li ova vrsta nade ona vrlina koja odgovara našem vremenu? Nada našeg vremena trebala bi, prema autorici, uključivati i vjeru u otvorenost budućnosti i uvjerenje da činimo ispravnu stvar. Takva nada kompatibilna je i s drugim obilježjima mračnih vremena, poput žalovanja za gubicima, tugom, boli i strahom. Stoga pravo pitanje, zaključuje van der Lugt, nije koliko smo očajni ili koliko se nadamo, kao ni jesmo li optimistični ili pesimistični, već kako ne postati rezigniran u doba kriza, odnosno kako ne izgubiti smisao djelovanja i angažmana.

Mara van der Lugt, Hopeful Pessimism, Princeton University Press, 2025.