Jesmo li konačno sustigli Lászlovu rečenicu?

Krasznahorkai traži čitatelja koji će mu pristati na tempo, a zauzvrat mu daje slobodu jezika i misli, piše Igor Gajin u osvrtu na ovogodišnjeg dobitnika Nobelove nagrade za književnost. Početni napor koji on traži od naše koncentracije slijedi let na krilima njegovih rečenica prema dinamici živog jezika, a njegova kompleksnost predstavlja dosezanje novih prostora kreativnosti i slobode.

• Naslovna slika: László Krasznahorkai. (Ill. Niklas Elmehed © Nobel Prize Outreach)

• Autor je nagrađivani književni kritičar, a radi na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku.

Odnedavno i nobelovac, László Krasznahorkai već je četrdeset godina (dakle, umalo pola stoljeća) jedan od najistaknutijih mađarskih književnika i svakako jedno od autorskih imena vrijedno pamćenja i spominjanja u nekoj budućoj povijesti svjetske književnosti koja će se baviti pitanjima i selekcijama što je neizostavno navesti, izdvojiti i istaknuti iz naše današnje, tekuće književne proizvodnje kao paradigmatski, kanonski izraz naše suvremene kulture, ne samo kao kroničarski trag naše heterogene, konfuzne sinkronije ovdje, danas i sada, nego i kao nadahnjujuć, futuristički doprinos inovativnim, progresivnim poimanjima mogućnosti i granica književnog izražavanja i književne estetike onkraj „dolászlóvski“ zamislivoga.

­­

Krasznahorkai će i u neumornom slijedu daljnje spisateljske produkcije dosljedno plesati sotonski tango s umjetnošću književnosti.

László Krasznahorkai debitirao je 1985. godine „knjigicom“ pod naslovom Sotonski tango i već odmah tim premijernim rukopisom stekao pozornost mađarske knjiške publike kao senzacija, dok iz današnje perspektive, kada iščitavamo Krasznahorkaijev daleko bogatiji, izdašno popunjeniji, pa čak i nagomilaniji opus, možemo reći da je tako izabran naslov Krasznahorkaijevog prvijenca u potpunosti manifestnog karaktera jer će Krasznahorkai i u neumornom slijedu daljnje spisateljske produkcije dosljedno plesati sotonski tango s umjetnošću književnosti, kao i s kompleksnim temama koje ovaj autor bira i upisuje u ishodišta svojih pripovijedanja od knjige do knjige.

Tematski i motivski gledano, a stilski i diskurzivno iščitavano, na najpovršnijoj recepcijskoj razini stječe se dojam da je Krasznahorkai tipični, pa čak i stereotipni predstavnik one mađarske književne poetike koju su naturalističkom brutalnošću, šokom i ekscesom, okrutno hladnim jezikom i okrutno hladnom estetikom, općenito bezdušnošću, nemarom za empatijom i ignoriranjem strategija dopadanja čitateljstvu ispostavili, primjerice, nenadmašna Ágota Kristóf ili Szilárd Borbély. Svi su oni naveliko prevedeni na hrvatski jezik, uključujući i Krasznahorkaija, i svi su oni imali veliki estetski i poetički utjecaj na individualnu autorsku emancipaciju i generalno lektirsko formiranje suvremene hrvatske književne scene u rasponu od vodećeg kvorumaškog pjesnika Delimira Rešickog do Miljenka Jergovića, a u regiji, primjerice, na crnogorskog književnika Andreja Nikolaidisa, koji će, upravo potaknut Krasznahorkaijem, jedan od svojih romana nasloviti Mađarska rečenica.

Osim što je ta kapitalna mađarska književna lektira, ta specifično mračna i mučna krasznahorkaijevsko-kristofóvsko-borbélyjevska estetika upisana u podtekst i poticaj velikog dijela suvremene hrvatske književne proizvodnje, nedvojbeno značajnije nego udio MOL-a u INA-i, spomenuti trio uživao je veliku recepcijsku popularnost ne samo među našim okorištavajućim autorima za profilaciju svoga autorskoga jezika i poetičkoga identiteta, nego i među našom širom publikom s ovih prostora, koja je u spomenutom trojcu (unatoč njihovom zdušnom „trojnom“ otporu strategijama dopadljivosti i tečnom, čitkom tekstu, dapače, napornom, općenito napornom u teškoći sricanja njihovog narativnog stila) ipak osjećala jednu fundamentalnu bliskost i intimno važnu, duhovno ispunjavajuću srodnost: bila je to mađarska književnost koja je ujedno bila i naša književnost, samo što nikad nije bila napisana na hrvatskom jeziku, nego je, eto, čitamo kao književnost i o nama u naših susjeda.

Dakako, riječ je o senzibiliziranostima koje dijelimo s Mađarskom „zahvaljujući“ našim zajedničkim kulturno-političkim i povijesnim transverzalama kroz dugi vijek koegzistencije u brojnim epizodama europske tragikomedije. Dijelimo peripetije srednjoeuropske kulture, dijelimo ostavštinu austro-ugarske kulture, dijelimo čemer socijalizma, a na koncu dijelimo i panonsko blato, primitivizam i predmodernost, pa ćemo o svemu tome čitati u spomenutom trojcu, a možda u najradikalnijoj verziji upravo u Krasznahorkaija: o svinjskim valjanjima zaostale i primitivne periferne Europe u panonskom blatu, o intuitivnoj mudrosti srednjoeuropskog povijesnog iskustva, stečene iz naše ukliještenosti između „igara prijestolja“ europskih moćnika, zatim o naslijeđenom spleenu austro-ugarske truleži, pa o deziluzijama socijalizma, a na koncu i o poraznim istinama povijesti čovječanstva, jer se ni mađarski ni hrvatski čitatelj nakon svega proživljenoga tijekom europske povijesti nema više čime zavaravati, pogotovo ne više nekakvim novosročenim idealima.

Koliko god Krasznahorkai bio težak, brutalan, mučan, pesimističan, depresivan, redovito će kroz svoj opus odmjeravati sjaj i bijedu kulture i civilizacije. (Davor Višnjić / PIXSELL)

Ipak, koliko god Krasznahorkai u tom smislu bio težak, brutalan, mučan, pesimističan, depresivan, a svoju prozu iz panonskog blata razmazivao po svojim stranicama u živo blato beznadnosti, redovito će on kroz svoj opus odmjeravati sjaj i bijedu kulture i civilizacije. Uvijek će šokantne, brutalne prizore ljudskoga divljaštva i radikalne primjere univerzalne životinjske, dakle krvoločne naravi u „čovjekovoj“ prirodi pod ruhom „civilizirane“ politike, povijesti i ideologije kontrastno (i eruditski) dovoditi u relaciju s najvišim dosezima umjetničke i kulturne baštine na način da će fascinantno sparivati naturalističke slike o vječnom ljudskom primitivizmu čak i u najsuvremenijim dobima sa sofisticiranim intertekstualnim ili eksplicitnim kulturnim referencama iz svjetske kulture i književnosti.

Krasznahorkai voli kulturu, divi joj se, smatra je utjehom i smatra je utočištem, naziva je trijumfom ljudskog duha i vidi u njoj za sada jedini način prevladavanja svega onog najgoreg što još uvijek traje i zbiva se u povijesti čovječanstva, i što se vuče za nama kao krležijanski rep nas bivših majmuna koji smo u mnogo čemu još uvijek majmuni. Štoviše, Krasznahorkai u kulturi vidi smisao, konačni i vrhunaravni cilj našeg (upitnog) napredovanja, pa će poznavanje (opće) kulture postaviti kao uvjet poznavanja njegove literature na način da će obilje njegovih kompleksnih eruditskih referenci zahtijevati od čitatelja da se maksimalno angažira, ne samo čitanjem njegove knjige, nego što ekstenzivnijim konzumiranjem svekolike kulture ne bi li i tako, potaknut Krasznahorkaijevom knjigom, postao svjestan čemu čovjek, da bi bio čovjek, treba stremiti.

Vjerojatno je upravo ta konstanta Krasznahorkaijeva opusa zbog svoje dirljive humanističke dimenzije presudila u dodjeljivanju ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost ovom autoru. Svakako su tome pridonijeli i čimbenici kao što su dugotrajna ustrajnost, dosljednost, konzistencija autorske filozofije i poetičke posebnosti. Stručniji bi rekli: inventivnost, patetičniji bi rekli: beskompromisnost. Mi realisti dodajmo da se za Krasznahorkaija vjerojatno ne bi do dan danas znalo da ga iz geta ugro-finske jezične skupine iz srca Europe daleko globalistički komunikativnijim i komercijalnijim filmskim jezikom nije izvukao i proslavio ekranizator njegovih djela, redatelj Béla Tarr.

Kako god, gledano iz strogo književne perspektive, u Krasznahorkaijevom su opusu kao najrelevantniji književnopovijesni doprinos razvoju književne umjetnosti ostvareni u njegovom jeziku, rečenici, stilu. Na stranu poruke i sadržaji, jer mračnih poruka i teških, naturalističnih, brutalnih i šokantnih sadržaja ima i u sijaset drugih autora, o humanistički afirmativnim vrijednostima da ne govorimo, to je podrazumijevan i obvezujuć uvjet javnog djelovanja, nego ono što Krasznahorkaija izdvaja, čak i od tipičnih njegovih srodnika iz mađarske književnosti, spomenute Agote i spomenutog Szilárda, jest ekstremno duga rečenica, rečenica koja dijeli publiku na one koji će svaku Krasznahorkaijevu knjigu odbaciti već nakon pet pročitanih stranica i na one koji će ga u groznici, bez predaha, iščitati do samoga kraja, posebice kada se „uštimaju“ i uđu u ritam njegovog dugorečeničnog pripovijedanja.

Dakle, upravo su Krasznahorkaijeve karakteristične rečenice, njihova dužina i konstrukcija, mjesto spoticanja i ključni uzrok eventualne čitateljske krize nad njegovom prozom. Naša je publika s domaćeg terena, na sreću, s više ili manje uspjeha, u okviru srednjoškolskih obveza prošla trening na Krležinim rečenicama, tako da joj ovakav stil kakav Krasznahorkai prakticira ne bi trebao predstavljati šokantnu nepoznanicu, ma koliko smo odviknuti od sintakse koja je imalo složenija od filmskoga titla i ma koliko u našem kulturnom miljeu upotreba atribucije „krležijanska rečenica“ više služi kao upozorenje. Iako nema sličnosti između kvalitete i ritma Krležine i Krasznahorkaijeve rečenice jer, ipak, Krasznahorkaijeva je erudicija diskretnije iskazana, a pripovijedanje mu se ne razmahuje u retoričku inflaciju koja uživa u bujici rječitosti kao što to biva u Krležinom maratonskom diskursu, „krležijanska rečenica“ je u ovom slučaju tek najpopularnija asocijacija za usporedno oslikavanje i najopćenitije pojašnjenje Krasznahorkaijeva stila.

Na kraju krajeva, estetika Krležine proze slijedi zagušenost ukrasima kakvo vlada u našim baroknim crkvama, a i takav tip pobožnosti Krležin tekst od svoga čitatelja traži, dok se Krasznahorkaijeva rečenica razvija i napreže u dinamičnu arhitekturu s mnoštvom katova, u zdanje koje raste nebu pod oblake, izazivajući u čitatelja udivljeno pitanje kako se ta gradnja još nije urušila.

U početku se Krasznahorkaijeva rečenica, rečenica kojom se pripovijeda tako što se – priznaje Krasznahorkai – „sve želi sabiti u jednu rečenicu“, čita tri do pet puta jer ta autorova specifična rečenica – kao što smo već rekli – ima dužinu poglavlja, kao što se i Torinski konj Béle Tarra, za koji je Krasznahorkai pisao scenarij, sastoji od svega par dugih, dugih scena, bez montažnih preskakanja i postprodukcijskih selektiranja prizora. Kao što se kod Tarra kamera ne isključuje da bi se premjestila u atraktivniju perspektivu radi boljega kadra nego je objekt ukopan u mjesto kao i likovi koje snima u njihovoj pustari u realnom vremenu da bi se istakla agonija, praznina i siromaštvo trajanja, tako ni Krasznahorkaijeva rečenica nije voljna isključiti se stavljanjem točke na svome kraju.

Krasznahorkai će ionako u jednom novinskom razgovoru priznati da mu s vremenom rečenice poteku prema živom jeziku, pa mu „doziranje“ dužine rečenice kakvu traži tekst radi čitateljske koncentracije i sposobnosti praćenja verbalne artikulacije u pisanome tragu stvara frustrirajuć osjećaj tromosti na papiru.

„I taj moment tromosti već briše granice između pojedinih rečenica, počinju se pretapati jedna u drugu, postaju jedna jedina golema rečenica, dakle jedna jedina golema rečenica je već neko vrijeme sve što pišem, u sve bjesomučnijoj brzini – i sada joj ne mogu zapovjediti da je gotovo, kraj, ta golema rečenica samo slijepo juri nekamo“, kaže Krasznohorkai u tom intervjuu.

Ta brzina na kraju ponese i čitatelja, ako se nije predao već nakon onih prvih pet spomenutih stranica kao fatalno labilnog prostora u tom pismu u kojem se čitatelj koleba, definitivno odustaje ili pristaje na rizik i avanturu. Ta početna nesigurnost koja se javlja s ovakvim tipom teksta jest onaj poznati osjećaj koji imamo kada na kraju rečenice zaboravimo o čemu je rečenica otpočela govoriti, a kada u povratnom čitanju i uspijemo povezati taj input i output, Krasznahorkaijeva rečenica još uvijek traži višekratna čitanja kako bismo je rekonstruirali, kako bismo u toj neprekinutoj misli dužine poglavlja pronašli onaj ključni glagol, odnosnu zamjenicu ili veznik koji drži sadržajni smisao na okupu i iz kojega se rečenica širi u opise, digresije i pretapa u nove rečenice čiji početak nije konvencionalno interpunkcijski označen.

Početni napor koji Krasznahorkai traži od naše koncentracije slijedi let na krilima tih njegovih rečenica prema dinamici živoga jezika. (Samuel Unéus © Nobel Prize Outreach)

Ukratko, ključni problem ovakvoga izlaganja kakvo pripovjedno prakticira Krasznahorkai jest u pozornosti, na što i sam autor ukazuje navodeći, primjerice, za svog junaka u romanu Rat i rat da je „sve više ponirao u strah, a zbog straha u pripovijedanje koje, mora se priznati, već od samoga početka nije imalo nikakvu strukturu, ništa čime bi privukao pozornost, tek ritam i… zasićenost“. Mimo ove autorove autoironije prema vlastitom pripovjednom stilu, mimo autorove najave što čitatelja čeka, dobra je vijest da početni napor koji Krasznahorkai traži od naše koncentracije, a traži ponešto iznadprosječnoga mentalnoga angažmana, slijedi let na krilima tih njegovih rečenica prema dinamici – kako kaže autor – živoga jezika.

I to se osjeti, s time se čitatelj počinje zbližavati, i teško se je nakon tog usvojenog tempa zaustaviti, pa nam kasnije čitanje nekih drugih knjiga nakon ovakvog iskustva doista počinje djelovati sporo.

Kada Krasznahorkai izjavljuje kako ne može rečenici „zapovjediti da je gotovo“, olako bi se to moglo zlorabiti kao ključni argument u zastupanju teze da upravo takva „nesposobnost“ dijeli loše od dobrih autora, na tragu popularnoga uvjerenja da samo ponajbolji pisci vladaju rečenicom, dok se oni loši skrivaju iza pretjerane retorike, logoreje, pretencioznih artističkih efekata i iza manirističkih oponašanja bravura iz repertoara visoke književnosti kako bi fascinirali, razoružali, uzdigli se mimikrijom, napuhali mit o nedodirljivoj autorskoj genijalnosti i kako bi takva djela proračunatom manipulacijom formalno legitimirali kao literaturu za povlaštene, odmah, s prvih stranica sasipajući čitatelja teškom artiljerijom nerazumljivosti.

Najveći su najjednostavniji, popularna je, ali diskutabilna teza koja nam se, kako vidimo, obija o glavu kada pratimo mainstream hrvatske književnosti, u kojoj se privlačnost i poželjnost jasnoće nerijetko izrodi u banalnost, dok s druge strane tzv. artistička začahurenost ne mora nužno značiti maskiranje nedostataka i nesposobnosti, niti izmicanje u retoričke šifre elitističke književnosti kako bi se pod krinkom intelektualizma mistificirala idejna praznina sadržaja, nego ta kompleksnost ponekad uistinu predstavlja istraživanje novih mogućnosti i dosezanje novih prostora kreativnosti i slobode.

S uručivanjem Nobelove nagrade za književnost Lászlu Krasznahorkaiju možda se i svi mi ostali, potaknuti pozornošću koju daje Nobelova nagrada, potrudimo sustići njegovu rečenicu i pokušamo uživati slobodu za koju nam se Krasznahorkai u ime svih nas već izborio.