Jokerizacija Amerike. Inflacija i strmoglav burze, jačaju nihilizam i potiskuju socijalne reforme

Živimo u 'vibe' ekonomiji. Kao što priče kako previše novca mora dovesti do inflacije zaista dovedu do inflacije, tako i uvjeravanje da visoka inflacija mora dovesti do recesije može zbilja dovesti do recesije (ili da jedino jedna dobra recesija inflaciju može obuzdati). Strah je prisutan. Ljudi bi do jeseni mogli prestati trošiti. I početi trpati novac u čarapu. I recesija će se desiti. Za što će okriviti Bidena. I još će 40 godina proći bez pomaka naprijed u socijalnoj pravdi.

• Naslovna ilustracija: Simbolički američki filmski likovi – Batman i Joker (Screenrant)

• Autor je od 1984. godine radio na Radiju 101 u Zagrebu, dok ga pod pritiskom režima nisu izbacili kao politički nepodobnog. Pisao je za gotovo sve tzv. omladinske publikacije u bivšoj državi i bio aktivan u mirovnom i ekološkom pokretu. Od 1990. živi u Sjedinjenim Državama, prvih godina kao novinar.  Sad živi u Rutlandu u državi Vermont.

Twitterom je trendao “crni ponedjeljak”. Dionice su se ponovno strmoglavile. Prije pandemije obično bismo se mogli umiriti činjenicom da tek manjina građana posjeduje dionice. No, u početku pandemije vrijednost dionica je znatno opala, a većina građana dobila je veliku količinu novca u formi državnih subvencija, koji zbog raznih lockdowna nije imala prilike odmah potrošiti na putovanja, izlaske, dok su kamate na štednju bile besmisleno male (<1%). Trgovati dionicama u SAD postalo je izuzetno lako: mnogo je ljudi, koji inače ne bi ulagali u dionice, kupilo dionice, što je dovelo do nezapamćeno brzog rasta njihovih vrijednosti. Tako sada ovaj pad vrijednosti (otprilike 40% od zadnjeg ljeta) pogađa i ljude koji inače ne bi bili pogođeni, tzv. netradicionalne investitore, koji upravo gledaju kako im novac nestaje, nakon što su profesionalci već tokom zime i proljeća likvidirali svoje pozicije. Da li anticipirati rast inflacije kad jednom ne bude novih subvencija ili kreirati tu inflaciju povlačenjem golemih profita sa tržišta, to će vjerojatno biti tema debata među ekonomistima sljedećih deset godina.

Kretanje indexa tehnoloških dionica Nasdaq i S&P indeksa 500 kompanija u posljednjih godinu dana

U prošli petak Bureau of Labor Statistics objavio je stopu inflacije za svibanj. Rasprodaja na burzi započela je već u četvrtak. Manheim Used Car index pokazuje da su prošli mjesec cijene rabljenih automobila napokon počele padati. No nitko nije očekivao da će se taj pokazatelj brzo odraziti na inflaciju ni da će ona porasti na 8.6%. Nitko nije očekivao ni dobre vijesti. SAD nisu imale tako visoku stopu 40 godina, a i onda je tako bilo zbog naftne krize. Zato visina stope ni sada nije iznenađujuća kad se pogledaju cijene benzina i dizela na crpkama. A te cijene su svakom građaninu dostupne i poznate, jer ovdje svi voze, budući da nemaju drugog izbora. Kako se svi proizvodi transportiraju brodovima i kamionima, tako je rast cijena benzina indikativan rastu svih ostalih cijena i stope inflacije. Amerika, najveći proizvođač i najveći potrošač nafte, uvozi tek neznatnu količinu nafte iz Rusije, pa sankcije na rusku naftu ne mogu biti uzrok takvom rastu cijena. Osim toga Rusija i dalje izvozi naftu bez obzira na sankcije: u prvih 100 dana rata utržila je 93 milijarde eura od izvoza nafte, plina i ugljena u EU, Kinu, Japan i Indiju.

SAD su vodile rat protiv Sadama Husseina, i proizvodnja nafte u Iraku još se nije vratila na predratnu razinu. Zatim, tu su sankcije protiv Irana zbog nuklearnog programa te sankcije protiv Venezuele, zbog Madurova nedemokratskog režima. Bidenova administracija je na početku iz ekoloških razloga zaustavila Keystone XL naftovod, i sad je zbog toga izložena napadima Republikanaca. U međuvremenu je Biden više manje odustao od klime i sad bi bušio naftu svuda ako bi to smanjilo cijenu. Manje se priča kako velike naftne kompanije (Exxon Mobil, Chevron, BP i Shell), unatoč inzistiranju Bidenove vlasti, naprosto odbijaju povećati proizvodnju. Ovogodišnju su proizvodnju budžetirale prošle godine, prije ruske invazije na Ukrajinu, i na temelju potrošnje tokom pandemijskih lockdowna. Iz njihove perspektive najgore je imati previše nafte, pa da cijena padne ispod nule kao početkom pandemije. Njima je ovako bolje. To znači da za visoku cijenu nafte i konzekventan rast stope inflacije zapravo nije kriv Biden nego Exxon. No, Demokrati bi ipak za to mogli biti kažnjeni na izborima ove jeseni. Narod je skloniji okriviti politiku nego privatnu kompaniju. Scott Minerd, glavni investor tvrtke Guggenheim Investment, misli da baš zbog izbora najgore tek dolazi, i nastavit će tako do listopada. A naftašima vjerojatno neće faliti dlaka s glave. Kao što nije ni bankarima 2008.

Ekonomska kriza je vrlo široko rasprostranjena. Pad vrijednosti dionica na burzi i drugih investicijskih instrumenata samo je jedan od elemenata: istovremeno pada i cijena zlata i cijena kriptovaluta (Bitcoin je 50% od prošle godine, a Ponzi shema Terra/Luna pokupila je 40 milijardi dolara s tržišta). Rast cijena energenata i hrane je drugi. I iako Americi ne prijeti glad kao nekim zemljama Afrike zbog rata u Ukrajini, kombinacija rasta cijena i pada vrijednosti dionica doprinosi daljem osiromašenju srednje klase, što je trend već 40 godina. Baš smo se malo poveselili početkom pandemije da bi se trend mogao promijeniti, a sada s inflacijom može se samo produbiti i pogoršati. Do Reagana i njegovih mjera da suzbije inflaciju nakon naftne krize sedamdesetih, većina ljudi, osim najbogatijih, imala je velike šanse zarađivati više od svojih roditelja. Od tada svaka generacija ima sve manje šanse zarađivati više od roditelja, i najsiromašniji u tome prolaze najlošije: na njih se prenosi najveći teret svake, pa i ove krize.

Nakon desetljeća pada, udio radne snage u stanovništvu kolabirao je s početkom pandemije i unatoč niskoj nezaposlenosti nije se oporavio ni na predpandemijsku razinu.

Niska stopa nezaposlenosti, koju novinari često suprotstavljaju ovoj krizi kao pokazatelj da nije sve tako crno, također je sumnjiva. Naime američka radna statistika ne računa ljude koji su radno sposobni ali su prestali tražiti posao. I sama stopa zaposlenosti nam ne kaže koliko od tih ljudi raznosi hranu biciklima u gig ekonomiji. A znamo da se zaposlenici ne žele vratiti u urede, pa 19% uredskog prostora na Manhattanu – ekvivalent 30 Empire State Buildinga – zjapi prazno. I Elon Musk je krenuo prijetiti svojim zaposlenicima da će ih otpustiti ako ne budu dolazili u ured barem 40 sati tjedno. Ta bezobrazna prijetnja bila je smišljena kako bi mogao otpustiti 10% radne snage, jer mu je kompanija precijenjena i naprosto ne proizvodi toliko koliko na papiru vrijedi. Kada je stoga išao optužiti Bidenovu administraciju kao uzročnika ekonomske krize, Biden mu je spremno odgovorio kako je Ford upravo zaposlio 6000 novih radnika, sindikaliziranih američkih radnika, na izgradnji električnih vozila. Nije dakle do ‘ekonomije’, nego do Tesle. Baš kao što oko nafte nije do Rusije, nego do Exxona, Chevrona, BP i Shella. Newyorški kućevlasnici, u međuvremenu, kane ograničiti gubitke dizanjem cijene najma 6% nekomercijalnim iznajmljivačima, drugim riječima, harač po raji (zadnji put cijene su toliko porasle  1989.)

Rat u Ukrajini se i dalje odvija dosta logično. Vojna industrija Zapada, posebno EU zemalja, cvjeta. U moru dionica koje gube vrijednost ovog proljeća, oni se ističu kao dobitnici: Northrop Grumman prošli je mjesec najavio podizanje dividendi za 10%. No, najbolje su prošli britanski BAE, francuski Thales, talijanski Leonardo i njemački Rheinmetall, drugi najveći Hitlerov opskrbljivač oružjem, čija je vrijednost 20 godina bila skoro ista da bi se u ožujku ove godine udvostručila, nakon što je Bundestag odlučio dramatično povećati izdatke za vojsku i naoružanje potaknut ruskom invazijom Ukrajine. Profit od ovog rata je koncentriran u vrlo malo ruku: Gazprom i nekolicina zapadnih vojnih industrija. Ostatak čovječanstva od njega ima samo štete. Direktno ili indirektno – jer veći dio štete se dešava a da taj rat za nju nije direktno odgovoran, već se koristi kao dobrodošao izgovor. Najveća šteta koju u Americi može prouzročiti je napuštanje pokušaja Bidenove vlasti da provede socijalno progresivnije programe, koji sad mogu postati žrtva retorike inflacije, rasta cijena i rata: uvjerit će nas da je sad ponovno vrijeme za stegnuti remen, i podignuti se žnirancima čizama (to je jedan dosadno popularan amerikanizam: pull yourself up by the bootstraps).

Sad opet neće biti vrijeme da se riješi zdravstveno osiguranje za zubara. Ili da se riješi pitanje visokog obrazovanja bez ulaženja u visoki dug po visokim kamatama, što je najveća prepreka socijalnoj mobilnosti i glavni razlog zašto današnje generacije ne mogu ni sanjati da će živjeti višim standardom od svojih roditelja. Tko će ići opraštati dug u ovakvoj ekonomskoj krizi! Tko će sada ići vraćati dječji doplatak koji je srednja klasa dobila tokom pandemije, a Republikanci ukinuli u prosincu, iako je 400 ekonomista, uključujući i nekoliko nobelovaca, napisalo otvoreno pismo zahtijevajući da se isti zadrži? Demokratski strateg David Sirota upozorava da to što političari ponovno tako iznevjeravaju obećanja koja su dali narodu tokom izborne kampanje, konkretno Biden sada vizavi oprosta studentskog duga, pridonosi daljnjem procesu ‘jokerizacije’ Amerike, gdje sve više ljudi počinje razmišljati nihilistički poput Jokera iz Batmana. Pod teretom inflacije i rata teme ekonomske i socijalne pravde ponovno su potisnute iz dnevne politike kojom danas dominiraju tri ‘lakša’, svjetonazorska problema: naš odnos prema pobačaju, naš odnos prema posjedovanju oružja, i naš odnos prema šestosiječanjskom pokušaju puča Donalda Trumpa. I tim odnosom sve više dominira cinizam i nihilizam, posebno unutar trumpovskog segmenta republikanske stranke.

Dok se u Kongresu odvijaju saslušanja koja ukazuju na Trumpovu odgovornost za događaje u Washingtonu 6. siječnja prošle godine, i dok vođe Proud Boysa bivaju sudski optuženi za konspiraciju da nasilno sruše legitimno izabranu vlast, naljepnice ‘Trump 2024’ već krase tisuće vozila u zemlji: jokerizirani se ne daju smesti. Vrhovni sud se u međuvremenu bavi istragom kako je tekst moguće odluke u slučaju koji dovodi u pitanje pravo na pobačaj iscurio u javnost. Suština tog teksta ih manje brine. A jednom kad se makne garancija prava žena na pobačaj na saveznoj razini, svaka država će o tome imati svoj zakon, kao u Europi. Pa će neke biti kao Poljska (Texas, Mississipi), gdje su liječnici baš nedavno pustili ženu da im umre pred očima, dok su čekali da fetusu prestane kucati srce kako bi ga smjeli izvaditi, a neke kao Nizozemska (Massachussets, Vermont). Suce čini se ne brine što će izgleda više država biti kao Poljska. Ne brine ih izgleda ni ekonomska, socijalna i demografska cijena koju će američko društvo platiti zbog njihovog forsiranja ideološke dogme. Ta dva procesa se odvijaju uz kontinuiranu pozadinsku pucnjavu. U prosjeku dva puta tjedno negdje u Americi dogodi se masakr. Čovjek bi pomislio da smo mi u ratu, a ne Ukrajina. Naš fetišistički odnos prema vatrenom oružju, ili, kako je nadbiskup San Antonia, Gustavo Garcia-Siller, rekao tokom mise u Uvaldeu, nakon što je 18-godišnjak pobio nekoliko osnovnoškolaca i njihovih učitelja, “idolatrija pušaka”, definitivno pridonosi tom nihilizmu i jokerizaciji društva, koja onda onemogućuje provođenje neophodnih reformi, jer se neprestano, nešto kao Hrvati svojim ustašama i partizanima, bavimo bitkama prošlosti, umjesto rješavanjem problema budućnosti.

Sve je to međutim sideshow: rat u Ukrajini, masakri u Americi, zabrana pobačaja, tobožnji raskol oko Trumpa i kritične rasne teorije, i one manje kritične, koja je izgleda i dalje itekako prisutna, iako su i to ozbiljne teme, vrijedne pažnje i debate, sve zajedno su tu da nam odvrate pažnju od ključnog razvoja događaja, tj. od toga kako nam mažnjavaju lovu i kako nas i opet misle prevesti žedne preko vode. Jer netko će na kraju platiti cijenu inflacije. Dvadestih godina prošlog stoljeća inflacija je puštena da se razmaše. Pa je napokon jedno jutro sve puklo. Nešto bogatih je poskakalo kroz prozore. I onda je desetljeće sirotinja stenjala u nezaposlenosti i bijedi Velike depresije. Osamdesetih (kad je inflacija također kao i 1920-ih bila znatno viša nego danas) Reagan se odlučio na rezanje davanja i stezanje remena, što je dovelo do recesije, koja jeste, međutim, ugušila inflaciju. Odonda profiti rastu a plaće stagniraju. I narod pamti Reagana po profitima i rastu. I odonda je prihvaćena praksa da je inflaciju najlakše suzbiti tako da se ljudima naprosto dade manje novca. To je politički međutim jednako nepopularno kao i rast cijena i inflacija sama. Što ako Biden odluči riskirati dalji rast inflacije da izbjegne recesiju i nastavi davati ljudima više novca da smanji strah i održi visoku potrošnju, puštajući nesposobne korporacije (npr. Tesla) da propadnu na tržištu, a istovremeno kreirajući poslove u neophodnom moderniziranju infrastrukture zemlje?

Uvijek je probem pohlepa korporacija. Bivši ministar rada, američki ekonomist Robert Reich.

To možda izgleda poželjno (nekima, kao meni) i možda nije nemoguće. No ne mora zbog toga biti i vjerojatno. Politička oporba Bidenu ne želi da njegov infrastrukturni plan uspije. Čak ni po cijenu da im zemlja ostane sa starom i derutnom infrastrukturom (efekt nihilizma i jokerizacije). Fiskalni konzervativci, religiozni fanatici i Trumpovi sljedbenici vole i zazivaju recesiju kao zasluženu božju kaznu, posebno ako njene uzroke mogu pripisati političkom neprijatelju ili nevidljivoj ruci tržišta, već prema tome da li se ona dešava pod njihovim rukovodstvom ili ne. Ne samo da ne bi vratili dječji doplatak i ne bi oprostili studentski dug, nego bi smanjili i postojeća socijalna davanja i još više ograničili siromašnima pristup novcu. Iz primjera 1980-ih takva politika neminovno dovodi do pada potrošnje. Siromašni naprosto nemaju što trošiti. A srednja klasa je u strahu, pa štedi i ne troši. I to dovodi do recesije. Recesija – u realnom životu – je puno gora epizoda na tržištu od pada vrijednosti dionica. I pogađa mnogo veći broj ljudi. No, nekima bi mogla politički koristiti u studenom. Biden naravno nema nikakvog razloga da im pogoduje. Ali da li može taj proces zaustaviti?

Danas, za razliku od 1980-ih, a pogotovo 1920-ih, živimo u ‘vibe’ ekonomiji. Krizu je uvijek bilo moguće izazvati i samo pričajući o krizi, a da ne postoje ikakvi realni razlozi za krizu. Danas je to znatno lakše. Dizati paniku twitterom o ‘crnom ponedjeljku’. Kao što priče o tome kako stavljanje previše novca u opticaj mora nužno dovesti do inflacije onda zaista dovede do inflacije, tako i uvjeravanje naroda, da ovako visoka inflacija mora nužno dovesti do recesije (ili dapače da je jedna dobra recesija jedino što tu inflaciju može obuzdati), može zbilja dovesti do recesije, bankrota, otpuštanja, nezaposlenosti, korekcije cijene rada. Nevidljiva ruka tržišta su naftne kompanije koje žele zadržati visoke cijene. Nevidljiva ruka tržišta smo i svi mi zajedno – kako kumulativno reagiramo na glasine. A trenutačno se šire priče kako je recesija neminovna. Cijene su već vrlo visoke. I novaca je sve manje. Strah je prisutan. Kako ćemo platiti grijanje nadolazeće zime uz ovakve cijene lož ulja? I bez da Biden išta učini. Ljudi bi do jeseni mogli prestati trošiti. I početi trpati novac u čarapu. I recesija će se desiti. Na njihovu štetu. Za što će okriviti Bidena. I glasati protiv vlastitog interesa. I još će 40 godina proći bez pomaka naprijed u socijalnoj pravdi. Dionice će u međuvremenu vratiti vrijednost. Samo ih oni više neće posjedovati.