Josip Tica: Toliko smo loši da zaostajemo čak i u onome u čemu smo najbolji

Na konferenciji o razlozima hrvatskog zaostajanja analizirani su podatci o izvozu usluga i izvozu robe, ulaganju u tehnologiju i nekretnine te o volji za zapošljavanjem

Toliko smo loši da u usporedbi sa svijetom zaostajemo čak i u onome u čemu smo najbolji, odnosno u čemu mislimo da smo najbolji, poručio je Josip Tica, redovni profesor Ekonomskog fakulteta Zagreb na konferenciji koju su organizirali Zaklada Friedrich Ebert i Matica hrvatskih sindikata a portal ideje.hr medijski podržao. Prvi dio konferencije bio je vezan uz ekonomsko zaostajanje Hrvatske, posebno u usporedbi s drugim tranzicijskim zemljama, a Tica je u svojem izlaganju objavio razočaravajuće brojke.

Među podacima koje je naveo Tica nalazila se i usporedba udjela koji Hrvatska ima u izvozu roba i usluga u svjetskom izvozu. Sva ulaganja u turizam, koja su osigurala ogromnu stopu rasta turističkom sektoru, podsjetio je Tica, nisu uspjela donijeti rast Hrvatskoj u usporedbi s drugim zemljama. Podaci pokazuju da od 2004. godine hrvatski udio izvoza usluga u svjetskom izvozu permanentno pada, a među desetak usporedivih tranzicijskih država nalazimo se debelo na dnu. „To znači da izvoz usluga u drugim zemljama, unatoč svim našim uspjesima, raste puno brže nego kod nas“, istaknuo je Tica.

Profesor s katedre za makroekonomiju i gospodarski razvoj, Tica je u utorak izdvojio samo dva faktora – zaposlenost i ulaganja – ali je napomenuo da to nisu svi, a možda čak niti najvažniji razlozi zašto Hrvatska zaostaje. Bilanca hrvatskih poduzeća pokazuje da su ona od 2000. do 2014. cijeli jedan godišnji bruto domaći proizvod, oko 300 milijardi kuna, investirala u materijalnu imovinu. No, to što se „makroekonomski zove investicija“, napomenuo je Tica, je između 80 i 90 posto bilo ulaganje u nekretnine. Slična situacija se odigrala i u drugim mediteranskim zemljama i usko se povezuje s turizmom, kazao je on, i dodao da je turizam dobar je veliki dio ljudi u tom sektoru osigurava svoju egzistenciju.

„Ali, ono što je pogubno je ono što je takva struktura investicija učinila s proizvodnim sektorom“, naglasio je Tica. Sektori naslonjeni na turizam i nekretnine ne generiraju „niti jedno jedino kvalitetno radno mjesto“, osim u posredovanju nekretninama gdje imate arhitekte, dizajnere i investicijske bankare. Kad se uspoređuju relativne plaće u Hrvatskoj u odnosu na zemlje kamo ljudi odlaze, u sektoru građevinarstva, u sektoru sezonskog zapošljavanja koji su svi vezani uz turizam i nekretnine ne može se generirati situacija na tržištu da se zadrže ljudi u Hrvatskoj, objasnio je. Posljedice su jasno vidljive: „dok se mi zabavljamo s nekretninama“ hrvatski udio u svjetskom izvozu stagnira.

Tica se osvrnuo i na udio složenih proizvoda u hrvatskom izvozu istaknuvši da nakon 2007. godine naša situacija ide polako prema boljem, „ali to je i dalje daleko od drugih“. Najuspješnije tranzicijske zemlje imaju oko 15 posto složenih proizvoda u izvozu, kod nas je to šest posto. „Drugim riječima, kad izvezete milijardu dolara dobara iz Hrvatske negdje manje od 100 milijuna su proizvodi u sektorima u kojima su plaće dobre i koje mogu zadržati obrazovanu radnu snagu“, kazao je on te se osvrnuo i na pitanje cjenovne konkurentnosti koja se dugo smatrala jednim od glavnih razloga zašto Hrvatska ne uspijeva privući strane investicije.

Snažan rast izvoza u istočnoj Europi devedesetih godina bio je praćen poskupljivanjem izvoznih proizvoda, kazao je Tica. Način na koji se to događalo je bio da se izvozni sektor, prvenstveno dobara, restrukturirao na način da radi sve složenije proizvode koje zna napraviti puno manji broj ljudi nego jednostavne. „Automatski je konkurencija manja, a marže su veće“, objašnjava on i kaže da je takvo restrukturiranje „nemoguće napraviti bez ozbiljne suradnje sa znanstvenom zajednicom, bez inozemnih partnera i bez uključivanja u globalne lance“.

Oko 80 do 90 posto hrvatske divergencije objašnjava činjenica da su „ljudi odustali od svijeta rada“. To je problem „koji je puno dublji i prvenstveno se svodi na to koliko zemlja ulaže u ljude“, smatra Tica, „i to ne samo kroz obrazovanje, nego i u zdravstvenom smislu, a i brojnim drugim dimenzijama“

Uz ulaganja Tica se osvrnuo i na zaposlenost istaknuvši brojke koje pokazuju da je sudjelovanje na tržištu rada u Hrvatskoj kroz cijelu dobnu strukturu, u usporedbi sa sličnim tranzicijskim zemljama, „izuzetno nisko“. Prema računici koju je spomenuo Tica oko 80 do 90 posto hrvatske divergencije, u odnosu na usporedive zemlje, objašnjava činjenica da su „ljudi odustali od svijeta rada“. To je problem „koji je puno dublji i prvenstveno se svodi na to koliko zemlja ulaže u ljude“, smatra on, „i to ne samo kroz obrazovanje, nego i u zdravstvenom smislu, a i brojnim drugim dimenzijama“. Nosioci ekonomske politike masu puta nastoje restriktivno djelovati to pa misle da će penalizacijom ljude natjerati na rad, kritičan je bio Tica. „Na tržištu rada kod nas se nije dogodio nikakav pomak da se puno bolje motivira stanovništvo da sudjeluje u svijetu rada“.

Dodatni kontekst poziciji Hrvatske među tranzicijskim zemljama na konferenciji dao je Michał Sutowski, poljski politolog i urednik na portalu Krytyka Polityczna. Sutowski je kazao da je i Poljska nakon ulaska u članstvo iskusila depopulaciju kad je više od milijun i pol ljudi otišlo iz zemlje, ali se osvrnuo i na poljski uspjeh u razračunavanju s ekonomskom krizom. Poljska je jedina država koja nije iskusila negativni ekonomski trend, a Sutowski je kazao da je to bilo zbog kombinacije raznih politika tadašnjih vlasti koje su uključivale i mjere štednje, ali i državna ulaganja: posebnu je ulogu u tome imala djelomična nacionalizacija mirovinskih fondova. No, Poljskoj je vrlo pomogla i čvrsta veza s izvoznom njemačkom ekonomijom, a time i politikom Angele Merkel, objasnio je Sutowski.

Glavni ekonomist Hrvatske narodne banke Vedran Šošić istaknuo je i da hrvatsko zaostajanje „nije od jučer“ odnosno da se ono „u krizi samo malo jasnije vidjelo“. Šošić je potvrdio da je radna snaga u Hrvatskoj manje angažirana nego u drugim državama srednje Europe „ali to nije razlog zaostajanja“, smatra on. Prema njemu i brojkama koje je iznio „kompletna razlika (između gospodarskog uspjeha Hrvatske u odnosu na druge države, op.) proizlazi iz ukupne faktorske proizvodnosti – to su ideje, znanja, kreativnost, sposobnost – koliko smo uspješni u aktiviranju tih proizvodnih faktora“. Šošić je kazao da je u razdoblju od 2002. do 2017. hrvatski ekonomski rast u prosjeku iznosio 1,7%, upola manje u odnosu na prosjek deset drugih usporedivih država istočne Europe. Nama najbliže po stopama rasta su bile Mađarska (2,1%) i Slovenija (2,2%). Glavni ekonomist središnje banke je također kazao i da makroekonomske politike, poput moguće deprecijacije tečaja, povećanja deficita, reforme mirovinskog sustava, neki od alata koji su se koristili u drugim državama za borbu s krizom, ne utječu na potencijalni ekonomski rast nego tek služe „peglanju ciklusa“.

U raspravi o razlozima hrvatskog zaostajanja sudjelovao je i sociolog Teo Matković koji je napomenuo da našoj općenitoj niskoj radnoj aktivnosti doprinose dugo studiranje, invalidske mirovine, vrlo mala radna aktivnost nakon 50. godine i niska radna aktivnost muškaraca starijih od 40 godina. Josip Tica upozorio je i da se u Hrvatskoj radna mjesta „otvaraju samo u sezoni i da su plaće vrlo često izvan formalnog sustava ekonomije, a ako su u formalnom onda su to minimalne plaće“. Tica također upozorava da se sada nalazimo na „valu koji će se vrlo brzo povući“ jer je dobar dio našeg trenutnog rasta posljedica nečega što nije održivo – globalne monetarne politike. „Postoje brojni rizici, ali čak i bez njih znamo da će u budućnosti biti lošije ako se ništa ne mijenja.“

U nastavku pogledajte cjelokupno izlaganje prof. Tice, a na istom kanalu imate i snimku cijele konferencije.