Kad je Zagreb sudjelovao u mijenjanju umjetničke povijesti: Zašto je Anna Halprin toliko značila Tomislavu Gotovcu?

Gostovanje na Muzičkom biennalu u Zagrebu 1963. godine skupine Dancer’s Workshop s tri predstave, od kojih je jedna Five Legged Stool ušlo je u povijest plesne umjetnosti. Zašto, objašnjava Ljiljana Mikulčić

• Naslovna slika: Predstava Five Legged Stool, Anna Halprin, Lynne Palmer, John Graham, A.A. Leath  (fotografija Warner Jepson – copyright The Estate of Warner Jepson 2018)

• Autorica Ljiljana Mikulčić učenica je Anne Halprin o čijem radu u sklopu izložbe o Šezdesetima u Zagrebu priprema predavanje a također i radionicu*

Prije 55 godina, 10. i 11. svibnja 1963. godine zbio se u Zagrebu važan umjetnički događaj. Na drugom Muzičkom biennalu plesačica i koreografkinja Ann (kasnije Anna) Halprin (rođena 1920. godine) predstavila je zajedno sa svojom plesnom grupom Dancer’s Workshop tri predstave. Predstava Five Legged Stool (1962), pomela je zagrebačku publiku i kritičare s nogu. Ta je zagrebačka izvedba tijekom vremena postala događaj koji je ušao u povijest svjetske koreografije!

Predstava Five Legged Stool (1962, 90 minuta u dva čina) toliko je zapanjila publiku i kritičare da je grupa Dancer’s Workshop Anne Halprin zamoljena da ostanu još nekoliko dana radi raznih press-konferencija koje su se prenosile i širom Europe. Anna Halprin je bila oduševljena prijemom. Odgovor publike i kritičara na predstavu bio je sve samo ne ravnodušnost. Ljudi su reagirali na inovativnost forme i sadržaja predstave iskrenim, burnim reakcijama, kako pozitivnim tako i negativnim. Publika i kritičari zajedno su iskreno zaključili da je Five Legged Stool ili najbolje umjetničko plesno ostvarenje svog vremena ili ni sami sudionici gradnje te predstave nemaju pojma što rade. Dakle, predstava je doista pomela sve s nogu, a naročito naše avangardne umjetnike ili one koji su se to tek spremali postati, kao npr. Tomislav Gotovac.

Prvi put saznajem o utjecaju Anne Halprin na Tomislava Gotovca čitajući monografiju Tomislav Gotovac: Anticipator kriza koju je objavio Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci u rujnu 2017. povodom Gotovčeve izložbe. Tekst u monografiji Bilo je sto posto ludo napisala je Ana Janevski.  Saznajem kako je Gotovac često govorio o svojim umjetničkim utjecajima ali gotovo nikada ne spominjujući Annu Haprin. Sama Janevski objašnjava da je tek 2001. godine saznala koliko je rad Anne Halprin važan za Gotovca i to iz intervjua koji je s Gotovcem održao Hans Ulrich Obrist. U tom intervjuu Gotovac objašnjava da je Anna Halprin imala najveći umjetnički utjecaj na njega, veći nego John Cage koji je te iste godine kada i Halprin 1963. gostovao na Muzičkom biennalu. Na pitanje zašto je ona toliko važna za njegov rad odgovorio je da je to zato što je ona kombinirala normalne situacije s ludim stvarima i da je sve (gostovanje u Zagrebu) bilo sto posto ludo. Spominje i da je policija bila ondje cijelo vrijeme što je, vjerujem,  još više začinilo atmosferu događaja koji se predstavio kao provokativan i za publiku i za izvođače.

Tko je Anna Halprin? Anna Halprin je, prema suvremenim kritičarima začetnica takozvanog postmodernog plesa. Iako sama kaže da joj taj pojam postmoderne nije jasan svakako je začetnica novih plesnih pravaca koji su proizašli iz istraživanja kojima je prethodilo puno učenja i proučavanja raznih plesnih stilova ali i suprostavljanja pravilima modernih koreografkinja kao npr. Doris Humprey i Marthe Graham. Anna Halprin bila je i socijalno i politički aktivna. Liberalnih pogleda na svijet prva je osnovala grupu u kojoj su plesači bili različitih rasnih pripadnosti.

Lynne Palmer, John Graham, Anna Halprin, A.A. Leath, Five Legged Stool  (fotografija Warner Jepson – copyright The Estate of Warner Jepson 2018)

Predstava Five Legged Stool prekretnica je u njenom radu, prva njena predstava u kojoj je odustala od plesne priče (po kojoj bi predstava nalikovala slikovnici koja priču oslikava kretnjama tijela), prva u kojoj se pozabavila razbijanjem uzročno-posljedničnog tijeka. Predstava Five Legged Stool nije dokumentirana video-snimkama kako nam je to sama Anna Halprin nedavno potvrdila. Ali postoje fotografije predstave, svjedočenja gledateljica/gledatelja kao i informacije o predstavi kako je opisuje Janice Ross u opsežnoj knjizi Anna Halprin: Experience as Dance.

Informaciju o predstavi dobijamo i iz prve ruke od nepoznatog svjedoka/svjedokinje, gledateljice/gledatelja predstave u Zagrebu koji/koja je napisala što se u predstavi događalo. Tekst tog nepoznatog svjedoka/svjedokinje pisan je rukom i pronašla ga je Iva Nerina Sibila u obiteljskoj arhivi i objavila u plesnom časopisu Kretanja 2017. godine. Postoje i neki zagrebački novinski članci iz tog vremena (1963) koji kratko opisuju predstavu ili bolje rečeno stanje cjelokupnog zbivanja koje se te večeri nije odigravalo samo na pozornici već i u cijelom kazališnom prostoru tadašnjeg Zagrebačkog dramskog kazališta, današnje Gavelle.

Iz novinskog članka o gostovanju Dancer’s Workshop Company u Zagrebu 1963.

Dakle, prema svim tim informacijama Five Legged Stool je predstava totalnog teatra u kojemu se spajaju razni elementi koji uključuju pjevanje nekih tradicionalnih pjesama i jedan luteranski koral, govor, vriskanje, zvukove zagrebačke radio stanice, svakako ples i sve to unutar prostora kazališta koji se koristio sveukupno. Predstava se odigravala na pozornici, prostoru ispod, prostoru sa strane, balkonima, i u samom gledalištu. Radnja se u predstavi neprestano mijenjala, strugala, razbijala u nekom prividnom stanju konfuzije svega.

Nepoznati gledatelj/gledateljica objašnjava da se nije moglo točno odrediti kad je predstava započela i kad je završila. Naime, kad je publika počela ulaziti u kazalište plesači su već bili na pozornici. Nešto su kasnije na istoj pozornici dvoje plesača neprestano pokušavali izvesti akciju susreta dok su se druge dvije plesačice spremale za spavanje i to posve polako usporavajući svoje kretnje. Buka iznenađene publike bila je izuzetno glasna. U jednom se trenutku plesač koji je glumio fotoreportera pojavio na pozornici i počeo sve fotografirati, i plesače i publiku. Gužva, nered i buka nastavljali su se tijekom cijele predstave.

A.A. Leath u Five Legged Stool (fotografija Warner Jepson – copyright The Estate of Warner Jepson 2018)

Dalje, jedna plesačica je hodala po pozornici gore-dolje sa svijećom u ruci, jedan plesač je s tranzistorom iz kojeg su dopirali zvuci neke zagrebačke radio stanice prolazio redovima publike koja se morala dizati da bi on mogao proći (zbog uskih redova često je i nagazio na stopala publike) dok je jedna plesačica na pozornici stalno padala i dizala se. Druga plesačica je pak donosila ogromnu količinu praznih boca na pozornicu  (oko 100 komada) i to u produžem vremenu i s takvim mirom da su gledatelji ‘već izgubili živce ‘(!).

Dalje, bilo je prelijevanja vode iz jedne kante u drugu. Sve ‘komično tužno, glupo, besmisleno’ ali s aktivnom publikom koja se nije ponašala pristojno kako to ‘dolikuje’ publici u kazalištu. Od Janice Ross saznajemo o još nekim situacijama koje su se dogodile u predstavi. Spominje trenutak kad se pojavio kotač bicikla zakotrljan preko pozornice za kojim je uskoro potrčao plesač. I to sve ponovo i opet ponovo, ponovo i ponovo. Završna situacija zaokružila je predstavu smirenom, vizualno ostvarenom ljepotom prizora padanja perja na pozornicu dok je plesačica (sama Anna Halprin) predano pospremala boce.

Five Legged Stool u Zagrebu odigrana je u agoniji komunikacije s publikom koja je čitavo vrijeme pokušala otkriti je li predstava vrijedno umjetničko djelo ili plesači zapravo ne znaju što rade (fotografija Warner Jepson – copyright The Estate of Warner Jepson 2018)

Danas kada zamišljamo predstavu s obzirom na informacije koje su gore u tekstu iznesene možemo zaključiti da je zagrebačka publika imala prilike vidjeti gotovo ‘pokretne slike, prizore’ iz stvarnih života svakodnevnih ljudi koje je Halprin izoštrila, putem umjetničke kreacije koju su njeni plesači predano i bez osvrta na glasne komentare izveli za publiku.

Koncept predstave po kojemu plesači koji ne-plesnim kretnjama hrle posvuda, razbijajući princip četvrtog zida i uobičajen prostor pozornice i gledališta, i neprestano ponavljaju iste radne kretnje tijekom trajanja predstave, iako u različitim kontekstima, osupnuo je gledatelje hrabrošću. U to vrijeme bilo je doista hrabro postaviti plesače u ne-plesne situacije i razbiti sve što se do tada u plesnoj umjetnosti izgrađivalo. A to je određen prepoznatljiv stil plesa (kao npr. onaj Marthe Graham), poštivanje odvojenosti plesača i publike, urednost strukture koja uzročno-posljedično teče od početka do kraja bez razbijanja forme na fragmente koji se stalno ponavljaju u nekakvoj strukturi koja podsjeća na James Joyceovo razbijanje rečenica i dada umjetnički pokret s početka 20-tog stoljeća. Bilo kako bilo, Anna Halprin je stvorila tijekom čitavog trajanja predstave aktivnu publiku koja je i nesvjesno, svojim reakcijama i glasnim komentarima postala dio predstave u posvemašnjem osjećaju rastrganosti koja se ovdje dogodila kao elemenat spajanja a ne razdvajanja. Tako je Five Legged Stool u Zagrebu odigrana u agoniji komunikacije s publikom koja je čitavo vrijeme pokušala otkriti je li predstava vrijedno umjetničko djelo ili plesači zapravo ne znaju što rade. Tek se kasnije u godinama koje slijede fokus razumjevanja ove predstave prebacio na ono što je Anna Halprin i namjeravala postići: pružiti određeno iskustvo publici koje će djelovati na promjenu njihovih vrijednosti.

Kad bi se situacije počele povezivati u neku fabularnu liniju Halprin bi ih razbila tehnikom kolažnih spajanja, npr. što je bilo na početku stavilo bi se na kraj i obrnuto (fotografija Warner Jepson – copyright The Estate of Warner Jepson 2018)

Five Legged Stool kao prva cjelovečernja predstava Anne Halprin premijerno je prikazana u Playhouse Repertory Theater u San Franciscu 1962. godine. Predstava je nastala nakon što je u San Francisou prikazana verzija Four Legged Stool koja je bila izuzetno loše primljena. Umjetnici Ann Halprin, John Graham, Lyne Palmer i AA Leath povukli su je i nastavili raditi na njoj tijekom sljedeće godine dana i tu novu, završnu, verziju nazvali Five Legged Stool. To je bilo vrijeme kada je Anna Halprin započela istraživanje koreografije koja nastaje iz radnih pokreta ali se apstrahira od tih radnih umjetničkom praksom. Postavila je sebi zadatke: stvoriti koreografsku sekvencu od serije radnih pokreta koji su naizgled nespojivi ali koji i na taj ‘nespojiv’ način dobijaju određena značenja bez ikakvih dodatnih tumačenja publici. Tako se uz odsustvo narativa promatra forma koju čini niz naizgled nepovezanih situacija. Kad bi se situacije počele povezivati u neku fabularnu liniju Halprin bi ih razbila tehnikom kolažnih spajanja (npr. što je bilo na početku stavilo bi se na kraj i obrnuto). Stalne repeticije i paralelizmi koji su se izvodili na raznim stranama kazališta postali su problem za one gledatelje koji se tijekom trajanja predstave nisu mogli odlučiti što će gledati. Izbor koji se od njih očekivao nije im bio prihvatljivo rješenje.

Vjerujem da su gledateljske navike i očekivanja tadašnjih gledatelja u Zagrebu da vide sve što se događa u predstavi bile više nego samo poremećene. Stanje šoka izazvano predstavom otvorilo je prostor za iskrene reakcije publike. Gledatelji su vjerojatno mislili da su vidjeli sve ali i ništa i tijekom samog procesa gledanja optuživali plesače i koreografkinju za takvo stanje onemogućene, ili samo tako omogućene, recepcije. Halprin je sukobom kreacije i njene recepcije razbila sve gledateljske okvire razbijanjem kreacije u fragmente koji hrle posvuda. Osim toga publika je, najvjerojatnije, čitavo vrijeme bila zbunjena i zato jer se nije predala iskustvu gledanja kao što se to predao iskustvu gledanja npr. Tomislav Gotovac.

Gledatelji su vjerojatno mislili da su vidjeli sve ali i ništa i tijekom samog procesa gledanja optuživali plesače i koreografkinju za takvo stanje onemogućene, ili samo tako omogućene, recepcije

Naći se u vrtlogu napada na gledateljske navike početkom šezdesetih nije za gledatelje koju su pratili plesnu umjetnost bilo lako. Razbijanje narativnosti, vremena, prostora, pa i tijela koje se ne pokazuje kao plesačko, djelovalo je na gledatelje kao diranje u njihovu do tada neprikosnovenu autonomnost, ali i sam komfor zaštićenog gledatelja koji sjedi u svojoj tišini prisutan u mraku i gleda, proučava, misli, zaštićeno kritizira ono što je unaprijed znao da će vidjeti itd.. Tijekom Five Legged Stool odjednom se neočekivano našao u vrtlogu samog događaja u kojemu je htio nehtio postao sudionikom. Sama Anna Halprin objašnjava da joj je važno ne ono što se vidi na pozornici već što se dogodi i to ne samo u svijesti gledatelja već i plesača za vrijeme njihove izvedbe za gledatelje. Apsurdnost situacija koje su se nizale u Five Legged Stoll odsustvom bilo kakvog uzročno-posljedičnog tijeka otvarale su mogućnost buđenja na svim nivoima. Kasnije je to Anna Halprin u svojoj edukativnoj praksi identificirala, kako nam to Janice Ross napominje, kao ozdravljenje. Zanimljivo je spomenuti da je odbijala pisati program za publiku kojim bi objasnila predstavu.

Ali tko je zapravo Ann (kasnije Anna) Halprin?

Anna Halprin u Five Legged Stool (fotografija Warner Jepson – copyright The Estate of Warner Jepson 2018)

Često je stavljana u liniju tradicije slavnih američkih plesačica i koreografkinja kao što su Loie Fuller, Ruth St. Denis i Martha Graham koje su stvarale moderne koreografije u suprotnosti s postojećim dotadašnjim pravilima npr. klasičnog baleta. Ali Anna Halprin je otišla i mnoge korake dalje od njih. Ono što joj je bilo npr. kod Marthe Graham neprihvatljivo to je činjenica da svi njeni plesači nalikuju na nju i da ne pokazuju svoju osobnost već ispunjavaju naloge koreografkinje koja traži jednaku ekspresiju i gradnju tijela nalik njoj samoj. Anna Halprin je tražila individualne ekspresije, osobnost svakog plesača koji onda unosi i svoje elemente i kvalitetu kretnji u proces umjetničke izgradnje bilo svojom gradnjom tijela, bilo svojom posebnom ekspresijom pokreta koja ne nalikuje i svakako je različita od ostalih plesača u istoj predstavi. Tako sve postaje i ostaje otvoreno. A tu otvorenost Halprin postiže svakako i principom improvizacija koje su put, metoda, pronalaženja ne samo sklopova kretnji već i same cjelokupne strukture predstave.

Anna Halprin je rođena je 1920. godine u židovskoj imigrantskoj obitelji kao Ann Shuman i to kao prva rođena u Americi u svojoj porodici. Njen djed Nathan Schuman živio je u malom gradu u blizini Odesse u Rusiji. Prvi je imigrirao u Ameriku, u  Chicago (jedan od razloga je bio i progon Židova u Rusiji) i nakon nekog vremena doveo je u Chicago i svoju porodicu. Annina majka Ida Schuman poticala je Anninu želju za plesom. Upis u Washburneovu školu, koja je u svom programu naročito naglašavala potrebu da djeca prođu kroz praktično iskustvo svih umjetnosti, bio je dobar izbor za malu Annu. Taj je pristup u djeci oslobađao njihovu kreativnost. U toj školi izostajala su stroga školska pravila, testiranja i metode zastrašivanja ocjenama.

Majka ju je kasnije upisala u školu koja se razvijala na tradicijama Ruth St. Denis i Ted Shawna. Tijekom tog školovanja Anna se upoznala i sa inovatoricama modernog plesa, npr. Doris Humphrey i Marthom Graham. Jedna druga Amerikanka, Isadora Duncan koja je danas legenda slobodnog plesnog izraza, nastupala je uglavnom u Europi.

Anna Halprin upisala je 1938. godine studij plesa na University of Wisconsin (zbog svog židovskog porijekla jedva je pronašla studensku sobu) koji se spominje kao najstariji plesni program koji je nudio profesionalne diplome. To se mjesto pokazalo ključnim za njen daljnji koreografski i edukativni rad. Otvoren je 1926. godine zahvaljujući Margaret H’Doubler koja se spominje kao jedna od prvih američkih plesnih edukatorica a koja sama nikada nije bila plesno obrazovana. H’Dubler je diplomirala biologiju, kemiju ali i filozofiju. Njeni satovi su inzistirali na plesaču koji misli, ne na treningu plesača koji bi potom postali članovi profesionalnih plesnih skupina. Inzistirala je na stvaranju uvjeta putem kojih bi njeni studenti osvještavali svoje tjelesne sposobnosti unutar zadanih i mogućih plesnih situacija koje se otkrivaju improvizacijom. Sve to imalo je rezultirati otkrivanjem osobnosti svakog studenta/studentice kroz pokret tijela. Dakle, plesom se studentima u procesu tog plesnog iskustva koji improviziraju otkriva njihovo stvarno mentalno, emotivno i psihičko stanje. D’Hubler nije pristupala plesu kao umjetnosti koja ima na umu komunikaciju s gledateljem. Ona je radila na osvještavanju kreativnog impulsa studenata i postigla da se ples doživi kao sredstvo umjetničkog iskustva kako za plesače tako i za gledatelje. Janice Ross objašnjava da je D’Hubler vjerovala da tijelo i um moraju raditi zajedno jer su tjelesne i mentalne aktivnosti povezane. Poticala je svoje studente da improviziraju svjesni prostora i vremena u kojemu se nalaze. Vlastito istraživanje svoje osobnosti kroz svoj osobni stil koji se otkriva improvizacijom suprostavljalo se parametrima koje je u to vrijeme tradicionalno koreografija zahtjevala (npr. Marthe Graham). Tako je D’Hubler otkrila Anni Halprin sredstva/alate kojima se dolazi do plesa osobnog stila a koji se može karakterizirati kao osobno ostvarenje koje rezultira samo-otkrivanjem. Anna je odmah prihvatila  takvo poimanje plesa ali i metode podučavanja koje je kasnije nastavila proširivati u svojoj jako uspješnoj karijeri i edukatorice. Ono što danas podučava je kako koristiti tijelo u suradnji s mentalnom aktivnošću – kako sam to i sama ustanovila na njenim radionicama koje sam pohađala. Tijekom te prakse saznala sam da se tijekom takve kinetičke i osjetilne aktivnosti otkrivaju prirodni sklopovi kretnji koji osvještavaju stanje intimnog nivoa plesača.

Margaret H’Doubler, Twitter, UWDigitalCollections

U dvorani u kojoj Anna Halprin podučava svoje polaznice radionica i studente, upisane  u dvogodišnji program studija u njenom Tamalpa institutu koji vodi sa svojim dvjema kćerkama, ljudski kostur uvijek ima svoje mjesto – kako je to i primjetila autorica ovog teksa. Prihvaćajući, nastavljajući i razvijajući dalje postavke D’Hubler Anna Halprin se prvo oslanja na temeljnu kinetičku logiku ljudskog tijela. Stopira imitacije pokreta koje smatra tek automatskom replikom nečeg izvanjskog koja briše individualnost plesača/plesačice.

Dakle, za Annu Halprin ples je proces otkrivanja iz kojeg slijedi ekspresija na osobnom nivou koja se ne mora nužno koristiti u umjetničkoj ekspresiji. Može služiti i kao sredstvo za unaprjeđenje kvalitete života osobe koja pleše samo za tu kvalitetu života. Tako Anna Halprin (kao i svi drevni plesovi čovječanstva) pokazuje da je ples, kao prirodna ljudska potreba, prisutan oduvijek i kao sredstvo za mentalno čišćenje.

*Ljiljana Mikulčić održat će predavanje na temu utjecaja Anne Halprin na naše avangardne umjetnike na simpoziju povodom izložbe 60-tih u Muzeju za umjetnost i obrt. Simpozij naslovljen ZLATNE ŠESDESETE ili KAKO SE STVARALA SUVREMENA PLESNA SCENA u HRVATSKOJ na rasporedu je od 29. – 30 rujna  2018 u Hrvatskom centru ITI (Basaričekova 24, Zagreb), a organiziraju ga Maja Đurinović i Željka Turčinović. Ljiljanino predavanje bit će popraćeno i petodnevnom besplatnom radionicom u Zagrebačkom plesnom centru tijekom koje će se polaznici, bez obzira na njihove godine i plesno iskustvo, moći upoznati i s praktičnim pristupom plesu Anne Halprin kao i s njenim metodama podučavanja. Maja Đurinović najavit će simpozij  u MOU razgovorom s balerinom i baletnom koreografkinjom Majom Bezjak. 28. rujna u 19 sati.

Dolje, predstava Five Legged Stool (fotografija Warner Jepson – copyright The Estate of Warner Jepson 2018)