Kako je Njemačka od militarističke, preko pacifističke postala nesposobna za vojsku. Mediji i politika u razvoju averzije prema uniformi

Unatoč iskustvu, Europa od Njemačke očekuje da preuzme svoj dio u zajedničkoj obrani i vojnoj industriji, no već i vojni mimohod kakav se redovito održava u Parizu bio bi nezamisliv. Medicinski stručnjaci procjenjuju kako bi jedva trećina današnjih naraštaja uopće bila, ako već i voljna, onda i sposobna za vojnu službu. Tko god misli da su Nijemci još "vojnički narod", taj ne zna što govori, piše Anđelko Šubić

• Naslovna fotografija: U šezdesetima su mladići zahtijevali da mogu u vojsci imati svoju dugu kosu. Helmut Schmidt, mimistar obrane, dopustio je to uz zahtjev da nose i mrežicu (goettinger-tageblatt.de)

• Autor je suradnik Deutsche Welle u Koelnu

“Nijemci vole uniforme”, “Nijemci su vojnički narod”, predrasude su koje su možda i vrijedile prije stotinjak godina. Danas pak nemalo Nijemaca misle da im Bundeswehr uopće ne treba, pogotovo ne takav kojeg stalno potresaju skandali o neonacističkim tendencijama nekih pripadnika, o kaosu, nepotizmu i korupciji u vojnoj industriji i nabavi.

A i kad se partnerima u NATO-u spomene “moć njemačkog oružja”, ne znaju da li da se smiju ili da plaču: brodovi ratne mornarice su većinom zreli za staro željezo, mnoštvo zrakoplova ne leti zbog tehničkih nedostataka – to je nedavno okusio i ministar vanjskih poslova Heiko Maas jer se vladin zrakoplov (koji spada u Luftwaffe) opet pokvario pa je zakasnio na sastanak UN-a. Ili oprema uopće ne postoji jer još nije isporučena. U zajedničkim misijama Bundeswehr doduše savjesno ispunjava zadaće koje su mu dodijeljene, ali to je daleko od onoga što bi tako velika zemlja mogla biti u europskim vojnim snagama i NATO-u.

Heiko Maas je zakasnio na sastanak UN-a jer se vladin zrakoplov (koji spada u Luftwaffe) opet pokvario

U današnjoj Njemačkoj nerijetko pripadnici Bundeswehra u vlaku ili na ulici doživljavaju i neugodnosti jer nose uniformu. U devedesetima se podigla golema buka i zatražena je zabrana pacifističke parole “vojnici su ubojice” (Soldaten sind Mörder). Ustavni sud je 1995. parolu – dozvolio jer je riječ o citatu njemačkog spisatelja Kurta Tucholskog iz teksta objavljenog 1931. Sud je rekao kako se ona može koristiti sve dok se time ne optužuje neki konkretni vojnik.

Što se to dogodilo? Odakle takva, doista korjenita transformacija karaktera zapravo čitavog društva?

Izvorno, predrasude o Njemačkoj su bile dobrim dijelom točne i tog stereotipa se čvrsto drži i današnji Hollywood kad snima film koji ima neke veze čak i s ovom Njemačkom. Jedva da je koja druga nacija toliko utjelovljavala militarizam dok se on definirao u današnjem smislu, dakle u devetnaestom stoljeću. Ulice Berlina i drugih gradova Njemačkog Carstva vrvjele su osobama u uniformi, najbolje jamstvo da se postalo “netko”. Već na prvim fotografijama nakon onih u pelenama mališan je morao imati uniformicu barem carske ratne mornarice, u školama je predstojnik razreda učitelju davao raport o brojnom stanju.

I nakon umirovljenja dočasnici su često navlačili uniforme – samo tako se uopće moglo postati žandar. Naravno, dočasnički bonton izrečen snagom od stotinjak decibela im je onda ostao i u ophođenju s “manje vrijednim bićima”, onima bez uniforme. Obratno, civili su naučili poštovati svaku uniformu: ako treba i nakon “poštene pljuske” ili “odgojnog” udarca batinom ili sabljom po leđima. Istini za volju, u to doba nije bilo bitno drugačije ni u drugim državama. Već se zaboravilo kako mnogim elementima i današnjeg javnog života korijen leži u vojničkom dobu: čak i organizacija njemačkih sindikata ima sličnosti sa zapovjednom strukturom pruske armije. Ali opčinjenost vojskom i oduševljenje kojim su i vojnici i civili, umjetnici i radnici jurnuli u Prvi svjetski rat danas jedva mogu biti razumljivi. Epilog je poznat i čini se kako su tu lekciju bolje naučile pobjedničke od poraženih nacija.

U Njemačkoj je ubrzo opet sve vrvjelo od uniformi, ali ovaj put izmišljenih i paravojnih jedinica. Mnogi pripadnici sićušne vojske koja je bila dozvoljena mirovnim sporazumom iz Versaillesa, zdušno su pomagali uspon Hitlera već i zbog osobne koristi. Na promaknuće se uzalud moglo čekati u vojsci u kojoj je bilo maltene više časnika i dočasnika od vojnika, njihov ugled je bio nikakav kao i plaće u doba hiperinflacije. Ipak, velike ljubavi nije bilo: predsjednik, general von Hindenburg i mnogi drugi visoki časnici (gotovo u pravilu sa plemićkim “von” u prezimenu) bili su uvjereni da su ipak nešto mnogo bolje od tih seljačina austrijskog kaplara. A i Hitler je teško gutao tu aroganciju pa je 1938. proveo čistku u zapovjedništvu koje ga je pokušalo uvjeriti kako će Reich biti potpuno spreman za rat tek za pet ili deset godina. Tehnički – to je bilo točno i tko zna kakav bi pokolj tek onda izbio.

Helmut Schmidt, pragmatično i solomunsko rješenje prava na osobnost

Drugi svjetski rat svakako je bio lekcija koju su onda naučili i Nijemci. To je bila i prilika da im se ogade i uniforme svake vrste. Nakon užasa rata baš su mnogi razvojačeni pripadnici Wehrmachta među prvima početkom pedesetih opet navukli uniformu i baš tako u prvim redovima prosvjedovali protiv ponovnog osnivanja nekakve njemačke vojske. Mislili su: moj sin ne mora proći te užase kroz koje sam ja prošao. No geopolitičke okolnosti su se promijenile pa su i zapadni saveznici poticali stvaranje “graničnih jedinica” iz kojih je onda i nastala nova njemačka vojska, Bundeswehr.

Potom je 1956. promijenjen i Ustav i uvedena vojna obveza, ali čak i prije toga, u Ustavu (točnije: iz razloga da se ne prejudicira postojanje dvije Njemačke nije se zvao Ustav, nego Grundgesetz) pisanom 1949. zajamčena je mogućnost “prigovora savjesti”.

I po tome je njemačka vojska bila drugačija: ustrajalo se na definiciji “građana u uniformi” kojima se ne može zapovijediti zločin, ali koji su u buntovnim šezdesetima imali i svojih “ludih” ideja. Legendarno je i rješenje tadašnjeg ministra obrane Helmuta Schmidta: dugokosi mladići su zahtijevali da i u uniformi smiju nositi svoje “frizure” kao izraz osobnosti. Ovaj izuzetni političar i kasniji kancelar je donio pragmatično i solomunsko rješenje: da, i kao vojnici smiju nositi svoje grive , ali onda moraju nositi i mrežicu za kosu. To je mnogim njemačkim hipijima ipak bilo previše.

Prosvjedi i buntovni duh nekih pripadnika Bundeswehra je u doba formiranja mirovnih pokreta išao i dalje od frizure. Čule su nezamislive pacifističke izjave ne samo od običnih vojnika, nego i od visokih časnika Bundeswehra. Spomenimo tek (nakon niza disciplinarnih postupaka umirovljenog) pukovnika Helmuta Prießa ili general bojnika Gerta Bastiana, političara Zelenih koji je 1992. počinio ne posve jasno samoubojstvo zajedno sa svojom partnericom, također političarkom Zelenih Petrom Kelly. U drugim vojskama svijeta bi takve ideje možda bile tek žigosane kao defetizam, ali tko će bolje znati od časnika Bundeswehra kako je osnovna strategija i NATO-a i zemalja Varšavskog sporazuma u slučaju eventualnog sukoba bila masovno korištenje taktičnog nuklearnog oružja na “mjestu prvog borbenog dodira”, dakle na području Njemačke. Ako vam je jasno kako će od vašeg rodnog grada posve sigurno ostati tek ruševine sa rijetkim preživjelima, a od vaše domovine radioaktivna pustinja, to je doista samo akademsko pitanje hoće li se to dogoditi od “naše” ili “njihove” atomske bombe. Pojmovi poput “pobjede” ili “poraza”, čak i “obrane” tu još jedva da imaju ikakvog smisla.

General bojnik Gert Bastian (gore lijevo) i njegova partnerica Petra Kelly (s cvijećem), na jednom antiratnom prosvjedu početkom osamdesetih

Dok je već i to dovoljan razlog ljevičarima da već iz besmisla njegovog postojanja smjesta raspuste Bundeswehr, dolazi još gore: mnogo se pisalo o slučaju Franca A., dočasnika ekstremno desnog gledišta koji se prijavio kao izbjeglica kako bi kao takav počinio teroristički napad. Nakon toga su se mediji natjecali u prikazima ekstremno desnih i neonacističkih tendencija i drugih pojedinaca u uniformi i uvijek iznova su se spominjale teze kako “to postoji već odavno”.

I doista postoji, jer bi teško bilo drugačije: već prvi savjetnik tadašnjeg kancelara Adenauera za vojna pitanja je bio general Hitlerove vojske, Gerhard Graf von Schwerin, nosioc odličja Viteškog željeznog križa kojem su dodani i mačevi – višeg odličja nije bilo – za njegove zasluge u borbama kod Staljingrada, na istočnom bojištu i kasnije oko Pariza protiv proboja saveznika. Već u prvim graničnim jedinicama je bilo i nekadašnjih pripadnika SS-a, a u povijest je ušao i odgovor Adenauera na pitanje o ratnoj i nacističkoj prošlosti “njegovih” generala. Tek par godina nakon rata je pragmatično rekao kako “ne može valjda desetogodišnjake imenovati generalima”.

No problem je i što sve vojske svijeta trebaju tradiciju. Psihologija kaže kako to jača duh zajedništva, a korisna je i za zdravo natjecanje prema drugim vojnim jedinicama. Kod Nijemaca još nekako može proći kad se na vježbama NATO-a uz britanske ili francuske zrakoplove pojave i Eurofighteri njemačke eskadrile Richthofen (71. taktička eskadrila, baza u Wittmundu), makar je upravo taj “Crveni baron” možda njihove pradjedove masovno “skidao” s neba u Prvom svjetskom ratu. Ali upravo i taj Franco A. je služio u vojarni Generalfeldmarschall Erwin Rommel u Dornstadtu, a postoji i druga, još veća vojarna u Augustdorfu nazvana po Hitlerovoj “Pustinjskoj lisici”. Vojarni nazvanih po uspješnim njemačkim zapovjednicima Drugog svjetskog rata – ako se izuzmu časnici koji su sudjelovali u pokušajima puča protiv Hitlera iako ni oni nisu bili svi anđeli – zapravo nema mnogo, ali nema malo Nijemaca koji misle kako je i jedna puno previše.

Svakako je i zasluga njemačkih medija negativni stav o vojsci. Gotovo automatizmom nastavljaju tradiciju članka koji je 1962. objavio Der Spiegel o “uvjetnoj spremnosti za obranu” tada još mladog Bundeswehra. To je dovelo do pretresa redakcije, uhićenja glavnog urednika Rudolfa Augsteina, golemih prosvjeda studenata i političkog skandala nepamćenih razmjera, a “Afera Spiegel” se smatra i rođenjem neovisnih i slobodnih medija u Njemačkoj

Dok kod takvih političkih pitanja možda i ima Nijemaca koji su spremni zatvoriti jedno ili čak oba oka, baš sve građane može dovesti do ludila način na koji se tamo troši novac. Spomenimo samo najnoviji skandal, obnovu školskog broda ratne mornarice Gorch Fock. Izvorno, predviđen je trošak od oko 10 milijuna eura, sad smo kod najmanje 135 milijuna. Jer to još ne mora biti kraj budući da je brodogradilište u kojima se obnavlja taj jedrenjak proglasilo stečaj. Svakome mora biti jasno kako ne može biti da se takva eksplozija cijene dogodila jer se u račun zaboravila staviti koja bitva ili metar konopa. Što je to onda? U čiji se džep slijeva taj novac?

Svakako je i zasluga njemačkih medija što se u ovdašnjoj javnosti već desetljećima formira negativni stav o njemačkoj vojsci. Gotovo automatizmom nastavljaju tradiciju članka kojeg je još 1962. objavio tjednik Der Spiegel o “uvjetnoj spremnosti za obranu” tada još mladog Bundeswehra. To je dovelo do pretresa redakcije i uhićenja glavnog urednika Rudolfa Augsteina – i do golemih prosvjeda studenata i političkog skandala nepamćenih razmjera, a “Afera Spiegel” se smatra i rođenjem neovisnih i slobodnih medija u ovoj zemlji. Možda zato i danas mediji sa najvećim užitkom razvlače teme o odjednom sve skupljim i često tehnički neispravnim novim transportnim zrakoplovima Airbus A400M, o sličnim problemima kod novog tenka Puma, nove klase bojnih brodova MKS180…

Naravno, nema dima bez vatre: sumnjive i tajne rabote izgleda da su u genima vojne nabave i tu Njemačka nije iznimka. Još se pamti “Afera Lockheed” kad je američki proizvođač zrakoplova šakom i kapom dijelio mito (češće stranim nego američkim) dužnosnicima. To je donijelo neizbrisivu sramotu nizozemskoj kraljevskoj kući jer je potplaćen nizozemski princ Bernhard, zbog toga je morao odstupiti i tadašnji talijanski predsjednik Giovanni Leone, skandal je izbio i u Japanu. Njemačka i njen tadašnji ministar obrane Franz Josef Strauß su nabavili čak 916 njihovih zrakoplova.

Lockheedov lovac u njemačkoj vojsci: čak 269 aviona tog tipa iz sastava Luftwaffea se srušilo a 108 pilota je poginulo

Dolazi još gore: proizvođač je avion nazvao “Starfighter”, ali tu je dobio nadimak “Leteći lijes” jer se vremenom iz nepoznatih razloga srušilo čak 269 aviona tog tipa iz sastava Luftwaffea, 108 njemačkih vojnih pilota je izgubilo živote u tim udesima. Zašto – to nikad nije posve razjašnjeno, baš kao niti uloga njemačkog ministra u tom “posliću”. U sedamdesetima je Lockheedov čovjek, Ernest F. Hauser rekao kako je Straußu plaćeno 10 milijuna dolara za taj deal, ali je tu istraga ipak obustavljena “zbog nedostatka dokaza”: još 1962. su iz njemačkog Ministarstva obrane nestali svi važni spisi o nabavi tog zrakoplova.

Ne može se reći da u ponekad lošoj i neprimjerenoj opremi vojske nema nikakve krivnje i na Bundeswehru: vojna industrija u pravilu zapošljava bivše časnike kako bi prodala svoje proizvode tako da o nabavi često pregovaraju kolege koje su možda donedavno imali ured do ureda u nekoj vojnoj instituciji. A onda su tu i neprestane mjere prisilne racionalizacije Bundeswehra koje su dovele do centralizacije čitave nabave kroz BAAINB, Bundesamt für Ausrüstung, Informationstechnik und Nutzung der Bundeswehr (Savezni ured za opremu, informatičku tehniku i potrebe Bundeswehra).

To se pak pretvorilo u neopisiv vojno-birokratski mastodont u Koblenzu s više od 10 tisuća zaposlenih preko kojeg onda ide i nabava novog borbenog helikoptera, baš kao i svaka konzerva graha vojniku bilo u Njemačkoj, Afganistanu, Maliju ili bilo gdje kamo su poslani u misiju. Ishod se može predvidjeti: na tisuće zahtjeva potone u tom moru birokracije gdje doista ponekad potone i čitav bojni brod, vojnicima bi trebala valjda biti jedina zadaća ispunjavati formulare, a Ured se žali kako nema dovoljno ljudi. Valjda po starom Murphyevom zakonu da bi se svaki šef mogao hvaliti što većim čoporom, nužno trebaju još barem 2000 zaposlenih.

Tako ispada da ne samo javnost, nego i političari već alergično reagiraju na sve što je vezano za vojsku i nabavu opreme. Ponekad se to pretvara i u histeriju kao što se vidjelo kod sadašnje ministrice obrane, Ursule von der Leyen:  do medija je procurilo kako je standardna puška njemačkog pješaštva neprecizna ako je cijev vruća od paljbe. Ministrica je refleksno “nanjušila” prljavu rabotu sa tradicionalnim isporučiteljem Bundeswehra, tvrtkom Heckler und Koch i smjesta obećala kako će vojnici dobiti bolje puške, a ove će biti rashodovane. Odmah nakon toga se javilo i više stranih država koje su poručile neka Njemačka samo javi broj bankovnog računa, oni će kupiti i posljednju od oko 170 tisuća strojnica G36 koliko ih je Njemačka nabavila. Jer njihovo iskustvo jest kako je to odlična puška koju koriste čak i tradicionalno izbirljive specijalne jedinice više zemalja (također i Hrvatske). A ako će koštati koliko i staro željezo, to je prilika koja se ne propušta.

Tradicija militarizma, ministrica von der Leyen

Ne samo to, u Ministarstvo obrane su počele stizati čitave vreće pisama vojnika i časnika Bundeswehra otprilike istog sadržaja: neka ministrica oprosti na izrazu, samo idiot i potpuna neznalica može misliti da se jednom puškom može pogoditi vrapca na kilometar udaljenosti ako se prije toga iz nje ispraznilo tri ili četiri magazina u rafalnoj paljbi. Ako je volja Vlade trošiti novac poreznih platiša, neka to ona sama objašnjava biračima. Ali molim, ja i moja jedinica svakako želimo zadržati tu pušku. Epilog je bila i sudska presuda gdje je H&K zahtijevao – i sudski dobio potvrdu kako je ta puška točno ono što je vojska tražila. Natječaj za nabavu novog oružja zapravo još traje, ali o tome se više ne govori.

Ti okršaji političara i medija sa vojskom u današnjoj Njemačkoj su prije pravilo nego iznimka. Nisu tek dva započeta rata i porazi koje je preživjela bili razlog da je u današnjoj Saveznoj Republici Njemačkoj još jedva nešto ostalo od “pruskog duha” (ostatak područja nekadašnje Prusije ionako je bila istočna, Njemačka Demokratska Republika). Teška je greška mališanu politički aktivnih roditelja na poklon donijeti makar dječji luk i strijele, makar je već zbog video-igrica teško reći da su oni danas manje ili više agresivni od svojih vršnjaka u drugim zemljama. Ali ako se netko marljivo igrao sa ego shooter na računalu i kasnije počinio zločin, to mediji redovito ističu kao nepobitan dokaz njegove neuravnoteženosti.

Kod odnosa političara prema Bundeswehru, sažetak bi mogla biti izjava političarke stranke Ljevice Gesine Lötzsch (koju bi smjesta potpisali i mnogi Zeleni) kako Njemačka “umjesto naoružanja treba više diplomacije.” Da, točno je: prije nego što je Njemačka počela sudjelovati u misijama u inozemstvu, uobičajena podjela dužnosti je bila da su SAD, Velika Britanija i druge savezničke zemlje u krizna žarišta slale tenkove i vojnike, Njemačka je slala milijune maraka “pomoći za razvoj”. Sada snosi i iste vojne obaveze i tu se izgleda teško snalazi: čak i povodom 20. obljetnice akcije NATO-a protiv Miloševića gdje je prvi puta sudjelovala i Njemačka u lijevom se tisku moglo naći “što nam je to trebalo”.

Očito nema malo i njemačkih političara i građana koji možda ne shvaćaju osnovno pravilo diplomacije: u pregovorima sa svjetskim nasilnicima uvijek treba imati argument po kojem će im biti bolje da se okane sile – bilo mrkvom, milijunima “pomoći”, ali dobro je imati i batinu. Bez toga se sve svodi na prazne priče.

I tu smo onda kod dva doista golema i ozbiljna problema sa kojima je suočena ovakva, možda čak i previše miroljubiva Njemačka. Prvi je Europa i njeni partneri: već zbog trenutnog vladara Bijele kuće ona je prisiljena emancipirati se od vojne sile Washingtona. Ne toliko NATO, ali zajedničke vojne snage EU kojima se teži, odlaskom Velike Britanije gube i vojnog partnera koji je dosad bio u sasvim drugoj kategoriji vojne sile.

Tu se sad ne isplati upuštati u rasprave, hoće li takve jedinice ikad biti značajniji čimbenik na svjetskoj pozornici: ako ih neće niti biti, svakako neće. Nameću se i druga pitanja: znači li to i eventualnu europsku prisutnost u potencijalnim kriznim žarištima i strateškom prijetnjom? Njemačka, desetljećima opremana tek taktičkim snagama nikad nije ni pomišljala imati strateške jedinice poput nosača aviona ili nuklearne podmornice kao što ih imaju Velika Britanija ili Francuska. Već i sama ideja nabaviti takvu opremu izazvala bi skandal.

Danas postati pilot inače znači imati veoma bogate roditelje, ali čak i nedostatak vozača kamiona u Njemačkoj je možda neposredna i nepromišljena posljedica ukidanja vojne obveze

Sa jedne strane, susjedima Njemačke poput Francuske ili Poljske već iz povijesnih iskustava možda nije baš previše krivo što se u ovoj zemlji više ne zvecka oružjem. Ali taj “poseban put” Njemačke je i europskim partnerima postao već neizdrživ, ne samo što se tiče ukupne vojne snage: na primjer, Berlin je opet produžio zabranu izvoza oružja i vojne opreme Saudijskoj Arabiji do jeseni zbog ubojstva novinara Jamala Kashogija. Ali to onda znači da se toj zemlji ne mogu prodavati niti Eurofighteri ili drugi sustavi kod kojih se neki dijelovi proizvode i u Njemačkoj. To mogu biti i puki Siemensovi osigurači pa da se tvornice u Francuskoj ili Velikoj Britaniji nađu u nevolji jer ne mogu isporučiti tenk ili avion vrijedan tko zna koliko milijuna eura. To je nedavno Nijemcima sasvim jasno rekla i francuska veleposlanica u Berlinu: ako želimo zajedničku vojnu industriju, to tako više ne može ići. Inače će Francuska morati opet sama nuditi čitav spektar oružja za izvoz – na golemi teret i njemačkog državnog proračuna za obranu.

Drugi problem je možda i veći od pukog novca: svaka čast pacifizmu i nitko ne želi rat, ali 182.055 vojnika Bundeswehra (stanje: 22. 3. 2019.) koji su golemom većinom tamo došli sa najboljim namjerama, jednostavno nisu zaslužili takav maćehinski odnos politike i javnosti. Mnogi su tamo otišli tek “ispeći zanat” – danas postati pilot inače znači imati veoma, veoma bogate roditelje, ali čak i nedostatak vozača kamiona u Njemačkoj je možda neposredna i nepromišljena posljedica ukidanja vojne obveze. Bundeswehr se godinama “reže”, smanjuje i racionalizira, na vrhuncu Hladnog rata je on brojao oko pola milijuna vojnika.

A onda je tu i sad već 427 tisuća (podatak iz 2017.) pripadnika Bundeswehra koji su sudjelovali u misijama u inozemstvu. Za medije i politiku oni doslovce – ne postoje. Čak i o preko 4000 vojnika Bundeswehra kojima je dodijeljena Einsatzmedallie ‘Gefecht’ (Odličje za sudjelovanje u misiji u inozemstvu – ‘Borba’) i koji dakle nisu tek bili u strojarnici fregate koja je krstarila pred Rogom Afrike ili u nekom uredu nego su doista “omirisali barut” se u Njemačkoj praktično šuti. Iznimka je možda 110 pripadnika Bundeswehra koji su kroz ove godine poginuli u tim misijama, a priča su i 22 samoubojstva vojnika negdje pod tuđim suncem u uniformi Njemačke.

PTSP je i tu golem problem, ali o njemu se također jedva može naći nešto u medijima. Jer ti vojnici tek imaju problema u svojoj domovini koja je uvjerena da već više od pola stoljeća nije ratovala i kako joj “vojska zapravo uopće ne treba”. Njemačka definitivno više nije “vojnička nacija” i povratak u prošlost se teško može zamisliti. I to ne u prusko i doba žandara sa Pickelhaube (šljem za šiljkom) koji će urlati na prolaznike, nego je čak i ponovno uvođenje vojne obveze maltene nezamislivo. Ne samo zato jer će se tek današnjim mladićima teško moći objasniti, zašto moraju “spiskati” godinu dana svog života. Nego i medicinski stručnjaci Bundeswehra procjenjuju kako bi jedva trećina današnjih naraštaja uopće bila, ako već i voljna, onda i sposobna za vojnu službu zbog kronične gojaznosti i potpune fizičke nespremnosti.