U četvrtom članku o replikacijskoj krizi Ivan Flis piše o takozvanoj 'tone debate' - raspravi o tonu rasprave - potaknutoj kritikama i izrugivanjima psihologinje Amy Cuddy nakon što njezin ključni rad, na kojem se i obogatila, nije prošao provjeru. Pitanje 'upravljanja neslaganjem', tko u raspravi sudjeluje i u kojem se forumu rasprava vodi, kako se utvrđuju granice između pogrešne interpretacije i neetične prijevare, obnovljeno je prema obrascu čuvene rasprave Roberta Boylea i Thomasa Hobbesa iz sedamnaestog stoljeća, ključne za oblikovanje standarda eksperimentalne znanosti
Destrukto-kritičari ignoriraju etička pravila zaobilazeći konstruktivnu istorazinsku recenziju: Napadaju osobu, ne samo rad; napadaju javno, bez kontrole kvalitete; šalju svoje neželjene i neprovjerene napade odborima za izbor u zvanje i sponzorima javnih predavanja; upliću članove obitelji i mentore svojih meta. Ne ponašaju se svi samoprozvani kritičari neetično, neki se tako ponašaju češće od drugih. Možemo se nadati da ti kritičari pokušavaju poboljšati naše istraživačko polje, a ne nauditi ljudima. Ali činjenica je da te osvetničke kritike nanose štetu ljudima. Daleko su od kritika kroz recenziju, koje služe našoj znanosti bez uništavanja života.
Ovako se Susan Fiske, tadašnja predsjednica APS-a (American Association for Psychological Science) obratila kolegama u predsjedničkoj kolumni u rujnu 2016. Ta, prvotna, verzija kolumne iscurila je na društvene mreže prije objave i izazvala lavinu kritika i ogromnu raspravu o tome kako bi znanstvenici trebali raspravljati. Znanstvenici uključeni u nastajući pokret za reformu znanosti potaknut replikacijskom krizom ovu epizodu najčešće sami nazivaju raspravom o tonu rasprave (eng. the tone debate). Neka je fina ironija to što su mnoge teme koje su otvorili reformatori i metaznanstvenici rekurzivne; replikacija u eksperimentalni regres, rasprava o znanstvenom statusu psiholoških nalaza u individualnu psihologiju znanstvenika, a pristojnost tona rasprave u raspravu o tonu rasprave. U ovom tekstu o replikacijskoj krizi govorit ćemo o tome što je prihvatljivi ton kritike unutar uzusa znanstvenih zajednica. Ispod razgovora o tonu skriva se pitanje društvenog poretka unutar znanstvenih disciplina te kako naizgled efemerna rasprava o prihvatljivom tonu označava duboku destabilizaciju centralnih znanstvenih institucija koje su inače jedan od izvora legitimiteta znanstvenih tvrdnji.
Susan Fiske jedno je od velikih imena današnje američke znanstvene psihologije. Fiske je socijalna psihologinja te Eugene Higgins Professor of Psychology and Public Affairs na odjelu psihologije Sveučilišta Princeton. Sredinom 2010-ih, kada su rasprave o replikaciji eksplodirale u psihologiji i drugim disciplinama, bila je predsjednica APS-a. APS je američka udruga koja danas predstavlja znanstvenu kremu psihologije u SAD-u i šire, jer je, bar što se tiče znanstvenih standarda, prevladala historijski bitnu APA-u (American Psychological Association) koja se tijekom desetljeća pretvorila u organizaciju profesionalaca. Uz to, Fiske je mentorica i suradnica Amy Cuddy a to je mentorstvo, kao što ćemo vidjeti, vjerojatno bilo glavni motiv za njezinu gnjevnu kolumnu.
Amy Cuddy, osim što je bila doktorandica Susan Fiske, mlada je nada američke socijalne psihologije. Nakon doktorata na Princetonu, nastavila je predavati i istraživati na tri prestižne institucije – Sveučilištu Rutgers, Kellogg School of Management na Sveučilištu Northwestern te na Harvard Business School. Znanstveno i poslovno izrazito uspješna i proslavljena psihologinja (u trenutku pisanja ovog teksta, Google Znalac registrirao je 30417 citata njenih mnogobrojnih znanstvenih radova), Cuddy je veliki dio svoje karijere izgradila na uspjehu jednog psihologijskog konstrukta koji je dokazala i opisala u svojim istraživanjima: tzv. poza moći (power-posing).
Što su poze moći? Kako to sama Amy Cuddy kaže u naslovu svog TED predavanja (koje je u trenutku pisanja ovog teksta pogledano preko 66 milijuna puta): „Your body language may shape who you are.“ Najjednostavnije rečeno, ideja poza moći kaže nam da samo zauzimanje onog što je percipirano kao samopouzdano držanje (npr. široko postavljena stopala, brada i ramena visoko, ruke na bokovima s laktovima široko) može povećati naše samopouzdanje. Kao što sam prije pisao za Zagrebačko psihološko društvo:
Cuddyina ideja zaista dobro okuplja par elemenata uspješne popularne psihologije. Prvo, temelji se na nečem zdravorazumski prihvatljivom većini ljudi („tjelesne poze su jedan način za izražavanje emocija i unutarnjih stanja“). Zatim nudi pomalo neočekivanu doradu te zdravorazumske ideje („zauzimanjem određene poze možemo utjecati na svoj unutarnji psihološki svijet“). I kao krunu svog psihološkog uvida, daje jednu izrazito praktičnu primjenu te ideje („kad sam u situaciji u kojoj bi trebao biti samopouzdan, a nisam, mogu tome doskočiti jednom brzom i jednostavnom intervencijom na koju ću potrošiti samo par minuta“). Uz to, Cuddy je tvrdila kako se efekt zauzimanja poza može čak mjeriti na razini hormona u krvi. Cuddy je ideje o power-posingu temeljila na svom istraživačkom radu na sveučilištima Northwestern i Harvard u SAD-u (Carney, Cuddy i Yap, 2010).
Osim što je istražujući ovaj fenomen ostvarila zavidnu znanstvenu karijeru, Cuddy je zaradila i mnogo novca. Kao i mnogi predavači na renomiranim business fakultetima diljem svijeta, Cuddy je svoj znanstveno utemeljeni trik za podizanje samopouzdanja konzultantski i predavački prodavala diljem svijeta. Jedan od smiješnijih momenata uspjeha njene tehnike je, kako to kaže BBC, „mini-epidemija poza moći na samom vrhu [britanske] Konzervativne stranke prije par godina, koja je prouzročila mnoge podsmjehe u medijima i spekulacije o tome jesu li oni svi [vodeći torijevci] bili poslani na isti menadžerski kurs.“ Koliko god ovakav korporativni self-help percipirali smiješnim ili možda čak nebitnim, moramo imati na umu da je veliki dio njegova uspjeha upravo znanstveni legitimitet koji mu istraživači poput Cuddy daju.
No, postojao je jedan problem s Cuddyjinim pozama moći – ključno istraživanje (Carney, Cuddy i Yap, 2010) koje je empirijski dokazivalo učinke poza moći postalo je predmetom kritike novih reformista i proponenta Otvorene znanosti. Drugi znanstvenici koji su pokušali ponoviti njezine eksperimente nisu dobili slične rezultate te su Cuddyjine poze moći ubrzo postale jedan od primjera nepostojećih konstrukata ‘dokazanih’ manjkavim metodološkim, statističkim i recenzijskim standardima (Ranehill i sur., 2015; Gelman i Fung, 2016). Poze moći, uz to što su bile savršeni primjer za sve ono na što su reformisti upućivali kao nevaljalo sa standardima znanstvenog zaključivanja, nudile su kao žrtvenog jarca i renomiranu harvardsku psihologinju koja se materijalno i reputacijski okoristila takvim suspektnim istraživanjima.
Replikacije Cuddyjinog istraživanja pokrenule su lavinu komentara, kritika i ismijavanja. Novinarka New York Timesa Susan Dominus objavila je u listopadu 2017. iscrpan i potresan prikaz Cuddyjina iskustva, u dugom članku o Cuddy, pozama moći, znanstvenoj kritici i bullyingu na društvenim mrežama pod naslovom When the Revolution Came for Amy Cuddy. Dominusin tekst izrazito je slojevito zahvatio ono što se naziva rasprava o tonu. Cuddy je, u godinama koje su uslijedile nakon prve neuspjele replikacije, postala vjerojatno najpoznatiji primjer nereplikabilnosti istraživanja u socijalnoj psihologiji. Poznati reformisti – poput statističara Andrewa Gelmana i psihologa Josepha Simmonsa – kritizirali su Cuddy na blogovima, društvenim mrežama, konferencijama i znanstvenim časopisima. Anonimni komentatori na mnogobrojnim blogovima koji su pisali o Cuddy i pozama moći, u reformskim Facebook grupama i Twitter raspravama često su ju nazivali pogrdnim imenima, rugali joj se ili je čak nazivali glupom.
Ovdje treba naglasiti da Cuddy nije bila optužena za prevaru ili fabriciranje podataka. Danas je više-manje uvriježeno mišljenje kako njezin eksperiment s pozama moći predstavlja primjer „metodološke aljkavosti (engl. questionable research practice) dovedene do razine disciplinarno institucionalizirane prakse.“ Cuddy je jednostavno radila ono što su je naučili. Baš ono što su stariji članovi njene discipline, poput njene mentorice Susan Fiske, uzimali zdravo za gotovo kao najbolje metodološke prakse. Ne samo da su to bile najbolje metodološke prakse, nego predstavljaju intelektualnu okosnicu na kojoj su svi uspješni znanstvenici iz njezina kruga izgradili svoje karijere.
Na kraju dana, sve se svodi na to da su uzorci Cuddyjinih istraživanja bili premaleni te su ona i njeni suradnici zaista bili motivirani da pronađu dokaze za svoje hipoteze. U replikaciji Ranehill i sur., replikatori su jednostavno napravili analizu statističke snage s obzirom na veličinu efekta koju su Cuddy i njeni suradnici izmjerili u originalnoj studiji, te povećali uzorak s četrdesetak sudionika na njih 200 kako bi bili sigurni da će moći detektirati efekt poza moći ako on postoji. Ono što je Cuddy učinilo metom nije bio posebice kardinalan grijeh protiv novih metodoloških standarda, jer takva aljkavost je 2010. još uvijek bila nekritički institucionalizirana u socijalnoj psihologiji, već status koji je ostvarila zbog svojih znanstvenih radova te toga što je stala u obranu rezultata koje su mnogi percipirali kao klasičan primjer svega što ne valja sa znanstvenom psihologijom zahvaćenom replikacijskom krizom. Drugim riječima, Cuddy nije zauzela dovoljno pokoran stav uslijed kritike te ju je taj manjak skromnosti pretvorio u pariju kojoj se bilo dozvoljeno izrugivati, vrijeđati je i ponižavati. Cuddy, mlada žena koja je gradila karijeru na nekim od elitnih američkih sveučilišta, postala je lice nazadne „stare garde“ psihologijske znanosti koja se opirala reformi.
Tretman Cuddy i raskol koji je signalizirao u američkoj socijalnoj psihologiji ima sve prave elemente da bude nejasan. Cuddy se jest materijalno i karijerno okoristila od rada koji je snažno kritiziran i odbačen. Pri tome je tijekom rasprava o rezultatima svojih istraživanja često stajala u njihovu obranu unatoč suprotnim dokazima, za razliku od njene suradnice na originalnom radu Dane Carney koja se pismeno ogradila od poza moći: „S obzirom na to da su se pojavili novi dokazi unazad dvije i više godina, moj stav se promijenio kako bi reflektirao te dokaze. Zbog toga, ne vjerujem da su efekti poza moći stvarni“ (tekst istaknut u originalu). Osim ograđivanja od istraživanja koje je bilo kritizirano, Carney je svakako bila u boljoj poziciji jer nije izgradila konzultantsku karijeru koja je uključivala poze moći kao korporativnu self-help intervenciju.
Pogreška koju su napravile Cuddy i Carney vjerojatno su počinili svi socijalni psiholozi koji su objavljivali kvantitativne studije prije 2010-ih, a mnogi ih nekritički čine i danas. Objavile su rad koji nije imao primjerenu statističku snagu. Isto tako, Cuddy je učinila nešto što bi napravila većina znanstvenika, unatoč popperijanskim idealima: stala je u obranu svojih radova. Tijekom te cjelokupne rasprave, bila je izvrgnuta ruganju i ponižavanju anonimnih ljudi na Internetu. Mnogobrojni statističari i metodolozi izložili su njene objavljene radove detaljnom pregledavanju, repliciranju, kritiziranju i iščitavanju na način koji do tada nije bio uvriježen u njenoj znanstvenoj zajednici. Iako je ta pažnja uglavnom bila usmjerena na znanstvenu kritiku, s obzirom na raskol unutar socijalne psihologije i Cuddyjinu zavidnu poziciju u američkoj znanstvenoj hijerarhiji, ad hominem napadi su se uvijek mogli pročitati između redova, a ponekad i eksplicite.
Cuddy nije na kritiku odgovorila dovoljno pokornim stavom te ju je taj manjak skromnosti pretvorio u nekoga kome se bilo dozvoljeno izrugivati, vrijeđati je i ponižavati
Tako je Amy Cuddy postala za mnoge reformiste glavno lice privilegiranih znanstvenika koji žele sačuvati svoje sinekure i status a istovremeno nastaviti objavljivati aljkavu i lošu znanost. Za socijalne psihologe ‘stare garde’, Cuddy je postala primjer toga što ti se može dogoditi ako si uspješan. Mase neugodnih, nepristojnih, agresivnih mladih znanstvenika raščetvorit će te na Internetu te dovesti pred zid. Pred tim zidom, s obzirom na novonastale metodološke i etičke standarde, jedino je prihvatljivo biti ponizan, neovisno o tome mislite li da su oni ili vi u pravu. Ista je osoba za jedne razmaženi i privilegirani diletant, a za druge nedužna žrtva internetskog zlostavljanja. Ne samo žrtva, nego i primjer ostalima u slučaju da se reformistički žar dohvati njihovih radova.
Povjesničar psihologije Maarten Derksen i metaznanstvenica Sarahanne Field ovaj su raskol o tome što je primjeren način kritike i rasprave u socijalnoj psihologiji opisali u svom radu The Tone Debate: Knowledge, Self, and Social Order (2022). Derksen i Field analiziraju raspravu o tonu na temelju klasične studije iz povijesti znanosti, one Stevena Shapina i Simona Schaffera, koja je opisala kako je Robert Boyle, kroz intelektualnu razmiricu o zračnoj pumpi s Thomasom Hobbesom, u 1660-ima uspostavio „društvenu tehnologiju koja je inkorporirala konvencije eksperimentalnih filozofa za međusobno ophođenje i utvrđivanje znanja“ (Shapin & Schaffer, 1985, str. 25). Manje tehničkim rječnikom, Shapin i Schaffer su opisali kako su nastale neke od najranijih normi za razgovor o točnosti rezultata eksperimenata.
Glavna paralela koju Dersken i Field povlače između te, za nastanak eksperimentalne znanosti ključne, epizode iz sedamnaestog stoljeća i današnje replikacijske krize u takozvanom je „upravljanju neslaganjem“. U slučaju eksperimentalista iz sedamnaestog stoljeća, Boyle i članovi Royal Societya morali su uspostaviti i održavati novi društveni poredak koji je nalagao pravila razgovora o eksperimentima i kontrolirao raspravu kada se doticala samih osoba koje su iznosile tvrdnje. U današnjim replikacijskim raspravama takva društvena norma uzdrmana je kroz mnogobrojna pitanja o tonu rasprave: Tko je pozvan da kritizira rezultate već objavljenih radova? Koji su forumi u kojima se takva kritika može objaviti? Koji je primjereni način za ophođenje kritizirane strane, kako bi stala u svoju obranu? Koja je granica između pogrešne znanstvene interpretacije nasuprot nekompetentnosti, ili još ekstremnije, neetične prevare? Koja je granica između ad hominem napada na znanstvenika nasuprot kritiziranja metoda i rezultata njihovih istraživanja? Dersken i Field to izvrsno primjećuju:
Na razne načine neuspješne replikacije prisiljavaju psihologe na raspravu o pitanjima koja ne podrazumijevaju da su istraživači racionalni i objektivni, već nesavršeni ljudi skloni greškama: samo nekompetentni i nepažljivi, možda traljavi ili čak namjerni prevaranti. Takve rasprave gotovo neizbježno imaju ad hominem karakter. Jednom kada eksperimentalni rezultati u literaturi izgube svoj status činjenica, cijela rasprava gubi tlo pod nogama te moralnost i osobna psihologija ljudi koji tvrde da su „svjedočili“ činjenicu postaje prihvatljiva tema. Tada upravljanje neslaganjem postaje ključno kako bi se osiguralo da kritika ne naudi odnosima, te da odnosi ne guše kritiku. U području u kojem je činjenični status eksperimentalnih rezultata često dovođen u pitanje nastaje potreba da se eksplicitno raspravlja o načinima na koje se daje i prima kritika bez ugrožavanja međuljudskih odnosa. Kao u Boyelovoj eksperimentalnoj filozofiji, znanje u psihologiji je usmjereno na činjenice, na fenomene i rezultate, a s obzirom na to da je te rezultate često teško reproducirati, znanstveni-ja [scientific self] postaje sporan. Tada problematičan odnos između znanja i znanstvenog-ja dovodi do rasprave o tonu u kojoj je predmet ja u odnosu s drugima i ja u odnosu sa samim sobom: kako kritizirati na pristojan način, ali isto tako kako biti pristojan ili skroman ili na neki drugi način čestit znanstvenik.
Potka ovih rasprava disciplinarna je demokratizacija kritike. Reformski pokret uslijed replikacijske krize predvode uglavnom mlađi znanstvenici te su forumi u kojima je pokret nastao na društvenim mrežama i blogovima, a tek onda na stranicama znanstvenih časopisa i konferencijama. Čest komentar mlađih znanstvenika koji su internalizirali kritike reformista kao istinite je da se osjećaju izolirano i neshvaćeno na fakultetskim odsjecima i konferencijama koje predstavljaju žarišta njihovih disciplina; kao da su svi znanstvenici koji predstavljaju svoje radove bez ograda samosvjesne metodološke kritike reformskog pokreta pripadnici neke druge, zastarjele akademske zajednice. S druge strane, Fiske i njezini kolege artikuliraju iznenađenost i začuđujuću ustrašenost „stare garde“ – odjednom je svijet koji su oni dobro poznavali, u koji su socijalizirani i kojim dominiraju s obzirom na zrelost svojih karijera, napuknut žestokim intelektualnim kritikama koje dolaze iz nekontroliranih kanala, od znanstvenika koji često nemaju pedigre koji bi ih inače uopće pripustio u raspravu te izlažu njihov ugled trolanju i ismijavanju anonimnih masa na društvenim mrežama. Što je za jedne borba za znanstvenu budućnost njihovih disciplina, za druge je raspad svih uzusa koji su u samoj osnovi njihovih institucija.
Ovdje se nazire još jedna paralela: Boyle je kroz raspravu s Hobbesom postavio temelje novog društvenog poretka za proizvodnju znanstvenih činjenica. Replikacijsku krizu, donekle, možemo čitati kao sličan pokušaj, samo su oruđa za stvaranje drugačijeg društvenog poretka Internet, društvene mreže i norme Otvorene znanosti o dijeljenju podataka, reanalizi i replikaciji. Tako gledano, pravila ponašanja i istraživanja Otvorene znanosti imaju karakteristike novog društvenog poretka za proizvodnju znanja. Jedino za razliku od epizoda zračne pumpe iz 17. stoljeća, ishod današnjih rasprava nije izvjestan, nije nam jasno tko će biti ‘gubitnik’ Hobbes a tko ‘dobitnik’ Boyle.
Dvije glavne vrline znanstvenika koje Derksen i Field identificiraju kao okosnice za rješenje rasprave o tonu, kako ih samo akteri tih rasprava prepoznaju, su pristojnost [civility] i intelektualna skromnost [humility]: “Važno je spomenuti da su pristojnost i skromnost, na neki način, komplementarne vrline: Pristojnost podrazumijeva da smo obazrivi prema drugima (nemojmo biti nepotrebno prisni, nemojmo povrijediti tuđe osjećaje) dok je skromnost vrst obazrivosti prema samom sebi (mogao bih biti u krivu ili pristran, nemoj se osjećati superiorno). Obje su vrline koje reguliraju odnos između subjektivnosti i istine tako da je pristojnost orijentirana prema drugima, a skromnost prema sebi.”
Ponašanje u skladu s tim vrlinama kompliciraju društvene mreže. Koje je zaista mjesto društvenih mreža u ovakvim znanstvenim raspravama? Svi općedruštveni moralizatorski argumenti popularni u današnjoj kulturi o opasnosti društvenih mreža vrijede i za znanstvene rasprave, ali i oni tehnooptimistični o društvenim mrežama kao sredstvu demokratizacije. Cuddy je proživjela jednu od težih epizoda u svom životu jer se zbog njene znanosti na nju obrušilo neodobravanje i ismijavanje stotina ili čak tisuća ljudi na društvenim mrežama. S druge strane, Susan Fiske vjerojatno se osjećala prisiljeno koristiti privilegiju svoje predsjedničke kolumne kako bi ušla u raspravu sa znanstvenicima s kojima vjerojatno nikada inače ne bi sukobljavala mišljenja da nema društvenih mreža. Odgovor na ovu složenu dilemu vjerojatno je zaista u uspostavi nekog novog društvenog ugovora koji će definirati norme prihvatljivog ponašanja za sve aktere; neka nova Boyelovska formula koja će normirati što je ad hominem, što je rasprava o činjenicama, kako da zaštitimo kritizirane od internetskog ponižavanja te koji su to novi okviri demokratizirane discipline puno otvorenije za kritiku neovisno o disciplinarno-hijerarhijskom statusu kritičara. Možda, zaista, takav novi aranžman nastaje kroz eksplicitne rasprave o raspravama o tonu, željenim vrlinama dobrih znanstvenika i uspostavi novih foruma za znanstvene rasprave. Ipak su paralele između 17. stoljeća i 21., koje su tako vješto identificirali Dekrsen i Field, strukturalne.
Kao člana akademske zajednice koji istraživački prati razvoj internacionalne replikacijske krize, jedna paralela sa stanjem hrvatske znanosti zapela mi je za oko. Niti godinu dana nakon Fiskeine predsjedničke kolumne putem koje se obračunavala s nepristojnim bullyjima s društvenih mreža, jedan se drugi akademski moćnik tekstom u njemu dostupnom glasilu obračunavao sa svojim, često hijerarhijski podređenim, oponentima. Moćni zagrebački prorektor Ante Čović, iz Borasova rektorskog mandata, objavio je 2017. mišljenje pod naslovom Destrolucija u travanjskom izdanju podlistka Universitas. Čović se tada obrušio na hrvatske organizatore Marša za znanost u kojima je prepoznao pipke široke mreže aktera koja, prema Čovićevu viđenju, institucionalno uništava hrvatsku znanost: “Važno je poznavati povijest destrolucije, jer je samo tako moguće otkriti tajnu njenih prikrivenih ciljeva i zaobići ponuđene floskule o izvrsnosti, kvaliteti, etičnosti, itd. […] prikriveni se ciljevi počinju jasno ocrtavati: destrukcija institucionalnog, pravnog i činjeničnog reda, te posebno destrukcija onih institucija, autoriteta i vrijednosti koji su od važnosti za nacionalni i kulturalni identitet.”
Sama budućnost činjenica i ovdje je predmet, kao i kod Cuddy, Fiske, Boylea i Hobbesa! Ne treba znati puno o Otvorenoj znanosti da u Čovićevim „ponuđenim floskulama“ prepoznamo intervencije u sustav znanosti koje su mnogobrojni aktivisti i znanstvenici kanalizirali u pokret za Otvorenu znanost. Izvrsnost, kvaliteta, etičnost; sve su to destabilizirane kategorije oko kojih se dandanas skladaju kompleksne rasprave tisuća znanstvenika, političara i aktivista te se njihove definicije žestoko redefiniraju. Višedesetljetna duboka kriza Sveučilišta u Zagrebu koja je svoj zenit doživjela u dva mandata rektora Borasa može se čitati kao otpor prema jednom zastarjelom, netransparentnom, autokratskom modelu upravljanja znanošću. Najzanimljiviji akteri tog otpora nisu, kao što Čović gotovo paranoično zaziva, neki pomoćnici ministra ili njegovi kolege filozofi s kojima je u cjeloživotnim sukobima; već mladi koje taj sustav možda jest formalno obrazovao, ali koji su svoje perspektive i ideale izgradili na radikalnim pozicijama s kojima su se susreli putem Interneta ili na stranim sveučilištima.
Na Fiskeinu kolumnu odgovorio je veliki broj znanstvenika te je pokrenuta javna i široka rasprava o tome kako se kritizira nereplicirane rezultate. Čovićeva i Borasova mnogobrojna kršenja uzusa prihvatljivog ponašanja hrvatska akademska zajednica još nije unisono i javno osudila. Iako je sama Fiske stala u zaštitu sustava koji mnogi reformisti percipiraju kao degenerativan, ona se nije predstavila kao spasiteljica cijele jedne kulture i načina života. Fiske je istaknula stvarni problematični fenomen bullyinga na društvenim mrežama, a Čović je ‘pravicu’ za navodni mobbing kojem ga je izložila dekanica koja mu je u tom trenutku bila hijerarhijski podređena pokušao izboriti na sudu. Fiske se izložila sudu akademske zajednice, Čović i Boras su (često) tražili pravicu u pravosudnom sustavu. Tome je rektor Sveučilišta u Zagrebu jednom čak pribjegao u progonu studenta sveučilišta. Rasprava između stare garde i reformista u replikacijskoj se krizi bar u svojim terminalnim fazama vrati na pitanja činjenica, istine, skladnih odnosa u akademskoj zajednici, pristojnosti i intelektualne skromnosti. One završavaju i svojim završetkom ponekad signaliziraju promjene. Promjene koje su često institucionalne, društvene, normativne a ponekad i tehnološke inovacije. U Hrvatskoj, nažalost, rasprava o upravljanju znanstvenim institucijama ne doživi takvu putanju već se jednostavno ispuše točno onda kada jedini pravi mogući nosioci radikalne kritike – studenti – diplomiraju a profesionalni članovi akademske zajednice nastave šutjeti.
Funkcionalne akademske zajednice njeguju mnogo normi i modela ponašanja za upravljanje neslaganjem. Povijesno, između Boylea i replikacijske krize postoje stotine primjera raznih znanstvenih zajednica koje u kriznim trenucima uspostavljaju režime relativno otvorenog upravljanja neslaganjem. Za kraj ću spekulirati i reći da hrvatska akademska zajednica uglavnom ne uspijeva u upravljanju neslaganjem te je sama sebe intelektualno, institucionalno, ali i ljudski nesposobna regulirati. Kako protumačiti činjenicu da rektor najvećeg sveučilišta pokušava sudski progoniti vlastitog studenta zbog izrečene riječi, nego kao kapitulaciju svakog upravljanja neslaganjem?
Reference
Carney, D. R., Cuddy, A. J. C., & Yap, A. J. (2010). Power posing:Brief nonverbal displays affect neuroendocrine levels and risktolerance. Psychological Science, 21(10), 1363–1368.https://doi.org/10.1177/0956797610383437
Carney, D. R. (2016). My position on “power poses.”[PDF file].https://faculty.haas.berkeley.edu/dana_carney/pdf_my%20position%20on%20power%20poses.pdf
Čović, A. (2017, travanj). Destrolucija. Universitas, 90, str. 11. http://www.unizg.hr/fileadmin/universitas/90/universitas.html#page/10
Derksen, M., & Field, S. (2022). The tone debate: knowledge, self, and social order. Review of general psychology, 26(2), 172-183.
Dominus, S. (2017, listopad 18). When the Revolution Came for Amy Cuddy. The New York Times. https://www.nytimes.com/2017/10/18/magazine/when-the-revolution-came-for-amy-cuddy.html
Fiske, S. T. (2016, rujan). Mob rule or wisdom of crowds? [PDF file]. http://datacolada.org/wp-content/uploads/2016/09/Fiske-presidential-guest-column_APS-Observer_copy-edited.pdf
Flis, I. (2019, rujan). Kako kritično čitati popularnu psihologiju? Primjer power-posinga. Zagrebačko psihološko društvo, https://zgpd.hr/2019/09/08/kako-kriticno-citati-popularnu-psihologiju-primjer-power-posinga/
Gelman, A., & Fung, K. (2016, siječanj 19). Amy Cuddy’s “powerpose” research is the latest example of scientific overreach.Slate Magazine. https://slate.com/technology/2016/01/amycuddys-power-pose-research-is-the-latest-example-of-scientific-overreach.html
Ranehill, E., Dreber, A., Johannesson, M., Leiberg, S., Sul, S.,& Weber, R. A. (2015). Assessing therobustness of powerposing: No effect on hormones and risk tolerance in a largesample of men and women. Psychological Science, 26(5),653–656. https://doi.org/10.1177/0956797614553946
Shapin, S., & Schaffer, S. (1985). Leviathan and the air-pump.Hobbes, Boyle, and the experimental life. Princeton UniversityPress.
5,00
(1)
Loading...
8. prosinca 2024. / Iz medija
25. listopada 2024. / Aktualno
16. rujna 2024. / Aktualno
23. prosinca 2024. / Članci Publikacije
23. prosinca 2024. / Članci Publikacije
20. prosinca 2024. / Članci
19. prosinca 2024. / Klub Batina Rasprave
Ivan Flis
