Kako pobijediti Ruse u ratu? Razlika između otečestvenaje i zagraničnaje vojne

Ako Rus neku borbu shvaća kao suštinsku, odsudnu i životno važnu, sposobnost tog naroda za samožrtvovanje nadmašuje svaki drugi narod na Zemlji, piše Oleg Maštruko u svojem pregledu bitaka koje su dovele do Tilsitskog mira. S druge strane, kada su Rusi ratove gubili, uglavnom bi ih gubili bez posljedica, a cijenu poraza plaćali bi njihovi saveznici.

• Naslovna fotografija: Susret Napoleona I i cara Aleksandra I kod Tilzita, ulje na platnu (Adolphe Roehn, 1808. / CC0)

• Autor je hrvatski influenser, novinar i putopisac, glavni urednik časopisa Mreža i entuzijast vojne povijesti

Kako pobijediti Amerikance? To smo detaljno analizirali u jednom od prethodnih nastavaka serijala Epizode iz povijesti ratovanja – ako ste propustili, potražite Chosin. A kako pobijediti Ruse? – pitanje je koje se logično nameće kao sljedeće, a jamačno muči i mnoge baš ovih dana.

Rusi su kroz svoju povijest gubili cijelu hrpu ratova, iako su cijelu hrpu i pobjeđivali. One koje su gubili – nekako se brzo zaboravljalo. Prosječan čitatelj ili običan građanin možda bi se sjetio jednog ili dva rata koje su Rusi izgubili, no bilo ih je mnogo više.

Postoji, po meni, vrlo jednostavna formula po kojoj možete zaključiti isplati li vam se uopće rat s Rusima, i kakve su vam šanse za pobjedu. Da je na svijetu pravde i pameti prodao bi je Pentagonu za najmanje 200 milijuna dolara, no zahvaljujući mom prijatelju Željku, uredniku Ideja, ovaj monumentalni trik, rješenje stoljetnog rebusa za desetke stratega i generalštabova dobit ćete besplatno.

Ta magična formula je sljedeća. Jeste li spremni?

Dakle, ako su ciljevi rata neshvatljivi i daleki prosječnom ruskom građaninu ili seljaku, ali i pripadniku aristokracije (ili partijske vrhuške, u sovjetska vremena) – imate dobre šanse. Solidna je vjerojatnost da će Rusi taj rat izgubiti. Ako su ciljevi rata vrlo bliski srcu prosječnog ruskog građanina i seljaka, te pripadnika aristokracije – šanse za pobjedu su vam gotovo nepostojeće. Ako Rus neku borbu shvaća kao suštinsku, odsudnu i životno važnu, sposobnost tog naroda za samožrtvovanje nadmašuje svaki drugi narod na Zemlji, vjerojatno i za red veličine. Rusi će žrtvovati deset milijuna ljudi, ali će pobijediti, jer zasad još nije izmišljen narod koji bi bio spreman i imao matematičku i demografsku mogućnost žrtvovati više. Jedini velik narod toliko sklon samo-žrtvovanju su Japanci, ali kod njih to funkcionira drugačije, a čak nisam siguran da vrijedi i danas.

Ili – postavite ovakvo, pomalo morbidno pitanje. Bi li prosječna ruska obitelj bila spremna poslati, pa i izgubiti sina za pobjedu u nekom ratu? Ako je odgovor da – šanse da pobijedite Ruse su vrlo male. Taj rat mogu dobiti samo – drugi Rusi. Mislim na Ruski građanski rat. Ako je odgovor – ne, možete probati. Korolar svega ovog je da se Rusiju može strateški „grickati“ u manjim ratovima, ali ako mislite udariti u srce onoga što Rusi smatraju svojim – razmislite još jednom.

Ratovi koji su se vodili za ciljeve iznimno bliske ruskom narodu i vrhuški Rusi su dobivali makar i nakon ogromnih žrtava. Drugi svjetski rat, Rat protiv Napoleona 1812 – izvorni, originalni „Domovinski“ rat, otečestvenaja vojna. Na ruskom, termin отечественная война se odnosi na rat na svom teritoriju, za razliku od заграничная война – rat na tuđem.

Japanski juriš na ruske položaje 1904. Ratovi koje su Rusi gubili uglavnom su bili заграничная война. (CC0)

Ratovi koje su gubili su uglavnom bili заграничная война. Rusko-Japanski rat, Krimski rat, intervencija u Afganistanu, čak možda i Veliki tj. Prvi svjetski rat. Zatim, barem nekoliko ratova u Napoleonsko vrijeme, te ratovi protiv Pruskog kralja Fridriha Velikog sredinom 18. stoljeća.

Ukrajina? Koliko im je stalo? Neću se očitovati. Zaključite sami.

Što je zajedničko ratovima koje su Rusi gubili? Prosječni ruski seljak, kao ni aristokrat, uopće nije shvaćao za što se rat vodi, bilo je to nešto mentalno i zemljopisno daleko i nezanimljivo, i definitivno nije za to bio spreman izgubiti člana obitelji. Rus tu brzo gubi strateški moral i osobni interes. Bitka za Moskvu? Tu će se boriti i bez jedne ruke, i dok cijela jedinica ne izgine do zadnjeg, ako treba. Razlika u motivaciji je ogromna.

Ratove koje su Rusi gubili karakterizira još nekoliko stvari, osim duhovne i fizičke udaljenosti od srca ruskog čovjeka. Ratove su uglavnom gubili bez posljedica. Ako je netko stradao – to su bili ruski saveznici, na koje je palo plaćanje kompletne cijene poraza. Rusi su izgubili uglavnom samo prestiž, pa je često baš zbog toga sve i brzo zaboravljeno.

Rusko-Japanski rat? Vođen zbog nekakvih koncesija u Mandžuriji – nešto za što ruski seljak ne zna ni gdje se nalazi, a bogme ni aristokrat iz Petrograda ne mari previše. Motivacija – slaba, osim, donekle, za mornaricu, koja je rat doživljavala više „svojim“. Rat je izgubljen, ali gotovo bez posljedica za Ruse, osim udarca prestižu, i jednako takvog rasta samopouzdanja na strani Japana.

Francuski juriš na rusku utvrdu Malakov kraj Sevastopolja, 1855.  Englezi i Francuzi su pobjedu izuzetno skupo platili, a osim prestiža, Rusi i opet nisu izgubili ništa bitno. (CC0)

Krimski rat? Nije vođen radi Krima, kako možete pomisliti, već samo fizički na Krimu jer su Englezi i Francuzi tu najlakše mogli doći brodovima. Vodio se i na Baltiku, i na Arktiku, pa čak i na Pacifiku, na Kamčatki, ali najviše na Krimu. Ciljevi? Rusi su htjeli još jednom naučiti pameti Turke, ali su im zapadne sile priskočile u pomoć, jer su u datom momentu smatrale da je bolje zaustaviti Ruse prije nego postanu prejaki i, nedajbože, osvoje recimo Carigrad. Iz perspektive balkanskih naroda – zapad je djelovao negativno. Uglavnom, Rusima nije dovoljno stalo, Englezi i Francuzi su pobjedu izuzetno skupo platili, a osim prestiža, Rusi i opet nisu izgubili ništa bitno. Ostao im je čak i Krim, na kojem su se vodile najteže borbe, jer rat nije bio za (ruski) teritorij.

Ima onaj citat, kojeg pripisuju Kissingeru – biti neprijatelj Amerike je opasno, ali biti joj saveznik je fatalno. S Rusima nije ništa bolje. Kako su obje zemlje kroz povijest bile simboli veličine i moći, mnoge manje države ili njihovi lideri su se gurale u savezništvo s Amerima i Rusima, misleći kako je super uza sebe imati takvog snagatora, samo da bi kasnije bili brutalno žrtvovani kod prvog strateškog uzmaka. Primjera je bezbroj. U slučaju pobjede – Rusi će si uzeti plijen, njihov saveznik će popušiti. U slučaju poraza – Rusi će proći bez posljedica, a saveznik će platiti cijenu.

Za detaljnu analizu smatram da su najzanimljiviji primjeri iz Napoleonskih ratova. Najpoznatije ruske bitke iz tog perioda su Austerlitz, iz tzv. Rata Treće koalicije, gdje je Napoleon porazio rusko-austrijsku vojsku 1805. – cijenu poraza platili su gotovo isključivo Austrijanci; te Borodino, izravan sukob Francuza i Rusa 1812. uz ogromne gubitke – jer se odvijao za ciljeve do kojih je Rusima stalo, na ruskoj zemlji. Taj su rat, dakako, Rusi kasnije dobili, na spektakularan način, iako su privremeno izgubili čak i Moskvu. Bio je to krunski primjer rata za nešto do čega je Rusima jako, jako stalo.

Bitke kojima ćemo se u tekstu dalje baviti kronološki su između Austerlitza i Borodina, pripadaju tzv. Ratu Četvrte koalicije. Da, europske sile bi svako malo dobile po nosu, primirile se, pa slagale neku novu koaliciju protiv Napoleona. Sastav koalicija bio je različit, zajedničko im je da bi ih Naps isprašio, i da su najmanju cijenu poraza plaćali – Rusi. Najveću – Prusi (Nijemci), Austrijanci, Španjolci, Danci (ni krivi ni dužni) pa donekle i Talijani. Englezi su imali sreću da ih od kaosa na kontinentu dijeli – more.

Pruski časnici provokativno oštre sablje na stepenicama Francuske ambasade u Berlinu – trolanje koje nije dobro završilo (Felician Myrbach / CC0)

Rat Četvrte koalicije pokrenuli su Prusi. Kako nisu sudjelovali u prethodnom ratu protiv Napoleona, i nisu u njemu dobili po nosu, osjećali su se dovoljno drčnima da, na primjer, njihovi časnici u jesen 1806. oštre sablje na stubama Francuske ambasade u Berlinu. Vrlo gruba provokacija, ili današnjim rječnikom – trolanje. Pa dobro, junačine, ako ste toliko jaki, svega godinu dana ranije mogli ste uskočiti u Treću koaliciju, s Rusima i Austrijancima, pa bi možda i bitka kod Austerlitza završila drugačije?

Te 1806., predah je trebao Austriji, za koju je poraz kod Austerlitza bio katastrofalan. Kako rekoh – u savezništvu s Rusima, cijenu plaćaju uvijek oni drugi. Rusi su iz Austerlitza izašli s nagrizenom reputacijom, ali bez dugoročnih posljedica. Već u jesen 1806 bili su spremni za novu koaliciju protiv Napoleona, ovaj put s drčnom braćom Prusima! Izravna provokacija za Pruse, koji su se uvijek smatrali „najboljim među Nijemcima“, bila je formiranje tzv. Rajnske konfederacije, skupine njemačkih državica pod Napoleonovom zaštitom, i u savezništvu s Francuskom.

­­

Davoutova pobjeda u bitci kod Auerstedta posebno je slavna, jer su Prusi tamo bili dvostruko brojniji od Francuza. (Dick de Lonlay / CC0)

Prva velika bitka rata bila je Jena – Auerstedt 14. listopada 1806. Riječ je zapravo o dvije odvojene bitke (kod Jene tj. Auerstedta), bez ruskog sudjelovanja, dakle „čisto“ Francuzi protiv Prusa. Francuze je kod Jene vodio sam Napoleon, a kod Auerstedta legendarni maršal Davout. Davoutova pobjeda u toj dvojnoj bici posebno je slavna, kod Auerstedta Prusi su bili dvostruko brojniji od Francuza.

Već 27. listopada Francuzi umarširavaju u Berlin – vrhunsko poniženje, kakvo nije pošlo za rukom niti Rusima protiv Fridriha Velikog, par desetljeća ranije. Prusima je dio vojske ostao operativan, sjeveroistočno od Berlina, i nisu se odmah predali. Spojili su se sa saveznicima Rusima i pokušavali okrenuti tijek rata. Slijedeći važan čin bitka je kod Deutsch Eylaua, jedna od najkrvavijih bitaka Napoleonskih ratova, po snijegu i hladnoći 7-8. veljače 1807. Danas se to mjesto zove Bagratianovsk (za Poljake Ilawa) i nalazi u ruskoj enklavi oko Kalinjingrada. Ne zove se slučajno tako – Bagration je bio jedan od ruskih generala upravo u toj bici.

Ruski (lijevo) i francuski (desno) zapovjednici – imena su bila internacionalna. (CC0)

Valja uočiti koliko su zapovjednici tada bili internacionalni. Na ruskoj strani glavni zapovjednik ima njemačko ime – Levin von Bennigsen – a uz njega tu je i Barclay de Tolly, Škot s francuskim prezimenom. Princ Bagration je Gruzijac. Prusko odjeljenje vodi lik francuskog imena L’Estocq, a i na francuskoj strani ima međunarodnih likova – primjerice, maršal Ney je rođen u pokrajini Saar, koja je danas u Njemačkoj. Konačno, pa i sam Buonaparte je bio Korzikanac, što će reći više Talijan nego Francuz, u njegovoj kući se govorilo talijanski, francuski je naučio tek u školi. Hrvata u ovoj bici nije bilo.

Napoleon je imao oko 75.000 vojnika (96 pješačkih bataljuna, 123 konjička eskadrona, 200-300 topova) a druga strana oko 70.000 Rusa i Kozaka pod zapovjedništvom konjičkog generala grofa Levina Augusta von Bennigsena (126 bataljuna, 145 eskadrona, 15 kozačkih sotnija, 336 topova) te oko 7.000 Prusa pod zapovjedništvom general-poručnika Antona Wilhelma von L’Estocqa (12,5 bataljuna, 29 eskadrona, 9 topova).

Bitka je završila krvavim neriješenim ishodom i bila je jedan od najužasnijih i najnasilnijih sukoba cijelih Napoleonovih ratova, ozbiljno potresavši Napoleonovo samopouzdanje nakon niza pobjeda.

Nakon neuspješne ofenzive u Istočnoj Pruskoj, Bennigsen se povukao, a Napoleon ga je slijedio. Zbog lošeg vremena i cesta, marševi su bili spori i razvučeni. Bennigsen je zauzeo položaj na uzvisini kod mjesta Deutsch Eylau.

U 14 sati 7. veljače, IV korpus maršala Jeana-de-Dieua Soulta (16.750 ljudi: 26 bataljuna, 36-48 topova) i pričuvni konjički korpus maršala Joachima Murata (15.200 ljudi: 98 eskadrona, 26 topova) stigli su do Eylaua. Predstraža general-poručnika Pjotra Bagrationa (15.000 ljudi) stajala je ispred sela, dok se glavnina ruske vojske još uvijek razmještala. Francuzi su napali, ali su odbijeni. Pristigli su VII korpus maršala Pierrea Augereaua (14.500 ljudi: 19 bataljuna, 3 eskadrona, 36 topova) i Napoleonova Imperijalna garda (9.000 ljudi: 4-6 bataljuna, 9-15 eskadrona, 12 topova). Bagration je sada bio brojčano nadjačan u omjeru većem od 3:1 te se povukao prema Bennigsenovim linijama. Brigada general-majora Barclaya de Tollyja (6 bataljuna: 3. Jägeri, Kostromski mušketiri) zauzela je Eylau.

Napoleon objašnjava Augereauu da želi izbjeći noćnu bitku, i sačekati Davouta na desnom, i Neya na lijevom krilu. Kad dođu, sva tri korpusa napast će zajedno, sutradan ujutro. Augerauov korpus utaboren je ispred Eylaua. Noć je brutalno hladna.

U jednom trenutku, ruski konjički napad zamalo je zarobio Augerauov „supply train“, dakle kola s hranom i streljivom. Francuski protunapad zauzeo je Eylau. Nije jasno je li to Augerau naredio protivno Napoleonovom savjetu ili je vojnike jednostavno privukla zaštita od hladnoće koju je obećavalo naselje. Bennigsen je naredio 4. diviziji general-majora Somova (18 bataljuna, 10 ruskih i 10 poljskih eskadrona, 10 kozačkih sotnija, 72 topa) da povrati mjesto. Juriš uspijeva i Eylau je opet u ruskim rukama.

Malo kasnije Napoleon napada Eylau s tri strane. Bennigsen šalje pojačanja. U centru Eylau drže Pskovski i Sofijski mušketiri, Moskovski grenadiri i 24. Jägeri. Na desnoj strani, Napoleonova konjica pokušala je zaobići položaj, ali su je ruski gardijski kirasiri (teška konjica), Ingermanlandski i Kargopolski draguni te Jelisavetgradski husari (laka konjica) razbili. Na lijevoj strani, topništvo 8. divizije general-poručnika Essena (60 topova) odbilo je Francuze, a Izjumski husari raspršili su preživjele. Napoleon je ponovno napao. U 22 sata Rusi su se povukli. Jomini piše: „Barclay de Tolly, uz potporu Golicinove divizije, dva puta je zauzeo Eylau čak i kroz tamu noći. Tek nakon trećeg napada popustili su pred Legrandovom divizijom.“

Stanje na bojištu na dan 8. veljače u 18h, prije dolaska Neya.

Bennigsen je tvrdio da se Tolly dobrovoljno povukao kako bi sljedećeg dana namamio Napoleona naprijed. Te noći povukao je trupe s desne strane, skraćujući je, kako bi ojačao rezervu. Obje strane izgubile su po 4.000 mrtvih i ranjenih i pokušale uloviti par sati sna u snijegu i ledu, znajući da će se bitka nastaviti sutradan.

U 5h 8. veljače Napoleon je obaviješten da je 67.000 Rusa s 450 topova raspoređeno u dvije linije duž fronte od 4,5 km, na udaljenosti jednog topovskog hica iza Eylaua. Napoleon je u tom momentu na raspolaganju imao 49.000 ljudi i 130-230 topova. III. korpus maršala Davouta (15.100 ljudi: 29 bataljuna, 6 eskadrona, 46 topova) još je bio na putu, dok je VI. korpus maršala Michela Neya (14.000 ljudi: 16 bataljuna, 6 eskadrona, 24 topa) progonio Pruse L’Estocqa. L’Estocq se vjerojatno pokušavao približiti Bennigsenu. Počeo je padati gust snijeg koji je trajao cijeli dan, ozbiljno smanjujući vidljivost.

Dan je počeo s Napoleonovim ispitivanjem Bennigsenovih položaja. Kako Napoleon ne bi otkrio njegove pozicije, Bennigsenovi topovi otvorili su vatru u 7 sati. Započeo je topnički dvoboj. Napoleonove baterije bile su raspršenije, pa ih je u snijegu bilo teško locirati. Bennigsen je grupirao svoje topove u velike baterije, čineći ih lakšim metama. Napoleonovi topnici bili su bolji, brže su punili i preciznije pucali. Bennigsenovo topništvo imalo je ograničen učinak. Mnogi Francuzi sklonili su se u Eylau i druga sela, gdje su bili zaštićeni. Nasuprot tome, Rusi su se grupirali u velikim formacijama na otvorenom, a francuski topovi nanosili su ogromne gubitke.

Napoleonova situacija bila je osjetljiva. Rusi su očito prihvaćali borbu. Bio je brojčano nadjačan i s manje topova. L’Estocq je još bio nepoznanica i mogao je stići svakog trenutka. Napoleon je poslao poruku Neyu da požuri. Oko 9:00 Francuzi su zauzeli selo blizu Bennigsenovog desnog krila, ali su ih ruski Jägeri, lako pješaštvo, istjerali. Borba se proširila u napad na Napoleonovo lijevo krilo, no tada se na francuskom desnom krilu pojavila Davoutova prethodnica i potisnula Ruse s nekoliko položaja. Sada je Bennigsen bio u ozbiljnoj opasnosti. Lijevo krilo se pod Davoutovim pritiskom počelo savijati unatrag, Davout je došao u poziciju da „okrene“ ruski bok i upadne u pozadinu. Bennigsen je prisiljen poslati sve više rezervi, što je stabiliziralo njegovo lijevo krilo, ali prorijedilo centar. Istovremeno, Davoutovi gubici bili su vrlo veliki. Njegovi ljudi još su pristizali i trebalo im je vremena za pravilno razmještanje.

Augereau je trebao napasti Bennigsenovo desno krilo i zadržati ga na mjestu. Divizija generala Saint-Hilairea (8 bataljuna, 12 topova) napala bi Bennigsenov centar, sprječavajući ga da pošalje pričuvu protiv Davouta, a možda čak i probije liniju. Napad je počeo u 10 sati. Snijeg se zgusnuo. Saint-Hilaire i Augereau izgubili su kontakt. Saint-Hilaire je krenuo naprijed, ali sam nije ostavio osobit dojam. Augereau se izgubio u snijegu i skrenuo lijevo. Njegove prve dvije divizije bile su u liniji, ostatak u koloni. Bauljanje kroz snježne zapuhe dovelo ga je pred polje vatre francuskih topova, koji su, nesigurni u njegov identitet, otvorili vatru. Pretrpio je velike gubitke. Stigao je do Bennigsenovog desnog centra, ravno pred bateriju od 70, ovaj put ruskih topova. Na 100 metara, uočili su ga i otvorili vatru tzv kanister municijom ili kartečom.

Topovi tog doba uglavnom su ispaljivali željezne kugle, koje su gubitke nanosile leteći ili odskakujući po tlu velikom brzinom, obarajući pješake. Za blizinsku borbu, svaki top imao je određenu zalihu „kanister“ streljiva. Kanister je upravo to – metalni spremnik, kanistar, pun metalnih kuglica ili koječeg drugog, metalnog i oštrog. Ispaljen na blizinu, poput velike sačmarice, bio je izrazito ubojit za pješake i konjicu bez oklopa. Teška konjica, kirasiri (cuirassiers) su uglavnom imali barem prsni oklop, kao zaštitu od udaraca sabljom ili kanister streljiva. Kanistar se još naziva karteč ili karteča, ili šrapnel-streljivo.

­­

Pukovnik Lepic kod Eylaua, s konjičkim grenadirima Imperijalne Garde (Édouard Detaille / CC0)

Zasut kanisterima na stotinjak metara, slavni VII korpus bio je razbijen u nekoliko minuta. Bennigsen je napao. Rusko pješaštvo i konjica navalile su na Augereauov front i bok. VII korpus se slomio. 14. linijska pukovnija u predstraži bila je okružena; kasnije su pronađeni njihovi mrtvi – 36 časnika i 590 ljudi – raspoređeni u kvadrat, formaciju za obranu od konjice. Ranjeni Augereau kasnije je izvijestio o ukupno 929 mrtvih i 4.271 ranjenih. Povukao se u Eylau. U 10:30, kolona od 5.000 Rusa napala je grad. Napoleon je bio u crkvenom tornju promatrajući bojište i zamalo je zarobljen. Njegova osobna straža odupirala se dok nije stigla Imperijalna garda i potjerala Ruse.

Napoleon je ostao zadivljen ruskom hrabrošću. Bio je i dalje u vrlo ozbiljnoj opasnosti. Francuski centar zamalo je slomljen, još jedan napad mogao ga je razbiti. Naredio je Muratu da skupi sve što može i juriša na Ruse.

Flambojantni, razmetljivi, modno besprijekorni i ludo hrabri Joachim Murat vjerojatno je najlegendarniji konjički zapovjednik Napoleonskog doba, a za dobar dio njegovog mita zaslužan je juriš kod Eylaua, jedan od najvećih konjičkih juriša u povijesti. Murat je skupio golemu konjičku formaciju – 10.700 ljudi – i krenuo. Potjerao je Ruse oko Eylaua, zatim se podijelio u dvije grupe. Draguni generala Emmanuela Grouchyja jurišali su desno, raspršivši konjicu koja je napadala Saint-Hilairea.

­­

Joachim Murat – čovjek lude hrabrosti i besprijekornog stila (Antoine-Jean Gros / CC0)

Muratovi draguni napali su konjicu koja je napredovala iz ruskog centra, potisnuvši je natrag na vlastito pješaštvo. Ruska konjička pojačanja prisilila su ga na povlačenje. Činilo se da bi juriš mogao propasti. Tada su stigli kirasiri (teška, oklopljena konjica) generala D’Hautpoulta i probili se kroz Bennigsenovu konjicu, a zatim razbili obje njegove linije. Grouchy je učinio isto. Obje kolone bile su sada u Bennigsenovoj pozadini. Spojile su se i ponovno jurišale na njegove linije s leđa, opet ih razbile i zauzele bateriju od 70 topova. Pregrupirale su se i povukle. Napoleon je poslao gardijsku konjicu da ih pokrije. Murat je izgubio 1.000-1.500 ljudi, ali spasio je Napoleonov centar a vjerojatno i cijelu bitku.

Oko 13 sati Davout je konačno kompletirao svoju pripremu i formiranje za puno djelovanje. Napoleon mu je naredio da napadne, zajedno sa Saint-Hilaireom. Potisnuli su Bennigsenovo lijevo krilo. Do 15:30 sati rusko lijevo krilo bilo je pod pravim kutom u odnosu na centar – izuzetno opasan i krhak raspored. Napoleonovi zapovjednici nagovarali su ga da pošalje Gardu, jedinu svježu snagu. Ako bi jurišali na oslabljeni Bennigsenov centar, mogli bi ga slomiti i ostvariti odlučujuću pobjedu. Naps je odbio. Često je oklijevao s korištenjem Imperijalne garde – najpoznatiji takav slučaj desio se pet i pol godina kasnije kod Borodina.

L’Estocq je još bio nepoznanica, pa je Napoleon odlučio zadržati Gardu u rezervi dok se ne pojavi. U stvari, Bennigsen je poslao kurire da nađu i dovedu L’Estocqa. L’Estocq je izgubio 3.000 ljudi u Neyovom progonu i stigao je na Bennigsenovo desno krilo u 16 sati, prošavši iza ruske linije sve do lijevog krila, skupljajući zaostale.

Davoutovo napredovanje izložilo je njegovo desno krilo. L’Estocq ga je napao. Bennigsenovo lijevo krilo, koje je zamalo popustilo, sabralo se i prešlo u protunapad. Davout je bio prisiljen uzmaknuti. Nakon tri sata, postavio je bateriju na visoravni Klein-Sausgarten i zaustavio L’Estocqa. Borbe su jenjavale. Ney je stigao tek u 19 sati. Snijeg je prigušio zvuk topova, pa nije znao za bitku dok mu Napoleonova naredba nije stigla u 14 sati. Jurišao je na Bennigsenovo desno krilo i pozadinu. Nakon manjeg napredovanja, Bennigsenov protunapad ga je odbio. Oko 22h, iscrpljeni protivnici su se razdvojili. Nakon ratnog vijeća, Bennigsen se povukao. Kozaci su štitili povlačenje. Napoleon to nije ni primijetio do 3 sata ujutro. Francuzi su bili previše izmoreni i potučeni da krenu u progon. Bitka je završila.

Napoleon je izgubio 5.130 ljudi, uključujući 8 generala, 1.152 su nestala, imao je 24.373 ranjena (15 generala), 1.200 bilo je zarobljeno, izgubio je 6 orlova (oznaka regimente) i 2 zastave. Bennigsen je izgubio 7-9.000 ljudi, imao je 20.000 ranjenih (9 generala), 2.500 zarobljenih, ostao je bez 23 topa i 16 zastava. L’Estocq je imao najmanje 800 mrtvih i ranjenih. Riječima svjedoka s lica mjesta: „Nikada prije toliko leševa nije prekrilo tako mali prostor. Sve je bilo prekriveno krvlju.“ Snijeg je nastavio padati i zakrivati zaleđene leševe.

Eylau je bio jedna od najkrvavijih bitaka cijelog perioda, koja je ozbiljno uzdrmala Napoleonov ugled i samopouzdanje. (Antoine-Jean Gros / CC0)

Čak i poslovično neosjetljivi Napoleon je bio šokiran. Kažu da je nakon bitke obilazio bojno polje, vidno potresen, u društvu maršala Neya, čiji komentar je najbolji sažetak bitke: „Quel massacre! Et sans résultat!“ Kakav pokolj, a bez pobjednika! Napoleon je ostao je u Eylauu 10 dana, zatim se povukao. Kozaci u potjeri zarobili su još 2.000 ljudi. Eylau je bio jedna od najkrvavijih bitaka cijelog perioda, koja je ozbiljno uzdrmala Napoleonov ugled i samopouzdanje. Razbijao je neprijatelja za neprijateljem, no napokon je susreo protivnika čija hrabrost i odlučnost su se mjerile s njegovima.

U opisu bitke kod Eylaua koristio sam se odličnim tekstovima Garretta Andersona s društvenih mreža.

Objema stranama nakon ovog masakra trebalo je par mjeseci da se priberu. S proljećem, kampanja se nastavila, ali je zapravo bila dosta jednostavna, i u retrospektivi vjerojatno odlučena već kod Eylaua. Francuzi su jednostavno bili brži i efikasniji u obnavljanju svojih armija – što zvuči pomalo nevjerojatno, protiv Rusa. Ne zaboravite što sam napisao u uvodu ovog teksta, o motivaciji ruskog seljaka ili aristokrata za rat! Do ove točke, Prusi su praktično posve ispali iz igre i nisu predstavljali nikakav faktor. Rusi su se sami trebali boriti protiv Napoleona – a zašto zapravo? Za ciljeve koji su od početka bili magloviti, a bili su sve nejasniji svakog dana. Braća Prusi su odustali tj zgaženi su, stani malo, zašto se mi ovdje tučemo protiv Francuza, kad možemo sklopiti mir i nahraniti diktatorov apetit tuđom, pruskom zemljom?

Početkom lipnja strane su se sukobile kod Heilsberga u Istočnoj Pruskoj (danas Lidzbark Warmiński u sjeveroistočnoj Poljskoj). Skoro sam napisao da je bila „manja bitka“, ali s obje strane sudjelovalo je ukupno oko 80-90.000 vojnika, s par tisuća mrtvih na obe strane. Da, po brojkama, za napoleonske kriterije, ovo bi bila srednja ili „veća srednja“ bitka, a po značaju – mala. Za kriterije bilo kojeg drugog perioda osim Napoleonike, ovo bi bio ogroman, epski boj po kojem bi se zvala odlikovanja, titule i glavni trgovi u velikim gradovima.

Heilsberg je bio francuska pobjeda, ali još uvijek ne odlučna. Četiri dana nakon Heilsberga uslijedio je konačni obračun rata Četvrte koalicije – Friedland (danas – Pravdinsk, u Kalinjingradskoj oblasti Rusije).

Bitka kod Friedlanda. Bila bi zanimljiva da su strane bile barem podjednake, ili da su Rusi imali brojčanu prednost.

U poređenju s ledenim užasom Eylaua, Friedland je bio jednostavna bitka. Francuzi su imali brojčanu premoć, otprilike oko 80.000 prema 55-60.000 s tim da nisu svi vojnici s obje strane ni sudjelovali. Neki je proučavatelj Napoleonike izračunao da sama nazočnost Napoleona na bojištu vrijedi kao 50 ili 100.000 vojnika – ne sjećam se točno, a nije ni bitno, jer je teza primarno metaforičke naravi. Dakle, bitka bi bila zanimljiva da su strane bile barem podjednake ili da su Rusi imali brojčanu prednost. Uz francusku prednost već na papiru, te osobnu nazočnost Napoleona, stvar teško da je mogla završiti drugačije.

Benningsen je držao mjesto Friedland i prilaze rijeci Alle. Imao je oko 60.000 ljudi i pojava Lannesovog korpusa od svega oko 25.000 dala mu je nadu da može ostvariti brzu pobjedu prije dolaska glavnine Francuza. Prebacio je trupe na zapadnu obalu rijeke, no prije nego je stigao realizirati napad Francuzi su se skupili u punom broju i okružili Friedland formirajući oblik slova C. Bennigsen je možda mogao uzmaknuti jer je držao mostove na desnoj, neokruženoj strani slova C, no sigurno nije htio početi povlačenje za dana, a možda je i smatrao da mu je položaj oko mjesta dobar za obranu.

Napoleon je odmah uočio da je ruski položaj najslabiji na lijevom krilu, dakle francuskom desnom, odnosno donjem kraku slova C, gdje su Rusi zgurani na mali jezičac kopna kojeg formira rijeka. Naredio je Neyu da napadne tu. Bio je oko 17h, 14, lipnja 1807. Na isti datum, sedam godina ranije, Napoleon je jedva jedvice dobio presudnu bitku kod Marenga, jednu od najvažnijih u karijeri – ovu će dobiti mnogo lakše. Inače, na isti je datum rođen i Donald Trump, a i autor ovog teksta. Kozmička slučajnost, ili nešto više?

­­

Napoleon i njegovi generali kod Friedlanda. (Horace Vernet / CC0)

Već do 18h, na donjem dijelu slova C sve je bilo gotovo, a time je i sudbina ostalih ruskih položaja bila zapečaćena. Maršal Lannes je pritisnuo centar, Mortier gornji krak C, pod pritiskom sa svih strana, započelo je bježanje preko rijeke Alle, gdje se puno Rusa utopilo – vjerojatno bi ih stradalo i više da nije bilo ljeto. Rusi su izgubili, poginulih, ranjenih i zarobljenih 20-30.000 ljudi.

Svima je bilo jasno da je rat gotov, i pregovori su započeli niti tjedan dana kasnije – direktno između dva imperatora, Napoleona i Aleksandra I, na splavi na rijeci Niemen, pored grada Tilsita. Po Tilsitu se zove sir tilsit kojeg imate u svakom dućanu, iako grad tog imena više ne postoji, danas je to Sovjetsk u Kalinjingradskoj oblasti. Rijeka Niemen je danas sjeverna granica Kalinjingradske enklave i Litve.

Navodno je prva rečenica koju je Aleksandar uputio glasila – „mrzim Engleze više nego Vi“, znao je Napsovu slabu točku, na što je Napoleon odgovorio – „pa onda smo već postigli dogovor!“. I zaista, sve ostalo bile su formalnosti, „ćakula“ o svemu i svačemu uz konjak i obilatu hranu, te surovo komadanje teritorija one strane koja nije ni sudjelovala u razgovorima, a koja je zapravo započela rat – Prusije.

­­

Napoleon je Louisu tretirao s osobitim štovanjem, ali od surovih uvjeta za Prusiju nije odustao. (Nicolas Gosse / CC0)

Kad je vidjela kako se stvari loše odvijaju, u Tilsit je došla i 31-godišnja pruska kraljica supruga Louisa, da svojim šarmom pokuša smekšati Napoleona. Ponosna Louisa nije uživala u ovoj ponižavajućoj ulozi, a nije ni imala uspjeha – Napoleon ju je tretirao s osobitim štovanjem, ali od surovih uvjeta za Prusiju nije odustao. Prusi, odnosno Nijemci, i dan danas cijene njen pokušaj. Louisa je umrla mlada, svega tri godine kasnije, na što je Napoleon komentirao kako je Prusija „izgubila svog najboljeg ambasadora“.

Pregovori su završili ne samo mirom, već gotovo pa bratimljenjem. Tko nas bre zavadi! Nakon krvarenja po ledenim i blatnim poljima Pribaltika, dogovoreno je vječno prijateljstvo Francuza i Rusa, i izdan ukrasni medaljon koji izgleda kao LGBT bedž.

­­

Ukrasni medaljon koji prikazuje Napoleona i Aleksandra.

Ostatak Europe gledao je u čudu kako dojučerašnji neprijatelji formiraju „savezništvo dva imperija koje ostatak kontinentalne Europe čini posve nemoćnim“. Dogovor je skoro posve bio na račun Prusa, dakle Nijemaca, čiji teritorij je raskomadan. Od jednog dijela stvorena je Westphalia, od drugog Poljsko Vojvodstvo – čime je Napoleon zauvijek upisan kao legenda za sve Poljake. Prusi su platili veliku cijenu. Sjetite se što smo u uvodu rekli o tome kako prolaze američki i ruski saveznici.

Rusija se zaista i držala po strani u narednim rundama Napoleonskih ratova (Peninsular war, Rat Pete koalicije…), no „vječno prijateljstvo“ prekršeno je 1812 Napsovim napadom na Rusiju. Granica na Niemenu kod Tilsita/Sovjetska je pregažena i onda je bilo što je bilo. Von Bennigsen i de Tolly opet su bili u akciji, 1812 u Rusiji, ali i 1813 i 14 kao dio Šeste koalicije, ganjajući Napsa sve do Pariza. Na terenu su i s francuske strane bili Ney, Davout, Grouchy i Murat. Za njih je završilo lošije – Neya su streljali njegovi, Francuzi, a Murata Napolitanci, ali to je druga, i duga priča. Maršal Lannes nije ni doživio Rusku kampanju, stradao je u bici s Austrijancima kod Wagrama 1809.

Savezništva nisu vječna. Ovdje su unutar pet godina Francuzi i Rusi bili prvo u ratu, pa najbolji frendovi, pa u dosadnom miru, pa onda opet u ratu, i to najtvrđem i najžešćem od svih napoleonskih ratova.

­­ ­­

Osim što je nazvan po gradu gdje su dva najveća imperatora svog vremena potpisala mir i vječno prijateljstvo, tilsit je i zbilja dobar sir, čak i ovaj iz naših supermarketa.

Pristran sam siru tilsit jer se zove po gradu gdje su dva najveća Imperatora svog vremena potpisala mir i vječno prijateljstvo. Napoleon i Aleksandar, što su ta dvojica mogla zajedno, da Englezi nisu uskočili između njih? Osim toga, tilsit je zbilja dobar sir, čak i ovaj industrijski, iz naših supermarketa. Bio bi dobar čak i da svaki put kad ga vidim ne pustim suzu za ljubavlju dvaju imperatora, koji su mogli vladati Europom, svijetom, a kad bi im se pridružio i Elon Musk, i galaksijom!