Kako popraviti entitet izgrađen na zločinima? Povijest stvaranja Republike Srpske

Da je čelništvo kninskih Srba 1995. godine prihvatilo plan Z4, hrvatski put u NATO i EU bio bi jednako nemoguć kao što je danas euroatlantski put BiH, piše Elvis Bećirović u prikazu knjige "Nastanak Republike Srpske". Hrvatske povratnike u SAO Krajinu "čuvala" bi milicija SAO Krajine koja ih je u ljeto 1991. i protjerala, u selu Kijevu bio bi mural Ratku Mladiću, a Hrvatski sabor ne bi mogao donijeti nikakvu odluku bez podrške autonomnih vlasti iz Knina. Sličan je scenarij realnost BiH danas.

• Naslovna fotografija: Detalj s naslovnice knjige Nastanak Republike Srpske

• Autor je bosanskohercegovački povjesničar koji je između 2000. i 2012. služio tri mandata kao vijećnik u Gradskom vijeću Tuzle. Proučava vojnu povijest i tematiku raspada SFRJ. Kao autor je pisao za hrvatske mjesečnike “Povijest” i “Vojna povijest”.

Odavno jedna knjiga objavljena u BiH nije zavrijedila dužne pažnje kao  Nastanak Republike Srpske: od regionalizacije do strateških ciljeva (1991-1992) u izdanju Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava i Instituta za historiju Univerziteta u Sarajevu. Autori su tri sarajevska naučnika mlađe generacije, historičari i pravnici dr. Muamer Džananović, dr. Jasmin Medić i dr. Hikmet Karčić.

Često u našem javnom prostoru prolaze nezapaženo izjave Ivice Dačića, Miloševićevog ratnog glasnogovornika, kako je ‘’Republika Srpska najveća i jedina srpska pobjeda tokom raspada SFRJ’’, nimalo slučajne izjave bivšeg blagopočivšeg patrijarha SPC-a Irineja i njegovog nasljednika patrijarha Porfirija kako su ‘’Srbija i Republika Srpska dve srpske države’’ i naposljetku zašto se država Srbija danas, 28 godina nakon kraja rata u BiH, prema RS-u ponaša  kao svom ratnom plijenu.

Knjiga objašnjava kako je nastao entitet Republika Srpska i koja je cijena u ljudskim životima plaćena za njegov nastanak. (Univerzitet u Sarajevu)

Ova knjiga po prvi puta u BiH i a i šire u regiji na najjasniji način objašnjava kako je nastao entitet Republika Srpska, kako su tekle pripreme za njegovo osnivanje, kakva je bila uloga Srbije u njegovu nastajanju, kako je tekla pobuna SDS-a u BiH protiv legalne i legitimne vlasti SRBiH i koja je cijena u ljudskim životima plaćena za njegov nastanak. Pisana je jasnim stilom uz korištenje originalne historijske građe. Ima šest poglavlja:

1. BiH i Bošnjaci od početka XIX stoljeća do raspada Jugoslavije,

2. Vojna i politička situacija od 1990. do 1992.godine,

3. Put u jednostrano proglašenje Srpske republike Bosne i Hercegovine,

4. Od konstituisanja ‘’Skupštine srpskog naroda’’ do proglašenja ‘’Srpske republike’’,

5. Zločinci na vezi: presretnuti telefonski razgovori između srpske političke elite i vodstva bosanskohercegovačkih Srba

6. Od proglašenja ‘’Srpske republike’’ do ozvaničenja ‘’strateških ciljeva’’.

Knjiga započinje s položajem Bošnjaka od vremena Bečkog rata. (Stanisław Chlebowski, Sobieski kod Beča / Nacionalni muzej u Krakówu)

Prvo poglavlje problematizira položaj BiH i Bošnjaka od Bečkog rata 1683. – 1699., pobune crnogorskih plemena protiv osmanske vlasti, zatim izbijanje Prvog srpskog ustanka 1804. – 1813., kada se iz Beogradskog pašaluka progoni muslimansko stanovništvo, a progon je nastavljen i dobivanjem Hatišerifa 1830. godine – tj. autonomije Srbije u okviru Osmanskog carstva. Pojava i slom Pokreta za autonomiju BiH u okviru Osmanskog carstva 1831. – 1834. Husein-kapetana Gradaščevića nije spriječila te procese. Izradom povjerljivog spisa ‘’Načertanija’’ Ilije Garašanina 1844. godine trasirana je na duže staze velikosrpska politika prema BiH. Treba spomenuti izbijanje Hercegovačkog ustanka 1875. – 1878. koji je za srbijansku ekspanzionističku politiku imao isti značaj kao Prvi srpski ustanak 1804. ili Revolucija u Vojvodini 1848. – 1849.

BiH pod austro-ugarskom upravom 1878. – 1918. doživljava ubrzanu modernizaciju, izgradnju željeznica i pruga, urbanizaciju bosansko-hercegovačkih gradova i razvoj privrede koja se zasniva na eksploataciji rudnih i šumskih bogatstava BiH. Nacionalno pitanje u BiH Austro-Ugarska Monarhija pokušala je rješavati u hodu preko svog zajedničkog ministra financija za BiH Benjamina Kállaya.

Prvi svjetski rat 1914. – 1918. donio je kraj viševjekovnih carstava. S povijesne scene prvo je nestalo Rusko Carstvo 1917., kasnije Njemačko Carstvo i Austro-Ugarska Monarhija 1918. i na kraju i Osmansko Carstvo. BiH se našla u novoj državi, Kraljevini SHS 1918. -1941., koja je po svom karakteru bila monarhistička diktatura dinastije Karađorđević. BiH je izgubila autonomiju i u administrativnoj podjeli Kraljevine SHS iscjepkana na banovine.

Autori knjige poseban naglasak daju na sporazum Cvetković-Maček 1939. godine, kojim su tada srpska i hrvatska buržoazija postigli sporazum o uspostavi Banovine Hrvatske. Tim sporazumom BiH je podijeljena na srpski i hrvatski dio.

BiH i Bošnjaci u Drugom svjetskom ratu 1939-1945 našli su se između dvije suprotstavljene politike – NDH i ustaškog pokreta Ante Pavelića, te ravnogorskog četničkog pokreta Draže Mihailovića. Zločini i genocidni karakter NDH i zločinački karakter četničkog pokreta opredijelili su BiH i Bošnjake k Titu i KPJ jer je BiH dobila status ravnopravne federalne jedinice u okviru nove Jugoslavije na zasjedanju ZAVNOBiH 25.11.1943. godine u Mrkonjić-Gradu. U socijalističkoj epohi BiH 1945. – 1990. je izgradila svoj državno-pravni status ravnopravne republike u okviru SFRJ, naročito nakon ustavne reforme 1974. godine. U BiH je provedeno opismenjivanje stanovništva, osnovani su Univerzitet u Sarajevu i ANUBiH, započela je intenzivna industrijalizacija i elektrifikacija, izgradnja puteva i željezničkih pruga, termo i hidroelektrana. Na političkom planu Muslimani su krajem 60-tih godina prošlog vijeka priznati kao narod i šesti plamen u grbu SFRJ.

Embed from Getty Images

U Jugoslaviji, Muslimani su priznati kao narod, no smrt Tita označila je i simboličku smrt države koju je stvorio.

Smrt Josipa Broza Tita označila je simbolički smrt i države koju je stvorio. U 80-tim godinama prošlog stoljeća SRBiH je imala tri važna događaja: hapšenje muslimanskih intelektualaca 1983. godine na čelu s Alijom Izetbegovićem, afera ‘’Agrokomerc’’ u Velikoj Kladuši sa hapšenjem Fikreta Abdića i posljedično tome smjena Hamdije Pozderca predsjednika CKSKBiH koji je bio kandidat za predsjednika Predsjedništva SFRJ. Uz sve ovo u periodu od  18.05.1990. – 13.06.1990. JNA je izvršila razoružavanje jedinica TO SRBiH, izuzimajući naoružanje i i municiju TO i smještajući ih u skladišta svojih kasarni.

Iz ovih afera SRBiH je izašla politički slaba i razjedinjena pred nastupajuće prve demokratske izbore u BiH u jesen 1990.godine.

Ono što je konstanta velikosrpske politike u zadnjih 200 godina prema BiH, bilo da se radi o Milutinu Garašinu, ministru inostranih dela Kneževine Srbije pod dinastijom Obrenovića, dr Jovanu Cvijiću, istaknutom srbijanskom znanstveniku u doba Kraljevine Srbije pod dinastijom Karađorđevića, Nikoli Pašiću, najjačem srbijanskom političaru s kraja 19. i početka 20. vijeka, Stevanu Moljeviću i Dragiši Vasiću, ideolozima ravnogorskog četničkog pokreta i Dobrici Ćosiću, idejnom  tvorcu velikosrpske politike u Srbiji krajem 80-ih godina, jest negiranje državnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine, njeno negiranje kao države a Bošnjaka kao naroda, te na kraju propagiranje plana pripajanja BiH Srbiji i brisanje rijeke Drine kao granice između dvije države.

Carl Bildt, visoki predstavnik OHR-a za BiH 1995. – 1997, (prvi s lijeva), Alija Izetbegović predsjednik Predsjedništva BiH (četvrti s lijeva).

U drugom poglavlju autori su najviše posvetili pažnje rezultatima prvih demokratskih izbora u BiH u jesen 1990.godine. Izborni pobjednici su bile 3 nacionalne stranke i to SDA 35,85%, SDS 30% i HDZ 18,35%. BH ljevica SDP-SRSJ-DSS su potučeni do nogu s ukupno 15% glasova. BiH je dobila poslije 45 godina prvu nekomunističku vlast. Prema viđenju Alije Izetbegovića i SDA BiH je mogla ostati u Jugoslaviji samo ako svih 6 republika ostanu zajedno pa bilo to na federalnom ili konfederalnom principu. Radovan Karadžić i SDS su odbili po naredbi Miloševića bilo kakvu konfederaciju 6 republika. Stjepan Kljuić i HDZ su bili za nezavisnu BiH ali prethodno kantoniziranu to jest etnički podijeljenu. U ožujku 1991. godine u Banja Luci na  mitingu SDS-a pred oko 50.000 okupljenih, Radovan Karadžić je izjavio da ‘’što više padaju šanse Jugoslaviji, rastu šanse Velike Srbije’’.

Da bi čitatelji bolje shvatili kontekst treba reći da se sve ovo dešava u proljeće 1991. godine, rat u Hrvatskoj još nije počeo, 6 predsjednika jugoslavenskih republika neuspješno se dogovaraju o sudbini SFRJ, Milošević i Tuđman su se već sastali u Karađorđevu i Tikvešu, JNA polako postaje većinski srpska vojska a savezna Vlada s premijerom Markovićem pomalo gubi i vlast i ingerencije u svim republikama.

Početak rata i agresije JNA i pobunjenih krajiških Srba na Republiku Hrvatsku u ljeto 1991.godine podrazumijevali su i učešće SDS-a BiH i jedinica JNA u BiH, posebno banjalučkog korpusa JNA koji je svoje snage prebacio u Zapadnu Slavoniju. O tome se u knjizi posebno akcentira logor ‘’Manjača’’ koji je formiran sredinom rujna 1991. godine za ratne zarobljenike iz Hrvatske. Logor će za nekoliko mjeseci u proljeće 1992. godine postati logor za strijeljanje Bošnjaka i Hrvata iz Bosanske Krajine. Iako je JNA proglasila opću mobilizaciju svog korpusa u Banja Luci, Predsjedništvo SRBiH je ovu mobilizaciju proglasilo nelegalnom i zahtijevalo povratak bosansko-hercegovačkih regruta iz Hrvatske u BiH. U ovom periodu JNA napada i uništava hrvatsko selo Ravno u Hercegovini. Hrvatska javnost nikada nije oprostila Izetbegovićevu izjavu ‘’da to nije naš rat’’ danu nakon pada sela Ravno. Objektivno, Izetbegović nije imao ni vojnu ni policijsku moć da u ime BiH brani selo Ravno. BiH je u jesen 1991. godine imala samo MUPBiH i rezervni sastav policije koji je mobiliziran sredinom 1991. godine s oko 70.000 pripadnika.

Već krajem ljeta 1991. godine Srbija iz skladišta JNA i TO u Srbiji preko svoje SDB ilegalno naoružava jedinice SDS-a u BiH. Jovica Stanišić ispred SDB Srbije, Radmilo Bogdanović ispred MUP-a Srbije i Tomislav Simović ispred Ministarstva odbrane Srbije zajedničkim će akcijama naoružati SDS-ove formacije u BiH.

Biljana Plavšić i Radovan Karadžić bili su čelni ljudi SDSBiH, danas su osuđeni ratni zločinci.

U trećem poglavlju tematizira se pojava SDS-a BiH. Srpska nacionalna stranka u BiH je osnovana po istom obrascu kao SDS Hrvatske Jovana Raškovića. Čelni ljudi SDSBiH Karadžić, Plavšić, Koljević, Krajišnik, Ostojić, Dukić, Brđanin, Župljanin i ostali nisu ništa radili bez dogovora i pomoći službene Srbije na čelu s Miloševićem. Infrastruktura SDS-a je bila  organizirana gotovo po vojnim pravilima. Takav sistem organizacije SDS-a je omogućio da su informacije iz najudaljenijih srpskih sela u BiH stizale do centrale SDS-a u Sarajevu za najviše 2 sata i ako je trebalo i do Miloševićevog kabineta.

Uz rat u Hrvatskoj koji su vodili krajiški Srbi na čelu s Milanom Martićem uz pomoć JNA i SDSBiH, Karadžić se spremao i za rat u BiH. Prve korake k protuustavnom djelovanju prema važećem Ustavu SRBiH SDS je učinio jednostranom odlukom svojih općinskih odbora u Bosanskoj Krajini 25.04.1991. kada je proglašena nelegalna ZOBK (Zajednica opština Bosanske Krajine). Bez konzultacija s republičkim organima SRBiH u Sarajevu, 25.06.1991. godine predstavnici SAO Krajine i ZOBK su donijeli odluku o suradnji, a dva dana poslije u Bosanskom Grahovu donijeli su ‘’Deklaraciju o ujedinjenju’’.

Što se propagande i medija tiče, prvo što je SDS učinio u BiH krajem 1991. godine je informacijska blokada Bosanske Krajine. Naime, TV Sarajevo je na svom drugom kanalu svaku večer emitirala u 19.30 sati dnevnik HTV-a, pa sutradan dnevnik TVBG. To se SDS-u nije svidjelo te je relej RTVSA na Kozari zauzet i prekinuto je emitiranje I kanala TVSA. Kasnije je SDS putem ministra informiranja SRBiH Velibora Ostojića tražio nacionalnu podjelu RTVSA i dnevnog lista ‘’Oslobođenje’’.

Nakon toga slijedi blokada republičke vlasti iz Sarajeva putem SAO-izacije BiH. Naime SDS je protuzakonito proglasio srpske autonomne oblasti u Bosanskoj Krajini, Semberiji, Romaniji, Biraču, Hercegovini i sjevernoj Bosni. U listopadu 1991. godine SDS je konstituirao ‘’Skupštinu srpskog naroda u BiH’’ – parapolitičko tijelo koje je nakon toga organiziralo neformalni Plebiscit za ostanak srpskog naroda u Jugoslaviji.

Autori su s pravom ovdje spomenuli datum 18.11.1991. godine kada je HDZBiH u Grudama proglasio također parapolitičko tijelo HZ ‘’Herceg-Bosnu’’. Cilj je bio također etničko zaokruživanje teritorija u BiH kao srpske SAO. U ovom periodu slijedi tajni sastanak 08.01.1992. godine između predsjednika RH Tuđmana i članova Predsjedništva SRBiH Nikole Koljevića iz SDSBiH i Franje Borasa iz HDZBiH. Na ovom sastanku usuglašeni su stavovi o konfederalnom uređenju BiH što je drugo ime za etničku podjelu BiH. Pošto je tadašnji predsjednik HDZBiH Stjepan Kljuić imao izrazito probosanski stav ubrzo je smijenjen u veljači 1992. godine po nalogu Franje Tuđmana. Tajni sastanak Radovana Karadžića i Mate Bobana 06.05.1992. u austrijskom gradu Grazu bio je logičan slijed događaja onako kako su ga Milošević i Tuđman zajednički trasirali počevši od plana podjele BiH i ‘’humanog’’ preseljenja naroda.

Krizni štabovi su imali više zadataka a prvi je bio blokada i nepoštivanja vlasti SRBiH

U četvrtom poglavlju knjige obrađuje se najvažniji faktor pobune SDS-a protiv legalne vlasti SRBiH – formiranje kriznih štabova SDS-a po općinama širom BiH. SDS ih je formirao u svakoj općini gdje su Srbi bili postotno prisutni s više od 10% stanovništva. Pa je tako većinski srpski Drvar imao Krizni štab na nivou općine kao recimo i Bratunac, Višegrad ili Foča gdje su Srbi bili manjinski a Bošnjaci većinski narod. Krizni štabovi su imali ključnu ulogu prilikom početka agresije na BiH. Većina ratnih zločina SDS-ovih zločinaca u proljeće 1992. godine nad građanima BiH u Podrinju, Bosanskoj Krajini, Hercegovini i okolini Sarajeva izvedeno je pod punom organizacijom Kriznih štabova SDS-a na nivou općina u BiH. To je službeno potvrdio i svojim presudama Haški tribunal prilikom izricanja presuda doživotnog zatvora za Karadžića i Mladića. Krizni štabovi su imali više zadataka a prvi je bio blokada i nepoštivanje vlasti SRBiH. Drugi zadatak je bio, nimalo nevažniji, fizičko protjerivanje Bošnjaka i Hrvata s teritorija zamišljenog kao srpski dio BiH.

Postojali su Krizni štabovi varijanta A u općinama gdje je srpsko stanovništvo većinsko i varijanta B u općinama gdje je srpsko stanovništvo manjinsko.

Još jednu lažnu mantru su velikosrpski političari koristili u ovom periodu, a kasnije i na pregovorima o budućnosti i ustavnom uređenju BiH, a to je da je ‘’70% BiH katastarski srpska zemlja’’ što je bila notorna laž. Republički zavod za geodeziju BiH je u proljeće 1991. godine nakon objave etničke karte BiH prema popisu iz 1991. objavio i katastarsku kartu SRBiH u kojoj stoji da je vlasništvo SRBiH u katastru BiH preko 50%. I nije slučajno što se danas čelnici entiteta RS bore da protuzakonito državnu imovinu BiH prenesu na entitete kao većinske titulare. Međutim, raspadom SFRJ sva njena imovina je prešla na 6 država nasljednica te je tako i država BiH naslijedila svoju državnu imovinu. Tu imovinu nisu naslijedili entiteti FBiH i RS jer tada pravno gledano nisu ni postojali.

Dobrica Ćosić i Radovan Karadžić u Višegradu 1994. godine. (YouTube)

U petom poglavlju knjige autori su obradili obimne spise presretnutih prisluškivanih razgovora čelnika bosanskohercegovačkih Srba s vojnim i političkim rukovodstvom Srbije od travnja 1991. do travnja 1992.godine.

Naime SDB BiH je preko svog operativnog centra za prisluškivanje u podnožju planine Trebević iznad Sarajeva sistematski prisluškivala razgovore između Slobodana Miloševića, Dobrice Ćosića, Jovice Stanišića s Karadžićem, Plavšić, Koljevićem, Krajišnikom, Dukićem, Mandićem, Brđaninom, i ostalim funkcionarima SDS-a u to vrijeme. BH obavještajna služba je tako dobro odradila posao da su snimci razgovora korišteni u svim važnijim dokaznim postupcima u Haškom tribunalu. Ovdje ćemo spomenuti samo neke prisluškivane razgovore poput razgovora Miloševića i Karadžića u kojem Milošević eksplicitno traži od Karadžića da ‘’traži oružje i ljudstvo od Banjalučkog korpusa JNA i generala Uzelca’’. Ta vojna logistika se koristila u ratu protiv Hrvatske u zapadnoj Slavoniji na pravcima Okučani, Novska, Lipik i Daruvar.

Drugi zanimljiv razgovor je razgovor između Ćosića, tada književnika, i Karadžića u kojem Ćosić po hiljaditi put koristi svoju poznatu mantru ‘’kako Srbi dobijaju u ratu a gube u miru’’. Nikada Ćosić nije objasnio što su to Srbi gubili u prvoj monarhističkoj Jugoslaviji i u drugoj socijalističkoj Jugoslaviji. U prvoj su imali svoju dinastiju, svog kralja, većinski srpsku vojsku i žandarmeriju, u Titovoj SFRJ Srbi su činili 36% stanovništva a bili su prisutni s preko 50% kadrova u SKJ, JNA i državnim institucijama.

Još je jedan razgovor jako interesantan, a to je razgovor Ratka Mladića, tada još oficira JA ispred 2. vojne oblasti JA, i Jerka Doke, ministra odbrane RBiH, u svibnju  1992. godine prilikom dogovora oko iseljavanja kasarne JNA ‘’Maršal Tito’’ u centru Sarajeva. Mladić tada u razgovoru nije mogao suspregnuti svoj zločinački naum i prilikom razgovora mu je izletjelo ‘’da će Sarajevo biti sravnjeno sa zemljom’’. Kao što je nepunu godinu ranije sravnio hrvatsko mjesto Kijevo.

Mišljenja Badinterove komisije ustvrdila su preduvjete za nezavisnost država sastavnica SFRJ.

Zadnje, 6. poglavlje knjige obrađuje sam proces protuustavnog proglašenja ‘’Srpske Republike BiH’’ 09.01.1992. godine u Sarajevu i početak završnih priprema za početak agresije na BiH. Na dan 09.01.1992. godine je, protivno važećem Ustavu SRBiH, samoproglašena ‘’Srpska republika BiH’’. Treba istaknuti važnu činjenicu pravne prirode, a to je da je sutradan Predsjedništvo SRBiH proglasilo ovo parapolitičko tijelo kao pravno ništavno. Kasnije će i Ustavni sud SRBiH ovu odluku o formiranju ‘’SrBiH’’ kao i odluku o formiranju HZ ‘’Herceg-Bosne’’ proglasiti protuustavnim i nelegalnim pravnim aktima.

Budući da je 17.12.1991. EEZ (Europska ekonomska zajednica) formirala Arbitražnu komisiju pod vodstvom francuskog suca Roberta Badintera koja je pozvala jugoslavenske republike koje žele ići putem nezavisnosti da ispune određene uvjete počev od najvažnijeg, a to je referendum za nezavisnost. Slovenija, Hrvatska i Makedonija su već održale uspješne referendume o nezavisnosti. Predsjedništvo SRBiH je službeno 20.12.1991. godine usvojilo Odluku o podnošenju zahtjeva Badinterovoj komisiji za priznanje BiH kao nezavisne države. Referendum za nezavisnost BiH je održan 29.02. i 01.03.1992. godine uz velike opstrukcije SDS-a tamo gdje je ova stranka imala politički utjecaj. Preko 64% građana BiH se izjasnilo za nezavisnu i cjelovitu BiH. Političke stranke za nezavisnost BiH bile su SDA, HDZBiH, SDPBiH, DSS, Liberali i MBO. Protiv je bio SDSBiH, SPO i srpski delegati koji su napustili Markovićev Savez reformskih snaga.

Period od siječnja do travnja 1992. godine bio je ključan za budućnost BiH. Bio je to period kada SDS pokušava blokirati rad Skupštine BiH putem svog predsjednika Krajišnika, period blokada republičke vlasti na općinskim nivoima te neuspješne blokade održavanja Referenduma za nezavisnost BiH. To je period kada EZ predstavlja svoj plan ustavnog uređenja BiH poznatog kao ‘’Cutileirov plan’’ nazvan po tadašnjem ministru vanjskih poslova Portugala Joseu Cutileiru. Plan je previđao etničku podjelu BiH prema nacionalnom popisu iz 1991. godine, prema kojem bi 43% BiH pripalo Bošnjacima, 31% Srbima i 17% Hrvatima. To je bio prvi plan međunarodne zajednice za BiH koji je predviđao etničku podjelu zemlje a građanski model uređenja BiH je gurnut pod tepih. Svi kasniji moderatori EZ-a, UN-a i Kontakt grupe za BiH poput Carringtona, Owena, Vancea, Stoltenberga, Bildta i Holbrookea polazili su od etničke podjele BiH koja je u ratu 1992. – 1995. postignuta genocidom i ratnim zločinima. Načelno, 23.02.1992. u Lisabonu su sve tri strane – SDA, SDS i HDZ – prihvatile ‘’Cutileirov plan’’ ali već tada SDSBiH i HDZBiH su međunarodno priznanje BiH smatrali nebitnim političkim aktom jer je bitnije bilo podijeliti BiH po unutrašnjem ustrojstvu a međunarodne avnojevske granice BiH ovim dvjema političkim strankama višu nisu bile bitne. To se i pokazalo tokom agresije na BiH političkim djelovanjem Miloševića i Tuđmana prema cjelovitosti i nepovredivosti granica BiH. BiH kao nezavisna država u glavama Miloševića i Tuđmana nije ni trebala da postoji.

Već nakon 01.03.1992. i prve blokade glavnog grada Sarajeva od strane SDS-ovih terorista, počinju se aktivirati u punom obimu Krizni općinski štabovi SDS-a širom BiH, a sve u cilju blokade BiH kao nezavisne države.

SDS je usporedno s formiranjem paralelnih institucija naoružavao srpsko stanovništvo u BiH.

Autori knjige su koristili u zadnjem poglavlju original zapisnike sa sjednica SDS-ovih kriznih štabova, direktiva i naredbi SDS-a i JNA koje su se odnosile na ilegalno naoružavanje srpskih paravojnih jedinica širom BiH. Također, obrađen je kronološki napad SDS-a i JNA na gradove u BiH. Po nekim procjenama JNA je podijelila preko 70.000 komada pješadijskog naoružanja SDS-ovim kriznim općinskim štabovima. Mora se priznati da je velikosrpska vojno-politička mašinerija  početkom travnja 1992. godine svaki potez pažljivo planirala i ništa nije uradila stihijski i napamet.

Pošto su Milošević i Karadžić znali za datum međunarodnog priznanja BiH, a to je bio 06.04.1992. godine, uradili su zajedničkim snagama sljedeće: a) usporedno s formiranjem  paralelnih nezakonitih institucija nastavljeno je naoružavanje srpskog stanovništva u BiH (početkom 1992.godine JA (Jugoslavenska armija) imala je oko 100.000 vojnika, 700 tenkova, 1000 oklopnih transportera, oko 100 aviona i oko 500 helikoptera), b) podjela MUP-a BiH na srpski i bošnjački dio počev od republičkog do općinskih stanica policije (prilikom zauzimanja gradova SDS i JA prvo su zauzimale stanice policije).

Generalštab JA u Beogradu je postavio 25.04.1992. godine Ratka Mladića na  dužnost načelnika štaba 2. vojne sarajevske oblasti a uz njega su dovedeni oficiri rodom iz BiH Gvero, Đukić, Milovanović, Tolimir, Beara i drugi. Svi su osuđeni osim Milovanovića, na dugogodišnje zatvorske kazne u Haškom tribunalu.

Dana 01.04.1992. SDS je donio odluku o podjeli MUP-a BiH, posebno o podjeli Specijalne jedinice MUP-a BiH koja je izvedena 04.04.1992.

Sarajevo je službeno napadnuto 5. travnja 1992., i bilo je u opsadi do 20. ožujka 1996. godine.

Dana 01.04.1992. arkanovci i SDS-ovi teroristi napali su Bijeljinu. Budući da se očekivalo međunarodno priznanje SDS BiH i Jugoslavenska armija odlučili su vojno zauzeti sarajevski aerodrom ‘’Butmir’’ u noći 04.04 na 05.04.1992.godine što se kasnije pokazalo ključnim za blokadu glavnog grada BiH. Sarajevo je službeno napadnuto 05.04.1992. i bit će u opsadi do 20.03.1996. godine. Nakon što su EZ i SAD priznali BiH srpski članovi Predsjedništva BiH Koljević i Plavšić napuštaju tu instituciju.

Na dan 07.04.1992. srpske paravojne formacije napadaju Foču a već 09.04.1992. JA, arkanovci, šešeljevci i Beli orlovi napadaju Zvornik, 14.04.1992. Užički korpus JA napao je Višegrad, 17.04.1992. napadnut je Bratunac i Bosanski Šamac, 19.04.1992. napadnuta je Srebrenica i Sanski Most, 21.04.1992. napadnuta je Vlasenica i Bosanska Krupa, 30.04.1992. napadnut je Prijedor (prva žrtva bio je predsjednik Skupštine općine Prijedor Osman Ćehajić), 01.05.1992. napadnuto je Brčko, Doboj i Vogošća, 05.05.1992. napadnut je Ključ. Zadnja općina u Podrinju koja je pala pod SDS-ovu okupaciju bila je Rogatica 16.06.1992.

Kao što se vidi plan SDS-a i JA bio je zauzimanje gradova u BiH uz rijeku Drinu, uz rijeku Savu i Unu i blokada glavnog grada BiH Sarajeva. Prilikom nasilnog preuzimanja vlasti od legalnih organa BiH pripadnici SDS-ovih paravojnih jedinica, paravojnih formacija iz Srbije i JA izvršili su sistematski progon i ubijanje nesrpskog stanovništva. Naročito su prilikom zločinačkog plana na udaru u većim gradovima bili intelektualci (političari, suci, liječnici, profesori) koji su prvi fizički likvidirani. To se posebno odnosi na gradove Prijedor, Doboj, Brčko, Bijeljinu, Zvornik, Foču i Višegrad. U Prijedoru su nesrbi morali nositi bijele trake na ruci kao što su Židovi nosili Davidovu zvijezdu u Hitlerovom Trećem rajhu. Po svireposti zločina izdvaja se Višegrad, gdje su monstrumi braća Lukić zarobljene civile, žene i djecu žive zapalili u jednoj kući u naselju Bikavac u Višegradu. Opsada Sarajeva koja  je trajala više od 4 godine odnijela je živote preko 11.500 civila, od toga 1.600 djece. Tokom 1992. godine srpske snage su izvršile sistematsko silovanje nad bošnjačkim djevojkama i ženama čime su se žrtve još više trebale poniziti i psihički uništiti. Na kraju agresije na BiH desio se i najveći ratni zločin u Europi poslije kraja Drugog svjetskog rata, a to je genocid u Srebrenici u od 11.07.1995. – 18.07.1995. kada je za 6 dana sistematski strijeljano preko 8.000 civila, vojnika i dječaka.

U ovom periodu najvažniji politički događaj bila je sjednica ilegalne Skupštine SRBiH (Srpske republike BiH) 12.05.19992. u Banja Luci gdje je predstavljeno 6 strateških ciljeva koje je predstavio predsjednik SDS-a Radovan Karadžić:

1. razdvajanje srpskog naroda od druge dvije zajednice u BiH,
2. uspostavljanje koridora između Semberije i Bosanske Krajine,
3. uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine i eliminisanje rijeke Drine kao granice između Srbije i prečanskih Srba,
4. uspostavljanje granice na rijekama Neretvi i Uni,
5. podjela Sarajeva na srpski i muslimanski dio,
6. izlaz SrBiH na more.

Ostala je za historiju izjava Ratka Mladića na ovoj SDS-ovoj skupštini. Govoreći o razgraničenju između bosanskohercegovačkih Srba i drugih naroda u BiH Mladić je kazao tom prilikom ‘’da je to tehnički nemoguće i neizvedivo bez genocida’’. Nažalost, pokazalo se kasnije da je zločinac Mladić bio u pravu.

• Zaključna razmatranja

Na kraju ovog kraćeg prikaza knjige Nastanak Republike Srpske od regionalizacije do strateških ciljeva (1991-1992) mladih sarajevskih naučnika Džananovića, Medića i Karčića treba istaknuti činjenicu da je ovo hvale vrijedan rukopis koji je po strogo naučnim kriterijima analizirao i sistematski obradio sve faze nastanka entiteta Republika Srpska. Uz korištenje obilne historijske građe (originalni zapisnici, stenogrami, tisak i elektronski mediji, prisluškivani razgovori) autori su jasno i koncizno objasnili genezu nastanka jednog dijela današnje BiH koji se danas zove entitet Republika Srpska.

Što je entitet Republika Srpska bio nekada i što je danas? Da bi se odgovorilo na ovo pitanje i da bi čitatelji u Hrvatskoj bolje razumjeli ovu temu poslužit ćemo se zanimljivom hipotetičkom komparacijom koja se srećom po Republiku Hrvatsku nije desila.

Prijedlog podjele okupiranih područja Hrvatske po planu Z4: Zelena područja bila bi država unutar države.

Zamislite da je u kolovozu 1995. godine čelništvo kninskih Srba s Martićem, Babićem i Mikelićem prihvatilo mirovni plan Z4 (plan 4 ambasadora u Zagrebu koji je predviđao srpsku državu unutar RH). Rat se završio, Hrvatska funkcionira kao složena država, ne postoje Šibensko-kninska, Ličko-senjska, Sisačko-moslavačka i Vukovarsko-srijemska županija. Povratnike Hrvate na prostoru SAO Krajine ‘’čuva’’ milicija SAO Krajine koja ih je u ljeto 1991. godine i protjerala s njihovih ognjišta. U hrvatskom selu Kijevu stoji veliki grafit podrške i mural Ratku Mladiću koji je ovo selo i spalio u ljeto 1991. godine. SAO Krajina ima visoku autonomiju, svoju policiju, svoju Skupštinu i svoju monetu. Da bi se u hrvatskom Saboru donijela bila kakva odluka nije potrebno imati 77 zastupnika već morate imati i pristanak srpskih autonomnih vlasti iz Knina. Put RH u NATO i EU bio bi nemoguć jer bi to također blokirale srpske vlasti iz Knina. Hrvatska je disfunkcionalna država koja ne samo da ne može ići euro-atlantskim putem nego se ne može ni razvijati kao normalna država. Taj crni scenarij za Republiku Hrvatsku spriječila je vojno-redarstvena akcija Oluja koja je Hrvatskoj omogućila pobjedu u Domovinskom ratu.

Sada bih se vratio na sumornu realnost današnje Bosne i Hercegovine. Da bi nastao entitet Republika Srpska u današnjoj BiH čiji je Ustav zapravo mirovni ugovor iz Daytona, moralo se protupravno, silom, protjerivanjem, planskim zločinima i genocidom fizički odvojiti srpski narod od bošnjačkog i hrvatskog naroda u BiH. Drugi način za nastanak nije postojao. Po popisu stanovništva BiH iz 1991. godine na teritoriju današnje RS živjelo je oko 800.000 Bošnjaka i preko 200.000 Hrvata,  ogromna većina tog stanovništva je protjerana. Po popisu stanovništva BiH iz 2013. godine u RS živi oko 300.000 Bošnjaka i Hrvata.

• Civilni vrh RS-a Karadžić, Plavšić, Krajišnik, Brđanin, Župljanin, i ostali su uhapšeni i osuđeni na dugogodišnje kazne zatvora u Haškom tribunalu.
• Vojni vrh RS-a generali Mladić, Tolimir, Talić, Đukić, Gvero, Beara, Galić, Pandurević i ostali su također uhapšeni i osuđeni na dugogodišnje kazne zatvora u Haškom tribunalu.
• 2007. godine država Srbija je osuđena u Međunarodnom Sudu pravde u Hagu po tužbi države BiH kao kriva što je prekršila Konvenciju o genocidu te nije učinila sve što je mogla da spriječi genocid u Srebrenici.
• Jedina policija u Europi koja je osuđena za učešće u genocidu a još postoji jeste MUP RS.

Ove četiri gore navedene činjenice moraju se znati kada se govori o trenutnoj političkoj situaciji u BiH. BiH je zbog ovih razloga danas složena i teško funkcionalna zemlja kojoj je blokiran ne samo put u EU i u NATO nego i normalan razvoj.

Velikosrpski protagonisti iz Beograda bez kojih RS-a nikada ne bi ni bilo i to bivše vlasti SPS-a i CPC-a a danas vlast CHC-a u Srbiji uporno na ove konstatacije o karakteru nastanka RS-a ponavljaju floskulu o NDH, ustašama, Jasenovcu i današnjoj RH koja navodno baštini tekovine zločinačke NDH.

Nažalost, u današnjoj Hrvatskoj nitko javno i jasno neće kazati današnjem rukovodstvu Srbije sljedeće stvari: NDH kao fašistička tvorevina je pobijeđena i pravno sankcionirana, to jest ona više ne postoji, vojne snage NDH – ustaše, ustaška vojnica i domobrani ne postoje, genocid u NDH nitko normalan i politički relevantan u današnjoj Hrvatskoj ne negira (nebitni likovi poput Marka Skeje iz Splita nisu mjerilo današnje građanske RH i članice EU-a), današnja RH u svom Ustavu baštini tekovine ZAVNOH-a iz 1943. godine pod čelništvom Vladimira Nazora i zahvaljujući tome i Ustavu SFRJ iz 1974. godine Republika Hrvatska je i tražila i dobila međunarodno priznanje 15.01.1992. godine. Ove notorne historijske činjenice rijetko u javnim nastupima ističe sadašnji državni vrh Republike Hrvatske, ali ni vodeći mediji u Hrvatskoj (HRT, Jutarnji list, Večernji list, Globus, Nacional).

Kada su 17.08.1991. pobunjeni hrvatski Srbi pod dirigentskom palicom Srbije i Miloševića postavili prve balvane na cesti Zadar-Benkovac njihov politički cilj je bio promjena avnojskih granica Hrvatske. Kada su pobunjeni bosanskohercegovački Srbi 25.04.1991. protuustavno proglasili ZOBK (parapolitičko paralelno regionalno tijelo SDS-a Bosanske Krajine) njihov politički cilj je bio promjena avnojevskih granica BiH.

• Što je entitet Republika Srpska danas?

Taj je entitet prvi put spomenut u rujnu 1995. godine u Ženevi gdje su se sastali ministri vanjskih poslova SRJ, Hrvatske i BiH Milutinović, Granić i Šaćirbegović. Na sastanku je odlučeno o administrativnoj podjeli BiH na 51% FBiH i 49% RS. Sam naziv entiteta RS je tadašnji predsjednik Predsjedništva Alija Izetbegović teška srca prihvatio pod velikim pritiskom SAD-a i njihova diplomata Richarda Holbrooka.

Republika Srpska s Miloradom Dodikom na čelu i s Vučićem na vlasti u Srbiji je kamen spoticanja za bilo kakav proces izgradnje funkcionalne države BiH. (Dejan Rakita / PIXSELL)

Entitet RS, kako danas funkcionira i kako ga vode sadašnje vlasti RS-a na čelu sa Miloradom Dodikom i kako ga vide vlasti Srbije na čelu s Aleksandrom Vučićem, predstavlja kamen spoticanja bilo kakvog procesa izgradnje normalne i funkcionalne države BiH. O blokiranom putu BiH ka EU i članstvu BiH u NATO paktu da i ne govorimo.

Nakon početka brutalne ruske agresije na Ukrajinu ovi procesi su donekle ubrzani silom međunarodnih prilika.

Što je rješenje? Je li rješenje ubrzana demokratizacija entiteta RS-a ili da se daju ‘’veća politička prava’’ manjinskim narodima u RS Bošnjacima i Hrvatima? Sve je međunarodna zajednica pokušala uraditi u BiH s Uredom OHR-a, institucijom Visokog predstavnika i njegovog korištenja bonskih ovlasti u periodu 1995. – 2023. počev s Biljanom Plavšić i Miloradom Dodikom. I rezultat takve politike međunarodne zajednice prema BiH je bio nikakav. Zemlje potpisnice – jamci Daytonskog sporazuma, posebno SAD, Velika Britanija, Njemačka i Francuska imaju obavezu omogućiti normalnu i funkcionalnu državu BiH.

Kako je to urađeno do sada najbolje znaju pretučeni bošnjački povratnici u Višegradu i Zvorniku ove godine. Teško je nešto popraviti što je u samome startu napravljeno na neljudski i anticivilizacijski način. Nažalost, tako je na 49% BiH nastala Republika Srpska.

• Napomena

U knjizi autori ne slučajno koriste termin JA (jugoslavenska armija) umjesto termina JNA. Naime, nakon vukovarske operacije i Sarajevskog sporazuma 02.01.1992. godine između JNA i RH-a koji su potpisali general Andrija Rašeta i Gojko Šušak po kome su u RH osnovane UNPA zone, vojni vrh JNA u Beogradu na čelu s načelnikom generalštaba generalom Kadijevićem i saveznim ministrom odbrane Gračaninom donosi odluku da se JNA preimenuje u JA. Crvenu petokraku na šljemovima oficira i vojnika zamjenjuje jugoslavenska trobojka. To je bio medijski pokušaj da se ta vojska prikaže kao profesionalna i neideološka vojska. Međutim, već za vrijeme opsade Vukovara i Dubrovnika a kasnije i za vrijeme opsade Sarajeva ta vojska  je pokazala da je bila u službi zločinačke velikosrpske ideologije.